VRTOGLAVICA U DVORISTU

STALJIN I MI: Anegdota koja slijedi je iz vremena komunisticke Rusije. Jedanput je Staljin pozvao svog ministra za kulturu na caj. Zanimalo ga je kako stoje stvari sa filmom u zemlji. "Tovaris, koliko smo ove godine snimili filmova", upita. "Oko osamdeset", odgovori smjesta ministar, bas onako kako se to od pravog druga i ocekuje. "A koliko je od toga bilo dobrih", dalje pita drug Staljin. Ministar se tu unezgodi, pocesa se po bradi i bojazljivo rece: "Oko cetrdeset." Staljin se namrsti: "Neka se onda snima cetrdeset filmova." Ministar, sretan sto je ziv, zgrabi subaru i odjuri u Moskva film da u djelo pretoci Staljinov dekret. Naredne godine pozva Staljin ponovno svog ministra na caj. I ponovi se prica. "Samo dvadeset dobrih! Iduce godine hocu da imamo samo tih dvadeset dobrih filmova, jesi li me cuo, bacuska", namrsteno je zborio Brko. Ministar, opet sretan sto je ziv i sto nije na putu za Sibir, otrca u Moskva film da sprovode naredbu. Naredne godine se u Rusiji snimilo samo dvadeset filmova, pa onda iduce godine deset. Dodje ministar opet Staljinu na caj sa novim izvjestajem. "Samo pet dobrih", zabrinu se Brko, pocesa se sada on po bradi, napravi malo duzu pauzu i rece: "Tovaris, naredne godine neka se snima osamdeset filmova!"

Anegdota sa Staljinom, tovarisom i ruskom kinematografijom nije nepoznata i danas se cesto, sa dobrom dozom nostalgije, prepricava medju bosanskim filmadzijama. Jer, komunisti su itekako znali da filma - te najvaznije umjetnosti 20. stoljeca - nema bez pomoci drzave, narocito nema u zemljama malih naroda i malih kultura. Kako sada stvari stoje, deklarativno je to prihvatio i ovdasnji aktualni politicki vrh i potom, kao i u mnogo cemu drugome, izabrao potpuno pogresnu strategiju prema ovoj vise nego vaznoj djelatnosti u kulturi. I tako, umjesto osmisljene podrske bh. kinematografiji i autorima uopce, stalo se iza jednog projekta koji vec dvije godine poradja sasvim laznu dilemu u javnom zivotu: spektakl Sarajevo - da ili ne, Veljko Bulajic - da ili ne. Film Sarajevo, bio snimljen ili ne, i Veljko Bulajic ne mogu imati nikakav, a kamoli presudan utjecaj na buducu bh. kinematografiju, kao sto nijedan film, bio dobar ili ne, svejedno je, nece stvoriti u svijetu sliku o nekakvoj blistavoj kinematografiji ili kulturi zvanoj bosanska kinematografija i bosanska kultura. Jedan film u hiljadama drugih koji se snime tokom jedne godine u svijetu nije nikada u povijesti filma niti ce ikada u buducnosti stvoriti jednu nacionalnu kinematografiju. To je jedna ogromna, monumentalna epska laz. A upravo je to najveci argument koji se moze cuti od onih koji podrzavaju Bulajicev projekt. Naravno, paradoksalno je i to sto vecinu, osim ponekog zalutalog filmskog veterana, ovdasnjih politicko-marketinskih lobista za Bulajicev projekt, cine oni koji su u zivotu pogledali poneki film u kinu Radnik ili kod kuce, na TV-u, odmah iza odjavne spice Dunje Lango za Nedjeljno poslijepodne. Treba vidjeti ko se sve ovih godina motao po raznim komisijama i odborima koje su se bavile Bulajicevim projektom. To je, uz poneki izuzetak, skupina salabajzera, foliranata, besprizornih tipova kojima se smjesta moze uputiti samo jedna efikasna poruka: Mars iz kinematografije!

