Bosanski barometar 1999

"Dejtonski ugovor ne predvidja delozaciju izbjeglica, nego njihov povratak kuci... U svojstvu clana Predsjednistva BiH, izabranog od strane naroda na slobodnim izborima, pozivam sve i svakog da odbiju donositi i izvrsavati naloge o delozaciji izbjeglica kojima se ne omogucuje povratak njihovim domovima, jer su takvi nalozi nemoralni i nezakoniti. Oni koji nemaju gradjanske hrabrosti da svoj posao rade u skladu sa savjescu, trebaju se povuci sa svojih funkcija." Aha. Bravo, Predsjednice! Jos da datum kada je objavljena ova Izetbegoviceva izjava nije 8.9.1999, nego, recimo, 8.9.1996, mogli bi je kandidirati za najljepsi biser poslijeratne bosnjacke politicke mudrosti. Ovako, lider SDA po milioniti put javno privija obloge na savjest koja ga, ocito, pece, jer je, podsjecanja radi, upravo on potpisao taj prokleti Dejtonski ugovor koji "ne predvidja delozaciju..." i upravo je on potvrdio taj potpis pristajanjem na principe Sarajevske deklaracije koji su uveli svakodnevne delozacije u zivote ratnih vojnih invalida, izbjeglica i demobilisanih boraca. Licemjerno koristeci delozaciju cetveroclane izbjeglicke porodice Sulejmana Dugalije kao povod, on poziva, maltene, na potpuno krsenje svih zakona i odluka u cijem donosenju je sam ucestvovao ili su na njih pristali funkcioneri partije kojom vlada. Sto je najgore i najnemoralnije, Vladar prijeti otkazima i svojom truhlom metafizikom i recenickim akrobacijama dovodi do ludila sluzbenike koji pokusavaju raditi u skladu sa ZAKONOM, a ne sa SAVJESCU. Vjeciti Izetbegovicev problem odnosa morala i zakona pojavljuje se, ovoga puta, u obliku ispuhane jeftine propagande i "lozenja" nesretnih prognanika sa cijim izbacivanjem na ulicu i neostvarenim povratkom manipulira covjek cije oci nisu vidjele Republiku Srpsku.

Ako je Izetbegovic, svojim pozivom na odbijanje donosenja i izvrsavanja naloga za delozacije izbjeglica, zelio da izazove sok i zabrinutost medju predstavnicima medjunarodne zajednice u BiH, moze se slobodno reci da mu je to jedan od rijetkih potpuno uspjesnih poteza u posljednje vrijeme. Jer, razloge za iznenadno ostri vokabular bosnjackog clana Predsjednistva treba svakako potraziti i u njihovom ponasanju: potpunoj hipokriziji koja poput kuge zarazi svakog zastupnika interesa medjunarodne zajednice cim stupi na bosansko tlo. Oni su, naime, cim je Izetbegovic porucio puku i drzavnim cinovnicima kako ne trebaju postovati zakon, poletjeli da iskazu svoje zaljenje (OHR) i tugu (Ured ombudsmana za ljudska prava), jer, zaboga, izjava steti naporima u zastiti ljudskih prava povratnika u oba entiteta. Cijih prava? Kojih povratnika? Ambasadorica Gret Haller, "tuzni" ombudsman za BiH, ocito smatra da je situacija sa povratkom u Sarajevski kanton ono sto karakterizira cijelu drzavu, iako se u kanton u kojem ona radi vratilo tri i po puta vise ljudi nego u RS i vecinski hrvatske dijelove Federacije zajedno. Pritisak na Sarajevo (preciznije, na bosnjacke vlasti), uz istovremeno odsustvo bilo kakvih rezultata u klincu sa srpskim i hrvatskim politickim mocnicima, tako ozbiljno produkuje sve cesce radikalnije reakcije tipa ove Izetbegoviceve. Frustracije deloziranih su sve vece, delozacija je sve vise, pritisak sve jaci, RS i "Herceg-Bosna" za prognanike sve dalje, radikalizacija Bosnjaka sve sira, a medjunarodna zajednica sve ljigavijeg ponasanja. I sve bezocnijeg stava da ce zavrtati ruke po Sarajevu dok sve i jedan povratnik ne dobije LJUDSKO PRAVO baratanja sa stanom, puneci, pritom, ulice i parkove izbezumljenim prognanicima cija LJUDSKA PRAVA stanovanja u Foci ili Stocu, eto, ne znaju kako da ostvare. Mozda probati sa rukama, ambasadorice Haller!?

