Bosanski barometar 1999

Ako je strah za sopstveni zivot uzrok neocekivane nedosljednosti predsjednika Republikanske stranke BiH, to treba razumjeti. Ipak, ako se od koga nije ocekivalo da pozlacuje lik i djelo predsjednika Hrvatske, onda je to svakako predratni lider HDZ BiH. Kljuic se sa zagrebackom centralom i razisao zbog Tudjmanovih politickih i povijesnih nebuloza koje je "otac svih Hrvata" nastojao "oznanstveniti" kako u knjigama tako i na raznim salvetama i, sto je najpogubnije, na teritoriji Bosne i Hercegovine - njenom podjelom.

Pod prijetnjom sub poene, Kljuic je u Haagu razorno svjedocio upravo o toj i takvoj politici i "nauci" hrvatskog vrhovnika. Eksplicitno je na osnovu dokumenata i fakata dokazao da je Tudjman radio na podjeli BiH, prihvatajuci rat kao sredstvo ostvarenja tog cilja. Zato je nerazumljivo njegovo "pranje" u intervjuu Oslobodjenju od 28. augusta ove godine, u kome je, izazvan Silajdzicevim "kroseom" u Jutarnjem listu, Tudjmana amnestirao od odgovornosti za bosanski rat. Iako je neke pojave u unutrasnjem bosanskom ratnom i poratnom politickom zivotu umjesno detektirao (Izetbegovicevo pristajanje da delegitimira vlast ukljucivanjem Tudjmanovih poslusnika u njenu strukturu), Kljuic je doveo u pitanje svoj dosadasnji angazman jer je jasno kazao da Tudjman nije kriv. Ako neko precizno kaze da Tudjman nije kriv za bosansku tragediju, krenuo je u rat protiv cinjenica. Kljuic je krenuo u rat protiv svog svjedocenja u Haagu. Stjepan je tako odlucio objaviti rat Kljuicu. Uvijek je bio sklon hazardu. Ovoga puta i usiljenom kompromiserstvu koje je u potpunosti oprecno sa njegovom konzistentnoscu kada je BiH u pitanju.

Predsjednik Vlade RS Milorad Dodik dao je intervju zagrebackom Nacionalu u kome iznosi niz zanimljivih, bezobraznih, pausalnih i carsijanerskih izjava reformistickog tipa. Medjutim, ono sto nas zanima je njegovo iznenadno i neocekivano priznanje o zlocinima u Bosanskoj krajini tokom "greske" na Bosnu i Hercegovinu. Braneci svog frenda Talica od optuzbi za zlocine protiv covjecnosti, koje su ga otpremile na istureno komandno mjesto u Haag, Milorad, koji bi rado da bude k'o djetic Milo, morao se dotaci i razloga koji su druga i prijatelja odveli u "zemlju tulipana". Ne dovodeci u sumnju Talicevu eticku ispravnost, unaprijed ga proglasavajuci nevinim ("takav zakljucak proizilazi iz onoga sto znam o generalu Talicu"), Milorad Dodik je kao prvi srpski politicar iz RS-a u svoj ogoljeli pragmaticni vokabular uveo rijec genocid. Ali... (tanananaa!) nije govorio o genocidu nad Srbima, nego o genocidu nad Bosnjacima i Hrvatima: "Zaista su pocinjene genocidne radnje na prostorima Kozarca... Logori... Za to se mora odgovarati. To je neprijeporno..." (vjerovatno je rekao neosporno, ali sta cemo, prevod je prijevod). I dalje: "Ne znam tko je sudjelovao, odnosno tko je donio politicku odluku za takvo sto. Cinjenica je da ce se morati odgovoriti na ta pitanja." Dodik je, u metaforickom smislu, zaradio prvo slovo Willyja Brandta. Ovo je ocito otvaranje ociju. Doduse, Dodik jos uvijek samo skilji, ali pomracenje je sve manje. Dapace, Dodik preko Nacionala porucuje da je neko donio politicku odluku (on ne zna ko, ali priznaje da neko jeste) o genocidu u regionu Kozarca. Dobar trag za Haag. Vise ga niko ne moze poravnati. Cak ni Milorad Dodik. Valjda nece demantirati samoga sebe.

