Nakon sto je jutarnji propovjednik Jutarnjeg lista don Zivko Kustic u svojoj redovnoj rubrici kralja Stjepana Tomasevica proglasio Hrvatom, a kraljevstvo mu katolickim i hrvatskim, poznati bosanski historicar Dubravko Lovrenovic, profesor na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, razornom historijskom argumentacijom obara njegove okupatorske teze

Povijest koja ne zastarijeva
Kad ne bi bilo kako jeste - kad bi se znanje o historiji nekim madjionicarskim trikom preko noci moglo pretvoriti u pozitivnu drustvenu energiju - bilo bi od velike koristi napraviti jedan "prirucnik" tesko izbrojivih "epohalnih otkrica", kojima je u zadnjih desetak godina "obogaceno" bosansko srednjovjekovlje. I ne samo ono. Takav bi "prirucnik" imao neusporedivo vecu drustvenu korist od znanstvenih i paraznanstvenih djela, jer bi demistificirao i ogolio nasu patolosku potrebu za prekrajanjem povijesti, kojoj se bez anestezije - onako kao kod berberina u western filmovima - i dalje marljivo cupaju zdravi zubi. Jauk i lelek povijesti zatomljuje sve ostale zvuke, sadasnjost izmice svakoj kontroli, razdrazeni kocijas povijesti galopira u potrosenu buducnost.

Kao u svim ideoloskim drustvima, koja za sobom vuku duge "repove" "neprobavljene" povijesti, povijest je u Bosni i Hercegovini - samo u ovom stoljecu - "zapocinjala" nekoliko puta: 1914., 1918., 1941., 1945., 1991./92., 1995. Svaki se put - u pravilu - historiografija nosila u kemijsku cistionicu na pranje od prijasnjih "fleka", u stvarnosti nastalih pod stolom obilne povijesne trpeze, s koje su nam "gospodari" povijesti (onako, preko ledja, izmedju dva masna zalogaja) povremeno dobacivali po koju kosku, oko koje smo se vukodlacki klali i hvatali za vratove. Ovaj maratonski Danse macabre imao je i ima svoje opskurne kolovodje i poslovodje, u pravilu zadeverane oko kostiju i lobanja - izvrtanja zglobova i zavrtanja vratova povijesnim cinjenicama - tako da je patoloska psihologija proizvedena u ovom vampirskom slavlju, cak i onda kada se silom prilika morala pritajiti, uvijek strpljivo znala docekati deliricne trenutke "naplate" tzv. povijesnih racuna. Povijest je, naime, roba koja ovdje ne zastarijeva, kojoj na "poklopcu" nije otisnut rok "upotrebe".

Crkva, uspomene i krivotvorine
Medju brojnim novim "secikesama" bosanskog srednjovjekovlja, kojeg se ni krivog ni duznog, vec odavno ishlapjelog iz gnojnog mutljaga povijesti bezuspjesno pokusava reanimirati, zadnjih se dana nasao i don Zivko Kustic, visegodisnji urednik katolickog lista Glas koncila, osnivac i glavni urednik Informativne katolicke agencije, koji u svojoj kolumni "Jutarnja propovijed" (Jutarnji list, srijeda 15. IX. 1999., str. 10), pod tajnovitim naslovom ("Sapat kraljeva kostura"), razgoni mrak starodrevnih tajni. Da se ne poziva na Crkvu ("Crkva cuva uspomene, da barem ne budu krivotvorene"), da za sebe ne rezervira apsolutno pravo na historiografsku "vjerodostojnost" i "pravovjerje", na njegovo bi prezvakavanje palanacke teze Hrvatska do Drine covjek jos i mogao odmahnuti rukom. Ovako, medjutim, buduci da upravo takve kakve jesu - trula mjesavina mita, falsifikata i arogancije u bijelim rukavicama - savrseno precizno reprezentiraju karikaturalni paternalisticki stav sluzbene Hrvatske prema Bosni i Hercegovini i Hrvatima u njoj, nije ih moguce zaobici. Njihovo rodno mjesto, naime, isto je ono na kojemu je planirano, i zaliboze uspjesno izvedeno isisavanje povijesne supstance bosanskih (a skora ce buducnost pokazati) i hercegovackih Hrvata. Ako vec ne moze drugacije, bicemo braca po prevarenosti, mozda se iz te spoznaje rodi zalog razumijevanja za buducnost.

