Home · Novi broj · Arhiva

DANI home page

 Arhiva DANI 119

 

PLATON ILI ALIJA

Da li je bolji onaj koji traga za istinom ili onaj koji je posjeduje? Posjednik vjecne istine ne vidi stvarnost oko sebe, ne vidi cak ni ono sto se vidi golim okom iz New Yorka

 

Pise: Sead JELEC


 

 


NOVIJA SHVATANJA O DRZAVI I NJENOJ ULOZI
stavljaju teziste na individuu, njenu zastitu i zastitu ljudskih prava i to stvaranjem ambijenta u kojem bi individua mogla da mirno i bezbjedno zivi i da razvija maksimalno svoje sposobnosti. Ali malo koja ce vlast danas priznati da drzava kojom ona upravlja ne vrsi tu opceljudsku funkciju. Promovisanju "ljudskih prava", nacelno, danas se malo koja vlast javno suprotstavlja. U praksi se, ipak, jasno identifikuju drzave gdje je taj pojam samo nacelna fikcija, a ljudska dobrobit je utopljena u potrebe nekakvog kolektiva ili nekog laznog bozanstva.

Individuu i njena prava nisu izmislile zapadne demokratije, ali su jedino one uspjesno u praksi realizirale taj koncept. Zahvaljujuci njemu, danas je i americki vojnik prilicno siguran da nece u ratu olahko biti gurnut u klanicu od strane svog predsjednika ili neiskusnog i arogantnog casnika. U protivnom "javno mnijenje", ta nezamjenjiva demokratska tekovina, osudit ce nosioce vlasti na prvim sljedecim izborima. Briga o individui i njenoj dobrobiti postala je nezaobilazna konstanta, iako su i ta drustva daleko od obezbjedjivanja raja na zemlji svim svojim podanicima. Paradoksalno, sistem zasnovan na nesmiljenoj konkurenciji, zahvaljujuci porastu opceg blagostanja, ima sansu da ostvari ljudski utopijski san, a oni sistemi koji su programski zacrtali taj san dozivjeli su svoju propast, prethodno se realiziravsi kao totalitarne despotije i "izvori zla". Na suprotnoj strani podsjetimo se primjera koji negira jedinku u ime kolektiviteta iz iransko-irackog rata, kad je desetina hiljada djecaka od petnaestak godina gurnuto u smrt sa ajatolahovom slikom o vratu, ili nesto starijeg primjera japanskih kamikaza koji "dragovoljno" odose u smrt u ime zemaljskog bozanstva…

Pogubne posljedice anarhije
Kolektivno zrtvovanje nije, nazalost, proslost. Preskocimo li aktualnu balkansku klanicu koja je ipak rezultat iskvarenih drzava ogrezlih u interese nacionalnih kolektiviteta, nailazimo na nedavne i jos neotkopane zrtve sa one strane Mramornog mora. Zrtve - proizvod kataklizme ili neodgovorne i iskvarene drzave? Po svemu sudeci, radi se o ovome drugom. Da je to tako, nepogresivo svjedoci slika totalno porusenih gradskih blokova medju kojima stoji netaknuta dzamija sa minaretom koji uzviseno dominira nad unistenim okolisem. Pobozniji od mene drukcije bi desifrovali tu zapanjujucu sliku iz dnevnih novina - za njih je to dokaz bozije kazne koja preskace bozije hramove.

Za zaljubljenike u proslost, u minulo "zlatno doba", dokaz je to snage i temeljitosti prohujalog carstva kojeg nije mogao otpuhati potres od nekoliko Rihtera i koje nije dozvoljavalo da mu podanici budu prignjeceni ispod gradjevina sa drzavnim atestima. Za sljedbenike Platona dokaz je to da je prava, uzor drzava postojala samo nekad davno, kad je na njenom celu bio kralj - filozof, te da je zatim nastao bespovratni proces njenog kvarenja ili, po naski, korumpiranja. Da ima nesto kvarno u drzavi Turskoj, nije tesko zakljuciti gledajuci zastrasujucu sliku iz dnevnih novina. U prvom redu, kvarni su im gradjevinari (projektanti, izvodjaci) i drzavni inspektori… Drzava u kojoj novi hotel prignjeci 300 stranih turista, kao stjenice, ne moze se diciti svojim duznosnicima ni institucijama. Uostalom, u toj drzavi ima i drugih stvari kojima se ne moze bas ponositi (odnos prema Kurdima, npr.).

