U New Yorku je pocelo 54. zasjedanje Generalne skupstine Ujedinjenih naroda na kojem sudjeluju predsjednici, premijeri i ministri vanjskih poslova iz 180 drzava. Tamo su i predstavnici Bosne i Hercegovine. Njih trojica: Jadranko Prlic, Husein Zivalj i Dragan Bozanic. Kako i dolikuje drzavi koja ne smije poslati jednog predstavnika, jer mu ostala dvojica nista ne vjeruju.

No, kad vec ne mogu voditi jednu politiku, onda barem mogu zajedno stanovati. Adresa: Hotel Waldorf-Astoria, New York, opcina Manhattan. Cijena, sitnica. Za jednu noc 400 dolara, i to samo spavanje. Ostaju u New Yorku sedam dana, onda idu u Washington, pa se vracaju u New York, a onda za Bosnu i Hercegovinu. Svako na svoju stranu.

E, pa pomnozite koliko kosta sedam dana boravka trojice ministara, odnosno spavanja u hotelu Waldorf-Astoria. Da, tako je, 15.500 njemackih maraka. Uza sve, ministri moraju i jesti, pa imaju i dnevnice. Ne znamo kolike su, ali valjda ce im potrajati, jer New York je skup grad!

Teme razgovora tokom boravka u Americi bit ce: kako pomoci BiH, korupcija, ekonomska situacija, nema novaca, nezaposlenost... Ah, da - ministar Prlic odrzao je govor na zasjedanju Generalne skupstine. Iz njegovog govora izdvajamo: "Mi ne mozemo sami, treba nam pomoc prijatelja iz inozemstva. Pakt stabilnosti i Deklaracija usvojena u Sarajevu stvorili su novu perspektivu BiH, ali i svim zemljama regije. Porodili su nadu u brzi, stabilni i trajni izlaz iz serije katastrofa biblijskih razmjera (pouzdano znamo da je ovdje Husein Zivalj zacudjeno i upitno podigao obrve, op. pr.) i oporavak ljudi i zemalja koje su platile cijenu bezumlju, politickom i vojnom avanturizmu i grubom krsenju normi medjunarodnih odnosa i medjunarodnog humanitarnog prava... Dozvolite da citiram jednog sjajnog diplomatu i govornika: zLjudi i drzave ponasaju se razumno kada su konacno iscrpili sve ostale alternative!'"

U svakom slucaju: sretan put i ugodan boravak u Sjedinjenim Drzavama zele vam radni ljudi i gradjani Bosne i Hercegovine.

Pred Odborom Zastupnickog doma americkog Kongresa za vanjsku politiku prije nekoliko dana svjedocili su o korupciji i prevarama u BiH Larry Nepper, koordinator Odjela State Departmenta za pomoc Istocnoj Evropi, zatim David Dlouhy, savjetnik za provedbu mirovnog sporazuma u BiH, te Craig Buck, prvi covjek USAID-a u Sarajevu.

Predsjednik Odbora Benjamin Gilman stalno je nesto zapitkivao i konstatirao da su pronevjerama unutar BiH americki vojnici onemoguceni da odu svojim kucama sto ranije. "Ako bh. Vlada nije stabilna, to znaci da ce nasi vojnici morati ostati u Bosni mnogo duze nego sto mi to zelimo", zakljucio je kongresmen Gilman.

Kada je bilo rijeci o "BH Banci" i americkom novcu izgubljenom ulaganjem u tu banku, Benjamin Gilman je jasno i glasno upitao: "Znate li vas trojica nesto vise o tom gospodinu Aliji Delimustaficu? Ko je taj covjek, kakva je njegova uloga u bosanskim zbivanjima?" Odgovor nije dobio, ali je zato Alija Delimustafic i sluzbeno usao u zapisnike kongresnih saslusanja i svjedocenja.

Saznanje da prva informacija pristigla iz baze SFOR-a Multinacionalne divizije Jugoistok, u kojoj se navodi da su snage SFOR-a 21. septembra u jutarnjim satima preduzele akciju osiguranja licnosti, nema bitne veze sa Frowickovim i Pardewovim boravkom u Mostaru, uznemirila je mnoge. Pogotovo nakon saznanja da veliki broj pripadnika SFOR-a i IPTF-a predstavlja zastitu istraziteljima Haskog tribunala.

