"Mogucnost svakog pojedinca da dobije informacije o svojoj vladi osnova je demokracije". Ovako postavljen princip odnosa javnosti i vlasti u drzavama uredjenim na osnovama moderne demokracije kod vlasti u Bosni moze izazvati samo podsmijeh. Dani su se, samo u proteklih nekoliko mjeseci, na bezbroj primjera uvjerili kako ocuvanje aktuelne bosanske vlasti kroz prikrivanje po nju nepovoljnih informacija i podataka postaje postulat funkcioniranja dobrog dijela drzavnog aparata

DESET DANA PRIJE NEGO STO CE THE NEW YORK TIMES
objaviti famozni tekst Chrisa Hed gesa o kradji milijarde dolara u BiH, dakle 7. augusta, iz redakcije Dana na adrese javnih preduzeca Elektroprivreda BiH i PTT BiH upucen je zahtjev za razgovor sa kompetentnim sugovornicima iz ova dva drzavna sistema na istu temu: finansijsko poslovanje u protekle tri godine. U dopisu gotovo istovjetne sadrzine zatrazene su informacije o utrosenim sredstvima u projekte u kojima je Elektroprivreda (PTT BiH) ucestvovala u obnovi i izgradnji vlastite proizvodne i infrastrukturne mreze, o dugovanjima Elektroprivredi (PTT BiH) kao i iznosima koje Elektroprivreda (PTT BiH) duguje, o prosjecnim placama zaposlenih, te sastavu i iznosima nadoknada za clanove Upravnog odbora. Dani su iskazali i poseban interes za "informacije o neprofitnim transakcijama kakva je, primjerice, obezbjedjenje nepovratnih sredstava u procesu likvidacije Narodne banke, kao i donacije, odnosno svakovrsna novcana pomoc koju Elektroprivreda (PTT BiH) ili u svrhu marketinga ili kroz druge vidove, daje prigodom odrzavanja kulturnih, sportskih ili drugih manifestacija".

Transparentnost finansijskog poslovanja javnih preduzeca nije bila tema clanka objavljenog u The New York Timesu. Ali, na srecu ili na nesrecu, niti je sve o cemu je pisao Chris Hedges korupcija i pljacka niti je sva korupcija i pljacka u BiH stala u njegov tekst. Sudbina jednog bezazlenog dopisa adresiranog na informativne sluzbe dva finansijski najmocnija javna preduzeca u Federaciji pokazuje da su sumnje u postojanje "duplih knjigovodstava", paralelnih finansijskih tokova na koje su prikopcane politicke stranke, bespovratnih novcanih poklona kojima se "podmazuju" novi unosni poslovi... naprosto neprovjerljive, sto ostavlja prostora za zakljucak da je to jedan od nacina poslovanja mocnijih, kako javnih tako i privatnih preduzeca u BiH. Sumnje i informacije koje posjeduju, Dani su imali namjeru propitati, pomalo naivno se uzdajuci u pravilo da ce celnici Elektroprivrede i PTT-a BiH jedva docekati da javnosti prezentiraju marketinski perfektno osmisljenu finansijsku konstrukciju vlastitog poslovanja.

Perfektna taktika skrivanja
No, umjesto toga, novinar Dana je naisao na perfektno osmisljenu taktiku sakrivanja informacija od javnosti. Iz sektora za marketing, filateliju i izdavastvo PTT-a BiH nakon nekoliko dana su vrlo profesionalno odaslali dopis sa zahtjevom da se posalju konkretna pitanja (iako su ona vec proslijedjena), da bi, nakon sto su dobili pitanja, u novom dopisu izrazili ponovnu spremnost da omoguce tacne i potpune informacije, "za sto je intervju najpogodnija forma". Medjutim, na kraju dopisa, poslatog u redakciju Dana 17. augusta, stoji da "... priprema odgovora zahtijeva odredjeni vremenski angazman". Taj "angazman" jos uvijek traje, iako je od prvog kontakta sa ovim preduzecem proslo mjesec dana, sto je dovoljno vremena da, valjda, i Microsoft pregleda svoje knjigovodstvo i ponudi trazeni izvjestaj. Elektroprivreda, po obicaju, spremna je na komunikaciju sa javnosti samo onda kada je treba usreciti sa najavom poskupljenja struje. Oni se, za razliku od PTT-a BiH, nisu udostojili ni poslati pismeni odgovor Danima, a sva komunikacija sa zaposlenim u informativnoj sluzbi Elektroprivrede svela su se na objasnjavanje kako "direktor nije tu, pa nazovite u ponedjeljak..." ili kako je "sefica odsutna, pa nazovite u ponedjeljak...".

