"Pozitivan" odnos prema nestanku svoje vlastite drzave intrigantna je socioloska i psiholoska cinjenica. Kao sto je i, opcenito, odnos Bosnjaka prema svojoj proslosti i tradiciji. Taj odnos karakterise potiskivanje i destrukcija, sto cesto prelazi u svojevrstan stid

BOSNJACKOM VRHOVNISTVU BILO BI BOLJE DA JE  predlozilo za Dan drza vnosti dan kada je bosanski ban Tvrtko krunisan za kralja nego da se blamira kao predlagac onog nesretnog dana kad su "ozakonjena" ratna "postignuca" i zlocinacke tvorevine. Jasno je da u tome ne bi dobilo podrsku oligarhijskih vrhova iz druga dva naroda, kojima je prica o bosanskoj drzavnoj vertikali do dalekog Srednjeg vijeka isto sto i crvena krpa. I ovoga je puta bosnjacka strana pokazala spremnost za kontraproduktivnu i izdajnicku popustljivost trpeci sve posljedice takve "kooperativnosti" na stetu interesa kako "svog" naroda, tako i BiH kao drzave.

No, bez obzira ko ce i kako ubuduce slaviti Dayton kao dan nase drzavnosti, "monopol" na srednjovjekovnu Bosnu i njene kraljeve cuvat ce jedino bosanski fratri iz svoje Provincije Bosne srebrene. O povratku kostiju kralja Stjepana u Jajce sirokobrijeski Erotel je izvjestavao kao o povratku "hrvatskog kralja u hrvatski grad Jajce". Zvanicna hrvatska politika stuje, dakle, kralja, ali ne kao bosanskog, nego kao hrvatskog, instrumentalizirajuci ga tako kao hrvatskog trojanskog konja u srcu Bosne i kao podmetnuti corpus delicti o ekskluzivnom hrvatskom prostoru. Uostalom, scenarij kostimiranog hepeninga u Jajcu, uprilicenog za tzv. "dan pobjede" - 13. septembra, nedvojbeno je pokazao urbi et orbi cija je ovo bila zemlja i o cijem je kralju bilo rijeci. O stavu "srpske strane" glede srednjovjekovne kraljevine Bosne ne treba posebno trositi rijeci. To je bila, kao sto je i sada, samo jedna od srpskih zemalja, smjestena nekako u centru srpskog demografskog mora cija zapadna granica dopire do Karlobaga... Da je to tako, svjedoci "cinjenica" da se prvi bosanski kralj Tvrtko okrunio, po srpskoj historiografiji, u srpskom Milesevu, a ne u Milama kod Visokog.

Jajce, Visoko, Radimlja... Sta je sa Bosnjacima, tim bastinicima imena srednjovjekovnih stanovnika zemlje Bosne? Kakav je njihov odnos prema svojim kraljevskim precima? Jesu li oni zavrijedili da, po svom odnosu prema vremenu u Bosni prije Mehmeda II Osvajaca, stanu u dvorsku svitu nesretnog kralja? Odgovor je, dakako, negativan, a onih par Bosnjaka sto su toj franjevackoj predstavi protokolarno prisustvovali nisu nikakav dokaz u prilog promjene odnosa Bosnjaka prema svom srednjovjekovlju. O promjeni tog odnosa moci cemo govoriti tek nakon promjena odnosa prema lokalitetima na podrucju opcine Visoko, gdje je bio centar nase srednjovjekovne kraljevine. Jer, vjerodostojnost naseg odnosa prema nasoj dalekoj proslosti treba najprije da dokazemo na tom podrucju dvadesetak kilometara od Sarajeva, gdje smo iskljucivi gospodari, takoreci "svoji na svome", a tek onda na Radimlji. A kakav je odnos prema toj kolijevci bosanske drzave, ne treba posebno naglasavati. Naime, te arheoloske lokalitete obicni ce Bosnjak tesko pronaci, a da o njihovom dostojnom obiljezavanju i ne govorimo.

