DANI: S kojim god pitanjem da pocnem razgovor s Vama, dobro je. Evo ovako: kako je jezik predmet Vaseg rada, mozete li ukratko analizirati potpunu diskreditaciju jezika, pismenosti, a zatim i opceg elementarnog znanja u nasim medijima, narocito onim koje zovemo elektronskim?

SIDRAN: Mogao bih poci veoma izdaleka, na primjeru onoga sta je popularna muzika. Epohalni dogadjaj u popularnoj muzici, mislim pri tome na ono sto je zabavna muzika, jeste pojava Beatlesa, dakle, kada se dogodilo da cetverica neizmjerno darovitih ljudi kazu - ne treba orkestar, ne treba pismenost, dovoljno je znati nekoliko hvatova, nekoliko gitarskih sablona da bi se moglo odlicno raditi. Epoha Beatlesa je zapravo epoha demokratizacije u kulturi, u muzici, u tome sto je ta vrsta muzike. Niti se trazilo da je covjek skolovan, niti da je glas kojim se pjeva osobito drugaciji od normalnog ljudskog glasa kakav ima svaki gimnazijalac. To je dovelo do narastanja, umnozavanja do u beskraj muzickih grupa sa tri-cetiri gitare, jer svaki roditelj je mogao kupiti gitaru, pa se kacila na obicni radio koji je sluzio kao ozvucenje. Na taj nacin dolazi do poplave mogucnosti da se svako bavi onim cime se u, da tako kazem, nekakvom normalnom, klasicnom smislu ne bi mogao ni pomisliti da se bavi. Tako je i kod nas doslo do ogromnog, sto kazu kao gljive poslije kise, narastanja broja medija, pogotovo ovih netiskanih, radija i televizije. Gotovo da nema u Bosni provincije koja nema svoj radio, vecina i televizijski lokalni program, i to je nesto sto lici, sto jest mozda i identicno onome sto se zbivalo nakon pojave Beatlesa. Sta je u tome dobro, a sta zlo? Meni se cini da kod nas sad prevladava zbir konsekvenci koje su negativne, a nisu pozitivne. U nasim provincijama to izgleda ovako: da bilo ko, ko moze sa 300 maraka sklopiti tehnicke uredjaje i voditi lokalni radio, postaje javna licnost, postaje novinar. Pa se po tim lokalnim radijima vrti takva odvratna muzika koju on naprosto na ulici dobije od nekoga ko je sebi napravio kasetu, takodjer za male pare, za hiljadu maraka. Trudim se da sto dosljednije, nisam nikad o tome pisao, pravio biljeske, pokusam vuci analogiju izmedju onoga sto je ta pojava u medijima i onoga sto je muzika. Naravno, nisam sretan, gdje cu biti sretan. Mislio sam da ce to mnogo brze buknuti i proci nego sto se zbiva. Suvise dugo traje i zbilja je starijem covjeku kao sto sam ja neophodno da iskljucuje te medije da bi sacuvao svoj nervni sistem. Nedavno na jednoj nasoj televiziji ovdasnjoj, domacoj, urednica, spikerica - sta li je, Bruxelles nije znala procitati, pa je lijepo kazala brukseles, sto je grozota jedna. I takvih primjera ima milion.

DANI: Cemu nas to u konacnici vodi?

SIDRAN: Grozota je u tome sto nas nepismenost, polupismenost ili takav nacin demokraticnosti u kojoj svako moze sve, vodi ka povrsnosti ljudskog zivljenja, tako da se nama ucini da se stvari zbivaju na tih desetak milimetara pjene u casi u kojoj je pivo, a to nikakve veze nema sa sustinom, sa stvarnim narodnim zivotom, jadima. Ovo bih ja nazvao epohom povrsnosti.

DANI: Ja sam to u jednom tekstu nazvao diktaturom povrsnosti.

SIDRAN: Ne pamtim, ali mi je veoma drago da si i ti kao i ja dosao do tog termina. Povrsnost je nesto sto vrijedja covjeka koji je makar ikad i pokusao da misli, mada ne znao misliti, ili znao, ili na pola puta kao ja: nekad mislim da znam, nekad da ne znam. Dakle, povrsnost fizicki boli. Mi sad zivimo epohu povrsnosti gdje se gube sustine. Kad se gubi sustina sa ocinjeg vida, gubi se i ikakva ideja o buducnosti i mogucnosti da covjek sutra bolje i sretnije zivi. Ko u takvom svijetu moze razmisljati o strategiji razvoja u bilo kojoj oblasti drustvenog djelovanja. Na taj nacin i u tom smislu padam u ocajanje, mada sam, moram priznati, na nacin ovisnika od opijata, od droga, od vlasti, ovisnik o stampi, ovisnik medija, trudim se da sve vidim, gledam, pratim, drzi me ta znatizelja u zivotu. A kad bih sudio samo po tome kako me instinkt, cula kulture, dakle ono sto je u meni njegovano, kako se oni pri tome osjecaju, sve zivo bih od sebe odbacio i citao samo one knjige koje volim decenijama, ne bih se osvrnuo ni na sto sto je nas realni zivot.

DANI: Cini li Vam se, kad je u pitanju ta povrsnost, da i djelatnici medjunarodne zajednice upravo forsiraju povrsnost, plutajuci samo na epidermi Bosne?