Tako je neslavno okoncan (ili jos uvijek traje?) pokusaj da bh. javnost dozna nesto o milionima (da ne baratamo "milijardama") maraka koje su prosle kroz ruke najodgovornijih ljudi ovih javnih preduzeca. Taj jezicki, logicki, ekonomski i politicki apsurd da JAVNOST, dakle gradjani koji ih finansiraju, ne znaju nista o trosenju para JAVNIH preduzeca samo je jedan od uzroka siroko rasirene korupcije u BiH. To je crno nalicje "demokraticnosti" sistema kojim vladaju i u kome glavnu rijec vode ljudi sto smatraju da vlast podrazumijeva neogranicena prava na istinu i novac, i nikakvu odgovornost u odnosu na javnost tj. birace. I konacno, to je jos jedna epizoda farse u kojoj vladajuca bosnjacka (kao i srpska i hrvatska) oligarhija svako pitanje o kanalima kojima putuje novac namijenjen rekonstrukciji i obnovi BiH smatra napadom na sebe i svoju naciju, a svaku spekulaciju, sumnju ili tvrdnju o kriminogenoj prirodi dijela vlasti - uvredom, blacenjem, glasinama, tracevima i, naravno, rusenjem Bosne.

"Mogucnost svakog pojedinca da dobije informacije o svojoj vladi osnova je demokracije. Samo dobro informirana javnost moze odgovorno izvrsavati svoju obavezu oblikovanja politike i politickih institucija", napisao je Steven Goldberg, profesor na Univerzitetu Georgetown u Washingtonu D.C., u svom eseju Dostupnost vladinih informacija javnosti. Ovaj jednostavni recept uzajamnog odnosa javnosti i vlasti, medjutim, u bosanskim uslovima se izvrgava u svoju suprotnost: upravo nemogucnost svakog pojedinca da dobije informacije o svojoj vladi osnova je na kojoj pociva i ta vlada i njeni ekonomski potporni stubovi. Samim tim, slabo, krivo ili nikako informirana javnost, naravno, ne moze oblikovati politiku i politicke institucije. Javnosti, a time i medijima, ne samo da se onemogucava pravo uvida u aktivnosti politickih i finansijskih centara moci nego se to pravo prikazuje ili kao posebna privilegija ili kao pitanje od nacionalnog znacaja, a sumnju nad svojim djelatnostima mocnici i sluzbe koje su im na usluzi "otklanjaju" zamotavanjem biznisa u formu drzavne, stranacke, poslovne ili pak - privatne tajne.

Borci nemaju pravo znati
Dani su se, samo u proteklih nekoliko mjeseci, na bezbroj primjera uvjerili kako ocuvanje vlasti kroz prikrivanje po nju nepovoljnih informacija i podataka postaje postulat funkcioniranja dobrog dijela drzavnog aparata.

Navedimo samo nekoliko karakteristicnih. Primjer prvi: tema kojom su se bavili Dani bila je: prava ratnih vojnih invalida te sehidskih i porodica poginulih boraca. Naravno, pitanja koja su se postavljala nisu bila nimalo ugodna, ali jedina prava adresa na kojoj su odgovori bio je Fuad Purisevic, direktor Federalne uprave za pitanja boraca. Do Purisevica, medjutim, preko njegove sekretarice, ni po koju cijenu nije bilo moguce doci. Bio je ili "na vaznom sastanku" ili na "sjednici Vlade". I tako satima, danima, sedmicama. Purisevic, kao Vladin sluzbenik, dakle, ODBIO je javnosti, znaci i borcima i ratnim vojnim invalidima i clanovima sehidskih porodica, pruziti informacije o poslu kojim se bavi.

Primjer drugi: opet Elektroprivreda. Na trazenje iz redakcije Dana da nam se, u junu prosle godine, dostavi spisak clanova Upravnog odbora JP Elektroprivreda, iz informativne sluzbe ovog preduzeca odgovoreno je da ova sluzba "nema ovlastenja da saopci imena clanova Upravnog odbora". Dakle, informativna sluzba JAVNOG preduzeca je ODBILA da saopci javnosti podatak koji nije niti smije biti nikakva tajna. Primjer treci: pokusavajuci doci do svih relevantnih informacija u vezi rjesenja u novom Zakonu o visokom obrazovanju, Dani su, dakako, pokusali doci i do tadasnjeg ministra obrazovanja Sarajevskog kantona Malika Kulenovica. No, Kulenovic se pokazao kao tvrd orah i punih 15 dana je ignorirao sve pozive iz Dana. Nazalost, nije bio jedini trazeni sugovornik koji je izbjegao razgovor na ovu, izgleda, osjetljivu temu. I dvojica clanova radne grupe koja je izradila nacrt pomenutog zakona nasli su razlicite izgovore (nekompetentnost, pocetak vlastite predizborne kampanje), i uz Kulenovica, ODBILI da javnosti saopce informacije koje posjeduju. U pitanju su univerzitetski profesori Omer Ibrahimagic i Zdravko Grebo.

