Urucenje optuznice Nikad cijeli juli nisam proveo u Sarajevu. U to vrijeme ja bih kosio travu po Kosarama skupa sa Dzemalom. Zato sam mislio da vrucina, koja je za mene bila nepodnosljiva, izbija iz asfalta. "A kako je tek Dzemi u celiji?", mislio sam. Ne znam ko mi je rekao da su sarajevski advokati dobili poziv od sudije Rizaha Hadzica da dodju preuzeti optuznicu. Termin preuzimanja optuznice sam sâm javio Rajku. I on je dosao avionom. Sa aerodroma smo se odvezli do Suda. Cekao sam ga u "Amerikancu" da donese optuznicu. Kad je dosao, odmah mi je optuznicu stavio na sto. "Odmah sam im napravio zvrcku. Sudija je od nas zahtevao da optuznicu ne pokazujemo rodbini. Ja sam se usprotivio i rekao da familija ima pravo znati optuznicu. Sudija je kipteo od besa zbog mojih zbeogradskih stosova'." Smijao se grohotom i, vidno raspolozen, porucio je rucak. "To je muzika za moje usi", rekao sam mu dok sam listao optuznicu. Kad sam stigao do spiska svjedoka, pitao me je da li znam neke od njih. Znao sam ih vecinu. "Ne priblizavaj se svedocima, osim onih u koje imas poverenje." Ovo upozorenje je bilo znacajno za mene, a ja ga necu ispostovati.

Poslije rucka Rajko je otisao Dzemi u zatvor, da skupa proanaliziraju optuznicu. Vidio sam papiric ispisan suhom olovkom, sto znaci da povjerljive stvari nisu govorili, vec pisali. "Pa, dete, bogati!", podviknuo je Rajko kad me je vidio pri izlasku iz CZ-a. "Emotivno je utucen. Moramo ga okuraziti. On nije svestan kakva mu je uloga namenjena." Malo poslije, valjda da bi otklonio moju zabrinutost, rekao je: "Ma, pesnik, covece. Moramo ga pripremiti za sudjenje."

"Jesu li ga tukli, Rajko?", pitao sam. "Nisam ga to pitao", slagao me je. "Pa, sta ces ga drugo pitat?!", mislio sam u sebi. "Ne sikiraj se. Ti si muskarcina. Moras znati da nema zakona bez palice. Razumes?" Nisam ga razumio i nisam mu nista odgovorio. "Izgleda da prvo tebe trebam pripremiti za njegovo sudjenje, pa tek onda njega." Jos je nesto teoretizirao o balkanskoj emotivnosti. Ja sam usutio vidno razocaran rezultatom advokatove posjete Dzemi. On ce vozom putovati za Beograd, tako da smo dugo sjedili u Morica hanu i jeli odlican rostilj. Tad saznajem da je Dzemo imao pravo imati advokata tokom istrage, sto su mu "ovi majmuni uskratili". Tako je on vidio svog advokata na dan urucenja optuznice. Nista mi to o pravima nije islo u glavu. "Pa sta ti tu, Rajko, mozes uciniti?", upitao sam ga prijateljski. "Ti ocekujes da ja oslobodim tvoga brata, je l' da?!", zapoceo je svoje kratko objasnjenje. Klimao sam mu glavom potvrdno. "Ti verujes da je tvoj brat nevin, je l' tako? Veruj mi da sam i ja ubedjen u to. Al' male vajde ce ti biti od mene. Njima su kazne vec odredjene i oni su vec osudjeni. Ja mogu samo da se borim za zapisnik kako bismo imali sto bolje sanse na Vrhovnom sudu, zatim na Saveznom itd. Ovde je sve gotovo." Sta sam mogao tad misliti o njemu? Primiti toliki novac za odbranu, a presude vec gotove?! "Dzemo je cudan decak. Sve se to oko njega cudno desilo. Njega su prikacili optuznici", nastavio je elaborirati Dzeminu poziciju. Tvrdio je da su Dzemu priveli da bi preko njega uspjeli imati kvalitetna svjedoka Izetbegovicu, odnosno njegovoj inkriminiranoj knjizi Islamska deklaracija. "Procenili su da je Dzemo mek decak, pesnik, ali dovoljno obrazovan da artikulira ozbiljnije naucne i politicke ideje kakve su iznesene u Izetbegovicevoj knjizi. Verovatno je obrazovaniji od drugih. Mislili su da ce to decacko lice svisnuti od straha i lako pristati na suradnju. Al' su ocito naisli na tvrd orah. Koliko god mu je neubedljiva pozicija na optuznici, bojim se da cemo ga tesko iscupati, jer je policija kivna na njega. On im je jedan veliki neuspeh. Izgleda surovo mastovito da bi bilo istinito, al' tako vidim situaciju." Rajko rijetko konzumira alkohol. Te noci, uz dobar rostilj, pio je i mislim da je zbog alkohola razvezao jezik. "Raspitao sam se kod jednog svog prijatelja advokata za sudiju (Rizaha Hadzica), koji je skupa sa njim bio na fakultetu. Znas kako su ga zvali studenti? Balvan. Bio je glup kao balvan. E, takve sudije bira policija za svoje zadatke. On samo mora biti kondiciono spreman da se nosi mesec dana sa nama advokatima. Nece nam biti lako. Znam mnoge zglupe studente' koji su postali dobre sudije." Jos mu je preostalo da mi kaze ko je tuziteljica, sto sam i pitao. Njeno portretiranje je ostavio za kraj. "Radi se o veoma lepoj i zgodnoj zeni. Kako su mi rekli neki prijatelji, ova mlada Hercegovka bila je primecena jos kao studentica, i po lepoti i po pameti. Tako je stekla dobru zaledjinu uticajnih politicara. Nakon ovog procesa treba da ide u sam drzavni vrh."

