Bosanski barometar 1999

Prije ce Sjedinjene Americke Drzave i Islamska Republika Iran stupiti u konfederalne odnose nego sto ce Alija Izetbegovic od Bosne i Hercegovine napraviti drzavu. Posljednji primjer nedopustivo lagodnog odnosa prema instituciji clana kolektivnog sefa drzave predstavlja aktuelna Izetbegoviceva posjeta Kuvajtu, Saudijskoj Arabiji, Iranu i Turskoj. Na stranu to sto i pored svih sluzbi Predsjednistva Bosne i Hercegovine niko ne zna je li ovo sluzbena ili privatna posjeta, koji joj je cilj, koliko ce trajati, ko snosi troskove, znaju li sta o njoj druga dva clana Predsjednistva... Bitno je da se u delegaciji nalazi i direktor Zavoda za izgradnju Kantona Sarajevo Bakir Izetbegovic, doduse u nepoznatoj ulozi: dilema je jal' predstavnika Zavoda za izgradnju Kantona Sarajevo za medjunarodne odnose, jal' babinog sina.

Posto ocito nema sansi da Izetbegovic stariji zbog vezanosti za Izetbegovica mladjeg promijeni svoj odnos prema drzavi i njenim institucijama, trebalo bi razmisliti o normiranju pozicije Bakira Izetbegovica u Ustav Bosne i Hercegovine. Pravne mogucnosti amandmana kojim bi se ozakonila pozicija babinog sina bez problema bi obrazlozili pravni eksperti Sead Hodzic i Kasim Trnka, dok bi prakticna korist bila dvostruka: hem bi se clan kolektivnog sefa drzave ponasao u skladu sa Ustavom, hem bi Alija Izetbegovic serbez istovremeno bio i drzavnik i pazljivi otac.

"Sve vjerske zajednice od tajkuna koriste donacije. Znaci li to da dopustamo, odnosno presucujemo njihovo nemoralno ponasanje, cime nase zemlje dovodimo u tezak polozaj." Valjda samo dragi Allah dz.s. zna sta je bilo zagrebackom muftiji Sefki ef. Omerbasicu pa je, valjda prvi od vjerskih sluzbenika, javno progovorio o vezi "instant-bogatasa", ratnih i poslijeratnih prevaranata i mocnika, hrvatski receno tajkuna, sa vjerskim zajednicama i njihovim celnicima. Javna je tajna u Bosni, a valjda je tako i u Hrvatskoj, koliko je para nestalo u Bermudskom trouglu koji cine vjerski velikodostojnici sa svojom ideoloskom logistikom, njihovi ahbabi iz stranackih kuloara i novopeceni kapitalisti, obicno mafijaske provenijencije. Vrteci se u istim krugovima odbrane Istine, Pravde, Bosnjaka (Hrvata) i Bosne (Hrvatske), na razlicitim matricama ali sa istom izvitoperenom svijescu, ova sva tri sloja bosanskog (hrvatskog) drustva nalegla su jedan uz drugi, povezujuci se nevidljivim nitima prljavog, krvavo prljavog novca. Koristenje beneficija koje je vrh vjerskih zajednica zadobio instrumentalizirajuci se u politicke svrhe, evo javno priznaje i Omerbasic, vrhunac su licemjerja i pretesko breme na savjesti rijetkih vjerskih sluzbenika koji su spremni govoriti o skandaloznom nemoralu koji je prozeo svaku poru kako bosanskog, tako i hrvatskog drustva i drzave. Ovi procesi gotovo su paralelni i identicni, samo se u bosanskim uvjetima mjere manjim kolicinama para. Ili je mozda i to varka. Nazalost, niko od ucesnika zagrebackog simpozija posvecenog islamsko--krscanskom dijalogu, pa cak ni sam Omerbasic, nije imao snage ni hrabrosti da pokusa odgovoriti na njegovo pitanje o dopustenom nemoralnom ponasanju ili, slobodnije receno, punjenju hodzina jorgana. Valjda zato sto su nekima od njih jorgani prepuni.