SIDRAN: Povrsnost se podrazumijeva kod ljudi iz medjunarodne zajednice koji ovdje zive i primaju svoju placu. Ona se podrazumijeva, jer, ipak, da se dodje do sustina, mora se na nekakav nacin biti fanatik. Ali uzasava povrsnost kod naseg svijeta. Zamisli povrsnost u procjenjivanju vlastitih sansi hoces li biti ziv, ili neces biti ziv, i ti tu situaciju trajno posmatras plitko i povrsinski. Oslobodio bih u tom smislu medjunarodnu zajednicu - govorim o ljudima, ne govorim institucionalno - prevelike odgovornosti, jer i medju njima trefe se fanatici, pa mnogo bolje vide sustinu i od nasih ljudi.

DANI: Mislite da se izdaleka bolje vidi?

SIDRAN: Fanatici su oni koji su temeljni u svojim nacinima rada, ima ih, mogli bismo ih mozda i pominjati ovdje.

DANI: Pomenite ih.

SIDRAN: Ja sam smatrao da onaj jedan sto je otisao, Michael Steiner, strahovito ulazi u sustinu. I Jacques Klein zna tako zestoko, jednostavnim recenicama ubosti sustinu, da to formulacijom lici ponekad na naseg Aliju Izetbegovica. Od pet rijeci, ponekad sadrzi se recenica koja ubada sustinu. Dakle, ima ih. Medjutim, nije ni bitno. Lose je to sto nas svijet ovdje, pa i onaj svijet koji treba da kreira nasu buducu politiku, nas buduci zivot, nase stanje, nema dodir sa sustinom, nego pluta na tome sta je povrsina.

DANI: Tako je i u umjetnosti. Rekao bih da imamo vise govora o umjetnosti nego same umjetnosti.

SIDRAN: Ja to ne bih prihvatio, jer ovakva grozna vremena bogom dana su za nastajanje najsnaznijih umjetnickih djela i meni zbilja sokantno djeluje, sad mi je to u pozitivnom smislu sokantno, da mi sad ovdje mozemo imenovati cetiri-pet proznih pisaca, nijedan stariji od 30 godina, koji su evropske vrijednosti.

DANI: To su?

SIDRAN: Nedavno je bila promocija u knjizari Buybook knjige Miljenka Jergovica, Mama Leone. To je svjetska literatura, nema nikakve sumnje. Pa Hajrudin Ramadan sa knjigom Price od kise, pa Alma Lazarevska... Gdje to ima? To u malim jezicima nikada ne biva - da tako istovremeno stasaju nesumnjivo apsolutne vrijednosti.

DANI: Ima li takvih, kako Vi kazete, apsolutnih vrijednosti u poeziji?

SIDRAN: Ima. Desetak mladih pjesnika pise sjajnu poeziju. Bilo bi neobjasnjivo u normalnim okolnostima, a ja hocu da jeste objasnjivo, i ja objasnjavam time, dakle hocu na to da gledam kao na normalno, da jest normalno a normalno nije, da smo kroz pet godina zivljenja, tako kako smo zivjeli, kroz cetiri godine opsade, zapravo prosli kroz ono kroz sta prolaze budisticki svecenici kad odu deset godina u pecinu na Himalajima, kad islamski dervis boravi u pustinji i jede, ne znam ni sta jede, i meditira. Mi smo, svaki Sarajlija pod opsadom, ne htijuci, prosli kroz tu vrstu mistickog iskustva koje covjeka unapredjuje prema apsolutu, kako on ne bi za tri-cetiri stotine godina svoga zivljenja. Dakle, hocu da time objasnim ono sto bi bilo inace neobjasnjivo, strahovit kvalitet u umjetnosti. Mozda ste vi napravili malu gresku kad smo govorili o mnostvu svega. Istina je, ja tvrdim da u Bosni nema knjige koja nije objavljena, i moze biti da nema ni covjeka koji je nije napisao. Svako je napisao, pa i to je rezultat epohe, toga sta smo prezivjeli. Tu vrstu masovnosti u bavljenju umjetnoscu ne treba brkati sa onim sto je rezultat i domet onih ljudi koji se njome bave i koji bi se njome bavili, nezavisno od toga kroz kakav uzas, socijalni, drustveni, politicki, povijesni prolaze. Ovo je malo komplikovano sto sam govorio, ali to je tako.

DANI: U prethodnim Danima Edo Numankadic je i Vas prozvao za stvaranje slike o Bosni koja je samo andricevska, karakazanska, tminasta, vise mracna nego svijetla...

SIDRAN: Ja nisam razumio. Nekoliko puta sam procitao tu recenicu, u njegovom silovitom kontekstu, i nisam razumio. Moze biti da se dâ dvostruko tumaciti, i da nije to i da jeste to. Edo inace umije govoriti tim poluzavrsenim recenicama gdje elegantno prepusta sagovorniku da dovrsi misao koja se tad cini ociglednom. Nisam razumio, a kosnulo me bilo ovo tumacenje koje vi kazujete. Moja vrsta darovitosti pjesnicke je takva da nije mogla, ni znala, ni umjela, i kad bi htjela, obazirati se na kontekste, na predsasnike, i na koncu, ako ikakve poruke ima u mome pjesnistvu, ona je puko, susto svjetlo i nista drugo nego svjetlo.

DANI: Sto bi kazao Vas prevodilac na svedski, izgleda da Sidranov duh lebdi nad Sarajevom...

SIDRAN: ...sto se nikako onda ne bi dalo uklopiti u ovaj smisao. Ali sam Edinu recenicu morao procitati vise puta.

DANI: Ostavit cemo gospodinu Numankadicu da, ako hoce, reaguje.