Kako informacije o aktivnostima predstavnika medjunarodnog suda javnosti nisu predocene, Erotel se potrudio ponuditi vlastito vidjenje dogadjaja. Izjava gradonacelnika Mostara Ivana Prskala da je u istocnom dijelu grada, gdje se nalazi zgrada Gradske uprave, sa prozora neke zgrade docekan poklikom "Allahu ekber!", te da su mudzahedini sprijecili njegov dolazak na posao, savrseno se uklopila u pricu Spele Ilicic-Cvitkovic, prema cijim su se tvrdnjama mudzahedini iz okoline Maglaja preselili u Mostar, a zbog kojih haski istrazitelji i jesu tu.

Prica bi mogla biti i logicki prihvatljiva, ali samo pod uvjetom da pripadnici SFOR-a ne znaju strane svijeta, pa su umjesto istocni, blokirali zapadni dio grada Mostara! Stefo Lehmann, portparol UN-a, bio je jasan. Prskalove izjave okarakterizirao je kao paranoicne, istakavsi da one nemaju nikakve veze sa samim dogadjajem. Situacija je, van svake sumnje, najvise pogodovala haskim istraziteljima, koji su sa radom nastavili i narednih dana.

"(...) Zadatak 'Mladih Muslimana' je da svojim djelovanjem razbijaju te silom nametnute mentalne okvire naslijedjene iz vremena neslobode, ali i da jednim dijelom svoju djelatnost usmjere ka otvaranju starih dosjea te da, najzad, zajedno sa ostalim progonjenim ljudima svake vjere i odredjenja, zapocnu ispisivanje autenticnog dramskog opusa pod naslovom 'Crna hronika komunizma', ne zbog nase rezignacije a jos manje osvete, nego samo iz casne namjere da se nasoj djeci onako nesto nikada ne dogodi." Ovako svoj uvodnik u sestom broju glasila udruzenja "Mladi Muslimani" BiH, nazvanog Glas MM, zavrsava glavni i odgovorni urednik Muhamed Jahic, inace otac mnogo poznatijeg glasnogovornika SDA Adnana Jahica.

O cemu se zapravo tu radi? Pa, kada se procita samo preneseni pasus, rekli bismo ni o cemu drugom do o jos jednom poluromanticarskom pisanom obracunu s prosloscu koja nije trpjela drugo i drugacije. No, vec nakon prelistanih narednih 12 strana, jasno je sta je, zapravo, Glas MM. Nista drugo do poligon na kojem ce clanovi nadasve nekorisnog i apsolutno nerelevantnog udruzenja napadati svoje neistomisljenike, pokazujuci da su od svojih protivnika iz onog vremena naucili samo najgore. ("Ko bi se usudio stampati prozu koju bi citale i siroke narodne mase, pored tolikih ljubitelja Selimovica, Andrica i drugih islamomrzaca. Uzgred, Glas MM ce se i dalje zdusno zalagati da prava autenticna i zanimljiva proza nasih pisaca, poput Alije Nametka, Resada Kadica i drugih, u novim izdanjima nastavi pruzati zadovoljstvo citanja velikoj masi Bosnjaka, onima koji ne daju pet para za knjige zfilozofski' nastrojenih pisaca.")

Uglavnom, vec na 20. strani, u nemusto opremljenoj rubrici nazvanoj "Sionski (B)iH mudraci", preneseni su dijelovi tekstova urednika Dana Senada Pecanina i Nerzuka Curka, te urednika i novinara Slobodne Bosne Edina Avdica i Ozrena Kebe, da bi vec na sljedecoj strani, u tekstu "Turkologij", bilo objasnjeno ko su zapravo "epigoni leksike Riste Djoge" ("...Nijaz Durakovic, Zlatko Dizdarevic, Kemal Kurspahic i ostali neo-(satro) socijal-demokrati", pa cak i Ljiljan).

I onda opet malo romantike, pa malo odbrane tuzlanskog "Preporoda" (tog skupa opskurnih likova smijesnih biografija, koji sebi daju za pravo odlucivati o valjanosti djela Ive Andrica) da bi MM dosao do - Dana. Strane 26. i 27. dijele reagiranja nekog M.Terzica na, naravno, Nerzuka Curka, odnosno izvjesnog dr. sci. Suada Trebinjca na tekst o Skupstini MM Esada Hecimovica. Na strani 31. je nepotpisana, valjda je trebala biti analiza uvodnika Ermina Cengica, iz koje nije jasno niti sta je u tom tekstu sporno, niti sta je netacno, ali je vazno da je, iz nekog razloga, "anti-muslimanski".