U nedostatku zabave koju TV gledaocima na svojim sesijama pruzaju federalni poslanici/zastupnici, cirkusku stafetu preuzeli su Predstavnicki i Dom naroda drzavnog parlamenta. I taman sto se svijet navikao da ih gleda kako se svadjaju, prepiru, zatezu atmosferu oko protokolarnih gluposti, kad krenu lavina uzajamnih pohvala. Naime, bilo je u Predstavnickom domu, doduse, malo zatezanja na samom pocetku (naravno, a ko bi drugi do Tokic) oko zapisnika sa prosle sjednice, ali je sve brzo zaboravljeno kada su poceli pljustati izlivi medjusobne ljubavi zbog konacno pripremljenog programa rada za period august-decembar. Za optimiste ovo je divna vijest: Parlament BiH, vjerovatno vec na sljedecoj sjednici, dobit ce tajming po kome ce raditi, pa ce bosnjacki, srpski i hrvatski poslanici zajednicki, svim silama, narednih mjeseci usvajati zakone po propisanom receptu. Medjutim, oni nesto trezveniji ce odmah postaviti pravo pitanje: kako je moguca tako dugotrajna opstrukcija zahtjeva Zlatka Lagumdzije za transparentnoscu trosenja drzavnih para? Kako je moguce da nakon toliko mjeseci rada u postojecem sazivu (na stranu i opstrukcije i izostanci) ovaj farsicni skup "narodnih predstavnika" tek ulazi u raspravu o samom sebi i svrsi vlastita postojanja? Kako je moguca tolika kolicina samozadovoljstva koja ne primjecuje, sa potrebnom gorcinom, kako Program rada nije ni usvojen a vec je obajatio, jer barata sa mjesecom augustom, koji je, eto, sasvim slucajno prosao? Tako se javnost navikava da se i najmizerniji oblik egzistiranja parlamentarne aktivnosti - program rada koji se obicno usvaja na pocetku godine - prikazuje kao genijalno djelo poslanicke volje za suradnjom. Otuda je zalosno, ali istinito.

Na margini otvorenog verbalnog rata zvanicnog Zagreba i kopredsjedavajuceg Vijeca ministara Harisa Silajdzica, zagrebacki Nacional je objavio intervju sa Alijom Izetbegovicem, pruzajuci mu jos jednom priliku da se zaplete u mrezu nerasciscenih relacija sa hrvatskim predsjednikom. Medjutim, Izetbegovic je, posebice u analizi moguceg haskog poziva Tudjmanu, ostao diplomatski hladan, iznenadjujuce mudro pruzajuci blagu podrsku svom omiljenom "disidentu"- Silajdzicu i njegovom privatnom ratu. Pored puhanja u ledja donkihotovski raspolozenom predsjedniku Stranke za BiH, Izetbegovic je prakticki poderao klimavu argumentaciju kojom Tudjmanova propagandna masinerija ovih dana ubjedjuje Silajdzica i bosansku javnost kako su, eto, zvanicni Zagreb i njegova vojska svih onih ratnih godina samo oslobadjali, a nikako ubijali i palili po BiH. Podsjecajuci na jedan Tudjmanov intervju u kome je ovaj kao argument za napad hrvatskih snaga na Mostar 1993. godine naveo sprecavanje prodora Muslimana prema moru, bosnjacki clan Predsjednistva BiH odmakao se od samo njemu svojstvene metafizicke slike stvarnosti ispunjene bezbrojnim metaforama koje lijepo zvuce, ali nista ne znace. Izetbegovic je u Nacionalu konacno ponudio ili historijski validne fakte ili politicki stabilne ocjene. Jedina greska koju bi, naravno, opet u nekoj buducnosti BiH mogla skupo platiti jeste priznanje beznadnosti bosnjacke politike spram Hrvatske: "...ostaje nam samo da cekamo kada ce Hrvatska tu politiku prema BiH promijeniti." Ocito, niko iz bulumente Izetbegovicevih savjetnika za ovo i ono nije se sjetio, prije intervjua, da ga podsjeti kako je krajnje vrijeme da prestane sa reklamiranjem osnovne sistemske greske ovovremene bosnjacke politike: nedostatka bilo kakve strategije.