SIDRAN: Mi smo prijatelji, milo mi je da me je uopce pomenuo, jer rijetki su slikari koji citaju knjige pjesama. Dakle, sta god on o tome rekao, meni je kompliment sto je citao.

DANI: Recite mi, bez ikakve lazne skromnosti, direktno iz srca, sta znaci za Vas kad neko ugledan kao sto je Tvrtko Kulenovic kaze da ste Vi najveci zivi pjesnik Bosne?

SIDRAN: To sam nekako otrpio. Ali tog dana kad je bila promocija, Tvrtko mi je dao jedan svoj tekst iz 1997. godine, dakle od prije dvije godine, u kome taj iskaz, citiram prema sjecanju, glasi ovako: "Kad je bog dodjeljivao pjesnicki dar, prema Sidranu je bio izdasan. I kad kazem, najveci zivi pjesnik Bosne i Hercegovine, malo mi je ovo zivi i malo mi je Bosne i Hercegovine." Prema tome, ona prva nekako se moze podnijeti, ali ova druga je strahovita. Medjutim, uvijek kad se o tome mora razgovarati, imam potrebu da jednu svoju teoriju ukratko kazem. Govorim o Bosni, a moze se odnositi na sve sta su jezici. Sasvim je moguce da istoga trenutka u istome gradu zivi 10 najboljih pjesnika tog jezika. Kako je to moguce? Moguce je, jer su pjesnici neuporedivi. Ako neko poredi pjesnistvo Abdulaha Sidrana sa pjesnistvom Izeta Sarajlica, ustanovit ce da se radi o dva razlicita posla, samo se sluzimo istim sredstvom pisace masine, jezika, ali ono sto je dozivljaj svijeta, sta je nacin saopstavanja, sta je nacin muziciranja tog sta se osjeca, to je toliko jedno od drugog daleko da bi se moglo reci da nije ista vrsta posla. Pri tome ogroman je broj ljudi, i ja bih mogao biti medju njima, koji kaze - makni mi tamo Sidrana, daj mi Izeta, jer to ima jednu neobicno siroku komunikacijsku osnovu, to dopire i do ljudi koji knjige nikad nisu dotakli i vidjeli. Prema tome, najveci pjesnik Bosne i Hercegovine je Izet Sarajlic. E sad, bujrum, neka vrsta senzibilnosti reci ce - makni mi Izeta, daj mi Sidrana, ili daj mi Duska Trifunovica. Budala je ko misli da je Bosna bez Duska Trifunovica bolja. Dusko Trifunovic je najbolji pjesnik Bosne i Hercegovine. E tu ima, ovo nije diplomatija, kunem se svime sta mi je milo na svijetu, samo jedna iznimka: Mak Dizdar. Njegovo literarno, pjesnicko djelo prestaje biti vazno kao pjesnistvo, jer je ono nesto sto je epohalni govor o milenijskoj sudbini jednog svijeta, jednog naroda, jednog potkontinenta, ako bih Bosnu mogao nazvati potkontinentom. Onda Mak prelazi iz onoga sta je vaznost knjizevnosti, on iskace, jer njegovo govorenje je o onome sta je metafizicka sudbina Bosne, koja traje stoljecima.

DANI: Dakle, Mak je dosegao ono sto bi univerzalno mogli nazvati Jedno.

SIDRAN: Da je to svoje Mak mogao kazivati kroz tokarski stroj, kroz stolariju, arhitekturu, da se bavio time, opet bi to prestalo biti arhitekturom, jer je mnogo vaznije. Makova knjiga konstituise naciju. U drugim zemljama naciju konstituisu memorandumi, politicki programi, platforme…

DANI: Je li zivot Abdulaha Sidrana "pohvala nedosljednosti"?

SIDRAN: Ja o sebi vjerujem da sam apsolutno dosljedan, jer cemu covjek treba, mora, barem pokusavati biti dosljedan, to je ono sta je supstanca vlastitosti, supstanca vlastite duse. Ako je ispravno, ako ne grijesim kad slutim da vi mislite na moja politicka odredjivanja, izjasnjavanja u periodu od Ante Markovica naovamo, ponovio bih da nemam nikakvih dilema: sa onom pamecu i sa onim znanjem, sa onom kolicinom informacija koju sam znao i mogao znati, sve bih ucinio isto. Kad o meni pogrde pisu svukuda u toku opsade i agresije na Bosnu - da sam ja Zelene beretke, da sam Alija, apsolutno bih istakao da bih ponovio, apsolutno, nema nikakve dvojbe, svoj ratni angazman. Kao sto sam spoznao i nakon, pa, recimo, pola godine od Daytona, osjetio, prepoznao, povjerovao, da je stvarno mir ovdje debelo ukopan i da nema nacina, bilo kakve budalastine, da se ponovi rat. Tad sam naprosto pozelio da se vratim onome sto se zove singular, jednina. Ja kao pjesnik ne mogu biti mnostvo. Ja sam jednina. Ni prema cemu se ne mogu odnositi ni osjecati onako kako se osjeca kolektivitet.

DANI: Pa je li Abdulahu Sidranu zamjereno da je "izdao nacionalnu stvar"?