Opskurna se tiskovina nakon "analize" nastavlja necim sto niti jedan jedini urednik na svijetu s dva dana profesionalnog iskustva ne bi niti pogledao, a kamoli objavio. Na kraju novine, opet Dani. Rubrika "Price iz bosanske sume" vrvi od citata tekstova Nerzuka Curka, odnosno intervjua datih nasem magazinu. Posljednji je tekst u Glasu MM (stampan dvije strane prije vaktije) posvecen Senadu Pecaninu i naslovljen sa "Profesionalni stub srama". Bave se tu glasnici malo Pecaninom, pa malo Gelbardom, mada ponajvise pokazuju zabrinjavajuci nedostatak kucnog odgoja i smisla za humor.

Da, i ovaj je tekst, kao i svi koji imaju veze s Danima, potpisan pseudonimom Art Boswald. Asocira to na infantilni duh mladjeg Jahica, ali kako je poznato da je prezauzet poslovima u Stranci, ocito je kako je neko slicnog sklopa dobio priliku da popuni skoro sav broj Glasa MM, urednika Muhameda Jahica. Oca Adnanovog.

Sarajevska Hrvatska rijec obavjestava javnost da bi "Stjepan Tomasevic danas bio ponosan na postrojbe HVO-a koje su oslobodile stolni grad Jajce", s takvom sigurnoscu, kao da je svetopocivsi tom tjedniku dao ekskluzivni intervju.

Jos kojesta u toj reportazi iz Jajca Hrvatska rijec zna, sto niko ziv ne zna. Jajackog gvardijana poucava kako se zove, Stipe, po dalmatinski, a ne niposto Stipo, kako on sam sebe zove, po bosanski. Pridjev od osobne imenice Jajce u njih je jajcanski, sto nisu mogli naci cak ni u Londoncu. Stjepan se Tomasevic, kaze Hrvatska rijec svojim ruralnim jezikom, zakitio krunom, kao da je coban, a ne kralj medju kraljevima.

Kao znanje jezika, i znanje povijesti i zemljopisa im je zalosno pseudohrvatsko. Turske su cete opsjele Jajce 1463. "pri povlacenju iz Srednje Bosne". Kraljicu Maru (katoliciziranu Jelenu, kcerku srpskoga despota Lazara) zovu Marijom, a potom nju i njezinu sudbinu potpuno brkaju s kraljicom-majkom, Katarinom.

Sto ciniti s autorima, lektorima, redaktorima, korektorima lista koji se zove tako pretenciozno - Hrvatska rijec, a koji tako lose znaju hrvatski, i koji ne znaju za jedan od najljepsih medijevalnih bosanskih, hrvatskih i evropskih likova - kraljicu Katarinu? Sviju, zajedno sa sponzorom i finansijerom - na jedan intenzivni tecaj iz nacionalnih predmeta, kad su vec bili izocni s redovne nastave!

Mihail Sergejevic Gorbacov nije krio privrzenost supruzi Raisi ni dok je imao faraonsku moc u Kremlju, ni kad je postao i od mumija slavniji reklamirajuci pizza-hut, primajuci doktorate i Nobela. Zelio je pomoci joj preboliti leukemiju; operacija kostane srzi u pouzdanom Münsteru pruzala je nadu, ali su dosli problemi s krvotokom, a srcani udar bio brzi i odlucan.

Raisa Maksimovna je zivjela prosjecan ljudski vijek, nekoliko godina krace od sovjetske drzave, ciji je neumitni slom jos davno oznacen - na vrhuncu snage, kada su Raisa i Mihail tek prohodali, a jedan gruzijski raspop razmahao cistke. I njegova Svjetlana lezi nedaleko od mjesta gdje ce Raisa biti pokopana, a tu su i pisci Cehov i Gogolj i titan diplomacije SSSR-a Gromiko. Javnost nije prastala Raisi sto nije kao prethodnice, vec izlazi iz sjene muskarca, kupi simpatije Zapada, osniva Fond za kulturu (koji skrbi o njenoj sahrani). Sada je vole, pa i Boris Jeljcin salje drzavni avion po tijelo, Mihaila i kcer Irinu, koji su prije dva mjeseca odveli bolesnicu privatnim avionom njihova prijatelja.

