O vitalnom nacionalnom interesu kao politickoj mantri

IMA LI U BOSNI I HERCEGOVINI IKOGA, IJEDNE
politicke strukture, drzavne institucije, sluzbene osobe, koja uopce zna sto bi - sistemski, dugorocno, da ne kazem razvojno - s ovom zemljom i od nje?

Sve je jaca u Bosni jedna opca tendencija zbog koje je nuzno postavljati ovakvo pitanje: sto god covjek pogleda i cega se god dotakne - sve je slika besporetka i atrofije. Cvjetaju samo tajkunski, na haramu zasnovani uspjesi, blistave skorojevicke gradnje i debeli devizni racuni, ali vecina njih - kad se bolje omirisu - i sami vonjaju na svojevrsnu histeriju stjecanja, na propast ugradjenu u samu sifru vlastitoga porijekla. O njihovoj drustvenoj nekorisnosti i ekonomskoj neproduktivnosti da se i ne govori.

Posljednjih dana po tko zna koji put opet se mnogo pisalo o tzv. vitalnim nacionalnim interesima. Ta se politicka mantra zacuje u daytonskim bosanskim parlamentima uvijek kada se nesto hoce obustaviti, opstruirati, skinuti s dnevnoga reda.

Koliko su, pak, nasi bdioci nad svetim gralom nacionalnoga interesa u svojim parolama prijevarni i nesolidni, nista bolje ne govori od spomenutoga opceg regresivnog procesa, koji unistava zemlju i narode, sve zajedno i svaki pojedini, a ciji je tok i smjer u najvecoj mjeri u vlasti recenih bdjelaca.

Doista je bezbroj primjera kojima se taj paradoks, ta golema laz zapravo, moze ilustrirati bas egzemplarno.

Na posebno bolan nacin on se ovih dana, kao i uvijek na pocetku skolske godine, lomi preko skolaraca i njihovih roditelja. Vares i Bugojno za Hrvate, Zepce, Capljina za Bosnjake - samo su imena-amblemi, koji ovlas oznacuju svu muku i svu dugorocno zasijanu frustraciju i omrazu, sto ju ovakvo stanje neizbjezno generira. I to je vec neoprostivo ogrijesenje, pogotovo o djecu; kako li tek nazvati njihovu uskracenost za dobro, siroko obrazovanje, konacno, za onu nezamjenljivu radost saznavanja i prve socijalizacije, koju dobra i sredjena skola djetetu zna donositi! Samo slijepa mrznja ili potpuna civilizacijska tupost, a sa zlocinom granici u ovom slucaju i jedno i drugo, moze biti u pozadini politickoga ponasanja koje je u ovakvo nesto u stanju dovesti vlastiti i bilo koji drugi narod. Pa jos pod egidom zastite vitalnog nacionalnog interesa!

Neka, dok sam kod obrazovanja, bude spomenuto i ovo. Dok se grcevito nadbijaju i visokoparno ideologiziraju o opravdanosti i neopravdanosti nacionalnih skola, pozeljnosti i nepozeljnosti tzv. zajednickih nastavnih programa, a sve uz pozivanje na univerzalnost nacionalnih prava, hrvatski i bosnjacki pedagosko-nacionalni "zastitari" kao da su potpuno zaboravili na jednostavnu cinjenicu - da, ako Federacija mozda i jest u formalno-politickom smislu postulirana dvonacionalno, u stvarno-zivotnom smislu u njoj jos uvijek ima djece i srpske i kojekakvih drugih nacija i kultura, pa cijela ta diskusija temeljito kompromitira svoje sudionike ako ju vode tako kao da ta "treca" cinjenica ni ne postoji...

Ne znam ima li po (svaki) vitalni nacionalni interes sudbonosnije teme od korupcije. Onako kako ju opisuju novinari i analiticari, cak i ako u Chrisa Hedgesa nije svaka brojka tocna, ona je u Bosni za nacionalnu egzistenciju opasna kao najmaligniji kancer. Nacionalni politicari i njihovi novinari, kojima su usta puna nacionalnoga interesa, okrecu medjutim stvar naglavacke, i pokrecu citavu kontrakampanju: nanesena je steta njihovom ugledu, kazu! Strukturalna i nepopravljiva steta, koju narodu svakodnevno nanosi nesprecavana i tetosena korupcija, i koja je dohvatila i samu supstancu zemlje, za njih je sasvim beznacajna.