Primjer cetvrti: Dani su, istrazujuci temu drumskog saobracaja u Federaciji, razgovarali sa nekoliko sagovornika koji su sasuli drvlje i kamenje na Federalno ministarstvo prometa i komunikacija, optuzujuci najodgovornije sluzbenike ovog ministarstva za nepostenje, sklonost korupciji, primanju mita, nestrucnost, te gubitke miliona maraka zbog nelegalnog prijevoza. Sekretar Ministarstva Nasid Halimic uputio nas je na pomocnika ministra Zaima Hecu, inace najprozivanijeg u tekstu, ali je ovaj, iako pomocnik ministra prometa i komunikacija, kratko izjavio da nema ovlastenja da govori o situaciji u drumskom saobracaju!? Jedini koji je imao ovlastenja da govori, ministar Kemal Bubalo, preko sekretarice (naravno) porucio je Danima da nema nista novo da kaze!? Znaci, dvojica tada najodgovornijih Vladinih sluzbenika u oblasti saobracaja ODBILI su pruziti javnosti validne informacije u momentu kada su njihova imena dovedena u vezu sa teskim optuzbama iz kompetentnih i ostecenih izvora.

Pet ministara i sedam pitanja
Primjer peti: u namjeri realizacije teme transparentnosti kantonalnih budzeta Dani su na adrese devet kantonalnih ministarstava finansija poslali zahtjeve za dostavljanje odgovarajucih informacija, medju kojima je, svakako, najbitniji odgovor na pitanje: gdje se trosi kantonalni novac? Cak pet ministarstava finansija kantona/zupanije, na ovaj ili onaj nacin, ODBILO je da javnosti saopci ovaj odgovor. Tajnica ministra finansija Zapadnohercegovacke zupanije, nakon nekoliko bezuspjesnih usmenih dogovora, saopcila nam je da ministar ne moze dati trazene podatke. U Posavskoj zupaniji se ovakav scenarij ponovio, s tim da niko eksplicitno nije zabranio pruzanje informacija. Hercegovacko-neretvanski kanton je specifican jer djelatnici Ministarstva finansija nisu mogli pruziti informacije zbog - politicke neusuglasenosti partnera u vlasti. Sluzbenici Ministarstva finansija Unsko-sanskog kantona su se udostojili odgovoriti na zahtjev, ali samo utoliko da izraze svoju spremnost za pruzanje informacija, ocito, bez ozbiljne nakane da ih i saopce. I konacno, u Danima vec vise puta ponavljani odgovor ministra finansija Tuzlanskog kantona, koji sigurno moze ponijeti laskavu titulu "sampiona netransparentnosti", odnosno skrivanja informacija od javnosti. U glavnoj ulozi je, opet, sekretarica ministra, koja saopcava kako "ministar nije zainteresiran" da odgovori na pitanja u vezi potrosnje drzavnih para u njegovom kantonu!

Nabrajanje ovakvih primjera sirove, bezobrazne vlastodrzacke neodgovornosti moglo bi se nastaviti unedogled, no i ovih nekoliko u dovoljnoj mjeri osvjetljavaju izopaceno poimanje drzave, njenih sluzbi, njenog funkcioniranja i finansiranja kao neceg o cemu mediji, a time i "obicni gradjani", smiju znati "na kasicicu", malo ili ne smiju nista. Pritom je potpuno nevazno da li te medije (gradjane) interesira kako se trose pare od struje koju placaju, ko ce sutra komandovati univerzitetima na kojima studiraju, ko ce odredjivati visinu borackih invalidnina ili ko ubire "kajmak" od impulsa za koje je jos Richard Sclar pitao "zasto su najskuplji na svijetu"?! Sedam pitanja o sudbini novca doniranog za odbranu i humanitarnu pomoc, koje su Dani javno postavili Aliji Izetbegovicu, a clan drzavnog Predsjednistva ih zaignorirao, zlokobni su pecat na neispisanu antologiju bezgranicnog licemjerja vlasti u odnosu spram onih koji su je izabrali.

Nikad otkucani izvjestaji, nikad objavljeni dosjei, nikad prezentirani finansijski bilteni dokaz su stravicne istine: u Bosni cenzura zaista postoji! Ona egzistira na najpodliji moguci nacin: nema je u zakonu, nema je u rijecima, ali je tu, sveprisutna u samozadovoljnoj tisini i sutnji Izetbegovica, Obradovica, Purisevica, Kulenovica, Bubala i inih produkata deformirane svijesti vladajuce bosnjacke stranke, koja ce vladati sve dok bude mogla kriti ono sto razotkriva njenu pravu prirodu: ISTINITE ODGOVORE.