Bijelo dugme bi Mihailu reklo da se po njem nista nece zvati. I jest njegovo naslijedje da tolika naselja imenom ne petrificiraju uspomenu na crvene vodje, ni prethodne ni njega. Po njemu se zovu votka i kratka burna era u historiji. A Raisa, bila je uz njega i dok je vjerovao da zemlju krvavih prevrata i ratova, despocije careva, diktature aparatcika, prkosa evoluciji, moze usreciti spajajuci mir, pravdu i slobodu. Nije uspio, a vise ih vjeruje da je on preusmjerio tok povijesti nego sto ih tu vidi opcu nuznost. Za razliku od nekih showbiz i politik-starova, taj covjek s mrljom na celi djeluje kao da bi vise od toga volio da je mogao okrenuti tok jedne male bracne povijesti.

Ukoliko su vam bolesti, odnosno pretrage i terapija na bilo koji nacin vezane za kompjuter, a danas je to gotovo pa neizbjezno, od 1. januara 2000. obratite paznju! Naime, ni federalno ni kantonalno ministarstvo zdravlja nije, u skladu s napucima Drzavne komisije za rjesavanje problema rada racunara 2000. godine (Y2K), snimilo stanje opreme u ovdasnjim zdravstvenim ustanovama, niti je ista zastitilo od ovog problema.

Komisija Y2K je, kaze njen koordinator Kemal Huseinovic, na inicijativu Medjunarodnog centra za saradnju Y2K, ministarstvima zdravlja dosad proslijedila pet zahtjeva u kojima se trazilo da kazu sta su do sada uradili. "Niko nam se nije javio ni na zahtjeve, ni na tri urgencije. Isto je i s Federalnim ministarstvom finansija, od kojeg je jedna strana banka trazila podatke o stanju opreme kojom raspolazu. Ni od njih nikada nismo dobili nikakav odgovor", kaze Huseinovic.

Oko millennium buga, koji ozbiljno prijeti kolapsom ekonomije (na razini razmjene uloga, rada i kapitala), proizvodnje i distribucije energije, padom sistema telekomunikacija i svake vrste prijenosa informacija, zamislila se citava planeta! Za predupredjivanje smutnje koju mogu napraviti dvije nule kada starta 2000. do sada je u svijetu izdvojeno vise od 600 milijardi dolara. Da je stvar krajnje ozbiljna svjedoci i to da kriticni datum nije samo 1. januar 2000. Strucnjaci su obiljezili ukupno trinaest kriticnih datuma kada problem Y2K moze izazvati haos. Vjerovatno opasniji od prvog je 3. januar 2000. - prvi radni dan u novoj godini, zatim 10. januar - prvi koji se oznacava sa sedam cifara. Narocito kritican je 29. februar, jer je 2000. prestupna godina.

Prema informacijama koje (ne) pristizu u Drzavnu komisiju za Y2K, na rjesavanju ovog problema se u RS-u radi malo. O tome da li je nesto uradjeno u zapadnom Mostaru, nema nikakvih informacija. Da bi odgovorne - direktore, ministre, biznismene - upozorili na ozbiljnost problema, sljedecu konferenciju o Y2K, nakon Sarajeva i Banje Luke, Drzavna komisija odrzat ce u Mostaru 28. septembra. Ukoliko oni sto platu primaju da bi nama pruzali usluge, zbog nekompetentnosti i neodgovornosti, ostanu rezistentni na millennium bug, najbolje bi nam bilo da Novu, famoznu i simbolicnu 2000. docekamo, ako ikako mozemo, u inostranstvu. I da se ne vracamo, pogotovo ako se, ne daj Boze, prehladimo.

