O drevnom refleksu cuvara Bosne

Ljudi, ne budite ludi! Vi proslosti nemate, jer proslost i povijest imaju samo kraljevi i velikasi, vasi gospodari. Prah vasih djedova znao bi vam pricati samo o mukama, ropstvu i suzanjstvu, a ni o kakvoj slavi. Vi u proslosti nemate nista, vasa je samo - buducnost, ako u vas bude pameti. Pogledajte sadasnjost, pogledajte oko sebe, koliko vas ima koji istu muku patite, onda cete veselo gledati u buducnost!

Antun Radic, 1903.

Kad se iducega utorka kosti posljednjega bosanskoga kralja Stjepana Tomasevica, na povratku iz Splita, ponovo nadju u jajackome franjevackom samostanu, gdje su lezale prohujalih stotinu godina otkako ih je veliki Ciro Truhelka (ne: Truhelac, kako ga zovu ovdasnje novine!) otkopao i tamo smjestio - hoce li to biti njihovo konacno smirenje, i hoce li politicka poruka takvoga cina ista znaciti u danasnjoj Bosni, razdrtoj natroje? Mislim na onu poruku koju jajackomu dogadjaju namjenjuje njegov idejni zacetnik fra Petar Andjelovic kada kaze: "Nije nama ni do kakvog nosanja kraljevih ili kostiju nekoga drugoga, nego nam je do prisjecanja da smo i prije mnogo vjekova bili netko i nesto, da smo imali i svoju drzavu i svoje kraljeve."

Fra Petar je stotinupedesetpeti provincijal franjevacke provincije Bosne Srebrene, u dugom i neprekinutom lancu od 1517. godine, kada je reoorganizirana i preimenovana, a stotinudevedesetcetvrti od mitskopovijesnoga njezinoga osnivanja u doba bana Stjepana Drugoga Kotromanica i fra Peregrina Saksonca, prvoga vikara Bosanske franjevacke vikarije 1340. godine. Biti karikom u takvomu lancu - to i osobno obavezuje! Obavezuje i to sto je u postojanju franjevacke "redodrzave" i u njezinoj povijesnoj i mentalnoj memoriji pohranjen jedini aktivni trag i znak bosanskoga srednjovjekovlja.

Stoga, nije tesko razumjeti fra Petrovu intenciju i vjeru u politicku blagotvornost jajackoga dogadjaja, na koji su franjevci, u skladu s tom vjerom, pozvali cijelo troclano Predsjednistvo Bosne i Hercegovine. Nemoguce je, bar en passant, ne zapaziti tu bizarnu inverziju - logicnije bi bilo da su uloge obrnute. No, ne zakerajmo previse, gdje je jos u ovoj zemlji "na vlasti" logika!

Hoce li se, u dnevnopolitickom, jednokratnom smislu cijela namjera pokazati naivnom, znat ce se istoga dana. I po odzivu clanova Predsjednistva, "vodja naroda", kad je rijec o visokom, protokolarnom nivou, ali isto tako i po nacinu na koji ce "kralj" biti docekan medju jajackim kapijama i zidinama. Znajuci nase primitivne etnicko-stranacko-politicke prilike i obicaje, gotovo bi se moglo reci: senzacija i eksces bit ce ako stvar ne bude politicki instrumentalizirana i nacionalno vulgarizirana! I tamo na terenu, i u medijima.

Rukovodjen zivom puckom predajom u jajackom kraju, kustos Zemaljskoga muzeja u Sarajevu dr. Ciro Truhelka u ljeto 1888. godine obavio je arheolosko iskopavanje na lokalitetu "Kraljev grob", na brdu sucelice Plivskomu vodopadu, i pronasao kostur muskarca, cija je lobanja lezala odvojena od trupa. Nikad ni jednom materijalnom cinjenicom nije direktno dokazano da je to skelet kralja Stjepana Tomasevica, no zato su sve indirektne indicije toliko cvrsto podupirale tu pretpostavku, da je opceprihvacena kao neupitna.

Najljepsu, pak, pricu o svojemu nesretnom kralju, potpuno se identificirajuci s njime i njegovom sudbinom, narod je iznitio bas u vezi s mjestom njegova groba.