Predsjednik i potpredsjednik Federacije, logicno je, imaju svoje kabinete. A u kabinetima po 12 zaposlenih. A zaposleni imaju place, a kabineti, bezbeli, radne stolove i stolice i zavjese i lampe... Valja to odrzavati. I zaposlene i kabinete. A i predsjednik i potpredsjednik i njihovi kabineti imaju automobile i putuju diljem Federacije, pa, logicno je, imaju putne troskove i troskove usluga prijevoza i troskove za gorivo... I tako, nabere se tih troskova. Pa na kraju ispadne da je ovogodisnji budzet obojice federalnih vrhovnika blizu 1.180.000 maraka!? Uz opasnost da moze zazvucati kao populisticka demagogija, opravdano je zapitati i Luzanskog i Ganica otkud im moralno pravo da pred poslanike Federalnog parlamenta postave zahtjev za iznosima dovoljnim za podmirenje potreba citavih ministarstava koja imaju i po tri puta vise zaposlenih i, srazmjerno obavezama, tri puta vise poslova i troskova?

Kako je moguce da budzeti celnika Federacije premasuju iznose namijenjene funkcioniranju Ustavnog suda odnosno Federalnog tuzilastva? Ganic, u svom reagiranju na slicna pitanja postavljena u Dnevnom avazu, dokazuje svoju transparentnost lakonski nabrajajuci sve stavke vlastitog budzeta, kao da je problem u transparentnosti broja potrosenih sijalica ili kolicine smeca koju proizvede njegov kabinet. Baveci se efemernom dilemom da li se pare koje treba dobiti smiju strpati pod naziv "fond" (umjesto zvanicnog naziva "budzet"), Ganic svjesno izbjegava spomenuti kako se federalni budzet mora smanjiti za 32 miliona maraka u koje, naravno, nece biti ukljucen "milioncic" namijenjen "drzacima kaputa" prvog i drugog covjeka federalne administracije.

Kraj. S tom rijecju pocinje buducnost ove zemlje. Kraj je dosao onda kada je Predsjednistvo BiH donijelo odluku da za Dan drzavnosti proglasi 21. novembar. Dan kada je zemlja konacno podijeljena. Kada su Milosevic i Tudjman potpisali da nece uzeti nijedan grumen Bosne vise od onog sto su dotad uzeli. To smo mogli i ocekivati. Sta je to nego logicna posljedica politike prezivljavanja koju u ime "svog" naroda vodi Alija Izetbegovic. Bezlicni Jelavic i realsocijalisticki sivi Radisic su, stavljajuci svoje parafe na tu odluku, konacno kupili svoj dio suvereniteta. Oteli, tacnije receno, za sve cetnike i ustase ovog i onog rata. Iskupili ih za sva klanja u Foci, za hercegovacke jame, masakre u Bosanskoj krajini pocinjene prije pedeset i vise godina. Ucinili ono sto ni Tudjmanu nije uspjelo u Hrvatskoj: napravili pomirbu. Sada u bosanskoj historiji ravnopravno stoje Dretelj i Omarska, sa jedne, i ZAVNOBiH i Bihacka Republika, s druge strane. Bosna je vracena u nultu godinu. Krvnici i zrtve rame uz rame mogu graditi ljepsu buducnost. Na krvi dvije stotine hiljada ljudi koji su izginuli braneci upravo antifasisticko bosansko naslijedje. Clanovi Predsjednistva su jos jednom pomislili da mogu krojiti historiju i Holbrookeovu dobru namjeru (kojom je, inace, poplocan put ka paklu dezintegracije) prodali nam kao zalog integracije. Zaboravljajuci pritom da Bosnu ne poznaju nista bolje od njega.