Kako sam u danu bio utucen, tako sam na kraju veceri bio ocaran Rajkovom slobodoumnoscu. Hvalio sam ga kao "da me je sam Bog poslao k njemu". On me je zagrlio kao dijete. Tepao mi je "lepi moj, bit ce dobro". Onda je poceo pricati o svojoj kcerki, koja mu je bila na studijama u Americi i kako joj salje novac da bi tamo nastavila karijeru.

Pred odlazak u voz rastali smo se kao stari prijatelji koji su se jedan drugom dugo ispovijedali. Rajko i ja smo stvarno postali dobri prijatelji.

Familije na okupu Kako su pocele posjete istim danima, familije optuzenih su se susretale u holu zatvora na salteru za predaju paketa. Od njih saznajem pojedinosti o strasnim hajkama i hapsenjima. Mnogi od njih su bili saslusavani i hapseni, neki rodjaci ce biti svjedoci optuzbe. Izetbegovicu je stan premetalo jedanaest udbasa. Udbasi su mu poturili emigrantsku hrvatsku stampu u biblioteku i slikali ga sa njom. U rukama je morao drzati novine Nova Hrvatska. Alija je protestovao. Kasnije cu reci zasto je ovo bila osmisljena podvala KOS-a. Tek, cujem od Time kako su se udbasi pred njom igrali pistoljima i govorili joj da ne pokusa skociti kroz prozor dok su je saslusavali u SDB-u. Svakim danom saznajem sve vise informacija o opsegu racija. Procjenjujemo da je oko 500 ljudi saslusavanao u SUP-u. Cujem psihicke drame nekih ljudi, cujem za tucu i zastrasivanja. Rusidu Prgudi su odnijeli novac, Edhemu Bicakcicu vrijedne suvenire, starine, neku unikatnu lovacku pusku. Mujkijeva (Mustafa Spahic, op. prir.) djeca ostala bez igdje icega. Edhema su uhapsili u vozu dok je putovao za Zagreb, gdje je bio upisao postdiplomski studij. Hasana (Cengic, op. prir.) su uhapsili u Stocu.

Izgleda da je familija Kasumagica bila po broju najvise obuhvacena istragom. Familija Serdarevic, odakle je Ismetova (Kasumagica, op. prir.) supruga Azijada, bila je brojna u organizaciji Mladih Muslimana. Tako su oni dzuture prosli kroz istragu. Nisu se smjeli vidjati, niti zvati telefonima. Od tada se meni otkriva potpuno novi svijet i nova historija muslimana. Naravno, bila je to tamna strana. Desetine ih je mladost provela po komunistickim kazamatima.