Ministar finansija Sarajevskog kantona, poznatiji u javnosti kao predsjednik NK "Zeljeznicar", povukao je za sportsku i fudbalsku javnost krajnje neuobicajen (a time i znacajniji) potez: uputio je otvoreno pismo ( dozivotnom?) predsjedniku NS BiH, Jusufu Pusini. Konacno se neko, osim novinara, usudio javno prozvati najveceg krivca za totalnu propast nogometa u BiH, odnosno u onom njenom dijelu koji kontrolira Pusinin savez. Pobrajajuci taksativno sve pojave zbog kojih se na bh. stadionima iz nedjelje u nedjelju desavaju sve tezi ekscesi, Kozaric kaze kako ovakve pojave navode na razmisljanje "da su metode pritiska (raznih vrsta) ispravnije nego sportsko nadmetanje". Kozaric potom zakljucuje ono sto je u fudbalskim kuloarima vec odavno glavni predmet razgovora: "Posto je ucesce nasih klubova u evropskim takmicenjima u narednoj sezoni vrlo upitno (u sta ja licno ne vjerujem), ispostavit ce se da se prvenstvo igra zbog sudija i zbog funkcionera Saveza." Precizno definirajuci osnovne boljke organizacije kojom komanduje savjetnik u Predsjednistvu BiH i prenoseci misljenja "baze" o Pusini i njegovoj druzini, predsjednik "Zelje" se nije libio saopciti i za usi bivseg prvog policajca u Bosnjaka krajnje neugodnu istinu: "Cinjenica da je sve manje sportskih terena gdje su funkcioneri Saveza dobro dosli, plod je misljenja da se ovakve pojave desavaju uz blagoslov Saveza." Otvoreno iznoseci uvjerenje kako njegovo pismo nece naici na dobar primjer u odredjenim "sportskim" krugovima, kao i to "da su pojedinci spremni na sve", Kozaric ipak u jednom grijesi: on je ubijedjen da Pusina ima snage da se neke stvari promijene. Pusina ima snage jedino da i dalje srlja, okruzen skupinom nesposobnih poltrona, a za jedinu pravu promjenu - ostavku - on nikad nece imati snage.

Da bh. sport i nije tako siromasan i predodredjen samo za "popunjavanje mjesta" na velikim takmicenjima pokazala je i reprezentacija BiH u aeromodelarstvu na Svjetskom prvenstvu u Izraelu. Reprezentativci BiH, koje osim jednog clana iz Bihaca cine clanovi Aerokluba "Izet Kurtalic" iz Visokog, postali su, sa dvije zlatne medalje u ekipnoj konkurenciji, uz ucesce vise od 30 zemalja, prvaci svijeta u ovom sportu. Uspjehu u ekipnoj konkurenciji pridruzili su se i oni u pojedinacnoj, pa je Kenan Jusufbasic u klasi FIC-penjaci osvojio zlatnu medalju, dok se Edin Sahinovic u istoj konkurenciji okitio bronzanom medaljom. Uspjeh male, ali odabrane "ekspedicije" BiH je utoliko veci ako se zna da je ova reprezentacija prije dvije godine ostvarila identican rezultat, dokazujuci kako titula svjetskog sampiona nije puka slucajnost. Kuriozitet price o unikatnim sportskim bh. svjetskim sampionatima je cinjenica da je osvajac tri zlatne medalje, Kenan Jusufbasic, ujedno i nacelnik opcine Visoko. Funkcija mu, naravno, nije mogla pomoci da se popne na pobjednicko postolje, jer u svjetskom sportu poznanstva i podobnost, evidentno je, nemaju uticaj na rezultat. Kada i u ostalim sportovima neznalice i politicke interezdzije shvate kako iskljucivo kvalitet moze donijeti uspjeh, onda svjetski trijumf bh. aeromodelara nece ostati usamljen primjer.