SIDRAN: Ne, ono sto se kod nas smatra strankom, to je ustvari kancelarija u kojoj postoje ljudi koji rjesavaju odredjene probleme. Ja sam veoma zahvalan i to ponavljam uvijek, usmeno i napismeno, i ne pazeci pred kim i hoce li mi biti ovako ili onako protumaceno, sto je prihvacena moja molba da vise ne ucestvujem u masovnim priredbama, sjedim u prvom redu, budem na pozornici itd., a sto sam sve s radoscu radio pod opsadom i u ratu, jer ja stitim i branim svoju legalnu vlast. Sretan sam bio i zahvalan da su moju molbu uslisili pa me nikad nisu poslije zvali, ni nudili, mitili ili ne znam sta... Tako spolja ne moze biti kazano kako manipuliraju Sidranom. Sa mnome je lako manipulirati sitnicom, njeznoscu, paznjom, malim stvarima, a ono sto se laje i brblja u aktuelnim pricama, sto su stotine hiljada maraka, milioni, to me ne interesuje. Kad bih mogao sad biti prost, nesto bih rekao vrlo precizno: lako je Sidrana dobiti sitnicom, a nema tako krupne za koju bih se ja prodao. Tako nekako se ja osjecam i u tom smislu ne prihvatam atribut o nekoj nedosljednosti.

DANI: Tu cemo se mozda malo razici u tumacenju samoga pojma. Vi ste meni drag covjek upravo zato sto ste nedosljedni. Dosljedni ljudi su zbog ideje spremni i da ubiju. S druge strane, da ste dosljedni, gdje bi danas bio Abdulah Sidran? Ili, zar za Bosnu nije bar malo bolja ova Biljana Plavsic od one ratne, ili za Crnu Goru ovaj Kilibarda od onoga Kilibarde, etc...

SIDRAN: Razumijem. Ali taj pristup, kakav se kod vas podrazumijeva, jeste najnormalniji pragmatizam. Ja sam pratio sad, Marko Vesovic se javlja nekim povodom u vezi sa Crnom Gorom i ja se sa Markom potpuno slazem, ali...

DANI: ... slazete se i sa Rajkom Cerovicem.

SIDRAN: Slazem se i sa Rajkom Cerovicem. Slazem se s Markom sto kaze "skidaj me sa tog spiska", ali se ne slazem sto to elaborira na pet stranica, kad dovoljne su dvije recenice. Zasto praviti od muhe medjeda. Necu tu, nema me tu, eto vas tamo, gotova stvar. I Marko na to ima pravo, i potpuno je u pravu i tako je. Sa druge strane, ja sam svojedobno pomenuo Kilibardu kao odlican primjer mogucnosti promjene nabolje. Nama treba demokratska Srbija, treba nam demokratska Crna Gora. Brze ce se i lakse doci do nje ako Kilibarda skine cetnicku kapu i u srcu i mozgu se promijeni. Cak sam poslije vidio u nekim novinama da je Novak Kilibarda registrovao tu moju recenicu i javno kazao da se zahvaljuje Abdulahu Sidranu sto je to uocio itd. Da li je to nedosljednost, ili nesto vise, neka ostane otvoreno. Ali, pazite, sta znaci govoriti o nedosljednosti? Sjecate se da je Srna po pet puta na dan u ratu pod opsadom reemitirala uvijek posprdno recenicu Alije Izetbegovica: ja o tome ujutru mislim ovako, a popodne drukcije. E sad, ko jeste pametan, ko nije zlonamjeran, evo sad ispade da o sebi govorim da sam pametan, shvatit ce to kao dilemu ozbiljnog covjeka o vaznom pitanju. Pa zar se o velikim pitanjima moze ne imati dilema?

DANI: Vi ste moj prvi sugovornik kome postavljam ovo pitanje; ono jeste uprosceno, na neki nacin hagiografsko i netacno, ako pitanje moze biti netacno. Dakle, kada bi napravili brzi presjek Izetbegoviceve visegodisnje duhovne vladavine bosnjackim narodom, sta je inventura: da li je Alija Izetbegovic promijenio mentalnu strukturu bosnjackog naroda?

SIDRAN: To je tako nemoguce. Je li Albert Einstein promijenio mentalnu strukturu bijele civilizacije? Ne.

DANI: Pa mozda i jeste. Ali ja namjerno radikaliziram svoje pitanje, jer smatram da su Bosnjaci dozivjeli strategijski duhovni preokret. Naravno, ne plediram da ga predznacim bilo pozitivnim bilo negativnim.

SIDRAN: Nemoguce je mijenjati mentalnu strukturu naroda, niti se ona da identificirati, pa da bi bila bas takva i takva, jedinstvena, unipolna, apsolutno nemoguce, niti se to da ustanoviti.

DANI: Vjerujem da je gospodin Izetbegovic puno vise filozof, iracionalni vladar, na neki nacin covjek koji hoce da bude vjerovjesnik, puno vise nego politicar. Iz takvih hipoteza izvlacim svoje diskutabilno pitanje o promjeni "unutrasnje geografije" jednog naroda a koju je najdirektnije preuredio jedan covjek.

