Zadrzi li se medjunarodna zajednica samo na opravdanim kritikama Alije Izetbegovica povodom njegovog saopcenja, ne analizira li njegovu skrivenu poruku, bude li ga procjenjivala iskljucivo kao tek jos jedan demagoski gest jednog od nacionalnih lidera u Bosni, potcijeni li izostreni Izetbegovicev sluh za osluskivanje bila Bosnjaka, jos bi Amerika, i Zapad, i OHR, i Gret Haller mogli zazaliti cak i za ovakvim Izetbegovicem. Mogli bi shvatiti sta znaci upozorenje "Drumovi ce pozeljet Turaka...". Ako im ga neko u Sarajevu bude htio prevesti

Ovo vec postaje nepodnosljivo. Saopcenje clana Predsjednistva Bosne i Hercegovine Alije Izetbegovica povodom delozacije iz stana cetveroclane izbjeglicke porodice Sulejmana Dugalije, ocajan je potez lidera u ocajanju. Iako je po emocijama plemenito i po motivima razumljivo, saopcenje je politicki veoma nepromisljeno, a po posljedicama kontraproduktivno.

Emotivnost kao osobina je izvrsna preporuka za rad u "Merhametu", ali je ona istovremeno i opasan hendikep za vrsenje odgovornih drzavnih poslova. Izetbegovicevo saopcenje je najbolja potvrda da sav njegov politicki racio ne moze izdrzati teret uzburkanih emocija i elementarnog osjecanja (ne)pravde, koje je u njemu pobudila sudbina porodice Dugalija. Paradoksalno jeste, ali Izetbegovica, svejedno, boli: vlast u dijelu zemlje koju apsolutno kontrolira iz privremenog sarajevskog stana delozira dvoje djece i njihove roditelje, Bosnjake, za racun "povratnika", Srbina, koji je jos prije "povratka" u stan sklopio ugovor o prodaji drustvenog stana drugom Bosnjaku. Pritom, najbolnije, delozirana bosnjacka porodica ide u sabirni centar, zato sto joj vec godinama ne polazi za rukom da se vrati u svoju vlastitu kucu na Palama!

Primjer delozacije nesretne porodice Dugalija nije usamljen slucaj, vec ilustracija dosadasnjeg modela realizacije povratka izbjeglica po Dejtonskom sporazumu. Od stotina slicnih slucajeva, u kojima se, po pravilu, deloziraju iskljucivo Bosnjaci, razlikuje se samo po tome sto je dosao kao kap na prepunu casu Izetbegoviceve zuci. U tom trenutku, u njegovoj psiholoskoj konstituciji dogodio se lom: razgoropadjeni osjecaj nepravde je kao bujica pred sobom pomeo sve limite reagiranja koje mu namecu njegovo zivotno iskustvo, drzavnicke obaveze, pravno obrazovanje, politicka pragmatika, liderska suzdrzanost.

Da ne bi bilo zabune: ako nije mogao obuzdati vlastitu bol, Izetbegovic bi napravio bolji izbor da je pojeo papir na kojem je napisao saopcenje nego sto ga je objavio. U hladnim analima i medju jos hladnijim medjunarodnim akterima bavljenja Bosnom nece ostati zabiljezene okolnosti koje su dovele do skandaloznog Izetbegovicevog saopcenja, vec cinjenica da je clan kolektivnog sefa drzave pozvao drzavne sluzbenike na nepostivanje drzavnih zakona i zakonske procedure.

Ovdje dolazimo do po trebe analiziranja stra tegije sa kojom medjunarodna zajednica radi na provodjenju kljucnog dijela Mirovnog sporazuma iz Daytona, onog o povratku u svoje domove protjeranih i raseljenih lica. I prije nego sto su bosnjacki, srpski i hrvatski lideri stavili svoje potpise ispod Dejtonskog sporazuma, znalo se da ga oni nece sprovoditi dobrovoljno. Zbog toga se strategija medjunarodne zajednice ispravno temeljila na koristenju pritisaka na sve tri vladajuce nacionalisticke vlasti u etnicki podijeljenoj Bosni, kao jedinom metodu koji moze dati rezultate. No, ova strategija je pokazala krupnu manjkavost onog trenutka kada je postalo ocito da isti pritisak na odvijanje povratka izbjeglica i raseljenih daje neke rezultate na prinudnoj kooperativnosti jedino na bosnjackoj strani, dok je istovremeno u potpunosti neefikasan na preostale dvije - srpskoj i hrvatskoj.