Prica o jednom borackom zakonu u zemlji u kojoj su borci bili na dvije suprotstavljene strane vec na prvi pogled nema izgleda da se zavrsi hepiendom. A i kako bi kada u domu Federalnog parlamenta, koji sluzi za zastitu nacionalnih interesa i licnih frustracija, poslanicke klupe za tren postaju borbene linije Armije BiH i HVO-a. Kriveci predsjedavajuceg Peru Madzara za produzavanje godinu i po dana duge agonije u vezi usvajanja zakona o pravima boraca, bosnjacki zastupnici i predstavnici borackih organizacija Armije BiH su ipak prenebregnuli cinjenicu da je kljuc protivljenja hrvatskih zastupnika izglasavanju zakona u pismu koje je Madzaru i Peri Markovicu, sefu hrvatskog zastupnickog kluba, uputila famozna HVIDRA. Udruzenje veterana i dragovoljaca HVO-a, netom nakon sto je odlikovalo optuzene za ratne zlocine Mladena Naletilica Tutu i Daria Kordica, u pismu hrvatskim zastupnicima je naglasilo kako "nikada nece pristati" na usvajanje zajednickog borackog zakona. Iako je usuglasena i sporna osnovica borackih primanja, ocito je da formalne zackoljice vise ne mogu zaklanjati sustinske sporove izmedju "ovlastenih dilera" bosnjackih i hrvatskih nacionalnih interesa. I politicke analfabete prepoznaju u ovom sporu oko borackog zakona maligni uticaj tvrdolinijaskih celnika udruge hrvatskih ratnih veterana. No, to ne apostrofira odgovornost aktuelne vlasti (znaci i bosnjacke) sto je boracka populacija pretvorena u gomilu socijalnih slucajeva, maltene prosjaka, koji svoj status ne mogu rijesiti, evo, skoro cetiri godine od kraja rata. Adem Catak, jedan od njihovih predstavnika, stoga je, nakon jos jedne parlamentarne farse, uputio federalnim zastupnicima potpuno logicnu poruku: "Pogrijesili smo sto smo u Parlament Federacije izabrali ljude koji predstavljaju sebe i svoj interes, a ne narod. Nadam se da na narednim izborima necemo pogrijesiti..."

Katastrofalno stanje u federalnoj poljoprivredi jezgrovito je ocrtao resorni ministar Ahmed Smajic priznavsi da "seljaci ne otplacuju kredite za stoku i mehanizaciju jer nemaju para, a para nemaju jer ne mogu da prodaju svoje proizvode". Zbog nevracanja kredita dovedene su u pitanje dalje donacije za unistenu poljoprivredu, a njihov "revolving" koncept gubi svoju svrhu. Izjava ministra Smajica je samokritika bez presedana u domacoj ministarskoj praksi. Dok njegov direktno nadredjeni, premijer Bicakcic, prijeti smjenjivanjem neposlusnim ili nesposobnim visokim Vladinim i ostalim federalnim duznosnicima i za znatno "sitnije" greske, doduse, bez ikakvih posljedica, poljoprivredni ministar obznanjuje javnosti porazne rezultate vlade u kojoj sjedi na polju agrarne politike. Ako resorno ministarstvo i Vlada ne mogu da stvore agrarni ambijent u kojem bi domaca hrana mogla naci ponekog kupca, onda se njihova agrarna politika, zapravo, svodi na podupiranje sto veceg uvoza prehrambenih proizvoda!? Ministar se, istina, moze opravdavati objasnjenjem da on nema nadleznost nad prehrambenom industrijom koja potpada pod kapu Ministarstva industrije, ali bi neupuceni pomislili da je, logicno, onda odgovoran njegov sef Bicakcic, kome je u opisu radnog mjesta da brine o oba resora. Medjutim, cak i on moze naci alibi - uvoznu politiku koju kreira Ministarstvo vanjske trgovine drzave BiH, a po kojoj se moze uvesti sve i svasta, i to uz minimalne ili nikakve carine. I onda ukrug, od Smajica preko Bicakcica do Silajdzica (ili Kurtovica, svejedno), i na kraju do seljaka, koji nikad nece imati para sa ovakvim ministrima i premijerima kojima je do stoke stalo, izgleda, jedino kada je vide - pecenu na tanjiru!?

