I eto, opet je Milorad Dodik obecao da ce vratiti izbjeglice. I to kako. Hitno i naveliko: 12.000 bosnjackih porodica trebalo bi uci u svoje kuce u RS-u, posebno Banjoj Luci, vec do 15. septembra. Zvuci li to imalo vjerovatno? Pa naravno da ne, jer da je iko htio tamo vratiti Bosnjake, prvi bi na svom bili "plutaci", kako medjunarodni zvanicnici nazivaju 150 prognanih porodica koje zive po banjaluckim podrumima, dok su im u kucama zasluzni gradjani ili novovremeni bogatasi. Price iz krajiskog geta, dakle, jos jednom potvrdjuju kako nas vispreni biznismen iz Laktasa, sve skupa, bas lijepo laze

NAKON STO JE U PETAK TRECEG SEPTEMBRA IZ SVOG
kabineta ispratio bosnjacku, prven stveno vjersku delegaciju, obecavsi im da ce sve uciniti kako bi se sto prije u Republiku Srpsku vratilo 10.000 bosnjackih porodica, te jos 2.000 samo u Banju Luku, Milorad Mile Dodik je protrljao dlanom o dlan, nasmijesio se i zadovoljno kazao: E, jesam vas zajebo. Sad, ne postoji niti jedan jedini dokaz da je bas tako i bilo, ali zasto ne vjerovati clanu delegacije sa kojom je RS premijer razgovarao kada kaze da se nikakva drugacija reakcija ne moze ocekivati od covjeka sklonog velikim rijecima i ocajnim rezultatima.

Jer, Milorad Dodik je, eto, obecao uciniti sve da se u manji bh. entitet vec do 15. septembra vrati otprilike 36.000 Bosnjaka, ali je zaboravio objasniti kako ce to izvesti. Da li se, dakle, jos jednom radi o pokazivanju dobre volje, kako se odavno nazivaju sve prevare visprenog laktaskog biznismena? Izgleda da je odgovor pozitivan.

Imao je, naime, Dodik jos prosle godine, kada je na sva zvona najavljivan kao svjezi banjalucki demokratski dah, priliku Aneks 7 prevesti iz teorije u praksu. Ako vec i nije znao da mu u komsiluku zivi 150 bosnjackih porodica istjeranih iz svojih kuca u ratu, pa cak i poslije, mogao je, jednostavno, nazvati tamosnji "Merhamet", gdje su evidentirani "plutaci". Tako, naime, stranci nazivaju sve one koji su izbjeglice u vlastitom gradu, jer kao nisu ni "otplovili" (otisli) ni "potonuli" (sto bi valjda znacilo - ubijeni). U prijevodu, rijec je o Banjalucanima koji umjesto u svojim kucama zive u tudjim garazama i podrumima, dok su na njihovoj imovini zasluzni gradjani RS-a, jaci od svih pokusaja prognanika da se legalno vrate.

Tajkunska okupacija
Kasim Berberovic, potomak stare banjalucke berberske porodice, izbacen je zajedno s majkom Razijom (rodj. 1924) iz porodicne kuce u ulici Brace Potkonjaka, broj 39, jos 28. januara 1994. Uselili su, umjesto njega, novovremeni tajkuni, vlasnici Ekvator banke, Dusan i Dusanka Davidovic. Oni su, tvrdi Berberovic, uz pomoc sadasnjeg advokata Gorana Vojvodica, falsificirali dokumente o kupovini kuce, da bi zatim, zahvaljujuci parama, iz svih vlasnickih knjiga jednostavno izbrisali Kasima i njegove.

Nakon vise od pet godina, prognana je porodica uspjela uz pomoc advokata Svjetlane Suput-Djordjevic dokazati da kucu nikada i nikome nisu prodali. Bilo je to 26. februara ove godine, kada Berberovici podnose zahtjev za povratak i (ko bi rekao) ne dobijaju nikakav odgovor.

Za sve ove godine, Kasim je jednom uspio prici kuci gdje su ga vlasnici, koji, kako tvrdi, zele srusiti njegovo i graditi novi poslovni prostor, gadjali flasama. "Isao sam ja i u IPTF, gdje su mi rekli kako su nemocni protiv vlasnika Ekvator banke. Svi su ti dogovori i sve deklaracije mrtvi. Sada cu pisati i Petritschu, pa da vidim sta ce mi jos on reci", ispricao nam je Kasim dok smo sjedili u trosnoj, rusevnoj i vlaznoj kuci njegovog djeda.