"Tacno je, Ured visokog predstavnika jednostavno ne raspolaze mehanizmima kojima bi prisilio srpske i hrvatske vlasti na kooperativnost", objasnio mi je, uz dogovor o nenavodjenju njegovog imena, jedan izvrsno upuceni visoki medjunarodni diplomata koji se godinama bavi Bosnom. "Nije tacno da OHR ima dvostruke standarde kada su u pitanju Bosnjaci na jednoj, a Srbi i Hrvati na drugoj strani. Jednostavno, radi se o tome da pritisak OHR-a na bosnjacke lidere jedini daje rezultate, za razliku od pritisaka na srpsku i hrvatsku stranu. Vlasti zHerceg-Bosne' naprosto nisu zainteresirane za pomoc medjunarodne zajednice, kojom OHR ucjenjuje Bosnjake, zbog toga sto hadezeovska vlast sve sto joj treba jednostavno dobija iz Zagreba. Naravno, OHR je svjestan da je adresa za medjunarodni pritisak Zagreb i predsjednik Tudjman, ali se svakom ozbiljnijem pokusaju takve akcije suprotstave Amerikanci, koji kazu: zNe treba tako radikalno, mi cemo to rijesiti, ostavite to nama...' S druge strane, Carlosu Westendorpu je trebalo godinu dana da se uvjeri i zakljuci da Milorad Dodik na elegantan nacin vrlo uspjesno opstruira povratak izbjeglica. Kada je postao svjestan toga, Westendorp je odlucio da Dodiku uskrati podrsku OHR-a, kojom ga je do tada odrzavao na vlasti. No, istog trenutka je doletio Gelbard, koji je vrlo jasno i odlucno dao do znanja da americka administracija stoji iza Dodika, te da nece dozvoliti njegovo rusenje", objasnjava mi dobro informirani izvor.

Iako izgledaju daleko od onih kojima bi se mogli ponositi i dokazivati svoju privrzenost Daytonu, cinjenice o odnosu "manjinskih povrataka" na teritorije koje kontrolisu tri vladajuce oligarhije razlog su dubokih frustracija bosnjackih vlastodrzaca, ali sve vise i Bosnjaka. Iako je u Sarajevu vraceno tri i po puta vise stanova Srbima i Hrvatima nego je Bosnjacima vraceno u citavoj Republici Srpskoj i zapadnom Mostaru zajedno, jedino Sarajevu stalno nad glavom visi prijetnja sankcijama i obustavljanjem medjunarodne pomoci. Neposredno iza "Sarajevske deklaracije" usvojena je i "Banjalucka deklaracija", ali se ona pominje taman koliko i pitanje sta je Milorad Dodik uradio sa 200 miliona dolara americke pomoci dobijenih pocetkom 1998. godine u Washingtonu, za povratak obecanih 80.000 prognanika. Dakle, nikako. Ili to sto se svaki bjelosvjetski gilipter iz OSCE-a osjeti pozvanim da se istresa na Sarajevo, dok u Foci kad (i ako) prespava, to cini sa sljemom na glavi. Postalo je normalno i to da svaki medjunarodni cinovnik na zahtjev dobije urednu, kompletnu dokumentaciju o sarajevskoj stambenoj infrastrukturi, dok je na zahtjev OHR-a za istovjetnom dokumentacijom iz zapadnog Mostara, HDZ jednostavno odgovorio: "Ne damo. To su podaci od nacionalnog interesa za hrvatski narod."

Jedan od razloga za nespornu Izetbegovicevu karizmu medju Bosnjacima jeste njihovo osjecanje da Izetbegovicev sistem vrijednosti, njegovo osjecanje pravde i morala, razumijevanje politike, pa cak i njegova psihofizicka konstitucija, jesu najblizi predstavama o prosjecnom Bosnjaku. Nad ovim bi se dobrano trebali zamisliti i Amerikanci, i Zapad, i OHR, i Gret Haller, i svi oni kojima je svojim saopcenjem Izetbegovic dao dobar povod za zestoke kritike. Ne razmisle li, pritom, i o motivima koji su isprovocirali njegovo saopcenje, sutra ce ostati zabezeknuti drasticnom, daleko opasnijom, promjenom odnosa Bosnjaka prema njima. Mogu sebe dovesti u situaciju da im nikako ne bude jasno kako jedna obicna delozacija nekog Dugalije moze biti iskra koja ce zapaliti talase reakcija koje nece moci kontrolirati ni Izetbegovic, prema kojima ce njegovo saopcenje biti primjer iz historijata drzavnickih mudrosti.

Pred bosnjackom nacionalnom politi kom je izazov cije posljedice po Bos njake mogu biti i tragicnije od agresije na Bosnu: kako nakon vezivanja ruku u odbrani od Milosevic-Tudjmanovog genocidnog pohoda na njih, kako nakon davanja Radovanu Karadzicu i Mati Bobanu uloga "zaracenih strana", kako nakon pristanka na isceznuce Republike Bosne i Hercegovine, kako nakon izjednacavanja srebrenickih koljaca i njihovih zrtava, kako nakon podizanja haske optuznice protiv Milosevica a priznavanja rezultata njegovog zlocina u Bosni, kako nakon pristanka na brisanje cinjenica o najblizoj proslosti iz skolskih udzbenika, kako, dakle, nakon svega progutanog do jucer, progutati i danasnju sudbinu Sulejmana Dugalije, njegove zene i dvoje djece.

Zadrzi li se medjunarodna zajednica samo na opravdanim kritikama Alije Izetbegovica povodom njegovog saopcenja, ne analizira li njegovu skrivenu poruku, bude li ga procjenjivala iskljucivo kao tek jos jedan demagoski gest jednog od nacionalnih lidera u Bosni, potcijeni li izostreni Izetbegovicev sluh za osluskivanje bila Bosnjaka, jos bi Amerika, i Zapad, i OHR, i Gret Haller mogli zazaliti cak i za ovakvim Izetbegovicem. Mogli bi shvatiti sta znaci upozorenje "Drumovi ce pozeljet Turaka...". Ako im ga neko u Sarajevu bude htio prevesti.