PRVI PUT SAM BIO U NEW YORKU KRAJEM FEBRUARA
1992. To je bio kraj mog jedno mjesecnog putovanja po Americi, putovanja na kojem sam bio sve svjesniji da ce se nesto strasno desiti u Bosni i da ce se moj zivot i zivot svih koje sam znao radikalno promijeniti. Sad kad se sjecam tog putovanja, cini mi se da sam se svakog dana sve vise povijao pod neimenovanim, nedefinisanim pritiskom. The United States Information Agency, sponzor mog putovanja, organizovala je susrete sa nekim ljudima od vaznosti i interesa, koje sam ja poslusno pohadjao. U New Yorku sam se tako sreo sa Tamom Janowitz, mladom spisateljicom, autoricom Robova New Yorka. Otisao sam na veceru u njen stan, gdje su ostali gosti bili ljudi upetljani u televiziju i video i slicne kerefeke, koje sam ja nekako sve uspio da uvrijedim. Na toj veceri sam bio vrlo samosvjestan i unezgodjen, ubijedjen da malo smrduckam, sto je bilo vise posljedica sarajevsko-bosanskog kompleksa inferiornosti nego nemarne higijene. Tama Janowitz je, medjutim, bila fina, te mi je sljedeceg dana poslala fax sa sugestijom da se ukazem na otvaranju izlozbe nekih postkomunistickih, postmodernih Rusa, te sam se ja ukazao i strcao u sofisticiranoj, dobro obucenoj gomili, povijen gotovo do zemlje. Poslije mi je Tama Janowitz sredila da odem u redakciju magazina Interview, koji je tad bio neka fora (sad vise nije), ali ja sam joj se zahvalio jer vise nisam mogao deverati sa sofisticiranim robovima New Yorka i odgovarati na pitanja ("Sta ce biti u Bosni?") na koja ja nisam imao odgovora, ali sam imao gomilu strahova. Zadnjih par dana u New Yorku proveo sam tumarajuci tunjavim februarskim ulicama kao ludjak, manje-vise nesvjestan New Yorka. Negdje na Lexington aveniji i Cetrdesetoj ulici imao sam mali napad panike, jer sam odjednom postao svjestan da sam bio tamo gdje nije trebalo da budem, a nisam znao gdje treba da budem - moje tijelo je fizicki reagovalo na tu nezeljenu spoznaju. Tako sam krajem februara 1992, na ulici u New Yorku, postao raseljeno lice.

* * * *

Sedam i kusur godina kasnije, proslog vikenda, Hemonwood se ukazao u slobodarskom New Yorku. U tih sedam godina, svasta i kusur se nadesavalo. Ono sto se desavalo u Bosni je danas stvar istorije i mita, a ono sto se desavalo sa mnom je u boljem slucaju stvar traca, a u gorem ona stvar. Recimo samo da vise nisam raseljen i da nisam presamicen i da je u mom umu dosla struja. Zato su mi se ljepote i cuda New Yorka rasprostrla pred ocima. Za militantno urbanog covjeka kao sto sam ja, New York je utopija. Kad se sa Brooklynskog mosta pogleda na Manhattan, svijest da na tako malesnom prostoru zivi tako nevjerovatan broj ljudi (oko tri miliona) je ushicujuca. Vertikalnost Manhattana nije samo vizualno cudo nego je i arhitektonski izraz (i uslov) simultanosti svih tih zivota. Ono sto mi je palo na pamet dok sam gledao nagomilane zgrade i zivote je kolika je tezina (u tonama) svega toga, kakav je to nevjerovatan pritisak po kvadratnom metru grada i po glavi osobe. Ljudi iz New Yorka (kao i svi urbani ljudi) moraju da deveraju sa tim pritiskom, moraju da absorbiraju i procesiraju milione simultanih informacija, i to mora da ima mnoge posljedice. Sasvim je zamislivo da ce - ako je vjerovati evoluciji - za milion (a mozda i hiljadu) godina ljudi iz New Yorka i ruralni ljudi pripadati razlicitim vrstama zivih bica. U New Yorku sam vidio nevjerovatnu koncentraciju minijaturnih pasa - ljudi nose pse u njedrima ili torbama - posto su stanovi na Manhattanu vrlo skuceni. Ako bude do evolucije, psi na Manhattanu ce biti sve manji i manji, sve dok jednog dana ne budu velicine misa, skloni skrivanju po rupama u stanu.

* * * *

Nakon sto sam proveo dvije nedjelje u ruralnoj okolini Hudsona, gdje kad otpadne jabuka sa drveta ispod prozora moje sobe, ja to registrujem kao vazan dogadjaj u mojoj neposrednoj okolini, New York i simultanost percepcija i informacija su bili spektakularni. U Queensu, komarci su zarazili desetine gradjana encefalitisom, te gradske vlasti ubrzano spricaju komarce, a gradonacelnik Guliani se iz solidarnosti sa gradjanima maze losionom protiv komaraca. U Tompkins Square Parku, transvestiti u ponoc plesu, na glasnu muziku, i prave se da pjevaju, bez posebne publike, u svjetlucavim haljinama. Sin mafioza Johna Gottija, znan kao Junior, osudjen na sest godina zatvora. Njujorski kardinal John O'Connor ima tumor mozga, njujorski katolici se mole za njega. Kathie Lee Gifford, popularna voditeljica emisije Live with Regis and Kathie Lee, pocela se u emisijama ukazivati bez grudnjaka, sto su producenti emisije pokusali zataskati tako sto su njene dude sakrivali iza vaze cvijeca na stolu ispred nje, dok njujorska stampa spekulise sta bi mogao biti razlog za njeno mahanje dudama. Na pijaci na Union Squareu, prodaju se proizvodi iz okoline Hudsona: med i crvene jabuke i zivina. U Sohou i Greenwich Villageu i Petoj aveniji, dominiraju nevjerovatno ruzne cipele, sa uzdignutim pacijim kljunom. U francuskom restoranu na Park aveniji, koji je otvoren dvadeset cetiri casa dnevno, sluze odlicne tripice. Moja izdavacica, Nan A. Talese, koja zivi na Upper East Sideu, vrlo dobrostojecem dijelu grada, na jednom zidu ima ogromnu zlatnu ovnovsku glavu. Na Times Squareu, na pjesackom ostrvu i krovu MTV zgrade, tinejdzeri vrte dupetima pred kamerama MTV-a, sto se uzivo prenosi diljem svijeta zeljnog MTV hedonizma. Ja sam svoj slamnati sesir ostavio u nekom od taksija i sad on kruzi New Yorkom, cekajuci da se vratim po njega.