Ovo vec postaje, blago receno, degutantno. Svaka prica o povratku u Sarajevo, o stanovima i korisnicima, o Bosnjacima i strancima, zavrsava se, sve cesce, direktnim podsjecanjem domacina da OHR moze sta god mu volja. E, a kad na red dodje drugi, u teoriji ravnopravni dio BiH, dakle Republika Srpska, odmah krenu uvijanja, apeli, objasnjenja... Iz OHR-a vec danima, jedno za drugim, stizu saopcenja o tome kako Petritschevi nisu dali saglasnost za prekid delozacija u Banjoj Luci, te kako su od tamosnjeg ministra za izbjeglice Miladina Dragicevica zatrazili da promijeni saradnike. Evo, zamislimo kako neko u Sarajevu naredi prekid delozacija. Ne zatrazi, kao sto je to Izetbegovic uradio i dobio hrpu kritika, vec NAREDI. Sta bi bilo? Prvo smjene, pa najava sankcija, pa red bezobraznih izjava i, na kraju, nastavak seljenja u kolektivne centre. Dobro, ako vec mora tako. Ali onda, zasto nije smijenjen Dragicevic, upozoren Dodik, zasto nad Banjom Lukom ne vise sankcije? U svakom slucaju, prodje li ovoga puta prica o tvrdolinijasima, odnosno ne nastave li se i ne ubrzaju delozacije tamosnjih Srba, te nastavi li Dodik zajedno sa svojim ministrima, poput Dragicevica, ciniti sve da nikada ne prodje sistem "kvadrat za kvadrat", niko vise nece imati pravo ljutiti se na Izetbegovica kada strancima poruci - sjasite. Pogotovo ne bas ti stranci.

Da, ne daj Boze, u Bosni nema SDP-a, tesko da bi nam vise ijedna politicka udruga mogla tako precizno pokazati u kakvom mraku od drzave zivimo. A opet, nista epohalno socijaldemokrati nisu ucinili. Samo su, po ko zna koji put vec, odreagovali u skladu sa zdravim razumom. Kada je, naime, objavljeno da je turska policija na istanbulskom aerodromu uhapsila jednog od najtrazenijih svjetskih terorista i prvog saradnika famoznog i trazenog americkog neprijatelja broj jedan Osame bin Ladena, Mehreza Audounija, koji je kod sebe imao vazeci bh. pasos, SDP je upitao sve ono sto su se u dnevnim sobama zapitali i gledaoci TV Dnevnika. Dakle, ko je, kada, kako i zasto dao plavu knjizicu dokazanom teroristi? Kada su istekla 24 sata, koliko su socijaldemokrati dali nadleznima da odgovore, SDP je povukao jos jedan potez: zatrazili su Vanrednu sjednicu Parlamenta Federacije i Zastupnickog doma Parlamenta BiH. Na zahtjev im je, bas kao i na pitanja, odgovoreno sutnjom. Drsko i bezobrazno, kako to i moze uraditi korumpirani rezim.

Sve u svemu, svima koji ni sebi, a kamoli nekome drugom ne mogu objasniti otkud Audouniju pasos, ostaje nada da ce SDP i dalje uporno zapitkivati i tako, barem malo, pokazivati da je u bolesnoj zemlji ostalo jos nesto zdravog politickog tkiva.

Nije vrijeme za salonsko opozicionarstvo. To znaci da po cijenu parlamentarne krize SDP ne smije odustati od zahtjeva za transparentnoscu svega sto transparentno treba biti. Neka Audouni bude samo povod.