SIDRAN: Ja mislim da nije, i vjerujem da bi i on sam vama na slicno pitanje odgovorio da nije. Njegova filozofija ima svoje uporiste i svoju tezinu, ozbiljnost, validnost u onome sto je islam. Mnogim ljudima iz SDA, dakle i Aliji kao predsjedniku i vodji te stranke, koja je mnogo vise i sire od stranke, jezik se tesko svik'o da govore termin Bosnjaci; prema tome, nije moguce da bi on mogao obaviti posao kako ste vi na pocetku ustanovili, niti mu je to bio cilj. Ono sto je nesumnjivo jeste da se insistiralo i da se insistira na vrijednostima koje podrazumijeva bas islam. Pri tome se mozemo slagati ili ne slagati. Ja ga takodjer razumijevam filozofom, misliocem, makar sto bi neko od doktora, profesora sveucilista rado stavio pod navodnike "filozoficnost" Alije Izetbegovica. Po svojoj vokaciji mozda je cak i literat prije nego politicar. Njegove recenice su literarne. Kada u knjizi Islam izmedju Istoka i Zapada dokazuje, nabraja, poziva se na cinjenicu Bozijeg postojanja, on se poziva na argumente iz umjetnosti, poziva se na Sikstinsku kapelu, na Michelangela, na Tolstoja, s tezom da Darwinov, dakle samo naucni covjek ne moze to napraviti. Ipak, bilo bi grehota da sam ovo zaboravio, ono sto bi moglo dati temelj i vase pitanje uciniti relevantnim i ozbiljnim jeste strasna pretumbacija stanovnistva, tako da moj sin Tarik kaze Kur'ana mi, a ne zna sta je Kur'an, a cuo je to od izbjeglickog djeteta na ulici da kaze. Dakle, ono sto su socijalni potresi, premjestanje stanovnistva, pa u tom smislu promijenjeni i procenti ovog i onog kvaliteta na asfaltu sarajevskom, pa i drugdje i svugdje, to je stvarno. Ali da se u deset godina dogodi bilo kakva promjena neceg sto je neustanovljeni mentalitet bosnjackog naroda, priznat cete, nemoguce je to. Pa pola svijeta jos uvijek nije sigurno da li smo se mi konstituisali ili nismo! Ni ja cak nisam siguran jesmo li se ustanovili ili nismo. Ja smatram da je bosnjacki narod, etnos, definitivno ustanovljen 1966, jer u toj godini, a to ne moze biti slucajnost, objavljen je Makov Kameni spavac i Mesin Dervis i smrt. Tako dvije velike knjige u tako malom narodu na tako malom prostoru, to ne moze biti bez Bozijeg prsta. Meni je ta z66. kao piscu vazna.

DANI: Koliko Vam je vazna godina osnivanja SDA?

SIDRAN: SDA ce zavrsiti na margini istorije, mada ce u samoj politickoj istoriji biti nezaobilazna kao cinjenica.

DANI: Zasto ce SDA otici na marginu historije?

SIDRAN: Zavrsit ce na margini jer je to jedan populisticki pokret nalik svim pokretima u kojima postoji jedan paradoks. Pravi se stranka, a u njoj ima sve sto ima i napolju. Kakva si to ti stranka? Nema ama bas nicega napolju sto nema unutra. Koja si to ti onda svoja strana, od cega dolazi rijec stranka?

DANI: Zar to upravo ne bi mogao biti razlog da dugotrajno vladaju Bosnom?

SIDRAN: Nismo mi govorili o vremenu i dugovjecnosti njihovog vladanja, ali ja sigurno znam da ce to potpuno otici na marginu povijesti, kao sto su sve masovke. Naprosto, ne moze samo sobom se to izdrzati, to je iznutra inkompatibilno. Tu su takodjer suprotstavljeni interesi, suprotstavljene ideologije. Sigurno da postoji unutar SDA snazna grupacija, snazna formacijski, a kvantitativno mislim da je slaba, koja bi rado pravila muslimansku drzavicu od ovoga sto je preostalo itd., E, pa i to ce otici na marginu.

DANI: Sta mislite o SDP-u?

SIDRAN: Ko god me ista o SDP-u pita, to je ko kad bi me pitao o mojoj prvoj ljubavi iz mladosti. Ostaje tu, pa mozda i organska, mozda nesto i krupnije, privrzenost. Dakle, ono sto smo govorili o dosljednosti, nedosljednosti itd., to je jedan aspekt. Drugi aspekt je sta mislim o prakticnoj svakodnevnoj politici, ponasanju, je li mudro ovo, nije li mudro ovo. Ne znam da li bih mogao prakticno odgovoriti, ali dobar je SDP. Meni je ponekad zao sto ja kad imam dobrih ideja, nemam ih gdje udjenuti. Najprakticniji i najzadovoljniji sam bivao kad svoju neku prakticnu ideju odnesem Timuru Numicu. Ozbiljno. Zato sto znam da ce od toga nesto biti. Ja sam uhvatio kako su nase vlasti pocele asfaltirati ove rupe od granata po Sarajevu i to sam osjecao nepametnim, to je grozno. I onda sam otisao Timuru, daj spasavaj, moraju ostati te biljeske, ti oziljci, i Timur je onda izmislio tu nekakvu smjesu crvenu. Svejedno mi je je li SDP, SDA, ne znam ima li trece osim dusmana.

DANI: Kako je krenulo prevrednovanje historije, mozda ste uradili golemu stvar, mozda nam ostanu samo ti tragovi. Sta mislite o uzasavajucoj degradaciji bosanske simbolike? Napose, o nasem novom, dejtonskom prazniku drzavnosti?