To beslovesno ponasanje, u znaku potpuno poremecenoga sustava vrijednosti, ide ukrug. Posto su prvi na udaru bili bosnjacki politicari, na celu s Izetbegovicem, onima iz HDZ-a i iz Banje Luke ucinilo se da mogu medijski likovati, kao da nisu "braca rodjena". No, Clintonovi "rendzeri" Frowick i Pardew osim u Sarajevo zaputili su se i u Mostar i u Banju Luku, a u svojim javnim istupima najavili su generalnu "obradu", pa je sve to naglo utihnulo...

Jos jedanput, na uvredljivo je dnostavan nacin, dobijamo poruku da su daleko ozbiljniji skrbnici nad nasim stvarnim nacionalnim interesom oni sto dolaze s policijskim nalogom u ruci, da istraze sto su s njihovim novcima, namijenjenim nasemu dobru, uradili proklamirani domaci nacionalni zastitnici! Pitanje je samo - cuju li nase usi tu poruku.

Obrazovanje i korupcija samo su dva primjera za paradoks o nacionalnom interesu. Oko nas ih je jos bezbroj, cjelokupni drustveni zivot je u tom znaku. Uredjenje medijskoga prostora, s televizijom kao glavnim elementom, privatizacija, obnova ekonomije, iskorijenjenje terorizma, proces transformacije vojske/vojski, granicna policija, rad politickih institucija (Skupstina, Vijece ministara, Predsjednistvo...), komunikacije - sva ta za zivot naroda par exellence vitalna pitanja u beznadnom su i nerjesivom stanju, dokle god ih se postavlja u deformiranoj, obmanjujucoj perspektivi etnicko-oligarhijskih parcijalnih, osobno-grupnih interesa, koji se lazno namecu - kao vitalno nacionalni!

Ne zato sto bi bio najvazniji, vec samo zato sto mi je najblizi, za kraj ostavljam kulturni aspekt. Svi nasi nacionalni zastavnici i trubaci na sav se glas zaklinju nacionalnom kulturom, tradicijom, bastinom, jezikom, knjizevnoscu, historijom. U isto vrijeme, pogledajte na sto nam slici izdavacka produkcija, izlozi knjizara, police biblioteka, kulturni repertoari, poslusajte tu zastrasujucu opcu barbarizaciju znanja, jezika, pojmova, opce naobrazbe - u cemu prednjace politicari, njihovi glasnogovornici, novinari! A, ne zaboravimo, u njih su vlast i fondovi.

Pogledajte kataklizmicno stanje u kojemu se nalazi nase kulturno nasljedstvo i ustanove koje bi se njime trebale baviti! Ovih dana na skandalozne stranice novina dosla je nekropola stecaka na Radimlji, i to ce biti dobro ako i na koji nacin sprijeci trivijalizaciju sirega ambijenta oko nekropole. Medjutim, doslovno cijela Bosna i Hercegovina je u tom smislu rijeci radimlja - osipa se, rusi, raznosi, unistava, otima i rasprodaje, a da se nitko od samoproglasenih zastitnika nacionalnoga interesa ne udostoji ni primijetiti. Sva njihova paznja te vrste iscrpljuje se na bogomoljama, ali samo zato sto ih dozivljuju kao ideoloske ambleme, znakove etnickoga pripadanja, suprotstavljene onima drugima, u vjecnom jalovom nadbijanju.

Ako se u Bosni i Hercegovini nastavi trend zastite nacionalnih interesa, onako kako to (ne)cine sluzbeni Bosnjaci, sluzbeni Hrvati i sluzbeni Srbi, organizirani u svoje partije, nece trebati jos mnogo vremena pa da ova zemlja postane prizor posvemasnje duhovne pustosi. Bit ce u njoj zivota, naravno, mozda i vrlo zivahnoga i veseloga. To, sto ce to biti zivot ljudi-trave, ne daje mi pravo da ga unaprijed obezvredjujem. Zar ne upozorava veliki istrazivac i pjesnik rasula, Cioran: "Stvaranje svijeta bilo je prvi cin sabotaze." Tko zna koji je zivot-oblik sretniji? Tek, dopusteno je, zar, osjecati nesto tuge pri zamisljanju takvoga prizora.