Oci u oci sa udbaskom nemani Moje iskustvo takve spoznaje o dramama i tragedijama muslimanskih familija trajno ce opredijeliti moje misljenje o drzavi i drustvu u kojem sam odrastao. Takvu sam spoznaju jezivo prezivljavao. Vidio sam sebe kao mjesecara koji je uspavan hodio po mirnoj povrsini nekakvog jezera na cijem dnu zivi i koti se neman najstrasnije sorte. Mene, uspavanog mjesecara, i mogla je iz sna probuditi samo tako jeziva spoznaja o nemani. Probudjen sam iz sna bezbrizne mladosti i sve vise propadao ka celjustima nemani. Da, bilo me je strah! Moji dani i noci bili su jezoviti.

Evo dana kad sam dosao u carstvo udbaske nemani.

Sudjenje je pocelo 18 jula. Familijama optuzenih date su specijalne propusnice koje je na ulazu u sudnicu pregledao korpulentni policajac Ratko. To je bio popodnevni nastavak sudjenja. Ratko me je zaustavio rekavsi da sacekam malo u holu. Tako su samo jos zaustavili Nuriju Milica. Nuriju su ljudi poznavali kao ludu, Boze me oprosti, koji je citav zivot prodavao tespihe i hamajlije ispred Begove dzamije. Od svoje trgovine pravio je dzamiju u svom selu kod Rogatice. Nurija se opirao policiji i glasno gundjao da ne da svoje muslimane. (Smatram da je to bio jedini javni protest protiv ovog procesa u Sarajevu. Muslimanskom Sarajevu! Nek se zna. Samo je hudi Nurija protestirao zbog njihova hapsenja!) Svi posjetioci su usli i vrata sudnice se zatvorise. Na holu medju velikim stubovima ostali smo Nurija i ja. Najedanput, kao da su bili markirani, iza stubova u holu pojavi se nekoliko ljudi u civilu. Prvog su zgrabili Nuriju. Odvukose ga ka jednom kraju hola, ka advokatskoj komori. Cujem neki prasak. Nurija urlice i vice: "Mars! Mars! Pustite me!"

U tom trenutku me uhvati jedan brkat covjek pod ruku. "Sad ces vidjet svoga boga!!!" Teglio me iza stuba. Prepoznao sam brku. Bio je to Meho Hadzimesic, sin Murata, starog sekretara Medrese. "Nemoj, Meho, majke ti!", zavapio sam od straha. On se iznenadio sto sam ga prepoznao. Znam da sam poceo ispustati vjetrove od straha. Boljela me je uvrnuta ruka. Drhtao sam, mislim da sam cvokotao zubima. Na umu su mi bili savjeti Orhana Nevzatija, drugog Dzeminog advokata, da se pazim jer me mogu izlemati negdje iza coska. "Dobit ces par palica po bubrezima i gotov si za citav zivot", upozoravao me je ocinski. Odakle se tu bio stvorio Vlado?! Strasni Kerber! Iznikao je iza stuba. Mislim da je iza svakog stuba bio maskiran po jedan agent. Vrebali su me. Da sam pokusao pobjeci, bio bih uhvacen. "Vodi ga Rusmiru", proderao se Meho. Kerber je rekao da ga slijedim. Mislio sam da me vodi u svoj zatvor. Za nama su krenula jos dvojica. Drzali su pristojno odstojanje tako da, dok smo izisli na ulicu, niko nije primijetio da sam uhapsen i da sam pod pratnjom. Molio sam Vladu da me pusti. On je hladnokrvno zvakao zvaku. "Znas mi roditelje. Nece moci preboljeti ako i mene odvedes u zatvor." Mucao sam dok sam isao pored njega. "Nisam nista skrivio", ponavljao sam.

Nisam odveden u zatvor, vec u SUP. Vlado me je predao Rusmiru Hadziosmanovicu. Covjek cickave frizure slusao je muziku sa nekom zenskom u svojoj kancelariji. Ona nas je ostavila same. On mi pridje. "Da vidim i tu pticicu", smjeskao se. "Sta si skrivio?", pitao je. "Nista", odgovorio sam. Tad me je raspalio dlanom u celo tako da sam sjeo na guzicu u fotelju koja je bila iza mene. "Da te vise nisam vidio blizu suda, frajeru. Jasno!", proderao se. "Jasno", odgovorio sam nujno. "Mars kuci."

