Kljucna rijec svjetskog eksperimenta zvanog Bosna je kompromis. Nakon sto Tudjman i Milosevic, iako su pronasli kompromis, nisu uspjeli podijeliti Bosnu, medjunarodna zajednica vrlo slicnim kompromisom (?!) pokusava sacuvati i obnoviti njen multietnicki duh. Pokusaj je to vrijedan prezira: povrsni protektori s krajnjim ponizavanjem odnose se prema bosanskoj historiji i uporedo, s krajnjim uvazavanjem, forsiraju one koji su ubijedjeni da povijest zbilja pocinje od njih. Oko toga da postoji samo prezent slazu se i OHR i nacionalisticko-pragmaticke elite na vlasti. Kuda ce nas odvesti isprazno favoriziranje apstraktne sadasnjosti?

VOLJA ZA HIMNOM PRIPADA POHRANJENIM SJECANJIMA
Cak i kada je sehara do vrha napunjena krvlju, njen crveni mrak ne radja kolektivnu amneziju. Naprotiv, odsustvo svjetlosti samo pohranjuje mit o vampirima koji u Bosni uglavnom grizu na nacionalnoj osnovi. Zato seharu treba sirom otvoriti. Nagle zrake sunca osljepljuju majstore mraka. Kompromis jeste pozeljno ali nije moguce rjesenje u pitanjima historije. Dovodi u zabludu i one koji imaju dobre namjere i one koji vole boravak u tmini nacionalisticke sehare. Veliki srpski pjesnik Branko Miljkovic nije bio u pravu kada je kazao da "najljepse pjevaju zablude". Nazalost, one najbolje ubijaju.

Ako je u pravu uvazeni historicar Dubravko Lovrenovic da u Bosni nije moguce postici konsenzus o buducnosti ako se prije toga ne postigne konsenzus o proslosti, znaci li to da je samo kompromisom (i to nametnutim) moguce parafirati konsenzus o proslosti?

Nema nikakve sumnje da medjunarodna zajednica stvarno to misli i na taj nacin djeluje. Unutrasnje politicke sile sa tom stvarnom idejom kompromisa se zafrkavaju i na internim politickim sijelima frkcu na internacionalnog Argusa koji bdi nad njihovim prividnim pristajanjem na kompromis, troseci silnu energiju na kontrolu lazi. Umjesto da ukine laz.

Bezimeno zivotarenje
Sta je posljedica pogresne upotrebe politickih i pravnih sredstava od strane medjunarodne zajednice? Dugo, reklo bi se, milosrdno ubijanje bosanskog sadrzaja. Nastojeci po svaku cijenu sile secesije potkupiti za ideju integracije, Zapad je ideju bosanske drzave sveo na vanpovijesni prostor u kome se primjenjuje tek odredjena tehnika vladanja. Bosna je puki operativni termin dobro placene medjunarodne birokracije. Iz zemlje je isisana supstanca. Kamen po kamen palaca, kompromis po kompromis lomaca. Da, postoje predjeli koje kompromis gradi ali postoje i predjeli koje kompromis dijeli. Bosna je globalni sinonim za ovo drugo jer jedina svrha kompromisa nije Bosna nego sami kompromis.

Ako nije tako, zasto se npr. novim politickim ustrojstvom BiH ne demantira uvjerenje bosanskih utopista da je pristajanje na povrsne kompromise koji tangiraju samo kozu BiH bez zelje za razumijevanjem "leopardove unutrasnjosti" upravo potvrda teze o kompromiserstvu kao najboljem pronadjenom obliku otaljavanja posla. Da nije tako, onda bi OHR odgovorno pristupio multietnickoj decentralizaciji Republike Srpske. Ali lakse je donacionalizirati Federaciju nego denacionalizirati Republiku Srpsku. Naprosto, lakse je. I samo zato sto je lakse, nas kolektivni predsjednik u sjeni (OHR) od agonirajuceg entiteta pravi novi srpski Pijemont a od Milorada Dodika novog Garibaldija. Dugo sam mislio da je oportunizam proizvod unutrasnje mracne logike komunizma a izgleda da povijanje u pravcu vjetra dolazi sa Zapada.

