U SNOVIMA SE VRACAJU I ONI KOJE VISE NIKADA
necemo vidjeti, oni koje smo zaboravili, nismo se na javi ni sjecali da postoje, a onda dodju, obicno neposredno pred budjenje, i sasvim ispune dan. Mislimo na njih, smjeskamo se blesavo, na upitne poglede slijezemo ramenima jer se ne moze reci, to se ne moze objasniti, moze se samo odzivjeti dan uz te goste snova i na kraju ih opet - ovog puta mozda zauvijek - zaboraviti. Nitko tko ih vidio nije, pa ih zaboravio i onda mu se vratili u snove, ne zna po cemu su ti ljudi bili vazni. A zapravo su vazni samo po tome sto su se cudom pojavili nakon sto su bili zaboravljeni. Ne mozes razmisljati o onima koje si zaboravio, kao sto ne mozes prezivjeti vlastitu smrt, pa kad ti se iznenada vrate oni kojih nije bilo, ucini ti se da je ovaj svijet nacas postao manje smrtan.

Recimo, uvuce ti se u san onaj slijepac. Ni imena mu ne znas, niti si ga ikada znao. Ali svi ce odmah znati o kome je rijec. Pojavio se pocetkom sedamdesetih, a mozda i ranije, ali si ga tada poceo vidjati jer je upravo to i bilo vrijeme u kojemu si upoznavao svoj grad. Nije on bio prvi slijepac u tvom zivotu, ali je bio prvi koji nije nosio tamne naocale i vidjele su mu se one dvije bijele kugle umjesto ociju. Lice bez ociju bilo je strasno jer je to bilo lice bez ikakvog izraza. U tebi je radjalo strah, a u odraslima uglavnom mrznju. Naucit ces: mrzili su ga jer nije nosio te naocale i jer je otkrivao ono sto se ne smije vidjeti ili sto je bolje ne vidjeti ako se hoce zivjeti spokojno.

Tada je mogao imati tridesetak godina. Nosio je tamnoplavo odijelo, bio je jako mrsav i imao je rijetku crnu bradu. U to vrijeme nije prosio. Samo je hodao ulicama Centra i kuckao onim svojim stapom o zidove, a svi su mu se sklanjali s puta. Bilo je takvo vrijeme: ljudi nisu trcali za lakim sevapom i nisu slijepce uzimali pod ruku i nazor ih prevodili preko ulice i ugurivali u tramvaj. To ce poceti raditi puno kasnije. Vidjao si ga potom cesto, ali u medjuvremenu nikad ne bi pomislio na njega. S godinama odijelo je postajalo sve prljavije, on je cesto teturao ulicom i uskoro se nije znalo je li taj covjek vise slijep ili je vise pijan. Kada se tako nesto izgovori, to zvuci kao strasna grubost, ali nemojmo se lagati, barem nemojmo u sjecanjima, taj covjek se vecini ljudi gadio. Pogotovo starijima.

Kada si ga prvi put vidio, imao je deset prstiju. U to si sasvim siguran, ali nakon deset godina poceli su mu faliti prsti i na jednoj i na drugoj ruci. Nisi ih brojao. Nitko ih nije brojao, ali se cinilo kako iz godine u godinu ima sve manje prstiju. U to vrijeme poceo je nositi one crne naocale; valjda ga je netko natjerao da to cini, ali ti prsti su ljudima bivali strasniji od njegovih praznih ocnih kugli. Dobronamjerni su vjerovali da je u pitanju neka bolest zbog koje covjeku otpadaju prsti, mastoviti su mislili da si on sam odsijeca prste od silnog uzasa jer je slijep, a zli su psovali kroz zube jer to cini i smatrali su da je sve, ama bas sve to posljedica alkohola. Zli ljudi su uvijek zaljubljeni u tudje poroke, a ta zaljubljenost je u nasem gradu veca nego igdje na svijetu. Tudji porok uvijek je dobar povod za vlastitu psovku.

U biti taj covjek bio je samo jedan od sarajevskih prosjaka. Ali ti se sjecas vremena kad nije prosio, niti je teturao od alkohola, nego je samo bio slijep i to je svima pokazivao. Udjeljivali su mu samo oni koji su se nagledali smrti ili na smrt nisu bili osjetljivi.

Sjetio si ga se kada si po prvi puta, pocetkom osamdesetih, procitao Sidranovu pjesmu Slijepac pjeva svome gradu. I sjetis ga se svaki put kad ju procitas. Pjesma je romanticna i utjesna slika necega strasnog i zato si umisljao da ju je Sidran napisao bas tom covjeku. Napisao ju je da necemu strasnom pruzi ljudsku mjeru. Ili tacnije: da pogledu na nesto strasno pruzi ljudsku mjeru.

Nakon sna osjetio si njeznost cak i za tog covjeka kojeg si se uvijek plasio, iako si vec kao dijete znao da ti nista ne moze. Zaboravljeni, zivi i mrtvi, uvijek su dobri gosti snova. Zaborav je pametniji od smrti jer se iz zaborava poneko i vrati. Iz smrti se nitko ne vraca. Bez Boga bas svaka smrt je glupa.