Irfan Horozovic je, napokon, dobio stan! Nasao se covjek u vlasti sa sluhom dovoljnim da prepozna otuznost cinjenice da i tako rijedak i dragocjen umjetnik, zvjerski protjeran sa porodicom iz svoje Banje Luke, ima potrebu za stanovanjem. Ime mu je Igor Gaon i nacelnik je sarajevske opcine Centar. Zahvaljujuci njemu, napokon je prekinuta golgota stvaraoca, slicna onoj kojoj je godinama bio izlozen cak i jedan Affan Ramic.

Odnos kakav aktuelne prijestonicke vlasti imaju prema najznacajnijim umjetnicima duboko je uvredljiv i ponizavajuci za sve one koje boli duboko provincijaliziranje Sarajeva. Gradonacelnik Sarajeva Rasim Gacanovic je spavao dubokim zimskim snom i ne pocesavsi se nad nedavnom najavom egzila jednog od najvecih zivih bosnjackih pisaca, koji je sa svojom porodicom vec bio prakticno na ulici. Ili Horozovic mozda i nije Bosnjak po mjeri Gacanovica i onih koji su ga instalirali na funkciju kojoj su ugled i rezultati njegovih prethodnika dali pocasno mjesto u historiji glavnog grada?

Svojim gestom Igor Gaon je jos jednom (nakon sluha za potrebom grada za knjizarom poput "Buybooka") spasio obraz Sarajeva. Sve da i vise nista nije ucinio za svoj grad, nacelnik najvaznije sarajevske opcine je uradio puno. Njegova hitra akcija na rjesavanju Horozovicevog egzistencijalnog problema pokazuje da i u sveopcem haosu vlasti savjestan pojedinac koji voli svoj grad moze uciniti veliku stvar.

Dokumentarni film Plava prica, za koji su scenarij napisali Sabahudin Topalbecirevic i Jusuf Hamidovic (prvi koscenarist je bio narator, a drugi je rezirao film), docekao je premijeru na Televiziji BiH. Film je ocigledno uradjen za male pare, ali mirise po standardima kojih se ne bi postidjele ni vece i znacajnije televizijske kuce od ove "drzavne". Tih cetrdeset pet minuta kraja proslog vikenda moglo bi posluziti za primjer kako napraviti nesto zbog cega valja ostati pred televizorima. A recept je jednostavan: skupi se dokumentarna gradja iz zivotne price jednog ozbiljnog, velikog covjeka kakav je Ivica Osim, i to se bez pretencioznosti i velikih sredstava sklopi u prvorazredan televizijski ugodjaj. To sto ovakvih programa nije vise, moglo bi se objasniti i tako sto u BiH zaista nema tako zanimljivih prica kakva je ona o Svabi, "Zelji" i lopti. A mozda je fol u tome da se novinarski i urednicki kadrovi na TV BiH bas i ne vole precesto baviti svojim poslom? Istina, traziti i naci nesto sto ce gledaocima u nedjelju uvecer olaksati sljedecu (ne)radnu sedmicu nije bas ni lagan posao, ali plavih nam prica - bez obzira na neke manjkavosti u realizaciji, koje se ticu uglavnom linearnog nacina snimanja intervjua - svakako treba. Tako Redakcija sportskog programa TV BiH, na celu sa Belminom Karamehmedovicem, bez obzira na nepopravljive manjkavosti u komentatorskom dijelu vecine sportskih programa, postaje jednim od razloga zbog kojih ne treba otici u Elektroprivredu i s mjesecnog racuna skinuti sest KM jednostavno odjavivsi televizor. A ako brod s Ali-pasinog u bliskoj buducnosti konacno potone, bilo bi dobro makar to da u prvom camcu za spasavanje bude ekipa koja je realizirala Plavu pricu.

dobar potez	los potez	onako
vrlo dobar potez	grozan potez
odlican potez	katastrofalan potez

	ALIJA IZETBEGOVIC
	SEFKO EF. OMERBASIC
	DOM NARODA PARLAMENTA FEDERACIJE
	AHMED SMAJIC
	OHR
	SDP BiH
	IGOR GAON
	REDAKCIJA SPORTSKOG PROGRAMA TV BiH