Uzmimo za primjer simbolicku a ne ekonomsku ravan u kojoj, nazalost, takodjer djeluje logika (nacionalno-stranackih) simbola. Samo tamo gdje je sve bezimeno - registarske tablice - zivot funkcionise. Ali, pristajanje na oblik zivota u kome su pozitivni apsurdi potreban i dovoljan razlog za radost, od svih stanovnika Bosne napravit ce Strance. Svi cemo biti na privremenom radu u Bosni. To sigurno nije "rjesenje za osvjezenje".

Zastave, grbovi, himne, nacionalni praznik... Sva ta kompromiserska heraldika nije dovela ni do cega. Nove drzavne zastave vihore se na cetvrtini bosanske teritorije (a nametnute su kompromisom). Novi nacionalni praznik (21. novembar), iako potvrdjuje unutrasnju drzavnost Republike Srpske i podunutrasnju drzavnost Herceg-Bosne, slavit ce se tek na dijelu teritorije kojim prosperitetno i neuspjesno vlada SDA. Novu himnu komponirao je Srbin iz Banje Luke ali ta instrumentala svira se samo na jednom mjestu - zelenoj travi stadiona Kosevo. I ne izaziva nikakve emocije, nikakvu, kako bi to kazao Miroslav Krleza, "lirsku paucinu izmedju srca i mozga". Simbolika je pitanje duse a ne birokratske oskudnosti.

Nesolidni ljudi
Naravno, ljudi iz medjunarodne zajednice sa punom odgovornoscu mogu kazati da su upravo oktroirani zakoni Bosnu pogurali naprijed. Bez protivljenja toj ociglednoj ali preuvelicanoj vrijednosti obavezno je postaviti sljedece pitanje, zasnovano i na geopolitickoj slici regiona koja ne ide u prilog separatistickim idejama a ide u prilog povijesnoj istini Bosne: Da li bi neki drugi oktroirani zakoni (i simbolicke i politicke i ekonomske naravi) a koji bi puno vise favorizirali razumno decentraliziranu i time funkcionirajucu bosansku drzavu jos vise pogurali Bosnu naprijed? Odgovor je vjerovatno da, ali Protektori se plase da ih ne ubije prejaka rijec. Zar prijedlog novog izbornog zakona to ne potvrdjuje?

On (zakon) hoce da kasni za dubinskim promjenama u zemlji i regionu koje su pocele da oblikuju neku drugaciju buducnost. Ako se hiljade ljudi vraca na svoja spaljena zgarista, cemu izborni zakon koji demantuje da su se oni vratili na svoja spaljena ognjista? Cemu strah medjunarodne birokracije ako se oni koji su vidjeli ubijanje, prezivjeli logore, gledali kako im kuca gori, uprkos takvom iskustvu, vracaju da obnove svoj dom. To svijet jos nije vidio: uvijek se ubica vraca na mjesto zlocina, samo se u Bosni zrtva vraca na mjesto bola. To je antropoloska vrijednost koja nadilazi granice jedne epohe. To (da budem malo didaktican) treba kroz zakonske i moralne norme postovati. Nakon potrebne finansijske pomoci tim ljudima (koja, naravno, izostaje) njihov ep se mora i simbolicki normirati. A on se simbolicki ponizava. Boze, pravde!

Nova heraldika nije povezala Bosnu. Ona tjera zadovoljne nacionalisticke elite da u paralelnom svijetu nacionalne historiografije dalje sakate bosanski duhovni prostor. Ta heraldika nije ucinila nista da ljudi zavole svoju domovinu. Djeca koja ne uce da vole svoju domovinu sutra ne mogu biti solidni ljudi ni ovdje, ni u Hrvatskoj, ni u Srbiji, ni u Njemackoj, ni na Novom Zelandu. To je pitanje odgoja. A kako voljeti svoju domovinu kada su mladi ljudi u subotu 4. septembra, na stadionu Kosevo, slusajuci novu bosansku himnu, sav svoj gnjev iskazali recenicom: "Sta je ovo? Nemamo rijeci."

U tu sarajevsku noc samo su im rijeci mogle donijeti srecu. Nije ih bilo.

Zato nas ne treba cuditi ponor uljudjenijeg (u odnosu na rat) nacionalizma u koji nezaustavljivo putuju nove generacije od Bihaca do Banje Luke, od Banje Luke do Doboja, od Doboja do Sarajeva, od Sarajeva do Mostara, od Mostara do Ljubuskog... I ne treba da nas dodatno cudi zasto je gomili na kosevskom stadionu Ono Sto Predstavlja Alija blize i razumu i srcu od Bosne. Bas kao sto im je Rijad postao blizi od Tjentista.