Od tada me je poceo boljeti stomak, cesto sam povracao, mucila me nesanica i glad. Pusio sam mnogo. Uskoro ce mi puknuti cir na dvanaestopalacnom crijevu. Krvario sam a u bolnicu nisam isao. Bolio me je zatiok zbog malokrvnosti. Dok bih sjedio, drmuckao sam nogama, grickao zanoktice - postao sam nervno rastrojena osoba. Moj mentalni sklop bio je slabasan za ovako surovu stvarnost.

Pocetak sudjenja "Mi, familije optuzenih", bit ce kasnije cesta fraza u nasim obracanjima, molbama i istupima. Ova fraza je bila mnogo vise zivotna nego se to doima iz predstavki. Na muci, boli i solidarnosti nastala je jedna nova familija sastavljena od trinaest pacenickih porodica. Skoro svakodnevno smo se vidjali. Ja sam kao cunak tkao izmedju njih. Pomagali smo se i podrzavali. Kuknjava i suze koje smo ispoljavali nakon hapsenja prestali su tokom ljeta. Tek smo svoje uhapsene zalili zbog nesnosljivih vrucina u zatvoru. Kako se primicao zakazani dan sudjenja, kod nas je porastao optimizam. Naivno smo vjerovali u Sud i pravdu. Dobro smo se pripremili. Pokupovali smo ugledne advokate iz Beograda, Zagreba i Sarajeva. Medju njima je bilo Srba, Hrvata, Bosnjaka i jedan Albanac. Vrsili smo i neke druge pripreme. Neke ugledne Sarajlije su pokusavale doci do politicara, a ja sam kontaktirao ljude u Islamskoj zajednici i posebno sam radio na "pripremanju" svjedoka, sto je bilo kaznjivo i sto ce mi se obiti o glavu. Al' zato ce taj moj specijalni zadatak unijeti u sudnicu najvise zivosti, tako da ce povremeno sudjenje biti prava dobra pozorisna predstava puna neizvjesnosti za sve strane. Tuziteljica, sudija i policija su strijepili nad svakim svjedokom, a odbrana i optuzeni su nagadjali ko bi mogao promijeniti iskaz. Idealna atmosfera za kladionicu. Da se neko kladio, uz suradnju sa mnom mogao je dobiti osamdeset posto opklada. Za toliko svjedoka sam znao kako ce svjedociti. Putem direktnih ili indirektnih kontakata. Znao sam i ko se nece pojaviti na sudu, naprimjer Ahmed Fetic, desna ruka Hasanova, iz Tabackog mesdzida. On je pobjegao u Sandzak i nije se pojavio na sudu.

Tog jutra, 18. jula, iskupljali smo se u holu Suda u Sarajevu. Familije su bile tako odjevene kao da su dosli na svadbu. Mislim da nismo improvizirali optimizam. Kao da smo namjerno prkosili udbasima svojim zivahnim razgovorima. Svi smo u rukama drzali papiric ovjeren potpisom Sime Kurajice, predsjednika Suda. To su bile propusnice za ulaz u sudnicu. Malo je bilo nepoznatih lica. Nekoliko studenata Islamskog fakulteta demonstrativno je pokusavalo doci do propusnica. Izgledali su kao mladi zaneseni revolucionari. U svojim predstavkama, kad smo se zalili da "mnogobrojna publika koja je zeljela pratiti sudjenje nije mogla dobiti propusnice", nismo govorili istinu. Neki nisu mogli dobiti propusnice, ali nisu bili mnogobrojni. Usli smo u glavnu sudnicu i posjedali na drvene klupe koje su bile poredane u desetak redova. Mom i Mujkijevom babi policajac Ratko strogo je naredio da skinu francuzice sa glave, pokazujuci provokativno na veliki Titin poster: "Znate da se u prostorijama gde je Titina slika skida kapa."