"General Momir Talic i nakon hapsenja i deportacije u Haag ostaje komandant Vojske Republike Srpske", izjavio je ministar odbrane u Dodikovoj vladi, general Manojlo Milovanovic. Cinici bi se u potpunosti mogli sloziti sa ministrovom izjavom, s obzirom da je Vojska Republike Srpske dobila za svog komandanta "istureno komandno mjesto" kakvo i zasluzuje. No, stvari su puno ozbiljnije. Ocito je da reformski kisobran aktuelne vlasti u srpskom entitetu sve vise prokisnjava i nije dovoljan da mnoge zlocince koji su se pod njega sakrili i dalje stiti od haskih nepogoda. U tom smislu treba i razumijevati pomenutu Milovanovicevu izjavu.

Njen podtekst je ocekivanje da ce se i Milorad Dodik oglasiti kada se sutra Manojlo Milovanovic, kao najblizi saradnik Ratka Mladica, nadje u susjedstvu sa Talicem, i reci: "Manojlo Milovanovic i nakon hapsenja i deportacije u Haag ostaje ministar odbrane Republike Srpske." Na generalovu zalost, u trenutku kada se njegovo ime, eventualno, nadje na nekoj od svjeze otpakovanih haskih optuznica, Dodik ili vise nece uopce biti u poziciji da bilo sta kaze ili ce njegove rijeci biti daleko od bilo kakvih "oda radosti" najblizim Mladicevim saradnicima. Talicev (a koliko sutra i - Milovanovicev) nasljednik ce, stoga, biti biran u skladu sa trenutnom Dodikovom intencijom: malo zategnuti konopac saradnje sa medjunarodnom zajednicom (kako bi se namakli novi dolari) ili ustuknuti pred rizikom mogucnosti da IKM Vojske RS (po drugi ili ko zna koji put) bude - Haag.

Ovogodisnji je festival, barem u tehnickoj izvedbi, nadisao organizacijski nivo svih prethodnih. Iako je lanjski bio dosta glamurozniji, 5. Sarajevo Film Festival je sa programski jasno profilisanom koncepcijom i sa sedam filmskih programa, tehnickim nedostacima svedenim na minimum, organizacijom koja besprijekorno funkcionira i gdje pres-centar (izuzev pojedinacne nadobudnosti nekih uposlenika) radi svoj posao, te ozbiljnim pristupom u svim segmentima, zauzeo status najkvalitetnije kulturne manifestacije koja se u zemlji desila ove godine. Miro Purivatra, kao alfa i omega Festivala, jos jednom je potvrdio visoke menadzerske i organizacione sposobnosti i primarno se iskazao kao "covjek filma" koji sa mladom grupom ljudi uspijeva pribliziti Sarajevo modernim strujanjima u svijetu filmske umjetnosti. Naravno da jos vaznog posla treba uraditi kako bi se Festival etablirao kao respektabilna medjunarodna celuloidna festa koja zbog nekog banalnog razloga nece biti dovedena u pitanje. Ipak, najveci problem sa ovim festivalom krene kada se on zavrsi. Tada nastane potpuni mrak sa svim sto ima ikakve veze sa filmom. Niti ima vlastite proizvodnje filma, niti distribucije kakvu bi trebala imati jedna evropska zemlja. Zalosno je sto kakvo-takvo svjetlo na tom polju pali jos jedino Sarajevo Film Festival.

dobar potez	los potez	onako
vrlo dobar potez	grozan potez
odlican potez	katastrofalan potez

	STJEPAN KLJUIC
	MILORAD DODIK
	PARLAMENT BiH
	ALIJA IZETBEGOVIC
	KEMAL KOZARIC
	REPREZENTACIJA BiH U AEROMODELARSTVU
	MANOJLO MILOVANOVIC
	SARAJEVO FILM FESTIVAL