Poput eksplozije bombe Sarajevom je odjeknula vijest o "unistavanju zasticenog lokaliteta srednjovjekovne nekropole stecaka u Radimlji", nedaleko od Stoca. Fotografiju o pocetku gradjevinskih radova na nekropoli donio je federalni ministar obrazovanja, nauke i kulture dr. Fahrudin Rizvanbegovic, napisana su pisma UNESCO-u, Ujedinjenim narodima i Kofiju Annanu, a tek onda zasjela je i Vlada Federacije i oformila komisiju. Da ne bi ko posumnjao kako vlada Vlada - komisija je konacno dobila zadatak: otici na lice mjesta i ustanoviti o cemu se radi. Dani su u Stocu boravili nekoliko puta, pa su i do Radimlje uspjeli stici prije komisije: istina je, skladiste se gradi, radovi su gotovo pri kraju, u neposrednoj blizini nastat ce jos pet objekata jer je kompleks nadomak nekropole a u(z) sami zastitni pojas dobio novu namjenu - industrijske zone. Sto se stecaka tice, njih vec stoljecima ugrozavaju svi. I u Daytonu su lose prosli, najvise zahvaljujuci tumacima sporazuma. Da je drugacije, mozda bi ministar Rizvanbegovic jos prije industrijalizacije Radimlje uspio da se pobrine za crkvu u Arnautovicima, nadomak Visokog

"SVI ONI OBJEKTI KOJI REPREZENTATIRAJU KAKVU
historicku, kulturno-historicku ili umjetnicku vrijednost, stoje, ma da su i u privatnom posjedu, utoliko pod nadzorom Zemaljske vlade u koliko to ova naredba izreceno ustanovljuje. Takvi su objekti pokretne i nepokretne stvari; ovamo se broje: predmeti drveni, kameni, kosstani, zeljezni, bronzani, zlatni, srebreni, laneni, svileni itd., nadalje crkve, dzamije, gradine i njihove razvaline, bunari, mostovi, sarkofazi, nadgrobni i drugi kameni spomenici ispisani i neispisani stupovi itd. Nepokretni predmeti gornje kategorije, nadalje nadgrobno kamenje i kamenje s natpisima, bunarske ogrlice, stupovi, slikarije svake ruke, zidovi, temeljni kamenovi, grobovi itd. stoje pod neposrednim nadzorom politickih vlasti." Ovako je 1892. godine Austro-Ugarska stitila kulturno-historijsko naslijedje BiH, pa iako se akt iz koga je doneseni citat smatra prvim pravnim regulativom ove vrste, ne treba zaboraviti ni Ahdnamu pisanu na grobnici Milodraza 28. maja 1463. a koju je Njegovo velicanstvo osvojitelj sultan Mehmed, kad je bosansku provinciju okupirao i osvojio, dao stanujucim katolickim svecenicima: "Ja sam sultan Mehmed han. neka je poznato svima uopce od prostog puka kao i odlicnijima ova moja vlastodrzacka previsnja povelja, kojom bosanskim svecenicima ukazujem veliku paznju, te zapovjedam: spomenutim i njihovim bogomoljama ne smije biti smetnje ni pritiska, neka se smjeste u svojim bogomoljama te kako od uzvisene moje strane tako od mojih vezira, niti od mojih podcinjenih (robova), niti od mojih podanika raje niti od svega stanovnistva cjelokupne moje drzave spomenutim nitko se ne smije mijesati u njihove stvari niti ih napadati ni vrijedjati ni njih ni njihov zivot, njihov imetak (imovinu) ni njihove bogomolje..." Ovo je samo kratko podsjecanje na metode koje su strani osvajaci primjenjivali spram historijskog naslijedja Bosne i Hercegovine. Ali kad su u pitanju domaci, prica je daleko tuznija.