No, nije ovdje u pitanju Turska koja nas jednom davno ostavi na cjedilu, a nas malo, sto bi rekao Mesa, za rijeku a dovoljno tek za mali rukavac. Turska ce, zasigurno, zalijeciti ove kataklizmicke rane i prevladati paradokse demokratije zbog kojih ova ponekad "vuce" ka anarhiji sa svim pogubnim posljedicama. Ne treba nama ni jedan Rihter da bi se vidjela oko nas posvemasnja "kvarnost" i nemoc drzave da izvrsi svoju osnovnu ulogu - da zastiti svoje podanike i stvori im uslove za razvoj njihovih sposobnosti. I to, unatoc tome sto i mi za vodju imamo "filozofa", bas po mjeri velikog Platona. Mozda se ipak radi o razlici u definiciji pojma filozof. Neki ga definisu kao covjeka koji traga za mudroscu (istinom), a drugi kao nekog ko tu mudrost (istinu) posjeduje. Bojim se da se kod naseg radi o ovom drugom. A posjednik vjecne istine ne vidi stvarnost oko sebe, ne vidi cak ni ono sto se vidi golim okom iz New Yorka (da ne kazem iz New York Timesa).

Pravna drzava za "babu"
Treba njemu zorli dokaz da je stanje u njegovom entitetu kataklizmicno. Dokaz u obliku snimke sravnjenih turskih urbanih pejzaza. U suprotnom, tuzit ce svakoga ko upre prstom i ukaze na kvarnost drzavnih institucija i njihovih duznosnika. A ta "drzava" ne stiti svoje podanike niti im pruza "razvojnu" sansu, barem u "prosjeku". Oni bi, naime, masovno izasli iz nje, barem oni mladji, i potrazili zastitu i sansu na nekom drugom mjestu. Permanentno je stanje "zemljotresa" u kojem se nalazimo. Taj nedostajuci krunski dokaz nece mu pribaviti ni jedan stranac, bilo novinar ili visoki OHR duznosnik. Za to su zaduzene "institucije sistema" dizajnirane u Daytonu i ovjerene od strane i naseg lidera, a realizirane u domacoj izvedbi i po mjeri - sto vise podobnosti to bolje, a postenje i profesionalnost cemo steci "u hodu".

Turci su zorno vidjeli gdje su pogrijesili. Shvatili su to i glavni gresnici, pa se danas kriju u misijim rupama od gnjeva naroda. Zbog latentne prirode naseg zemljotresa koji traje i zbog podanika koji nemaju naocale sa pravom dioptrijom, jos cemo zivjeti u drzavi koja ne moze zastititi ni sebe ni svoje policajce, a kamoli staru babu u Blazuju ili obezbijediti "pravnu drzavu" u kojoj bi stranci bili sigurni za ulozeni kapital. Nadam se, Turci ce poboljsati svoju vlast i kazniti gresnike. Sto se nas tice, malo cemo pricekati "moralnu" diferencijaciju, odnosno prepoznavanje onih koji nam kvare drzavu, a pojam "ljudskih prava" i dalje ce se identificirati sa pravom kolektiviteta u kojem je individua zarobljena kao i ukupno drustvo. Ni novinar iz New Yorka nam nije bas pomogao onom milijardom. Naprotiv, svojom "megalomanijom" moze samo priustiti visokim duznosnicima sudski certifikat o moralnoj ispravnosti i cistoci.

Objavljeno u broju 119 DANA, 10. septembar / rujan 1999.

 

Home - Novi broj - Arhiva - Uz ovaj broj - Intervju DANABosanski barometar

Povratak na vrh strane
  Na vrh

© Copyright Nezavisni magazin DANI, 1999.