SJECAM SE DA SMO U OSNOVNOJ SKOLI IMALI
predmet Poznavanje prirode i drustva, gdje smo ucili da je priroda "sve sto nas okruzuje". Poslije se taj predmet raskolio na Poznavanje prirode i Poznavanje drustva - na Prirodi smo ucili o cirkulaciji vode u prirodi, a na Drustvu o socijalistickom samoupravljanju. Za Drustvo smo isli u Muzej revolucije, a za Prirodu smo isli na izlet na Mojmilo, gdje smo tumarali po sumarcima u potrazi za jagorcevinom i jezevima sa slika u udzbeniku Prirode. Jednom se na izletu Ranko B. izgubio i onda su ga uspanicene uciteljice trazile svuda - nestalo dijete, nije zajebancija. Na kraju smo se i mi, pioniri maleni, ukljucili u potragu, i nasli Ranka kako cuci u grmlju usred proplanka koji je bio zborno mjesto. Ranko se ocigledno bio sakrio od svih nas iz potrebe koja je tada meni - pretpubertetskom djecarcu - izgledala vrlo cudno: htio je da bude sam, a najbolja loga za samocu je bio grm u prirodi.

Definicija prirode kao svega "sto nas okruzuje" uvijek mi je predstavljala izvjestan problem: ako je priroda sve sto nas okruzuje, onda je i grad priroda, sto je bilo ocigledno netacno - priroda se prepoznavala tako sto je bila izvan grada. Loge u grmlju oko Kina "Arene", gdje sam se ja sa drustvom skrivao u djetinjstvu, nisu bile priroda, nego potpuno urbana djecija neophodnost, a na stranu to sto su bile krvave, pune kurtona i flasa od loze. Loga koju je Ranko B. uspostavio na Mojmilu bila je fundamentalno drugacija - ta loga je bila prirodna jer nije bila pored Kina "Arene". Za generaciju mojih roditelja, od kojih su mnogi odrasli na selu, priroda je bila ocigledno bolja stvar od grada. Mnogi su imali vikendice u prirodnim planinama oko Sarajeva, koje su bile odrasla varijanta loge. Kao postpubertetski individualac poceo sam intenzivno izbjegavati skrb svojih roditelja i ostajati u gradu kad su oni isli u svoju logu na Jahorini, gdje je, po vijecima moje majke, vazda bio "raj", za razliku od Sarajeva, koje se gusilo pod teskim jastukom smoga. U svojim ranim dvadesetim, poceo sam i ja provoditi vrijeme u jahorinskoj prirodi. Na zgrazanje svojih militantno urbanih prijatelja, proveo bih mjesec dana u sumama Jahorine, citajuci debele romane i zureci u vatru u kaminu. Na kraju bih, zasicen prirodom, koja nocu proizvodi najnepodnosljivije zvuke, sjeo u auto i usred noci se odvezao u Sarajevo, posto bih odjednom osjetio bolnu potrebu za urbanom sredinom.

Netom sam se vratio iz spisateljske loge u drzavi New York, pod imenom Ledig House, gdje sam bio sa piscima iz Latvije, Brazila, Njemacke i USA, plus dvije prevodilice iz Njemacke. Ledig House je zaduzbina bogatog izdavaca i spisateljski svijet tamo ide po pozivu, a svi troskovi su pokriveni. Tamo smo zivjeli u kuci na vrhu brda, sa kojeg su se lijepo vidjeli zalasci sunca iza Catskills planina, jeleni i srne kako pasu na proplanku ispod brda, kao i sume kako se lelujaju - reklo bi se priroda. Ledig House i slicne spisateljske kolonije zasnovane su na pretpostavci da je spisateljima bolje u prirodi, da spisatelji prirodno tumaraju po prirodi u potrazi za jagorcevinama i jezevima bozanske inspiracije. To je ideja ciji su korijeni u romantizmu. Romanticarski pjesnik William Wordsworth je mnoge svoje pjesme sricao setajuci se po Jezerskoj oblasti (Lake District), daleko od paklenog Londona. Romanticari, u potrazi za transcendentalnim individualizmom i direktnom komunikacijom sa bozanskim duhom, velicali su Prirodu. Ali Priroda za Wordswortha i ine nije bila samo izletiste ili inspiracija, Priroda je bila i prostor daleko od urbanih prostora, krcatih masama i prljavstinom drustva. Romanticarski individualizam bio je reakcija na industrijalizaciju i urbanizaciju, kao i na umnozavanje i standardizaciju, kako ljudskih bica tako i proizvedenih, "neprirodnih" stvari. Otud proizilazi velicanje Prirode - Priroda je prostor transcendentalne slobode, nesto sto cini individualca boljim i dubljim i zdravijim, za razliku od modernog prostora grada koji ga korumpira. Takva priroda je, zapravo, prevara: Priroda je sve ono sto nije grad, sve ono sto nije drustvo.Takva Priroda nema u sebi komaraca i pauka (koji su mi popili dobre dvije litre krvi za vrijeme mog boravka u Ledig Houseu) i takva priroda postoji sama od sebe (ili od Boga), bez ikakvog ljudskog uticaja, bez obzira na drustvo.

U Americi i na Zapadu, gdje je romanti carski individualizam, sustinski pove zan sa kapitalizmom, jos uvijek dominantan, Priroda je sve ono sto nije privatna svojina - buduci da je drustvo zasnovano na svetosti privatne svojine. Priroda oko Ledig Housea sadrzavala je veliki broj znakova koji su upozoravali da je tumaranje po tudjoj svojini - po sumama i gorama i mocvarama - nezakonito. Jedina priroda koja je u Americi dostupna svima je priroda u nacionalnim parkovima, a ta priroda je dizajnirana da bude sto prirodnija: turisti se voze po makadamskim putevima (koji su, je li, prirodniji od asfaltnih) nacionalnog parka Yosemite, recimo, ili hodaju po stazama gdje ih znakovi upucuju na (visoki) stepen prirodnosti prirode u tom parku - bez znakova, priroda bi bila neprirodnija. Priroda je posljedica serije operacija, proizvedena koliko i hibridni kukuruz. Nacionalni parkovi, naravno, ne pripadaju nikome, kontrolise ih drzava, mada se uvijek u novinama moze naci vijest o komadima prirode koje drzava prodaje korporacijama. Priroda se tako nalazi samo na odredjenim mjestima, na kojima individualci zeljni duhovnosti imaju pristup samo kao turisti. Priroda je postala virtualna, samo kolekcija slika sa porodicnog putovanja, dok je drustvo sve sto nas okruzuje. Sto se mene tice, idealna spisateljska loga je usred grada, gdje umjesto zrikavaca zavijaju sirene i gdje misli nadolaze u prirodnom okolisu kafane.