Dok sam razgledao sudnicu, sjetio sam se da sam vec jednom bio tu kad se sudilo Muharemu Hasanbegovicu, imamu iz Gorazda, i Avdi Curovcu, njegovom muteveliji. Dakle, bio sam jednom u sudnici. Sjecajuci se tog dana, iza mojih ledja nastao je kosmar. Okrenuo sam se. Na straznja vrata bio je usao Alija Izetbegovic: "Selam alejk!", pozdravio nas je ponosno. Hodio je gordo, sa smijeskom na licu. Ostale koji su za njim isli nisam prepoznao. Naisao je Haso. Imao je bradu. Bio se promijenio. Dzemo je usao poslije Melike. Pozdravljao je Timu i babu. Mene je primijetio kasnije. Samo troje iz jedne familije moglo je dobiti propusnicu. Nisam ni primijetio da su mi oci bile pune suza. On mi je dodirom pod ocne kapke pokazao na suze. Obrisao sam ih i spustio glavu u sake.

Ne sjecam se kad i kako su usli sudija, porota i tuziteljica. Deset advokata bilo je ranije sjelo za stolove sa lijeve sudijine strane. Sudnica je u tom casu izgledala ovako:

Cijelom sudnicom dominirao je ogromni portret Tita, ispod kojeg je pisala parola: U IME NARODA. Ispod Titinog portreta sjedio je sudija Rizah Hadzic. Opet sam se sjetio sudjenja Hasanbegovicu. Tad je isti sudija sjedio na istom mjestu. "On i Tito ne napustaju ovu sudnicu", pomislio sam. Iza sudijinih ledja diskretno su se pozicionirala tri porotnika. Predstavljali su "sveto trojstvo" naroda BiH. Sudiji sa desne strane sjedila je dama u modrozelenom kostimu. Imala je bujnu kestenjastu frizuru. Bila je to tuziteljica Edina Residovic.

Vis-à-vis tuziteljice sjedilo je deset advokata: Nikola Muslim, Milorad Katic, dr. Rajko Danilovic, Orhan Nevzati, Fahrija Karkin, Nenad Jovanovic, Rasim Omanovic, Milosav Janjic, Nikola Sukno, Sead Hadzisejdovic.

Publika je gledala u potiljak optuzenih. Bili su to Alija Izetbegovic, Salih Behmen, Omer Behmen, Ismet Kasumagic, Hasan Cengic, Husein Zivalj, Edhem Bicakcic, Mustafa Spahic, Melika Salihbegovic, Dzemal Latic, Dervis Djurdjevic i Djula Bicakcic.

Iza optuzenicke klupe bio je kordon unifomirane policije sa pendrecima i pistoljima objesenim o bokove. Medjutim, u sudnici je bilo jos desetak naoruzanih udbasa u civilu. Podijelili su se po coskovima sudnice.

Reflektori kamermana su nagovijestili da je sve spremno za pocetak. Kamerman, kojeg sam primijetio cim se Izetbegovic pojavio u sudnici, kruzio je sa kamerom na ramenu na nicijem terenu izmedju sudije, tuziteljice, optuzenih i advokata. Tek ove godine, kad smo snimali edukativni film Namaz, Hakija Topic mi je rekao da je on bio taj kamerman u sudnici i da se snimka pocetka i kraja sudjenja nalazi u arhivi RTV BiH.

Sudija se prije oficijelnog pocetka porjeckao sa Izetbegovicem zbog pozdrava. Naprosto je dreknuo na njega. Izetbegovic je odbrusio da ima pravo pozdraviti porodicu. Zatim se opet spetljao oko predstavljanja advokata, cini mi se, pa je zagalamio na nas publiku da se smirimo. Govorio je usiljeno i srdito.