Neki od ukupno 133 stecka u Radimlji bili su na svom mjestu i u vrijeme dolaska Njegovog velicanstva osvojitelja Mehmeda. Historicari kazu: Radimlja je idealna nekropola stecaka. Ona nije najveca na balkanskim prostorima - na izvoru Cetine nalazi se nekropola sa vise od 500 stecaka; njeni ukrasi jesu izuzetno bogati, ali nisu vrhunac umjetnicke obrade kamena; medjutim - nigdje ne postoji takva cjelina sa tako izrazenim karakteristikama kao sto je Radimlja. Njena 63 stecka su ukrasena, imaju pet natpisa i tu su zastupljeni svi oblici. Nekropola je "otkrivena" za javnost prilikom probijanja puta, u vrijeme austrougarske uprave, i tada je i razdvojena u dva dijela. Vecina nekropole ostala je s desne strane, a 12 stecaka je na lijevoj strani. Krajem 60-ih godina napravljen je projekat uredjenja nekropole. Arheoloskim radovima rukovodio je magistar Andjelko Zelenika, nekada zaposlen u Regionalnom Zavodu za zastitu spomenika i kulture u Mostaru, sad u jednom od dva zavoda za zastitu spomenika i kulture u Mostaru - onom zapadnom. No, vratimo se 60-im: tada je pokojni profesor Alojz Benac objavio prvu od desetak knjiga iz edicije Srednjovjekovni nadgrobni spomenici i posvetio je upravo ovom prostoru. Radimlja je tada i uredjena, zona nekropole opasana nizom borova, a pored same nekropole sagradjen ugostiteljski objekat oko koga je u to vrijeme nastala guzva slicna danasnjoj: skrnavi li spomenik? No, tog ugostiteljskog objekta vise nema - spaljen je. Nekako u isto doba trazio se i odgovarajuci nacin kako zastititi historijske vrijednosti: uskoro je Radimlja u zemljisne knjige upisana kao spomenik kulture i dobila status zasticene cjeline kulturno--historijskog naslijedja. Naravno, prostorni plan opcine Stolac postovao je znacaj i vrijednost Radimlje i njenoj okolici namijenio vinogradarsku sudbinu.

Vremena se mijenjaju. Danas, opcina Stolac ima novi prostorni plan i nova uredjenja: nadomak same nekropole, ili preciznije, tik uz zeleni zastitni pojas planirana je industrijska zona. Formalno-pravno gledano, tesko da bi nacelnik opcine Pero Pazin mogao ponijeti optuznicu za skrnavljenje Radimlje: dosjetljivi stocanski planeri ocito su prekrojili planove tako da Radimlja ostane izolovani trag proslih vremena u postojecem urbanom tkivu, u postojecem prostoru. Svetozar Pudaric, nekada i sam dio entuzijasta Zavoda za zastitu spomenika i kulturno-historijskog naslijedja, objasnjava da je sredinom osamdesetih doslo do promjene shvatanja i od tada se zastita kulturno-historijskog naslijedja posmatrala kao zastita u sklopu ukupnog prostora: "Nazalost, institucije koje su ta ovlastenja dobile zakonom iz '85. godine nikad nisu mogle da do kraja provedu taj novi model zastite jer su opstrukcije na svim nivoima vlasti u poceku bile velike, da bi se zadrzala puna kontrola koja se imala do tada. Na Radimlji je '86. godine Institut za ispitivanje materijala SR Srbije uradio studiju gdje smo ustanovili da su stecci ugrozeni, i tom prilikom se pokazalo da postoje dva osnovna problema: bioloska erozija usljed lisaja i hemijska djelovanja. Onda je Konzervatorski zavod Hrvatske uradio sanaciju, ocistio spomenike, tretirao ih protiv lisaja i sanirao vece pukotine. Tim poslom je rukovodio inzinjer Hrvoje Malinar, to je bilo '87, i rok trajanja je bio pet godina. Preporuka je bila da se nakon pet godina nanovo snimi situacija i da se vidi da li je potrebno ponovo zastititi. Ta peta godina je bila '92."

Poceo je rat, Radimlja je zajedno sa brojnim drugim spomenicima stigla i do Daytona, a nedavno eskalirala kao politicki problem: federalni ministar obrazovanja, nauke i kulture dr. Fahrudin Rizvanbegovic, i sam Stocanin, stanar nekadasnjeg stocanskog ponosa - begovine Rizvanbegovica, koja je spaljena i potpuno unistena krajem ljeta 1992, u Sarajevo je donio fotografiju na kojoj se vidi pocetak radova na skladistu nadomak Radimlje. Fotografija je vjerovatno sacekala da prodje sezona godisnjih odmora pa se nasla i na sjednici Vlade Federacije, a u medjuvremenu su razaslana pisma UNESCO-u, Ujedinjenim narodima i Kofiju Annanu. Niko nije poslao nikakvu Daytonom propisanu gradjevinsku inspekciju niti zaustavio spornu gradnju: valjda su se uzdali u Daytonu oformljenu i prilicno zanimljivo srocenu komisiju za zastitu nacionalnog blaga, koja se ovdje vec trecu godinu iscitava i shvata kao vrhovno tijelo zaduzeno za brigu o etnickim znamenjima. Valjda je samo tako i objasnjivo sto prioritet u zastiti, gradnji i rekonstrukciji imaju oni spomenici kulture koji se podudaraju sa politickim interesima. Republika Srpska ima svoj Zakon o zastiti spomenika (jedan); Federacija deset - svaki kanton ima svoj zakon i svoj zavod. U praksi, vecina jos nema zavoda, poneki kantoni imaju zakon, u Mostaru egzistiraju dva zavoda za zastitu spomenika - bosnjacki i hrvatski - federalni zakon je poceo da se pravi, pa prestao. Ostao je samo politicko-pravni vakuum u kojem ovih dana Ante Raguz zavrsava svoje skladiste nedaleko od Radimlje.