Da se vlasi, pardon, Bosnjaci ne dosjete! Ovako bi se najpreciznije mogao opisati stav HDZ-ovog umjerenjaka, aktualnog gazde federalnih para i Bicakcicevog zamjenika Dragana Covica na temu unutrasnjih odnosa u Vladi Federacije. U izjavi za Glas Amerike Covic porucuje: "Nezamislivo je da premijer ima sastanke s bosnjackom strukturom tih predstavnika (uposlenika Vlade, op. ur.), a Dragan Covic s hrvatskom. Ako zelimo izgraditi stabilan sistem koji moze osigurati ekonomski prosperitet, a iz njega ce jedino izaci dugorocna politicka stabilnost, onda moramo tu promijeniti odnos."

Ovoj preciznoj detekciji unutrasnje "harmonije" Federalne vlade tesko je naci zamjerku jer ona pogadja u srz problema: paralelizam u radu, ne samo Vlade nego svih institucija kilave federalne piramide. Dva odvojena nacionalna politekonomska sistema u navodnom multietnickom entitetu surova je bosanska realnost. Dvije separatne ekonomije najvise odgovaraju najjacim centrima moci unutar dvije vodece nacionalne stranke u Federaciji. Covic kao da hoce premostiti taj forsirani jaz i u takvoj nakani treba ga podrzati, uz obavezno ali. Naime, dok kritikuje paralelizam, Covic izbjegava govoriti o opcepoznatoj stvari: odluke Vlade koje se donose uz suglasnost hrvatskih i bosnjackih ministara uglavnom ne vaze na juznoj strani Federacije. Takozvani hrvatski kantoni zive svoj zivot apstrahovan od Federacije. Covic bi i u tim kantonima mogao pogurati federalni projekt. Tada ce i njegova borba za sistemsko djelovanje biti shvacena kao iskreni pokusaj oblikovanja funkcionirajuce drzave, a ne kao jos jedan izraz nadaleko poznatog hercegovackog lukavstva.

Da li ce Sarajevo vise ikada u svojoj historiji docekati zimu bez zlokobnog pitanja u glavi svakog stanovnika prijestolnice BiH: kako se ugrijati? Ovaj upit samo je na prvi pogled apsurdan jer ono sto je za cijeli svijet vec decenijama civilizacijska tradicija, u Sarajevu postaje ravno cudu. Strava i uzas ratnih zima, kada su komandanti zavrtanja i odvrtanja plina nosili kokarde na subarama, zamijenjena je totalnom konfuzijom i neodgovornoscu firmi koje bi se trebale brinuti o kontinuiranom dolasku najvaznijeg energenta u BiH. Naravno, kao sto to obicno u ovoj zemlji biva, tek u septembru, kada su minusi u termometru gotovo nadohvat ruke, na najgluplji i najgrublji nacin stanovnicima Sarajeva je otkrivena surova istina da ce ostati bez plina na neizvjesno dug period. Povrh svega, dug ruskom isporuciocu gasa od 4.264.756 americkih dolara odnosi se na period od februara do jula ove godine, ali tek kada je moskovska firma Gasexport, pocetkom septembra, zavrnula pipu, u BH Gasu i Sarajevogasu su "propricali" o razlozima nove energetske krize. No, pozadina price o neplacenom gasu ima svoju, za bosanske prilike prepoznatljivu matricu: kada god firmi koja drzi monopol u nekoj od (uglavnom) komunalnih djelatnosti ponestane para, oni zakukaju kako cijene moraju biti vece jer posluju nerentabilno. Nema sumnje da je istina kako ogroman broj socijalno ugrozenih nije u mogucnosti izmiriti racune za plin, ali je nerealno, kako su potvrdili i u uvozniku plina - Energoinvestu, da dug ruskom partneru bude izmiren naplatom gasa od gradjana. Pogotovo ako u zatvorenim krugovima medjusobnih dugovanja nekoliko firmi, jedini izlaz bude - udaranje po dzepu gradjana.