Tad na scenu stupa Orhan Nevzati, advokat Mustafe Spahica. Taj tihi i smireni covjek izvanredne lucidnosti pogadja u "sridu". Trazio je izuzece sudije Rizaha Hadzica. Jos samo da je zatrazio skidanje Titove slike, pomislio bih da mi je citao misli. Rizah je sudio Hasanbegovicu, kako sam se vec bio prisjetio. A Mujki, koga brani Nevzati, pisao je peticije zbog ovog sudije. S pravom je smatrao da on nece biti objektivan. Ne mogu se precizno prisjetiti pravne zavrzlame po kojoj je okoncana ova tacka izuzeca sudije. Upecatljivija mi je u sjecanju reakcija bijesa i srdzbe tuziteljice Edine, koja se samo pozivala na zakon, a sudija preklinjao Mujkija da usmeno kaze da li on osobno ima povjerenja u njega, nakon cega bi obecavao da ce sudjenje biti objektivno i fer. Po ovoj tacki doslo je do prekida, da bi Simo Kuraica, predsjednik suda, presudio, naravno, u korist ostanka sudije. To za mene nije bilo toliko bitno koliko sam uzivao da se neko tako inteligentno suprotstavio toj (sve)moci. Bio sam ponosan na Nevzatija i Rajka, koje sam osobno angazirao da skupa brane Dzemu, Ismeta i Mujkija. Vazno je bilo "pokazati im zube". Rajko i Orhan su to ucinili vec na startu. Tako je Rajko u prvoj pauzi u hodniku suda prisao Edini, koja je bila u zelenom kostimu, uputivsi joj kompliment da joj "lepo stoji zelena boja". "I ja sam muslimanka, zar ne?!", uzvratila mu je cinicno. On se tako dobro nasmijao sto je pravilno razumjela njegov ironicni kompliment. Intimno sam osjecao da je rat izmedju mene i komunista poceo. Prvi okrsaj sam dobio.

Javnost sudjenja Ne znam kako je doslo do ponovne prepirke Alije i Rizaha. Sjecam se da je sudija galamio na mene, koji sam drzao biljeznicu i olovku u ruci. "Vi ste publika, niste vi novinari i nema nikakva biljezenja u sudnici." Samo Sabina i ja smo zatvorili notese. Izetbegovic je protestirao zbog iskljucenja javnosti. "Meni je stalo da se obratim cijeloj postenoj Jugoslaviji, a ne samo sudiji Hadzicu… Ja zelim da gradjani iz mojih usta cuju i da ocijene da li sam kriv, a da ne saznaju samo iz Oslobodjenja sto sam govorio", govorio je Izetbegovic. Sudija ga prekida galamom. Mi smo ga podrzali uzvikujuci da ga sudija pusti da govori. Izetbegovic je kao dokaz iskljucenja javnosti naveo i nase propusnice, a sudija se branio da "aranzman sudjenja" nije u njegovoj nadleznosti.

Uvod u sudjenje zavrsio se priznanjem sudije Nevzatiju: "To su niski udarci… Vi zelite ugroziti status suda!"

Vrlo brzo ce Hadzic uzvratiti Nevzatiju, dodjeljujuci mu sudijske opomene, sto je isto ucinio i Rajku. Radilo se o nekom sudijskom pravu, poput zutog i crvenog kartona u fudbalu.

Osim nekih primjedbi na generalije, jos se raspravljalo o fizickoj sposobnosti Rusida Prgude. Radilo se o predinfarktnom stanju. To je bilo tako bolna situacija da sam vidio zene kako placu u publici. Njegova optuznica je izuzeta. Prguda se nikad vise nece pojaviti na sudjenju. Umro je nakon godinu dana bolesti. Nikad se nije digao iz kreveta. Uvijek su pored njega bdjeli agenti.

Citanje optuznice Edina Residovic kao javna tuziteljica je ustala da cita optuznicu. Kamerman je uperio kameru u nju. Navece u Dnevniku Edina ce dugo biti u kadru sa tonskim prilogom.

"Optuznica nastupa protiv", zapocela je sa citanjem i navela generalije 13 optuzenih.

Ovdje se moram ispricati citaocima zbog zaborava. Ne sjecam se koliko je publika mogla slusati optuznicu. Mi cemo svakog dana biti iskljucivani kad se raspravljalo o inkriminacijama vezanim za putovanje "u jednu prijateljsku zemlju". Mislilo se na Iran. Zato cu se posluziti citatom iz optuznice.

