U DRUGOM OSNOVNE VODILO NAS JE U MUZEJ
revoluci je. Iza, u dvoristu, stajao je veliki top, a covjek s brkovima pricao je u kojim je sve bitkama taj top pucao. Pricao je monotono, po hiljaditi put istu pricu, tako da smo pomislili kako je sasvim normalno i obicno to pucanje topova; normalno kao skolsko zvono, nailazak tramvaja i sve druge stvari koje su dosadne kad o njima mislis, a jos dosadnije postanu cim o njima pocnes govoriti. Ali morali smo brku odslusati jer je takav bio red i jer je uciteljica Aida Alibegovic strogim pogledom nadgledala da se i ovom prilikom red postuje.

A onda su nas uveli unutra. Opet topovi i mitraljezi, ali ne pravi, nego na slikama. Potom fotografije partizanskih jedinica koje su oslobadjale Sarajevo, naocale i nalivpera poginulih ilegalaca, jedan prasnjavi pistolj i geografske karte koje su pokazivale kako je izgledala zemlja dok je trajao rat. A izgledala je isto kao i danas: iste planine i rijeke, ista Istra i ista Makedonija s Albanijom, cudnom zemljom zavucenom u utrobu domovine koja je bila metafora za svo siromastvo ovoga svijeta i za staljinizam. Pricao se vic: "Sta kaze spiker na pocetku albanskog dnevnika? Dobra vecer, druze predsjednice!"

Brko je komentirao slike, karte i predmete, ali je samo prosao pored fotografije koja je bila zanimljiva i iz koje ce nastati mnogi ruzni snovi. Prikazivala je nekog velikog, strasno debelog covjeka s naocalama koji je pokusavao skinuti prsten s prsta. Lice mu je bilo skroz izobliceno jer ga nije mogao skinuti i jer mu je od tog prstena ovisio zivot. To nigdje nije pisalo, ali se vidjelo da je tako.

Ali brku ta slika nije inspirisala na predavanje o revoluciji. Na njoj nije bilo nikakvog junastva. Prikazivala je samo strah, a strah smo mogli razumjeti bolje i tacnije od svake revolucije. Revolucija je bila monotona prica i nesto bez cega nismo mogli zivjeti, ali da nas je netko pitao cemu revolucija zapravo sluzi, ne bismo mu znali reci. Osim sto bi rekli da je revolucijom pobijedjena burzoazija i istjerani okupatori. No, to nije bio nikakav odgovor i to smo znali vec u drugom razredu osnovne.

Ta slika dugo se vracala u snove i nisu je mogli istisnuti cak ni prvi horror filmovi, pa cak ni ona strasna serija u kojoj se pojavljivala Leptirica. Tesko je zamisliti ista strasnije od covjeka koji pokusava skinuti prsten koji je davno stavio na prst, jos u vrijeme kada nije bio tako debeo, a sad ga u trenu mora skinuti s prsta jer ce inace ostati bez glave.

Ta slika je zapravo prikazivala Jase novac. U ono vrijeme to jos nismo znali, ali ima vremena, saznat cemo vec, svako na svoj nacin. Logor nisu oni zivi kosturi koji nam nisu slicni, niti je logor bodljikava zica, niti su logor ustase i Nijemci nad odsjecenom glavom nekog nesretnika. Logor je covjek koji pokusava skinuti prsten sa svoga prsta. Nevidljivi su oni zbog kojih to mora ciniti i koji su ga natjerali u smrtni strah. Zbog necega nam se cini da smo krivi dok gledamo tu sliku.

Preko rijeke, pa u brdo, malo od Muzeja revolucije, bio je spomenik na Vracama. S tog mjesta najljepse se mogao vidjeti grad jer samo s tog mjesta nije se primjecivalo kako je Sarajevo podijeljeno na stari grad, sagradjen u neka spora vremena, i na novi grad koji je rastao kako smo i samo rasli. Samo s Vraca Sarajevo je izgledalo kao jedan grad i samo se s Vraca vidjelo vrijeme koje je u njemu prolazilo i iza sebe ostavljalo jasan i cisti trag. Gledano s tog mjesta, vrijeme djeluje utjesno jer iza sebe ne ostavlja smrt, nego ostavlja kuce i na svakoj od njih znak kako su zivjeli i o cemu su razmisljali oni koji su ih gradili.

Na spomeniku bila su upisana imena ljudi koji su od 1941. do 1945. ubijeni ili su poginuli za svoj grad. Beskrajan niz imena i prezimena, a medju njima bezbrojni Jevreji. Jedno od upisanih imena mozda je bilo ime covjeka koji pokusava skinuti prsten sa svoje ruke. Mogao si se samo nadati da nije tako, da taj covjek nije bio iz nasega grada i da je uspio skinuti prsten, pa je zato ostao ziv. Kao dijete doista vjerujes da je dovoljno skinuti prsten sa zadebljalog prsta pa da ti zivot oproste oni koji su taj prsten htjeli oteti. Bilo bi utjesno da je ta vjera mogla ostati.