GLUHA BOSANSKA VREMENA: Nije sporno to sto Bulajic zeli snimiti film o opsadi Sarajeva. Nije sporno ni to sto je neko Bulajica podrzao u toj namjeri. Svaki dobronamjeran umjetnik kojeg se tice posljednja bosanska tragedija je dobrodosao u ovaj grad. Ali, jednu stvar bosanske filmadzije, i ne samo oni, nisu ocekivali od svog Predsjednika, od svog Premijera, od svog ministra za kulturu: to da se vec dvije godine svi vrtimo ukrug i zabavljamo, i ne bas na jeftin nacin, oko toga kako da javnosti dokazemo kako je snimanje Bulajicevog filma pitanje svih pitanja u kulturi. Jer, taj ce jedan film reci svu istinu o nama i tragicnim ratnim godinama iza nas. Gluho bilo. Jadna je zemlja, narod i kultura cija ce opca slika o sebi ovisiti od jednog filma, cak kad bi on sutra, kada bude zavrsen, bio cisto remek-djelo.

Tesko je zato razumjeti knjizevnika Nedzada Ibrisimovica u citavoj ovoj prici. Ne zbog toga sto, kao scenarista, radi u ekipi ovog filma, koliko zbog njegovih kategorickih izjava koje se mogu svesti na jedno - samo zahvaljujuci ovom filmu, nase buduce generacije i oni u svijetu znat ce sto se dogadjalo u Bosni devedesetih. Naravno, dijelom je opravdan Ibrisimovicev strah od zamagljivanja dogadjaja iz nase neposredne proslosti i zaborava uzasnog zlocina koji se tu dogadjao prije samo nekoliko godina. Gledajuci srpsku filmsku produkciju proteklih godina, taj se strah cak cini vise no opravdanim. No, nema samo Ibrisimovic taj strah; njega dijele desetine drugih ovdasnjih umjetnika, knjizevnika, pa, naravno, i filmadzija. Ali kako kreativno izraziti taj strah i takav stav u sebi ondje gdje nema nikakve atmosfere koja bi ohrabrila ovdasnje filmadzije da pokusaju uci u svoje nove filmske projekte. Uopce ne sumnjam da ce, recimo, neki autor opsjednut americkim zanrovskim filmom snimiti, bez mnogo novaca, kakav akcioni ratni triler u kojem ce cetnici biti losi momci koji prave razne gadarije po Bosni, a kojima ce biti suprotstavljeni dobri i zlatni momci iz PL-a. Ili da ce neko zeljeti da isprica pricu o najvecoj evropskoj mrlji na kraju stoljeca - genocidu u Srebrenici. Nekom ce biti mozda draza neka ratna melodrama ili neki drugi artificijelni filmski umjetnicki pokusaj price o ili iz rata. I, naravno, ne samo iz rata. Upravo zato, za bosansku umjetnicku i kulturnu scenu bilo bi mnogo korisnije kada bi se ovdasnji politicki establisment ohladio malo od Bulajica i pozabavio idejama i projektima koje nude domaci autori, od generacije Bate Cengica i Vlatka Filipovica do onih najmladjih reditelja, koji trepte od zelje da pokazu sto mogu (ili ne mogu) uciniti na filmu. Ako Bulajic zaista ima tih 10-15 miliona od inostranih producenata, treba ga podrzati u njegovom projektu. No, neko ovdasnjem politickom i kulturnom establismentu treba saopciti da je novac koji je vec potrosen za Bulajicevo jos nerodjeno filmsko cedo bio dovoljan da se snimi jedan igrani cjelovecernji film. Filmadzijama ostaje i nada da ce njihov predstavnik u Federalnom ministarstvu kulture Asaf Dzanic imati u sebi dovoljno snage i stava da stavi do znanja ove cinjenice onima koji danas odlucuju o sudbini bh. kinematografije, a koji bi od drugova Lenjina, Staljina, J.B.T.-a, imali, barem kada je rijec o politici u kinematografiji, sto da nauce. Ocekivanja da ce problem bosanske istine rijesiti jednim ratnim spektaklom krajnje su naivna, kao sto i izgovor da nema para za podrsku snimanju drugih filmova pije vode samo kod naivnih.