Budeci se, nicim izazvan, iz visegodisnjeg politickog sna koji je usnio ulaskom u Koaliciju za CD BiH, Ibrahim Spahic i maticna mu Gradjanska demokratska stranka hrabro su postavili pitanje rekonstrukcije Federalne vlade. Zapravo, ovo pitanje je postavio treci clan GDS-a (pored Spahica i ministra Nedeljka Despotovica), izvjesni Alija Remzo Baksic, generalni sekretar ove partije, kao razlog navodeci "nepostojanje srednjorocnog koncepta rada ni u jednoj oblasti". I taman kad covjek pomisli da je budjenje iz sna proizvelo neophodnu kolicinu unutarkoalicijske kritike, ma koliko ona bila smijesna i politicki irelevantna, a ono iza velikih rijeci dodje jos veca ubleha. Od silne price o konceptu ostade samo bajata mastarija Ibre Spahica o tome kako ce jednog dana postati ministar. Pa se od rekonstrukcije Vlade doslo do podjele Ministarstva za obrazovanje, nauku, kulturu i sport na dva dijela, gdje bi Spahic, logicno, preuzeo kulturu i sport. Ocito, kako ga niko u okviru SDA Koalicije ne smatra za ozbiljnog partnera koga bi vladajuca bosnjacka stranka konsultirala o bilo cemu, a kamoli o raspodjeli ministarskih mjesta, Spahic se ozbiljno unervozio jer je obecanje o fotelji kulturnog ministra staro gotovo koliko njegova Sarajevska zima. Apetiti covjeka neuobicajeno velike energije ovoga puta su, izgleda, preveliki. Ali najveci problem je sto ih nevjesto skriva iza "opcih interesa" i "srednjorocnih planova". Puckim jezikom receno: malo macku teleca glava, ili u prijevodu, malo Ibri kultura, pa hoce da poklopi i sport.

Nacionalna selekcija jedne zemlje - treca u svijetu i treca u Evropi - nema novca za opremu. I nema usklicnika. Ali, posto se ne radi o fudbalerima, koji se po ko zna koji put uzaludno naprezu da bi se kvalificirali na neko takmicenje, nije ni bitno. Kako nisu, bar, ni kosarkasi, koji ce pobjedama protiv Hrvatske opaliti jos neki samar sujeti Franje Tudjmana i slikati se sa Izetbegovicem, onda su potpuno beznadezni. Sljedece Evropsko prvenstvo u sjedecoj odbojci, koje treba biti odrzano u Sarajevu, nece otvoriti niko iz GO SDA, nece biti bliceva fotoaparata, laznih osmijeha politicara i namrgodjenih tjelohranitelja uz njihov bok; nece biti ni ostrascenih navijaca obojenih lica i zamotanih u nacionalne zastave. Ono ce se odrzati u polupraznoj Zetri, a u publici ce sjediti ili zaludjeni entuzijasti ili samo clanovi uzih obitelji nasih reprezentativaca. A dolje, na parketu, cast domovine ce braniti desetak invalida koji su bez udova ostali braneci tu istu cast te iste domovine (ili se bar tako voli reci), vjerujuci da je to njihova duznost. Tako su i postali ono sto su danas: nepotrebni balast koji podsjeca na data, a neispunjena obecanja o zlatnim kasikama ili bar pristojnoj drzavnoj skrbi. Jedino zlato koje ce oni vidjeti moze biti samo ono koje bi mogli osvojiti, svojom igrom. Sami, kao sto su i drzavu branili.

dobar potez	los potez	onako
vrlo dobar potez	grozan potez
odlican potez	katastrofalan potez

	ALIJA IZETBEGOVIC
	OHR I URED OMBDUSMENA ZA LJUDSKA PRAVA
	IVO ANDRIC LUZANSKI I EJUP GANIC
	PREDSJEDNISTVO BiH
	DRAGAN COVIC
	BH GAS I SARAJEVO GAS
	IBRAHIM SPAHIC
	REPREZENTACIJA BiH U SJEDECOJ ODBOJCI