- To je skroz jednostavno. Samo treba da kazes ono sto je suprotno. Evo, visoko?
- Nisko.
- Debelo?
- Tanko.
- Mlado?
- Penzioneri.
- Nije, nego staro.
- Pa penzioneri su stari.
- Nisu svi. Imas mladih ljudi koji su stradali u ratu, pa su sada penzioneri, a imas i starih ljudi koji bi trebali biti penzioneri, a nisu.
- Nego sta su?
- Predsjednici.
- Jel'bi nas predsjednik trebao biti penzioner?
- Bi, ali nece.
- Zasto?
- Zato sto je on pametan.
- A jesu li baka i deda glupi?
- Nisu bas skroz glupi. Vise su posteni.
- Sta je to posteni?
- To je kad nisi lopov, kad ne krades, kad ne lazes, kad si dobar…
- Jesam li ja postena?
- Jesi.
- Onda sam i ja glupa.
- Nisi. Ti si dijete. Ja sam glup.
- Zasto?
- Zato sto te ucim da budes postena.
- Onda su i druge mame i tate koje uce svoju djecu da budu postena budale.
- Jesu.
- Ima li predsjednik djece?
- Ja mislim da ima.
- Je li on njih ucio da budu posteni?
- Ne znam. Valjda jest.
- Onda je i on budala.
- Nije. Ne smije se reci da je predsjednik budala.
- Zasto?
- Zato sto nije.
- Zasto nije?
- Jer niko ne bi birao budalu za predsjednika.
- Zasto neko hoce da bude predsjednik?
- Ne znam. Valjda zato sto nece da bude penzioner.
- Hoce li deda da bude predsjednik?
- Nece. On hoce da ide u lov i da igra sah.
- Pa zasto ne ide?
- Zato sto nema pusku. Kad je poceo rat, uzeli su mu, i sad nece da mu je vrate.
- Zasto?
- Zato sto je to bila lijepa srebrna stara puska i neko je hoce za sebe.
- A zasto ne trazi da mu je vrate?
- Trazio je, pa su ga otjerali.
- Onda mu je bolje da povede baku u lov.
- Baka ne voli da se ubijaju zivotinje.
- Voli. Deda je imao jednu patku, i baka mu je zadavila tu patku i izvadila dusu iz nje.
- Ko ti je to rekao?
- Deda.
- Opracu ja dedi jezik sapunom. Bolje bi mu bilo da cuti i ceka penziju, ko svaki normalan penzioner. A ti ne moras vjerovati sve sto ti se kaze.
- Ni uciteljici?
- Ni predsjedniku!

LICNOST U FOKUSU

Znate li sta se dogodi kada vrsnog, neustrasivog, pravdoljubivog izvjestaca sa ratnih bosanskih stratista (npr. Alexandra Stiglmayer) potopite u barustinu diplomatsko-pragmatskog depandansa medjunarodne zajednice u Bosni i Hercegovini (Ured Visokog predstavnika)? Dobijete glasnogovornicu Visokog predstavnika Alexandru Stiglmayer.

Onaj ko je procitao knjigu potresnih svjedocanstava Stiglmayerove o silovanju zena kao jednoj od najokrutnijih metoda planera genocidnog pohoda na Bosnu, mora ostati zapanjen nad upornim silovanjem cinjenica koje ova simpaticna Njemica vrsi u funkciji branitelja neodbranjivih promasaja Ureda Visokog predstavnika kada je povratak izbjeglih i prognanih u pitanju. Uporno ignoriranje realnosti po kojoj se izjednacavaju ucinci sarajevskih vlasti na povratku Srba i Hrvata (nedovoljni, ali ohrabrujuci) sa otvorenim preziranjem istih obaveza hadezeovske i Dodikove vlasti (i mizernim rezultatima koji govore da se ove vlasti zajebavaju i sa medjunarodnom zajednicom i sa bosnjackim prognanicima) dovodi u ozbiljnu sumnju proklamovanu neutralnost i jednake standarde prema svim gradjanima Bosne i Hercegovine.

Da je ostala novinar, Stiglmayerova bi nam sigurno uspjesno objasnila zasto je to tako.

Ali kao novinski birokrata ona ima zadatak da objasni kako nije tako. Dakle, kako nije istina da OHR nema jednake standarde prema svim stranama involviranim u bosansku krizu. Naravno, glasnogovornik uvijek govori u ime institucije i nema sumnje da je Alexandra svjesna svojih duplih standarda, ali sta cemo, to je tako.

Iako je susretljiva prema bosanskim novinarima vise od vecine drugih portparola (koje ima svaka iole vaznija medjunarodna susa u nasoj zemlji), iako bosanski jezik govori sasvim pristojno, a uz to mazno, iako je tesko ne imati simpatije za "dragu Njemicu", gospodja Stiglmayer zasluzuje prijekor zbog toga sto je prestala robovati cinjenicama. Njen aktuelni background je "tim gore po cinjenice". A covjeku se s tim tesko pomiriti, jer taj "hegelijanski" pristup znaci tim gore po Bosnu.

Nadati se da ce Stiglmayerova sa novim, ozbiljnim sefom OHR-a pronaci mjeru kada je u pitanju odnos prema realnosti. I da ce bosanskoj javnosti svojim maznim, sustavim glasom saopcavati istinu koja nece biti plod pretpostavljenog straha od povratka tvrdolinijasa i ekstremista na vlast u oba bosanska entiteta. Naime, oni vec jesu tu. Doduse, razlicito rasporedjeni. I kvantitativno i kvalitativno. Problem je upravo u tome sto se ta razlika ne uocava.