SIDRAN: Ja sam na to ogorcen. Dejtonski datum moze biti slavljen u Bosni i Hercegovini iskljucivo kao dan mira, dan prestanka pogibija, i ima razloga da se slavi, koliko god se bilo nezadovoljno sta su ta rjesenja. Moramo znati da je tad u Bosni 250 hiljada matera sretno postalo, jer nije vise strepila hoce li joj sin doci kuci ili ne. Prema tome, dan mira, tako. Ako govorimo o drzavnosti, cuo sam da su i borci, stari antifasisticki, kazali, pa i onaj Krug 99, da se jedino priznaje 25. novembar kao Dan drzavnosti, koji je ustanovljen u novoj Jugoslaviji, ovoj Titinoj. Ja, povijesno razmatrajuci, smatram da je jedini logican dan drzavnosti Bosne i Hercegovine datum ispisan na povelji Kulina bana. To je, mislim, 12. august 1189. godine. Na koji nacin je to povijesno ispravno? Nakon srednjovjekovne bosanske drzave imamo vrijeme Osmanske imperije, imamo Austro-Ugarsku, imamo Jugoslaviju, koja opet nije ono sto je Bosna bila, nego jedna prosirena Bosna, pa je logicno da svoju samostalnost, koja je vracena '92. godine prijemom u UN, u simbolickom smislu, naslanjamo na vrijeme srednjovjekovne bosanske drzave kao jedine prethodno samostalne. Dakle, sam sobom upravljati, pa po tome je to logicno da taj datum bude Dan drzavnosti. A sa druge strane, povelja Kulina bana kao povijesni dokument apsolutno je relevantan dokument po medjunarodnom pravu, kojim on Dubrovackoj republici dopusta da njeni trgovci imaju te vec poznate beneficije. Dakle, to je jedan potpuno medjunarodno pravno valjani dokument. Mozda bi se u tom smislu mogao naci dogovor i sa ovim opstrukcijskim faktorima u upravljanju Bosnom, mislim na hrvatsku i srpsku komponentu, jer i oni smatraju Kulina bana svojim, pa i mi svojim, pa eto...

DANI: Sto li je Izetbegovic pristao na novi dan drzavnosti?

SIDRAN: Ja ne znam kako je do tog doslo, da li je on pristao ili je to bilo nekako drugacije. Nemam pojma. Tu je doslo do neke greske. Naprosto prirodno, ne moze biti Dan drzavnosti mladji od mene. Ne moze meni biti rodjendan 2015, kad sam ja rodjen 1944, nema logike. Ali kao dan mira, mozda bi mogao izrasti u opceuvazeni praznik.

DANI: Vracanjem posmrtnih ostataka posljednjeg bosanskog kralja Stjepana Tomasevica u Bosnu, franjevci su jos jednom demonstrirali da su so ove zemlje i prakticno pokazali koliko je Bosna starija od svoje nove drzavnosti.

SIDRAN: I tu se dogodio kardinalan primjer nepismenosti, i to na BHT-u, i to od urednice Dnevnika koju smatraju ponajboljom. Kaze ona kako se kralj licno vratio, i to nekoliko puta ponovi da se on licno vratio, a ono su posmrtni ostaci, kosti. Ja nisam studiozno proucio ono sto je fenomen bosanskih franjevaca, ali letimice, kako sam sta saznavao i sta sam u zivotu gledao i sta sam gledao obilazeci i obisavsi gotovo sve franjevacke samostane po Bosni i Hercegovini, imam ljubav prema tome svijetu. Jedan fra Petar Andjelovic je zlato, pa onda ja to vezujem i za ono sto je meni kao knjizevniku neizmjerno vazno, kad se, smijem reci, sere o bosanskom jeziku, o jeziku kojeg pisem, kojeg volim, pa se ne zna sta je to, pa mi ona budaletina sastavi recenicu svu od turcizama, pa mi kaze "ovo je nase". Budala. Uzor bosanskog jezika je kako su pisali bosanski franjevci i kako danas govore, a vi cete primijetiti...

DANI: ...da govore kako su i govorili.

SIDRAN: Normalno govore, nema tu novog govora, hadezeovskog. Ja sad prihvatam da se skine matrica, naucno, tog jezika i da se kaze to je bosanski. Ni oni ne bjeze od turcizama, jer turcizam se tu lijepo utrefio, usadio, iznikao, usvojen i tako je to.

DANI: Imate li dojam da je u posljednje vrijeme Islamska zajednica postala bolja i blaza. Da se sa "terena populizma spusta na teren pojedinca"?

SIDRAN: Imao sam fenomenalnih i divnih licnih iskustava i imao sam dva-tri neugodna dogadjaja kad ljudi, imami, hodze, sa sahrane, sa dzenaze, tjeraju inovjerce, tjeraju agnostike, tjeraju one koji ne znaju. Recimo, ja znam izgovoriti El-Fatihu, znam drzati ruke i znam oponasati onoga ko je preda mnom u safu, ali ako je nesto iole ozbiljnije, ja se moram skloniti da ne kvarim, da ne remetim. Ali me se ne smije cerati sa dzenaze moga daidze. To je grozno, imao sam takvih iskustava, ali za bilo kakvu ocjenu koja bi uopcavala drzanje, ponasanje IZ-a, ne bih znao reci. Recimo, kako je brilijantno inteligentan reis, cini mi se da dobro pripremi ono sto ce govoriti, a ponekad sam slusao i kad ne pripremi, to idu recenice istesane. Ali sve to kako nama izgleda spolja i sa strane moze biti jedno, a da bude nesto drugo i drukcije.

DANI: Da li je Venecija definitivno potonula izborom Emira Kusturice za predsjednika zirija Venecijanskog festivala?

SIDRAN: Nije. U principu, predsjednici zirija su reziseri, a na svijetu nema puno tako dobrih. To se smatra prirodnim, logicnim, pobjedjivao je covjek na tom festivalu. Pa bio sam i ja clan zirija kao scenarist, odlican, ali nevazan. Ko je mogao o tome nesto glupo misliti, prevario se.