Nakon sto je najprije "pokadio" bosanskim franjevcima koji su u obnovljeni jajacki samostan dopremili sarkofag s kostima posljednjeg bosanskog kralja - hudoga Stjepana Tomasevica - nagnuvsi mu se na uho, dojavljuje Kustic "sapat (cuj: sapat!) kraljeva kostura":

"Stjepan Tomasevic bio je katolik, kraljevsku mu je krunu poslao rimski papa kao i drugim vladarima onodobne katolicke Europe. Bosansko kraljevstvo obuhvatilo je onaj dio staroga Kraljevstva Hrvata koji nije pocetkom 12. stoljeca usao u personalnu uniju s Madjarskom. Ta posebna drzava razvila se u jako kraljevstvo koje je dozivjelo uspon s kraljem Tvrtkom kojega su malo prije kosovske tragedije i Srbi bili zamolili da im bude kralj. Rijec je, dakle, o drzavi koja je na odredjen nacin bastinila slobodu prijasnjeg Kraljevstva Hrvata i imala na celu katolicke kraljeve. Treba li zaboraviti da su se i ljiljani nalazili na grbovima te katolicke dinastije Kotromanica? Drzavnost suvremenih drzava ne ovisi o njihovoj starini, ali povijesni korijeni nisu bez vaznosti... Franjevci nenametljivo isticu da je to bastina svih suvremenih zitelja Bosne i Hercegovine. Drzavnost je ipak bolje oznacavati krunom nego okupacijom. A kraljev kostur sutke poziva na promisljanje."

Prema Kusticu, dakle, srednjovjekovna se bosanska drzava razvila na jednome dijelu Hrvatskoga kraljevstva, pa je jos uz to bastinila i njegovu "slobodu", i ova se historiografska jutarnja propovijed onda servira pucanstvu diljem "lijepe nase". Premda je uistinu bespredmetno, jer je kriticka historiografija (Anto Babic) to pitanje vec poodavno u osnovnim konturama osvijetlila, a njime su se mjerodavno bavili i drugi, nuzno je istaknuti da je stvarni povijesni razvitak isao potpuno drugim kolosijekom, da je bosanska srednjovjekovna drzava originalna povijesna tvorevina, a ne neki klonirani hrvatski derivat. Uz to, Hrvatsko kraljevstvo nije uslo u "personalnu uniju" s Madjarskom, nego je na principu sile - uostalom, kao i brojni drugi politicki entiteti - jednostavno bilo anektirano. Upravo na taj nacin - a ne, kako tvrdi Kustic, jer su ga Srbi "zamolili" - anektirao je Tvrtko I. dio srpskih teritorija, i u stilu vladara samodrsca 1377. u Milama kod Visokog proglasio se (i) srpskim kraljem. Nije se, naime, kraljem postajalo tako sto je neko nekog "zamolio" - takav slucaj nije poznat - nego se kruna stjecala ognjem i macem, a tako se i cuvala. Ako su, kako tvrdi Kustic, Kotromanici bili katolici, zasto onda Tvrtko I. krunu nije primio od pape? Zasto to, osim Stjepana Tomasevica, nije uradio ni jedan bosanski kralj?

Na svu srecu, Stjepan Tomasevic vec je bio kudikamo svjesniji i vjerski i nacionalno, pa je kao katolik (ne kaze se i Hrvat) od pape primio krunu. Samo, "zaboravlja" propovjednik Kustic da su se svi bosanski kraljevi prije Stjepana krunili bosanskom krunom, a da je ovaj potez posljednjeg kralja kostao i krune i glave, jer je upravo na nagovor papinskog legata biskupa Nikole Modruskog prekinuo vazalni odnos s Turcima, otkazao placanje haraca da bi na kraju - ostavljen od svih - zaglavio u raljama povijesti. Nakon toga, isti taj Nikola Modruski lansirao je klasicnu konfesionalno-propagandnu zamjenu teza o bogumilskoj izdaji kao razlogu pada bosanskog kraljevstva 1463.