A da bi uopce sjeli, morali smo proci kroz prenatrpani hodnik, probiti se kroz kuhinju punu starog namjestaja i, na kraju, uci u malu, mracnu sobicu u kojoj Kasim s bolesnom majkom zivi pola decenije. Kako zive, valjda dovoljno govori podatak da se Razija, kada je iz dvorista cula nepoznate glasove, sklonila u WC. Izasla je tek kada je sin otisao po nju, da bi, ulazeci u sobu, nekoliko puta zaredom pozdravila: "Dobar dan, dobar dan, dobar dan." Tek kada smo odlazili, nana, koja je prezivjela mozdani udar, kazala je, skoro ispod glasa, "Allahimanet" i jedini se put nasmijala. "Ma, nema sta mi nismo prezivjeli. Jedva smo glave sacuvali, tri puta su nas tukli", rekao je Kasim dok smo se rastajali, i onda, na biciklu, otisao u "Merhametovu" kuhinju, po jedini siguran obrok za sebe i majku, prezivjele tamo gdje mnogima nije uspjelo pobjeci smrti. Posebno bivsim logorasima, koji su nakon tortura zivjeli u turbetu srusene Gazanferija dzamije, gdje su od batinanja zatvorskih cuvara uglavnom umirali, da bi bili sahranjeni u dzamijskom haremu.

Vozeci se ka skromnoj "Merhametovoj" kuci skrivenoj zidom i teskim, dvorisnim vratima, iza kojih svoje dnevno sljedovanje svakoga dana dobija 150 ljudi, Kasim je morao proci pored ulice u kojoj je odrastao. U nekada pretezno muslimanskoj mahali danas zive Krajisnici, oni iz Hrvatske. Medju njima i nekadasnji vozac kninskog policajca i kasnijeg predsjednika "Olujom" konacno izbrisane Republike Srpska Krajina, Milana Martica, trenutno, kako se u Banjoj Luci moze cuti, rezidenta Doboja.

Pred dvoristem za koje je taj sofer odlucio da bude njegovo, stajalo je cak 10 policajaca MUP-a Republike Srpske i tri, primjetno nezainteresovana, pripadnika IPTF-a. Svi skupa trebalo je da izbace Milanovog drivera i vrate kuci Ramadana Masinovica. Posao su, vidno napeti, ipak, krajnje profesionalno privodili kraju.

Zivot u jednom dvoristu
"Koliko ja znam, ako ovo hocete slikati, morate imati dozvolu, ali eno vam dolje komandira pa njega pitajte", savjetovao nas je zaista ljubazni, sjedokosi policajac. Komandir je, pak, izdvojen od ostalih, sjedio u hladu i nervozno prstima prelazio preko motorole, koju je, zajedno s kapom, drzao na avlijskom stolu. "Kad mi odemo, mozete raditi sta hocete. Sada se ne smije. Mozete, ako hocete, pricati i s jednim i s drugim, samo vam ja ne preporucujem da razgovarate s ovima sto izlaze", kazao je komandir ove, ocito ne bas lake operacije, da bi odmah odgovorio na poziv preko motorole. "Je l' ima problema, sefe?", upitao ga je podredjeni. "Aha", kratko je odgovorio prvi od 10 i nastavio gledati negdje niz ulicu. "Bili su ovdje i nasi iz Srpske televizije, pa smo ih vratili", ispratio nas je i, valjda, pokusao utjesiti, sjedokosi i jedini opusteni policajac.

Za to vrijeme, povratku su se, bez povratnika u drustvu, radovali gosti bifea "Nana", jedine kafane koju u Banjoj Luci drzi Bosnjak - Muharem Ibrahimbegovic. Prije nego je kazao kako je s radom poceo na Bajram prosle godine (17. januar), ugostitelj, kojeg cak i supruga Spomenka zove Nana, osjetio je potrebu da objasni porodicni background. "Znas, moja je zena Srpkinja i ona je, kada su 1992. iz doma za nezbrinutu djecu izbacili osmero muslimanske djece, primila svih osam, prala ih i pazila. A tada nismo imali nista. Kasnije smo im nasli i rodbinu, tu u Krajini", govorio je Muharem, dok se sa zuborom iz male fontane - tog, valjda, obaveznog kicastog elementa svih bosanskih lokala - mijesao glas Halida Beslica: "Okuj me, care, znaj da je volim, za nju bih dao sve…" Tri stola dalje od nas, Spomenka je, odmarajuci se, razgovarala sa sinom, konobarom u roditeljskoj radnji.

Prica o gorim vremenima je na trenutak, ili se barem nama tako ucinilo, zamrla dok je iz kafane izlazio jedan od onih, rijetkih gostiju - oficir Vojske Republike Srpske. Dakle, tako izgleda deset posto ostalih gostiju, posto je, kako gazda kaze, u njegovoj kafani "90 posto nase raje", iliti preostalih Bosnjaka koji bife "Nana" nazivaju "Banjom Lukom u jednom dvoristu". Jedinom za vecinu njih. "Imao sam jednoiposoban stan, a sad zivim u drvenoj supi. Tako mi je od 1993.", kazao je nevoljko Muhamed Seferovic, prekidajuci recenice gutljajima rakije. Davno razveden od ikakvog optimizma, jos je dodao: "U stanu su mi izbjeglice, valjda iz Drvara, takav im je naglasak. Nema tu nista od povratka. Ja sam, eto, digao ruke."

Vidno nespreman da o vlastitoj nesreci ikome vise govori, Muhamed je objasnjenja prepustio prijateljima. "Znas kako oni hoce da rijese nas problem? Nikako. Formirali su nekakvu komisiju za prijavljivanje, i imaju jedan kompjuter, tako da ne stizu sve ni uvesti. Onda, kad odes, ostave poruku na vratima da su se negdje preselili. Odes na novu adresu, pa vidis da ih nema. Kad ponovo dodjes na staro mjesto, onda nemaju struje, i sve tako. Sva ta prica o povratku je, barem za nas u Banjoj Luci, samo jedna velika zabluda."