Rodjeni brat Martina Raguza, suradnika i savjetnika Ante Jelavica, u srcu Stoca ima vilu Raguza, jedan od rijetko citavih objekata u gradu. Na parceli na kojoj gradi skladiste ne zeli da se slika, no nije ga tesko opisati: izgleda kao da je upravo isetao iz istoimenog Severininog hita. Priznaje da je pozamasnu svotu ulozio u skladiste koje nastaje i zali sto nacelnik Pazin nije bio voljan razgovarati s novinarima iz Sarajeva. Tvrdi da je prvo opcina napravila put i to strogo vodeci racuna o centimetrima razdaljine od Radimlje, pa potom isparcelisala sest dijelova namijenjenih industrijskom razvoju Stoca, kojeg inace historicari zovu - Dubrovnikom bez mora. Raguz kaze da je u pitanju studiozan, ozbiljan i strateski plan koji obuhvata i zastitu Radimlje, o kojoj se navodno brinu ljudi od struke. A sto se industrijske zone tice - od neceg se zivjeti mora. Kada je opcina ponudila zemljiste na licitaciji, i to navodno javnoj, bio je tek jedan od sest kupaca, a sticajem okolnosti prvi je zapoceo gradnju. Vec je gotovo zavrsio objekat. Slijezuci ramenima konstatira da je kompletna prica oko Radimlje daleko manje spomenicka, a puno, puno politicka.

Tu negdje u pricu se moze vratiti i ministar Rizvanbegovic: 30 kilometara sjeverno od Sarajeva je selo Arnautovici, gdje se nalazi krunidbena i grobna crkva bosanskih banova i kraljeva preko koje jos uvijek prelazi asfaltni put i do koje jos uvijek stoji bespravno izgradjena zgrada i garaza, koja je i dalje u takvom stanju da predstavlja prije sramotu nego nesto cime se mozemo pohvaliti. I problem Arnautovica za ministra Rizvanbegovica nije ni blizu tako velik kao problem Radimlje. Zasto? Zato sto se zna da su obje crkve katolicke i da su u okolini i ostaci najvjerovatnije najstarijeg franjevackog samostana koji je kasnije, kad je unisten i spaljen, prenesen u Visoko. Ili je naprosto vlast na visockom podrucju bliza i draza ministru? A ima i ono trece: odgovor kriju stecci. Oni ionako predstavljaju jos potpuno nerasvijetljeni dio historije srednjovjekovne Bosne. Stoga je najprakticnije citirati strucnjake. Svetozar Pudaric ovako kaze: "Stecci su fenomen koji je izvorno odavde, necu reci ni bosanski ni bosanskohercegovacki ni bosnjacki, ni hrvatski ni srpski, i kao takvi predstavljaju jedan od nasih doprinosa svjetskoj kulturi."

Stecci su 1990, nakon niza ispitivanja, projekata i brige o njima, zadovoljili kriterije UNESCO-a i trebali biti prva cjelina, objekat, fenomen upisan u svjetsku bastinu. Mogla bi i sama Radimlja uci u ovakvu konkurenciju, no strucnjaci smatraju da bi upisivanje same Radimlje kao pojedinacne cjeline bio pogresan korak u odnosu na ukupnu cjelinu kojoj Radimlja pripada, dakle u odnosu na tri hiljade lokaliteta i 70.000 stecaka na ovim prostorima. Pod steccima su sahranjeni pravoslavci, katolici, muslimani, vjerovatno i neki pagani. To je njihov veliki problem. Problem je, zapravo, sto je ljude sahranjene pod steccima vrlo tesko podijeliti metodologijom danasnjih vlasti na cisto religijskom principu. I problem je Crkva bosanska, cije nasljedstvo nova bosnjacka mitografija pokusava prisvojiti sebi i time definitivno razrijesiti stvar. Onda bi katolici bili Hrvati, pravoslavci Srbi, a Bosnjaci bi bili muslimani i nasljednici bosanskih krstjana, i time bismo rijesili i srednji vijek, jer je on jos uvijek malo problematican.