MISTICI VELE DA JE ONIM UCITELJIMA KOJI O
onostra nom samo poducavaju bez da su ga sami is kustveno ikad spoznali neuporedivo lakse govoriti o Potpuno Drugacijem negoli onima koji iskustveno poznaju Onoga o kome govore. U ucenju ovih prvih, ma koliko ono bilo neupotrebljivo, nema unutrasnjih nesuglasica - sve je ubijeno, secirano, analizirano - i potom lijepo sistematizirano. Ovi drugi, medjutim, poducavaju svoje ucenike znajuci da govore o Savrsenom Bitku kojega se ne moze obuhvatiti i pukim teoretisanjem reducirati do banalnosti. Oni su bolno svjesni subjektivnosti vlastitog ucenja, kao i krajnje nedostatnosti bilo kog sistema koji bi se umjesto obznanjivanja mogucnosti kontakta (na osnovu prihvacanja temeljne razlicitosti i covjekove obaveza da zivi u skladu sa Njegovim Zakonom) bavio stvarnom prirodom Drugacijeg. Problem je medjutim sto njihovi ucenici nisu ni izbliza toliko svjesni nedostatnosti covjekovih analitickih moci - i stoga ucenju potonjih ucitelja pristupaju kao da se radi o ucenju prvih - dakle: autoritativno, verbalno, teoretski i neprakticno.

Za Rabi Zalmana vele da je neprestano nastojao skrenuti paznju svojih ucenika sa rijeci na djela, pokazujuci im stalno kako je ono sto su naucili gledajuci sta on cini daleko vaznije od onog sto su mogli pomisliti slusajuci sta on prica. Rijeci iskazuju samo trenutni odnos prema stvarnosti, jedino nacin zivota otkriva covjekova stvarna opredjeljenja i ubjedjenja - govorio im je. Rijeci su vazne - ali nisu najvaznije. - Najvaznija su djela. Na koncu, rijeci su samo vrsta djela, regulisana propisima kao i ostale sfere ljudskog djelovanja - ponavljao je. Zna se sta se smije reci, sta ne smije, sta moze i pozeljno je - a sta moze a ne mora.

Njegovi ucenici su, medjutim, obozavali njegove rijeci, zapisivali ih, prenosili, prepricavali, dokazivali iz njih njegovu poniznost, krotkost ili bilo koju drugu vrlinu. Vrlo cesto nastavljali su da zive svojim prethodnim zivotom - ali to im uopste nije smetalo da sebe smatraju njegovim ucenicima. Borili su se protiv onih koji su imali drugacije misljenje, citirali Rabi Zalmana i dokazivali da je u pravu - i to im je bilo dovoljno. Njima - ali ne i Rabi Zalmanu. - No, koliko god se stari ucitelj trsio da podstakne svoje ucenike da skrenu paznju sa njegovih rijeci na njegova djela - oni bi uglavnom ostajali samo opcinjeni njegovim rijecima. Na koncu Rabi Zalman odluci da prestane govoriti - ne bi li tako prestao zbunjivati ucenike, i ne bi li ih tako prisilio da se usredsrede na samu bit njegova ucenja koje se uglavnom zasnivalo na striktnom obdrzavanju Bozijih zapovijedi kao nacinu da covjek nadvlada vlastiti ego, kog je Rabi nazivao zlim nagonom. Sloboda pocinje tamo gdje zli nagon prestaje, najbolje oruzje u borbi protiv njega su zapovijedi, stvarno slobodan covjek je onaj ko ih obdrzava - bile su posljednje Rabijeve rijeci prije nego sto je prestao govoriti sa svojim ucenicima.