DANI: To Vas pitam ne iz nekih ideoloskih razloga, nego iz razloga, rekao bih, metaprirode. Kada bi neki covjek na Trgu svetog Marka u Veneciji ili na Lidu, pred clanovima venecijanskog zirija procitao Vasu pjesmu Zasto tone Venecija, u kojoj nestaje pa se uspravlja jedan mali narod, pitam se kako bi se osjecao predsjednik tog zirija koji ne priznaje da je taj narod uopce i nastao?

SIDRAN: Ti sad mislis, malo smo popili uz ovaj razgovor, pa mozemo doticati ono sto Sidran ne voli. Ne znam.

DANI: Pitam to radi sljedeceg vaznog pitanja.

SIDRAN: Na to vazno pitanje cu odgovoriti prije nego sto ga cujem. Imam jedan tekst, ne bih ga nikom dao da ga rezira, a Emiru bih, makar se nikad ne culi i ne vidjeli.

DANI: Koji je tekst u pitanju?

SIDRAN: Ne kaze se koji je tekst u pitanju, ali i to spada u nas jezik. Potpuno je uslo u govor i najpametnijih ljudi.

DANI: Mozda je tekst ipak u pitanju?

SIDRAN: Onoliko koliko je moje zdravlje u pitanju. Ne bih detaljnije o samom tekstu.

DANI: Jeste li citali u proslom broju naseg magazina feljton Nedzada Latica o procesu 1983?

SIDRAN: Jesam.

DANI: Zar nije izazovno uraditi film o tom procesu? Scenarij: Abdulah Sidran, rezija: Emir Kusturica. A onda, mozda pogresno, pomislim, pa Emir nema sentiment za to.

SIDRAN: Ja mislim da sam takav projekt predlagao televiziji prije rata. Imam svoju licnu arhivu o tom procesu, koja je sigurno nedovoljna, jer sam je radio za sebe. Imao sam neke emotivne razloge da prisustvujem sudjenju i dolazio sam svakog dana. Medjutim to je, kad govorimo o transformaciji u neko vizualno djelo, televiziju, televizijsku seriju, film, posao u kome nema mjesta za moju vrstu darovitosti. To je dokumentarni nivo. A pogotovo nema mjesta za Emirovu rezisersku darovitost. On nece vise da slika nista sto je normalno od ovog svijeta, on bi najradije otisao u onostrano, pa da slika sta se zbiva iza smrti, tako da ta vrsta projekta o kome govorite... Cak je u Sarajevu postojala ideja da ekraniziramo Tvrdjavu Mese Selimovica, za sto sam ja i napisao sedam epizoda. Oni koji su citali sve sto sam napisao, kazu da je to i najbolje sto sam napisao, ja dodajem - zato sto je roman dobar.

DANI: Gdje je zapelo?

SIDRAN: Para nema, ali bilo je ideja vrlo konkretnih. Ja cak nisam siguran da li je glavni covjek mozda i kontaktirao Emira pa me pitao…

DANI: Ko je glavni covjek?

SIDRAN: Ne moramo bas sve tako. Pitao me da li bih ja imao ista protiv da to rezira Emir.

DANI: Koje godine je to bilo?

SIDRAN: Tacno prije godinu dana.

DANI: Znate li Emirov odgovor?

SIDRAN: Ne znam ni da li ga je pitao. Ovom je bilo vazno da ja reknem imam li sta za ili protiv, ja sam rekao da je to genijalno, s time sto se mogu kladiti 300 posto, i kad bi mu se ponudilo, da on to ne bi prihvatio iz estetickih svojih razloga, jer on je rock generacija. Rock generacija da radi kostim, scenografiju, rekonstrukciju nekog vakta, vjerodostojnost, to je potpuno izvan svake pameti, ali, u principu, i tada sam odgovorio da ne bih imao nista protiv, i ne samo to nego da bi to bilo divno, spektakularno, ne samo za Bosnu nego i za Emira kao covjeka, da se jednim elegantnim vaznim poslom prevazidje ono sto je stupidan trenutak, stupidna situacija.

DANI: Je li Abdulah Sidran lijen covjek?

SIDRAN: Da. Ne znam, jesam. Mogao bih mozda i napisati pohvalu lijenosti, jer toliko je zivot radostan, dobar, lijep.

DANI: Lijeni ljudi su nosioci progresa covjecanstva?

SIDRAN: Ja sam to izvrnuo. Ono, rad je stvorio covjeka, ja sam davno u zajebanciji izvrnuo. Da je rad stvorio covjeka, onda covjek nikad ne bi izmislio tocak, ne bi gur'o, vec bi bilo - sto teze, to bolje. Ali posto nije u ljudskoj prirodi da ore more, izmislio je tocak. Medjutim, to nije i ne smije biti tako. Rad ima moc hipnoze, mozda nista vise covjeka ne moze obradovati nego rad, rezultat rada, ekstaza od rada. Mozda je jaca od alkoholne, nikotinske, druge nisam kusao…

DANI: Da, Hamsun kaze da se i bog raduje kad se tijelo umara. Sta mislite oko ove famozne Izetbegoviceve izjave o delozacijama.

SIDRAN: Nisam kompetentan jer sam obuhvacen.

DANI: Opravdavate li Vi tu izjavu ili je ne opravdavate?