Isto tako nisu, kako tvrdi Kustic, Kotromanici bili "katolicki kraljevi", nego su gotovo cijelo jedno stoljece lavirali izmedju "bosanske vjere" i "rimske vjere": Tvrtko II. tek se pred kraj vladavine (1443.) u Rimu javno odrekao "manihejskog ucenja", a papinska kruna upucena u ljeto 1446. Stjepanu Tomasu u Splitu je misteriozno nestala. Stjepan Tomas - kako istice sam papa - tek je nakon mnogih visednevnih rasprava sto ih je imao s hvarskim biskupom Tomom Tommasinijem 1445./46. prihvatio katolicanstvo. A ni tada nije likvidirao sizmaticku Crkvu bosansku, nego tek nakon pada Smedereva 1459., kada su se Zapadom pronijeli glasovi da je utvrdu predao Turcima. Bio je to zavrsni cin one konfesionalne i ljudske drame zapocete sredinom XIII. stoljeca, kada je intervencijom Rima i Ugarske sjediste bosanske biskupije iz Bosne preneseno u Djakovo. Da nije kako jest - da se ima pameti i snage, pa da sama Crkva kriticki analizirajuci vlastitu povijest izvuce odgovarajuce zakljucke o stanju sadasnjem, kojemu ne cvjetaju ruze...! Medjutim, samoubilacki uporno, zatrpavajuci jedan zaborav drugim, istrajava se na konceptu gubitnistva i mucenistva, dok vrijeme ispostavlja svoje racune ciji rok naplate ne zastarijeva. Evo, da ne idemo dalje, osvrnimo se samo na zadnje stoljece - stoljece raskola u kontinuitetu - koje je pozderalo i jos uvijek zdere tolike ljudske energije, upropastilo velike povijesne sanse. Sto je najtragicnije za jednu malu lokalnu Crkvu, pod njezinim krovom u medjuvremenu su se nastanila dva povijesna mentaliteta, dva "jezika", dvije istine.

Vlastita povijesna biografija pod nogama
U jednom je Kustic ipak u pravu, jer "kraljev kostur sutke poziva na promisljanje". Istina, ne na onu vrstu promisljanja sto je nudi on - to je ipak samo dosadno zanovijetanje - nego na promisljanje, ozbiljno i autorefleksivno, ciji osnovni smisao jeste dosezanje punine identiteta, crkveno jedinstvo kojeg upravo Crkva vruce zagovara i u njega se kune. Neces ga, medjutim, majcin sine, s Kusticem i kusticima na zelenu granu izic', jer olujni se pohod "od stoljeca sedmog" - sada samo drugim sredstvima za razliku od ratnih - nastavlja nesmanjenom zestinom. Nerazumljiva je i potreba Crkve iza koje se zaklanja Kustic da pod svaku cijenu pobjegne od svoje bosanske biografije, i da umjesto autenticnih (sto ce reci: bosanskih) vrednota kojima je upravo njezina povijest prebogata, svojem bosanskom vjerniku ponudi fosilizirane "skolasticke" fraze hrvatstva "od stoljeca sedmog". Sta je to, o cemu se radi, trebalo bi ispitivati i analizirati, radi Crkve same, radi njezina digniteta. Uz ostala, nuzno je postaviti pitanja: zasto se Crkva ne moze "sprijateljiti" sa svojim najsvjetlijim likovima, zasto ih neprestano izgoni iz njihove bosanske zavicajnosti, rijecju, zasto se na sve ono sto se rodilo i zivilo prije "patentiranja" nacionalnog hrvatstva gleda sutke pa i s prezirom? Tako se i Kustic - htio on to ili ne - izjednacava s morbidnim rjecnikom politicke nekrofilije sto se nedavno mogao cuti u Jajcu - prvog dana prilikom doceka zemnih ostataka kralja Stjepana Tomasevica, kada se culo da je "hrvatske krvi". Pa zar Kusticu u opisu "radnih zadataka" nije upravo to da sa svoje "jutarnje propovjedaonice" narodu objasni svu kletu morbidiju ovog etno-nacionalistickog cirkusa? Cirkus, medjutim, putuje dalje, a hrvatska se supstanca u Bosni, pod zeljeznom sakom svehrvatstva, kruni kao zrnevlje sa klipa kukuruza.

Lazimo se, lazimo
Nije, medjutim, Kusticevo salabazanje po bosanskom srednjovjekovlju samo po sebi najvaznije - kad mogu drugi, sto ne bi i on? - ono je tek produkt povijesnog pobacaja misljenja, slijepoga nastojanja da se alarmom nacionalne uzbune zahvati sto dalje. Ono sto je zivotno vazno - jer sluzi kao uzorak siroko rasprostranjene zaraze - to je taj djavolski purgerski marifetluk, ta toboznja skrb za jednovjernu subracu u "tamnome vilajetu", ta "pomoc" za koju bi vjecno morali ostati zahvalni, a od koje nam zubi trnu i trnut ce nam do kraja zivota, do "devetka kolina", sto bi rekli nasi stari. Nitko - cak ni "okupatori" (Turci) od kojih se jezi Kustic (usput: zar i Tudjman nije okupator?) nisu bosanskim Hrvatima dosli glave tako kao ovo "caritas" unitarno hrvatstvo. U ovom slucaju, sve je to, istina, upakovano u toboznju intelektualnu oblandu, ali neuk svijet (pogotovo bosanski) "bozu" ce popiti na "eks".