Iz Subote u Subotu, ucenici su dolazili k Rabiju kao i nekada - ali umjesto nekadasnjih propovijedi i pouka Rabi ih je docekivao nijemim obavljanjem propisanih rituala. Govorio je samo ono sto je morao - dakle obredom propisane blagoslove. Teatralnim pokretima podizao je casu vina i dramaticnim glasom izgovarao nad njom rijeci drevnog blagoslova kojim se posvecuje Subota, potom bi prao ruke, izgovarao blagoslov nad hljebom - i u potpunoj tisini nastavljao sa praznickim objedom. Rabi Zalman se nadao da ce hasidi shvatiti poruku i da ce ili poceti da zive njegovim nacinom zivota, dakle vodeci racuna o detalju svakog pojedinog propisa - ili da ce ga, barem, ostaviti na miru. U svakom slucaju on je cvrsto rijesio da im ne dostavlja sedmicnu porciju rijeci, ponavljanje kojih bi im pruzilo iluziju ucenja. No, Rabijevo uzdrzavanje od govora samo mu pribavi vece postovanje ljudi koji se sami nisu htjeli pretjerano mijenjati, ali su istovremeno gajili strahopostovanje prema onima koji bi se odrekli redovnog zivota. Ubrzo, nerotkinje, bogalji, bolesnici i sumanuti iz cijele Poljske pocese pristizati na vrata Rabi Zalmana - ne bi li ishodovali blagoslov od "Cuvara jezika", kako su ga prozvali. Medju prostim svijetom pocese kolati price o Rabiju kojemu se u snu pojavio Ilija Prorok i otkrio mu jedno od Bozijih tajnih imena kojima se moze razoriti cijeli svijet. Otada, tvrdila je jedna od prica, Rabiju je bilo zabranjeno da izgovori bilo koju nesvetu rijec. Po drugoj prici, opet, Rabi je u snu vidio skori kraj svijeta - i toliko se prepao od vizije da je izgubio moc govora. Treca prica je tvrdila da su Rabijeve rijeci toliko svete da one automatski spaljuju i grijeh i grjesnika - i da je iz ljubavi prema ovom svijetu Rabi odlucio da ne govori, kako ne bi svetoscu svojih rijeci spalio sve sto ga je okruzivalo. Zgranut tokom koji su uzele stvari, Rabi odluci da sto je brze moguce pokaze svojim ucenicima svu ispraznost rijeci uopste - a posebno njegovih vlastitih. Djelujuci po unaprijed smisljenom scenariju, Rabi se poce pretvarati da je smrtno bolestan i da se rastaje s dusom. Za samo nekoliko casova njegova kuca, dvoriste kao i ulica u kojoj je zivio ispunise se hasidima koji su sa svih strana pohrlili da cuju sta ce bogougodnik reci na samrtnoj postelji. Rabi otvori oci i tihim i ugaslim glasom rece: Zivot je kao voda.

Kucom, dvoristem, ulicom, gradom - a potom i cijelom Poljskom pronese se glas da je "Cuvar jezika" na samrtnickoj postelji rekao da je zivot kao voda. Odmah se pojavise oni koji su znali pravo skriveno znacenje Rabijevih rijeci. Iz dana u dan pojavljivala su se nova objasnjenja, sve rjecitija, sve smjelija - i sve manje povezana sa one cetiri Rabijeve rijeci. Vijest o tajnovitom zavjestanju Rabi Zalmana dodje i do Rabi Mendela, koji je bio poznat po svojoj istinoljubivosti i revnosnom gnjevu koji ga je obuzimao pri susretu sa lazju, obmanom ili gluposcu. Kada je cuo sadrzaj zavjestanja, Rabi Mendel kratko presudi: Gluposti, zasto bi zivot bio kao voda? Vijest o neslaganju izmedju dvojice hasidskih ucitelja prosiri se cijelom Poljskom, da bi na kraju dosla i do Rabi Zalmanovog mjesta. Neki putnici koji su se slucajno namjerili u gradu rekose kako su u Lublinu culi da je cuveni Rabi Mendel rekao da njihov Rabi prica gluposti - no, uvidjevsi iz prijekih pogleda mjestana da takve jeresi ovdje nisu dobrodosle, pohitise da istaknu kako oni, naravno, ne daju ni pola lule duvana za ono sto kaze taj Rabi Mendel, jer ko je on da bi se uopste mogao porediti sa Rabi Zalmanom, koji godinama nije rekao ni jednu nesvetu rijec. Jedan od hasida koji nije mogao podnijeti misao da neko dovodi u sumnju mudre kaze njegova ucitelja odvazi se da vijest donese i samom Rabi Zalmanu. Stupivsi u njegov dom, on pridje postelji na kojoj je ovaj jos uvijek lezao, i sapnu mu:

- Po cijeloj Poljskoj se prica kako Rabi Mendel tvrdi da zivot nije kao voda.

- Nu, zivot, dakle, nije kao voda - pa sto onda? - upita Rabi Zalman, vidno odusevljen cinjenicom da je njegova poruka konacno dospjela do pravih usiju, pa skocivsi na noge naredi da mu spreme kociju jer namjerava ici uciti Toru sa velikim Rabi Mendelom.