Povijesni kontekst prilicno je poznat: izlozen ogromnoj turskoj opasnosti, mladi kralj Stjepan odlucuje prikloniti se papstvu i Zapadu, nadajuci se spasu otuda. Papa mu salje krunu, a on otkazuje sultanu Mehmedu Drugomu harac.

Knjige su o Mehmedu Osvaja cu, Gospodaru Svijeta, napi sane, a do danas nitko nije do kraja razumio zastrasujucu ogromnost i kozmicki smisao njegove potrebe za osvajanjem. Srucio se na Bosnu kao vihor, a kralja uhvatio i pogubio. Nekoliko je slikovitih verzija toga smaknuca, medju njima i ona o Mehmedovom svojerucnom pogubljenju kralja bosanskoga. U svakom slucaju, bio je to egzemplaran cin. Nekoliko dana prije toga sultan je fra Andjelu Zvizdovicu na Milodrazu dao svecane garancije za nesmetan zivot katolicke vjerske i narodne zajednice, a sada mu se kraljeva glava kotrlja pod noge! Ta dvostruka slika savrseno je precizna definicija: milost i okrutnost dva su lica i dva sredstva iste velike politike.

Kad je, kaze prica, sultan pogubio kralja, posla je pogrebna povorka na cijem celu je bila zastava. Sultan je iz Jajca gledao za povorkom, pazeci da tocno uhvati jedan tren: kada vrh zastave zamice za horizont. U tom casu dao je naredbu da sprovod stane i da se tu kralj ukopa: to mjesto se uvijek iz Jajca vidi, a s njega se Jajce ne vidi! Takvu je vjecnu kaznu sultan namijenio bosanskomu kralju, koji mu se ne htje podloziti! Suvisno je tumaciti potpunu, zrelu ljepotu i sublimirani tragizam te price, kao i onaj osobiti smisao vjecne povezanosti, koji u njoj imaju grad i kralj, narod i njegova uspomena. Tek, svatko tko je bio u Jajcu, tko je okom i korakom mjerio i dozivljavao to najoduhovljenije mjesto bosanske povijesti, znade kako ova prica sadrzi savrsenu materijalnu tocnost.

O tim apokalipticnim danima propasti Bosne prekrasnu je dramsku poemu (Bosanska trilogija) napisao veliki "jajacki" pjesnik Nikola Sop; u Bosni je malo poznata i sustavno ignorirana, kao i sve sto je istinsko vrijedno i istinski bosansko.

Bilo kako bilo, narod iz jajacke okolice - bez razlike vjere, sto mora biti istaknuto! - stoljecima je ovo mjesto zvao "Kraljev grob" i obilazio ga s molitvama, vjerujuci da moze pomoci u nekim bolestima.

Nekoliko dana nakon sto je Truhelka izvadio kraljev kostur, u Jajce je u sklopu svoje posjete Bosni i Hercegovini naisao habzburski prijestolonasljednik, princ Rudolf. Tko zna u sto je on vjerovao i cemu se nadao, tek ostalo je u Knezevicevim biljeskama da je "pred kraljevim kosturom stajao desetak minuta, uzeo jednu koscicu od kostura i stavio u dzep".

Kustos Truhelka poslao je skelet u Bec na strucnu i konzervatorsku obradu a tamo mu je izradjen i specijalni stakleni sarkofag. Jajcani su bili vrlo uznemireni, o cemu postoje plasticne zabiljeske fra Ante Knezevica i jajackoga gvardijana fra Ante Corica: "...mi smo ogorceni sto su mu kosti odnesene, te zahtijevamo neka se odmah povrate, i nek mu se crkvica gradi u Smriku na Kraljevu grobu...", "...Turci su ogorceni sto se je u Kraljev grob krenulo i sto su mu kosti odnesene...", "...nek se stavi na ono mjesto, gdje je lezao pet vjekova, a tude mora se naciniti crkvica pristojna..."

Sve se je ipak smirilo: sarkofag s kostima ("od Vlade Zemaljske placen sedamsto forinti") je stigao, i na Uskrs 21. travnja 1889. bio svecano polozen "u nasu samostansku crkvu u Jajcu, gdje ce i ostati".

Kada danas fra Petar i jajacki franjevci vracaju relikviju na njezino staro mjesto, nema im se sto prigovoriti: postupaju po svom drevnom refleksu cuvara i nasljednika, imajuci na umu svacije dobro u Bosni.