Mozda zaista i jeste, ali se tamosnji Bosnjaci i dalje, zahvaljujuci zaista nevidjenoj upornosti i izdrzljivosti, bore. Kemal Samardzic, predratni privatnik, ostao je 1995. godine bez porodicne i suprugine kuce, stana, dva lokala i vikendice, koja, istina, nije dobila novog vlasnika, vec je - spaljena. "Taman kad sam trebao postati prva metla Banje Luke, sve su mi uzeli", kaze on, ilustrujuci svoju ratnu pricu najcrnjim mogucim humorom. Samardzic je, naime, tokom rata bio angazovan na ciscenju grada, kao, uostalom, i vecina uglednih, preostalih Bosnjaka. "Mi smo imali najobrazovaniju komunalnu sluzbu i najvisi stepen gradske cistoce otkad je Banje Luke", rekao nam je Kemal, dodavsi da je on licno pomeo kilometara koliko ima "odavde do Ljubljane".

Delozacije za manipulacije
Vec cetiri godine on sa suprugom zivi u prijateljevoj garazi, preuredjenoj u nesto sto simulira dom. U hodniku je sada, uz neciji kanu, kuhinjski sporet, pored kojeg se sisaju komsijska djeca. Jedna od prostorija, u kojoj je vjerovatno nekada stajao nekakav alat, sada ima dva kreveta, sto, vitrinu i mali televizor, iz kojeg je, bas dok su nam domacini pricali o sebi, Milorad Dodik opet nesto obecavao. "Moju su imovinu podijelili nekakvi zpartizani' iz Bosanske Krupe. Kada odem, govore mi da idem Aliji, a on me nece. Nece me ni Tudjman, dok sam za ove ovdje balija", kaze Kemal Samardzic, covjek koji je u svojoj naivnosti, jednu kucu, ustvari, prvo povjerio komsijama na cuvanje.

"Ma, nece biti problema, imam ja automat i 3.000 metaka", garantirali su mu cuvari kuce Vaso i Dusan Ceran, a danas mu, naravno, ne daju prici ni blizu. Bas kao ni Branko i Cvetko Karanovic, otac i sin, poslovni ljudi naglo obogaceni zahvaljujuci upravo iznajmljivanju lokala otetog od Kemala Samardzica, u cijem stanu zivi bivsi radni kolega njegove supruge, Banjalucanin koji je, jednostavno, u ratu odlucio promijeniti lokaciju, za sto je u gradu klasicnog apartheida trebalo samo doci s pratnjom i "balijama" reci "mars, napolje".

Istina, Kemal Samardzic bi ovih dana trebao dobiti rjesenje o povratku upravo u taj stan, ali ce, naravno, morati docekati delozaciju sadasnjih zitelja, sto bi, opet, moglo potrajati, jer su mu u kuci "domaci" Srbi. Za razliku od takvih, policiji se jos i omakne da iseli srpske izbjeglice, poput porodice Torbica iz Drvara, cija je sudbina jos jednom savrseno izmanipulirana. Oni su, naime, iz kuce u ulici Mire Cikote iseljeni, kako bi se umjesto njih uselio Srbin: Vojo Manojlovic, porijeklom iz Hrvatske, koji je novi dom legalno kupio od starog i pravnog vlasnika. Naravno, taj je detalj, posebno od kojekakvih dobrotvora "pogodjenih" cinjenicom da "bez krova ostaju roditelji poginulog vojnika VRS Dragana Torbice", presucen.

Tako, ustvari, jedini kojega bi mogli nazvati "plutacem" u Banjoj Luci jeste upravo Milorad Dodik. On, zahvaljujuci bosnjackom establismentu u Sarajevu, nespremnom da i sebi i "Krajisniku u bijelim rukavicama" konacno kaze surovu istinu, u skorijoj buducnosti nece otploviti ka luci likova iz gore proslosti. Nece ni potonuti, zbog stranaca preplasenih da umjesto njega ne izroni nekakav klon Momcila s Pala, pa mu zato svaku ublehu masno placaju ulazuci sav svoj trud u nekakve, ipak, manje bitne likove i price.

Sada im je cilj nad ciljevima da iz stana isele potrosenu revolucionarku Biljanu Plavsic, koja je vec u programu Alternativne televizije izjavila kako je spremna ustupiti stan njegovom vlasniku - Bosnjaku, ciji sunarodnici po banjaluckim memljivim podrumima trule i cekaju da ih, nazalost, jos jednom neko slaze. I to kako: laznim obecanjima o hiljadama povrataka i laganim ubijanjem stotina ljudi gurnutih u mracne coskove prijestolnice RS-a, za koju smo nebrojeno puta i iz isto toliko usta medjunarodnih predstavnika culi da je "oaza demokratije". Sad bi, konacno, bilo vrijeme da nam neko barem objasni otkad se to termini geto i apartheid prevode takvom sintagmom.