Kako to, medjutim, izgleda kada novi cinovnicko-skorojevicki sloj u bescutnoj aroganciji uzme fursata, nedavno se u svome samostanu, u svojoj vjeri i na svojoj zemlji, zorno mogao uvjeriti sutjeski gvardijan, dr. fra Stjepan Duvnjak. Dosao mu - masallah - nakon zvanicne najave jedan visoki duznosnik Republike Hrvatske u Bosni i Hercegovini u posjetu. Bilesi, s hanumom. Na gvardijanovu primjedbu o tzv. humanom preseljenju duznosnik ce - ni pet, ni sest - da on pripazi sta govori, jer bi mogao ostati i bez ono malo jada sto mu je, nakon planske evakuacije pod zastavom "vjecne i zavjetne", u Sutjesci "u stadu" jos ostalo. Onakav kakav jeste, ekoloski "fundamentalist", ucen i dobronamjeran, fra Stjepan je do kraja ostao pristojan domacin. Kasnije se grizao, i placao ceh hrvatskome svetosavlju! Pita me: "Sta bi ti uradio?" "Bolje da Ti ne kazem", odgovorih, "nije samostan mjesto za takve rijeci." U nesto njeznijoj formi, "svetu" mi je tajnu svehrvatstva ne tako davno, upravo u Kraljevoj Sutjesci, otkrila jedna od Napretkovih perjanica. Na pitanje "Sta to radite, i zasto narodu konacno ne ponudite istinske kulturne sadrzaje?", uslijedio je lakonski odgovor: "Pa, bar ti znas, da su narodu uvijek lagali." Dakle: lazimo se, lazimo. Sam taj optimizam krivotvorenja prica je za sebe, i neko bi mu vec jednom morao posvetiti dostojnu paznju. U osnovi, rijec je o svjesnome brisanju jednoga dragocjenog povijesnog iskustva - njegova svodjenja na priraslicu novoga nacionalnog cudoredja - sto u konacnici rezultira monstrumom oktroirane kulture.

Sta je nama Kraljeva Sutjeska?
Pustimo, na trenutak, sabah "propovjednika". Njegovo licemjerje i sarlatanstvo ne pripadaju ovim redovima, na kojima zezem svijecu svima onim u ime Kusticeva hrvatstva umorenim, od Bleiburga do Kraljeve Sutjeske. "Sta je nama Kraljeva Sutjeska, kada nas nema tamo?", pitao je z93./'94. vrli pitac, da prostis Hrvat-katolik, Josip Jovic, neki. U pravu je bio kabadahija i hizmecar Tudjmanov, jer ono sto se ne poznaje ne moze se ni voljeti. Kako ces, jadan, voljeti ono sto ti je pred ocima u svoj svojoj svetoj, neoskvrnjenoj i zanosnoj ljepoti, onaj sitni "zlatovez" vezen drhtavim rukama na studenom rubu povijesti, na rubu pameti, "drzeci smrt u ustima"? Kako ces ga voljeti, mukajet mu biti, kad za njeg' ni u snu cuo nisi, o dalekovidnici, pak, i ne sanjaj, Zvizdovica, Divkovica i Jukica, kako Knezevica, Martica i Markusica, kako Bobovac i Kraljevu Sutjesku, kako Jajce i Podmilacje, kad je rentabilnije, od pameti rahatnije - jer, cijela te virtualna stvarnost tamo gura - zazmuriti, slijep kod ocinjega vida biti, pa Medvedgrad i Oltar Domovine, sabah "propovjednika" Zivka Kustica i mladjahnoga Kaptol-haznadara, Dejana Kosutica, voljeti. Eno nesretnika iz srednje Bosne, Joviceva stada, bauljaju obnevidjeli po hrvatskom Drvaru od stoljeca sedmog, i tamo se ori refren pjesme pobjednicke: "Nismo mi Hrvati iz Bosne i Hercegovine. Mi smo Hrvati iz Hrvatske, porijeklom iz Bosne i Hercegovine." Na moju dusu, ima li tu nesto nelogicno, nesto sotonsko i monstruozno? Da pitamo kralja, da cujemo "sapat kraljeva kostura"?