SIDRAN: Ja je opravdavam, uvazavam i podrzavam, ali ogradjujem se svojom nekompetentnoscu jer sam obuhvacen. Medjutim, ne zelim o svome problemu ni rijeci kazivati jer moja se situacija unutar familije dogadja, pa mi niko nije kriv, nego je to unutar moje familije.

DANI: Je li bosanska vlast onoliko pogana koliko bi se dalo zakljuciti iz teksta The New York Timesa o korupciji?

SIDRAN: Sad kad bih bio branitelj optuzene strane, rekao bih vlast je pogana, ali novine su poganije, najozbiljnije govorim. U zadnje vrijeme sticem dojam, sto ne zna svako, nego vi koji ste u novinama, pa mozda ni vi svi, da tacno negdje je otvorena kasa na koju dodjes sa tekstom koji si napisao i negdje objavio, ne ti, i sto je vise hrakotine i pljuvanja, to je veca cifra sto razmijenis na tom salteru. Kao da negdje ima takav salter. Naravno, ne mogu ja braniti Bakira Izetbegovica kad ni o cemu nemam pojma, kako cu ja to znati. Na koncu, ja vjerujem da u ovakvim drustvenim stanjima, ovakvim drustvima, postoji sedam miliona neuhvatljivih nacina da ti budes kvaran. Ti su nacini neuhvatljivi, nevidljivi, nedokazivi. Prema tome, sto bi se iko upustao u ikakve nepodopstine… To je malo komplikovano, ali dozvolite mi da skrenem a ne skrenem sa ove diskusije. Postoji jedan, mogu reci, moj prijatelj, ne vidjamo se dugo, predugo, koji vodi jednu novinu koja prednjaci u agresivnosti, bas o ovome o cemu smo pricali, dakle korupcija. Ja podrzavam Senada Avdica, podrzavam njegovo pravo da bez materijalnih dokaza (nije on policija, nego na osnovu necega sto je, prostim okom gledajuci, tako sokantno za narodnu dusu, tako uvredljivo, ponizavajuce), na osnovu onoga kako zaplace oko ranjenog borca, na osnovu onog sto sad vozi taksi bez ruke, na osnovu onog tamo za kojeg taj isti borac zna da je lagao, var'o, a dize nekakvu kucu, restoran, cudo u staklu usred Sarajeva, dere vlast. To su indicije koje, kad se skupe, vrijede. U pravu su sto kazu skup indicija vrijedan dokaza. Na taj nacin podrzavam Senada i Senadovo pravo da dramatizuje. Ali onaj iz Amerike sigurno nije rukovodjen razlozima kojima je on. Senad bi volio da je narodu u Bosni bolje, a ono je neka stravicna politika…

DANI: Kakva politika?

SIDRAN: Izasao je vic, ja znam prepoznati vic koji je industrijski. Kad kazem industrijski, to znaci iz kabineta u Beogradu, iz KOS-a, jer postoje u tim sluzbama odjeljenja u kojima se proizvode vicevi. Sad je izasao vic za koji se odmah vidi da je proizveden u istom onom kabinetu u kojem je proizveden i taj tekst. Kaze vic ovako: Clinton, Jeljcin i Alija - Jeljcin kaze "ja sad imam toliko aviona da mogu prekriti cijelo nebo", Clinton kaze "ja imam toliko brodova da mogu prekriti cijelo more", a Alija kaze "ja imam toliko lopova da vam to sve mozemo ukrasti". Pogledajte strukturu vica, vidi se da to nije narodni spontanitet u kom se dogadja vic, obicno jezickom carolijom. A meni je zao biti popljuvan, biti tako unakazen, kako pljuju Alijinog sina. Boli me, ne krijem nimalo, niti mi je zazor kako ce me sutra neko pitati i gledati u vezi toga. Kad stojim sa kvarnim covjekom, susretnem se, imaju neki trnci, neka zracenja koja ja primim, i nakon pet-deset sekundi sto sam ih primio, ja bjezim od tog covjeka, i svaki put kasnije, ako je on na ovoj strani ulice, ja cu na drugu. Pozivam se na svoje zivotinjstvo, kako bi se reklo, evlijstvo, sto je neskromno i ruzno, netacno: Stajao sam na ulici desetak puta sa Bakirom, nisam primio nikakve negativne zrake i otisao sam jednom u redakciju Slobodne Bosne i jednom covjeku isto ovo ispricam. Rekoh, ja imam takva i takva cula, reflekse, i sve ispricam, a on kaze, majku mu jebem, i ja isto mislim. Pa, rekoh, sto radis ovo sto radis? E sad, gledaj, sve moze biti stvar ovakva-onakva, covjek bez uvida i informacija ne moze biti mjerodavan. Pogotovo ja imam jedan problem mimo politike, mimo svega o cemu mozemo razgovarati, da sam nemjerodavan govoriti o ljudima otkako sam ja postao slavan, a to je, recimo, od '80. godine, od filma Dolly Bell. I prije su me u knjizevnosti svi znali po Jugoslaviji, gdje god bih dosao, uvazavali su me. Ali ono kad slava prekrije covjeku facu, pa ljudi vide samo facu, samo slavu, onda se ljudi ne ponasaju prema meni onako kako se ponasaju, nego bolje, drukcije, onda ja znam pogrijesiti u tom smislu. Znalo je biti da me tudje kvarno ponasanje ucini nekompetentnim.

DANI: Ja se nadam da su vasi trnci objektivniji od nasih informacija.

SIDRAN: Nema informacija. Da ima informacija, bilo bi zatvora.