UBLEHASI NAZAD, PROFESIONALCI NAPRIJED: Novaca za snimanje, ne jednog, nego pet-sest igranih filmova godisnje u BiH, ima i mora biti; korist od toga ce uvijek biti veca od nastalih troskova. Moze li, recimo, ova zemlja izdvojiti cetiri-pet miliona maraka godisnje za film? Siguran sam da moze i to je, uz ulaganja producenata, TV kuca, sponzora, stranih partnera, prihoda od prodaje, te osmisljenu politiku podrske konkretnim projektima, dovoljno za stvarno postojanje jedne male evropske kinematografije koja godisnje snima pet-sest igranih filmova. Taj novac je, moglo bi se reci, sitnica: samo neka gospodin Rizvanbegovic zalozi svoj autoritet, a valjda ga ima, kod svojih politickih sefova, neka kantonalna ministarstva, umjesto da budu prostor samorealizacije gomile frustriranih, birokratiziranih i besprizornih spodoba, izdvoje iz svojih budzeta poneku crkavicu, neka drzava oprzi malo po dzepu sve nase sajone i delimustafice, neka dionicarske taldzije iz Lutrije BiH, kao svugdje u svijetu, zrno svojih prihoda odvoje za kulturu, neka poreski cinovnici konacno pocnu raditi svoj posao i zavedu financijsku kontrolu nad videotrzistem, od cijih se prihoda takodjer mogu pribaviti znacajna sredstva za razvoj bh. kinematografije... Eto je - lova za pet-sest igranih filmova. Naravno, niti jedan normalan producent nece ocekivati da mu drzava dâ sva sredstva za njegov film, ali taj mali bosanski stvaralac mora imati elementarnu financijsku i produkcijsku podrsku za realizaciju svog projekta. Onda nece biti ni mita o milionskim iznosima potrebnim za snimanje jednog igranog filma. Sposoban producent moze, koristeci televizije, sponzore i strane koproducente i sa 300-500 hiljada maraka pomoci drzave realizirati igrani film koji nece kostati nista vise od, recimo, Sjecas li se Dolly Bell, Zene s krajolikom, Kuduza, Mirisa dunja. Neki projekti mogu biti i skuplji, ali Bosna, poput Slovenije, Hrvatske, Srbije, i mnogih drugih malih zemalja, mora imati model tzv. jeftine standardne filmske produkcije. Mozda je zato upravo zavrseni 35mm igrani film Tunel, privatne produkcijske kuce Faruka Sokolovica, poucan, ali i ne jedino moguci primjer za ovdasnji kulturni establisment ali i same filmadzije kako se moze raditi. Ali jedno je sigurno - angazman ovdasnje politicke i kulturne elite iskljucivo oko Bulajicevog projekta je potpuna i, dugorocno gledano, kobna zabluda za buducnost bh. kinematografije.

I jos nesto. Kantonalnu ministricu Esmu Hadzagic treba smjesta poslati natrag u njenu kuhinju i neka tamo svojim najblizim prica gluposti o kinematografiji. Tih je gluposti ona toliko izgovorila posljednjih mjeseci, braneci se od napada ogorcene kulturne javnosti i filmadzija sokiranih saznanjem da je novac za kinematografiju planiran za ovu godinu (1,5 miliona maraka) potrosen u neke druge svrhe. Takvo ponasanje je, u situaciji kada je svaki fening potreban kako bi se spasila jedna nestajuca kulturna djelatnost, zaista sramno i skandalozno. Naravno, nije gospodja ministarka jedina kojoj ce od ponizenja bijesna umjetnicka javnost traziti glavu, ali bi ona, zarad vlastitog intelektualnog integriteta, trebala bez odlaganja pokupiti svoje kofere i osloboditi kabinet u kantonalnom ministarstvu nekome ko ce pokusati uciniti nesto vise za bh. kinematografiju i kulturu uopce. I ovaj zahtjev treba isporuciti njenom stranackom predsjedniku Harisu Silajdzicu, inace nadaleko poznatom filmofilu i scenaristi. Zato, ako on i njegovi politicki saveznici to ne ucine, ne trebaju biti iznenadjeni ako na narednim izborima ovdasnje filmadzije i umjetnici javno pocnu agitovati za, recimo, SDP. Protiv Stranke za BiH i njenih koalicionih partnera. Za dobro bh. kinematografije i kulture uopce. Ponovo je ziva stara istina - treba se baviti politikom, u protivnom ce se ona baviti tobom. Zivio duh druga Tita!