Mjera hrvatskog razumijevanja Bosne
Kusticeva pisanija - i to je najporaznije - precizna je mjera jucerasnjeg i danasnjeg, a po svemu sudeci i (bez Tudjmana) sutrasnjeg hrvatskog razumijevanja Bosne, njezine proslosti i buducnosti, njezine (upravo za Hrvate) unikatne vrijednosti. Ako je vrhunac tog i takvog razumijevanja kroatizacija i katolizacija bosanskog srednjovjekovlja, i ako to cini Zivko Kustic, koji bi morao znati vaznost javno napisane rijeci, sta se onda moze ocekivati od jednoga Seksa, Vukojevica i Pasalica? Ili se, mozda, radi samo o tandemu, s precizno rasporedjenim ulogama? Treba li uopce isticati da mnogo bolja situacija - izuzme li se Ivo Banac - nije ni u hrvatskoj opoziciji, koja je uglavnom gluha i slijepa na hrvatski problem u BiH. O bosanskoj, pak, opoziciji hrvatskoga predznaka, suvisno je trositi rijeci. Upravo tu, zatvara se krug hrvatskog debakla u BiH: s crkvenim vodjama poput Kustica i polupismenim politicarima koji su hedonisticki zasjeli u sedlo vlasti, Hrvati ni do Sudnjega dana nece postati svjestan politicki narod. Krajnji domet ove filozofije nihilizma jeste onaj status sto ga bosanski Hrvati trenutno uzivaju: hrvatska dijaspora. Ni to, naravno, nije ono najgore. Gore od najgoreg jeste da je na ovu degradaciju sutke pristalo ovdasnje crkveno vodstvo, da se ne nazire ni tracak gradjanskog otpora ovoj "mongolskoj" provali, iza koje citav ne ostaje ni kamen na kamenu. Tragikomicno je da se kao dezurni krivci za ovaj povijesni bankrot gotovo u pravilu proglasavaju Bosnjaci. Ako na toj strani "maslo" i nije uvijek "za ramazana", to samo potvrdjuje totalni klimaks hrvatske odgovornosti za vlastitu sudbinu, za vlastitu kucu i s mukom skucenu imovinu. Ili, kazano narodski: ne postujes li sama sebe, nece te postivati ni drugi.

To je, summa summarum, hrvatski odgovor na izazov vremena, koji je Bosnu preko noci pretvorio u planetarnu "sudnicu" svim civilizacijskim i (tako se mislilo) trajno konzerviranim vrijednostima i pojmovima: Kulin ban Hrvat (kako danas hrvatska djeca u BiH uce povijest), Kotromanici katolicka dinastija, slika bana Jelacica po Napretkovim podruznicama, Franjo Tudjman predsjednik. Da, samo se na ovaj duhovno sakati, intelektualno bajati, a vremenski-povijesno paradoksalan i ireverzibilan nacin, danas u Bosni moze biti pozeljan i cascen Hrvat. Ostali: odstupite!

Ostalima, a Bogu hvala na prste jedne ruke moze ih se izbrojati, jedino preostaje da za sebe traze (ako ga vec nisu nasli) drugi, ljudskiji identitet, nesto slicno onome prije rata, kada je biti Hrvat u Bosni vec samo po sebi znacilo duhovni i civilizacijski poduhvat, otpor prisili, kandziji i kundaku. To, medjutim, aktualizira anticku mudrost: "Vremena se mijenjaju i mi se mijenjamo u njima." Antibosansko hrvatstvo, pak, na grudobranu istrosenih pojmova i mrtvih metafora, pod zastavom obmana, uporno i zilavo istrajava.

Spomenimo na kraju - kao najvjerodostojniji zakljucak - dio pisma sto ga gosp. Anto Blazevic pise Svjetlu rijeci (rujan 1999., str 2) iz daleke Australije: "Volim te, Bosno moja, volim te iznad svega zemaljskog na ovome svijetu, volim te iako su mi muslimanski zlocinci kod Visokog nevinog brata izmasakrirali, njega, njegovu zenu i punicu, Juru i Fridu Blazevic, kao i njezinu majku. Opet te volim i u tebi sve ljude dobre volje, i molit cu Boga da se to vise nikada nikome ne ponovi."

Ne znam da li je Anto poput Kustica ucevan covjek i da li odgoneta kostura sapat, ali njegovo i Kusticevo hrvatstvo, njegova i Kusticeva percepcija Bosne, sasvim sigurno ne stanuju pod istim krovom, ne mole se u istoj crkvi. Kustic Bosnu dozivljava kao neku vrstu nuznoga zla, kao Istocni grijeh i "Sodomu" povijesti; Anto, pak, svoju je Bosnu s majcinim mlijekom posisao i niko i nista, pa ni zlocin, cak ni u Australiji, to promijeniti ne moze. Na stranu sva i moja i njegova neizbjezna i nemocna patetika, ali iz Ante zbore ilirski tatuazi, ikavska starina, drevna zavicajnost. Ova se zivotna "abeceda" - hudi Kusticu - ne uci (samo) iz knjiga.