Gdje su korijeni takvog ignorantskog odnosa Bosnjaka prema svojoj daljoj proslosti, prema svojim temeljima? Dio odgovora moze se naci u cinjenici da taj narod nije, objektivno, mogao da stvori i razvija svoje institucije koje bi vodile brigu o historijskoj bastini i izgradjivale kod naroda svijest o njoj. U zadnjih pet stoljeca taj narod nema svoju drzavu, iako je skoro cijelo to vrijeme Bosna bila nekakav administrativni "entitet", najprije pasaluk, pa corpus separatum, pa republika... iako je u bivsoj, izumrloj drzavi BiH bila "... i muslimanska...", jedino taj narod nije smio imati nikakve nacionalne institucije, sto je bio jedinstven slucaj za jedan "konstitutivni narod".

Mozda, ipak, objasnjenje lezi u zakasnjelom rodjenju jedne nacije koja se, izgleda, "prepoznala" tek u ovom zadnjem ratu i ciji su pripadnici prije toga morali, uglavnom, da se "opredjeljuju" u skladu sa silnicama koje su se ukrstale na ovom nesretnom tlu. Pad bosanskog kraljevstva nije znacio samo stranu "okupaciju" nego i mnogo vise od toga - promjenu, sto bi se danas reklo, civilizacijskog kruga, te, za pretke danasnjih Bosnjaka, daleko dublju promjenu zbog, kako Mesa rece, "prevjeravanja". Bas zbog ovog posljednjeg javio se jedan specifican odnos Bosnjaka prema cinjenici "kapitulacije" svoje drzave i dekapitiranju (odsijecanju glave) svog kralja od strane osvajaca (odnosno Osvajaca). Te dogadjaje Bosnjaci vjernici danas percipiraju kao "pozitivnu" historijsku cinjenicu, jer im je omogucila susret sa islamom, a time i iskupljenje i spas na onom svijetu, cemu se ne bi mogli nadati da su ostali u Crkvi bosanskoj (ili katolickoj, odnosno pravoslavnoj).

Gubljenje svijesti Za moguce kraljevstvo na ahiretu oni se tako odrekose svog proslog Kraljevstva, cije kraljevske ostatke brzo prekri trava zaborava. (Uzgred receno, ne treba zanemariti ni sitne ovozemaljske prednosti promjene "svjetonazora", koje su ipak bile izbalansirane i sa nedostacima, kao sto su stalno krvarenje za racun tudje carevine.) "Pozitivan" odnos prema nestanku svoje vlastite drzave intrigantna je socioloska i psiholoska cinjenica. Kao sto je i, opcenito, odnos Bosnjaka prema svojoj proslosti i tradiciji. Taj odnos karakterise potiskivanje i destrukcija, sto cesto prelazi u svojevrstan stid. To najbolje ilustrira totalni zaborav o svojim korijenima cak i na familijarnom planu. Naime, vecina nas starijih ne znamo nista dalje od dede i nane, uz izuzetak "plemickih" porodica ciji potomci danas, nakon pada komunistickog egalitarizma i forsiranja radnicko-seljackog porijekla, pokusavaju da puste korijene svog pedigrea sve do bana Borica...

Gubitak drzavnog i vjerskog kontinuiteta ostavio je duboke posljedice na bosnjacki narod, koji je tako izgubio i svijest o samom sebi. Ta historijska trauma tesko da ima presedana u svjetskoj historiji. Jevrejski narod je izgubio drzavu prije vise od dvije hiljade godina, ali je, zahvaljujuci vjeri i mitu "odabranosti", zadrzao svoj identitet i bez drzavnog okvira i nacionalnih institucija. Bosanski franjevci su stoljecima njegovali i odrzavali svijest o nasoj proslosti. U uslovima koji su cesto granicili sa progonom, cuvali su i sakupljali dokaze o nama. Zato su jedino oni, se punim pravom, autenticni cuvari kraljevskih mostiju, kao simbola nase srednjovjekovne vertikale.