RIJEC U FOKUSU

Zaglusljiva medijska halabuka Tudjmanovih dvorskih telala, kamerdinera, separovica i ostalih hrvatkih cicvarica o tome kako Mladena Naletilica nece isporuciti Haskome tribunalu, jer bi "presuda njemu bila presuda Hrvatskoj", halabuka koja traje vec mjesecima, od pocetka bila je tek lazna ciganska larma za naivni puk. Znalo se da ce Tuta biti izrucen, jer je on upotrijebljen i odbacen, jer on vise vlasti naprosto nije potreban. Covjek za totalitarnu vlast ne predstavlja nista.

Tuta je Tudjmanu bio potreban onda kad je trebalo pripajati dio Bosne Hrvatskoj, tj. proizvoditi rat s Bosnjacima, jer Hrvati taj rat uglavnom nisu zeljeli. Stoga je ovom covjeku kriminalne biografije Tudjman 1990. godine poslao pasos po svojemu specijalnom poklisaru, potom ga namjestio u Hercegovini, da malo pokaze "balijama" cija je Bosna i ciji je Mostar stolni grad. Tuta je, uglavnom, perfektno izvrsavao naredjenja. Njegova "kaznjenicka bojna" sijala je strah i smrt, za sta je u Zagrebu, nema tome tako davno, proglasavan "hrvatskim vitezom" i dozivotnim predsjednikom "udruge hercegbosanskih bojovnika".

U svom jedinom intervjuu, koji je dao novinaru Mati Basicu (Boze, sto li je s ovim covjekom?) u prosincu 1996., Tuta uglavnom govori o pustosi vlastitog zivota u emigraciji, o jednom nesredjenom i bolesnom odisejskom i ahasverskom lutanju obiljezenog hercegovackog mladica, kome se sve u glavi pomijesalo, ako mu je ikad ista i bilo jasno. On se tu predstavlja "ljevicarom" i "hrvatskim drzavotvorcem", ali u svakom slucaju teroristom koji je spreman i ubiti "za odredjenu ideju".

Na novinskim fotografijama pozirao je ispred novosagradjene kuce s bazenom u rodnom naselju Cigansko Brdo, s lulom i vucjakom, u drustvu svoje mlade i poluobnazene prijateljice Dijane. Sve ono sto je bijedni i siromasni emigrant desetljecima gledao po dekadentnom Zapadu, bilo je sad tu, nadohvat ruke, u njegovu rodnome selu. Vile, bazeni, ljepotice... Ukoliko me pamcenje ne vara, novinaru je tad govorio i o modernim intelektualnim trendovima. Ekologija. Zalio se na prostacko zagadjivanje izvora rijeke Listice.

Ljudi koji su desetljeca proveli kao politicki emigranti, u glavi imaju himere, kaze poljski pisac Slawomir Mrozek. Jedna od najvecih himera je himera domovine. U ime te himere oni bacaju bombe po aerodromima, robnim kucama, ambasadama njima mrskih drzava. Ali, te eksplozije uglavnom su manifestacije njihova osobnog ocaja i nemoci zbog cinjenice da su stranci, i da ce umrijeti kao obicno emigrantsko smece.

Tuta je u Tudjmanu prepoznao strogog oca, koji je sirom otvorio vrata njegovome snu. Zbog toga je njegove naredbe bespogovorno izvrsavao, ne samo kad su u pitanju bili Bosnjaci nego i Hrvati, poput Blaza Kraljevica i njegovih drugova. On nije ubijao iz cistog koristoljublja, kao njegovi suborci boljsevickog backgrounda, barem se ne pise da je na inozemnim racunima uknjizio milijune. Njemu se, stoga, danas i nije tesko predati medjunarodnoj policiji, koja mu je ionako cijeli zivot bila za petama; njemu je tesko odreci se emigrantskog sna zbog kojeg je ubijao. Njegovo posljednje obracanje Tudjmanu molba je da ga "pusti da umre u Hrvatskoj".

Ali, car se vec odrekao svog najvjernijeg sluge, kao sto se odrekao i Blaskica i Kordica, i nece mu ispuniti posljednju zelju. Jer, covjek je za totalitarnu vlast tek potrosna roba.