Prvooptuzeni su bili Alija i Omer. Njih dvojica su se, prema optuznici, "pocetkom 1974. godine, opsjednuti idejom islamskog preporoda i islamizacije muslimana, usaglasili da je istu neophodno osvijetliti tekstovima koji ce zainteresirati siri krug lica … Izetbegovic je napisao i objavio nekoliko takvih tekstova pa prvu verziju Islamske deklaracije daje Behmen Omeru i Teufiku Velagicu, pripadniku neprijateljske emigracije u Becu, (…) pa ovaj tekst Deklaracije u vremenu od 1974. do 1983, u cilju kontrarevolucionarnog ugrozavanja drustvenog uredjenja u SFRJ, preveli na arapski, turski, engleski i njemacki jezik, radili izdanja na tim jezicima sa predgovorom, a u namjeri stvaranja grupe istomisljenika na nacin i ciljeve utvrdjene u Deklaraciji istu dali u vremenu od 1976. do 1983. na citanje vecem broju intelektualaca: Djozo Huseinu, Kupusovic Muhamedu, Zivalj Husi, Cengic Hasanu i Mahmutcehajic Rusmiru, Mehmedaliji Hadzicu, Salihbegovic Meliki i Bicakcic Edhemu,… pa su C. Hasan, K. Ismet, Z. Huso, i B. Edhem postali clanovi grupe. (…) U tom pravcu je I. Alija objavio vise napisa, a u 1981. godini zajedno sa H. Djozom sacinio zbirku tekstova pod nazivom Problemi islamskog preporoda, u kojoj su u potpunosti preneseni dijelovi Deklaracije (…) pa je jedan primjerak dao H. Cengicu za predavanja u Tabackom mesdzidu."

Zatim je optuznica tretirala druge tekstove koji su tretirali polozaj Muslimana u Jugoslaviji, odnosno Islamske vjerske zajednice, iza kojih su, prema navodima optuznice, stajali Omer i Alija.

Slijedece inkriminacije odnosile su se na njihove kontakte sa iranskim ambasadorom u Becu i njihov odlazak u Teheran. U Teheran su putovali Behmen, Kasumagic, Bicakcic, Zivalj i Cengic. Putovanje se odvijalo 2. januara 1983. Na put nije otisao Izetbegovic zbog Sabinine svadbe. Ove inkriminacije optuzba je podvela pod clan 136 KZ SFRJ.

Sve ostale inkriminacije odnosile su se na verbalni delikt i one su podvedene pod clan 133 KZ SFRJ. One su ukomponirane, naravno, kroz iskaze svjedoka date pred policijom, u kontekst teza Deklaracije, koju je optuznica postavila kao platformu djelovanja ove "neprijateljske grupe". Prema optuznici, Deklaracija je bila razradjeni program organizacije Mladih Muslimana. Izbor mjesta, vremena, tema, kvalifikacija, pa i karaktera svjedoka vrsen je po potrebi sklapanja mozaika po kojem bi se u javnosti stekao dojam da je ova grupa uspjela uci u mnoge muslimanske institucije: Islamski fakultet, Medresu, dzamije i mektebe. Prema naknadnim procjenama, ovo je trebala biti samo prva grupa muslimana izvedenih na optuzenicku klupu. Hapsenjem dvojice vojnika, Muhameda Cajlakovica, kome je Dzemo bio profesor, i Avde Stupara, kojima su istragu vodili Simeon Tumanov i Aca Vasiljevic, kasnije vodeci ljudi KOS-a, pokazuje dokle su smjerali ici koncentricni krugovi hapsenja muslimana. Vec je bio osudjen Husejn Smajic, imam u Zvorniku, a odmah poslije njih osudjen ce biti i Kemal Terzic, student iz Prusca. Ta ambicija Udbe i KOS-a je bitno osujecena izvanrednom, i, naravno, nepredvidjenom za Udbu i KOS, odbranom ove grupe. Kako mi je Rajko rekao da ce on i Orhan imati ulogu da okuraze druge advokate te da treba "razvaliti" Rizahov zapisnik, a ja da remetim pakirane svjedoke i okurazim familije da vrse pritisak na javnost, bila je osnovica platforme za njihovu odbranu. Otprilike, stvari su se tako i razvijale. Iako je Naser umro, a i Djozo, bilo je drugih Nasera u islamskom svijetu koji ce prigovarati Jugoslaviji zbog ovog sudjenja. "Komunisticki srp zanje muslimane", pisale su arapske novine.