Prije NATO-udara najavljivana je kao utakmica stoljeca, tokom udara zaboravljena, nakon njih, od utakmice decenije, spala na mec godine. A u noci samog susreta fudbalskih reprezentacija Jugoslavije i Hrvatske, Beograd vise skoro da nije mario za loptu, jer se dan poslije moglo zakotrljati nesto krupnije. Evo kako je to izgledalo

SENZACIONALNO NAUCNO OTKRICE DO KOJEG SU
Dani dosli za samo 15 maraka, koliko Kondor-expres naplacuje voznju od Lukavice do srbijanske prijestolnice, glasi: u Beogradu, sem sto nema struje usred susreta fudbalskih reprezentacija Jugoslavije i Hrvatske, nema ni Srba. Tako barem tvrde Zica i Sreten, dok u caffeu poznatom kao "Beogradski izlog", u po bijela dana i na najmanje plus 30 kombinuju lozu i mineralnu vodu "Knjaz Milos". "Rezultat... Pa, 2:0 za nas", samouvjereno je kazao Zica. "Ma ne, bit ce 3:1. Mora da primimo gol zato sto igramo u liniji", dodao je Sreten, koji je kao i njegov prijatelj u Beograd stigao iz Loznice, samo radi lopte, i, na kraju, vidio kako je Davor Suker jednom pogodio stativu, a Sinisa Mihajlovic precku, ali svoju.Njih su dvojica ocjenu o niskom nivou srpstva u glavnom gradu Srbije (jos uvijek i Jugoslavije) dali nakon sto sam im kazao kako cijeli dan tog fudbalskog istorijsko-povijesnog 18. avgusta-kolovoza nisam vidio nikoga sa navijackim transparentima, pogotovo ne onakvim kakve su Sreten i Zica ponijeli. Obojici su, naime, jedini stadionski rekvizit bili salovi na kojima pise "United States of Serbia", pa onda, velikim cirilicnim stilizovanim slovima "Srbija", i ispod jos, takodjer cirilicom "Za krst casni i slobodu zlatnu".

Besplatne karte za potop
Ako bi se zaista odanost naciji mjerila euforicnoscu Beogradjana pred susret sa reprezentacijom Hrvatske, onda valja priznati kako su loznicki navijaci u pravu. Jer, ni nekih osam sati prije nego su na stadion "Crvene zvezde" istrcala dva tima komsijskih drzava niko, barem ne glasno i primjetno, nije pricao o fudbalu. Sem, istina, jednog ironicnog mladica, razocaranog onim sto se na stadionu "Partizana" desilo noc prije: "Bad Blue Boys, jesi video kako su oduvali plavu cetu."

Podsjecanja radi: mlada je reprezentacija Hrvatske usred Srbije razvalila svoje YU vrsnjake i to sa 6:2, sto je sve sportske novinare odmah natjerala da zatraze ostavku njihova selektora Milovana Djorica. A samo dan prije isti su novinari i uglavnom iste novine ispod naslova tipa "Pobednicki uvod" najavljivali hrvatski potop. No, ako su se promijenili naslovi, slike nisu. Uza sve price o onima koje frazama skloni sportski novinari nazivaju mladim nadama, isla je, i dan prije i dan poslije, fotografija jugoslavenskog reprezentativca albanskog (barem po imenu) porijekla Adrijana Djokaja.

Ustvari, kada bi beogradske dnevne novine bile odraz stvarnog stanja svijesti i interesa tamosnjeg stanovnistva, moglo bi se jos i zakljuciti da je, kako pisu Vecernje novosti, "navijacka groznica zahvatila naciju". Ali nije. Barem ne onaj dio Srbije koji na izborima ne podrzava Milosevicev SPS, ili JUL njegove supruge Mirjane Markovic. E, sad, mozda nesto i trese simpatizere vladajuceg para. Ako nista, onda su to besplatne karte koje su im preko stranackih podruznica podijeljene kako se barem pred Hrvatima ne bi desilo ono zbog cega RTS nikada na pocetku direktnih prenosa sportskih susreta nema tona sa stadiona: zvizdanje himni SRJ. Onoj Hej Sloveni. Koja se, opet, nije cula.

"Balkanska pravila"
Treslo je, istina, ali na nesto bolniji nacin, i one koji svoju pripadnost izrazavaju nekim drugim pjesmama, poput: "Zvezda, Srbija, nikad Jugoslavija". Srpska je policija dan prije nego ce Ciro & sinovi sletjeti na Surcin, ili dva dana prije nego su istrcali na Marakanu, uhapsila cetvoricu vodja "Delija", ciji je portparol Jovan Surbatovic kazao kako ce "Zvezdini" navijaci bojkotovati susret s Hrvatskom te prisustvovati mitingu potpisnika opozicionog Pakta za stabilnost Srbije. Uglavnom, zatvoreni su Vladimir Savija i Zoran Timic, i to dok su se vracali s nekakve proslave, dok su Dragan Vasic i Stane Staletovic odvedeni iz kuca. Kada su uhapseni policajce upitali da li ih hapse zbog utakmice i mitinga, ovi su im kratko odgovorili: "Nije zbog toga". I zakljucali celije.

Ustvari, prica o Beogradu i ovoj utakmici nazivanoj susretom stoljeca, pa onda susretom decenije i na kraju, samo, utakmicom godine, ispricana je u onim danima kada se prema kalendaru UEFA-e mec i trebao igrati i kada su, umjesto "navijacke groznice", srpsku naciju tresle NATO bombe.

Stampana su tada specijalna izdanja sportskih listova (ciji je uvodnik naslovljen sa "Balkanska pravila" potpisao Ivica Osim, ne deklarirajuci se, naravno, za koga ce navijati), koja se i sada prodaju - ali sa zalijepljenim komadicem papira na kojem je upisan novi datum - pisane analize, radjena podsjecanja na cileansku generaciju u kojoj su igrali i Jarni i Suker i Savicevic i... Od svega, na kraju nije ostao ni grafit "Gde ste bili 27. marta", ispisan na zidu Hrvatske ambasade u Beogradu tokom akcije "Zajednicka snaga". Jednostavno, izbrisalo ga.

"Ma, nece tu biti nikakvih problema. Nema s kim", demantirao je mogucnost incidenta Sreten, a Zica dodao: "Glupo je to kada nema njihovih navijaca, ne da se tucemo, nego onako." "Pazi, zvizdali bismo mi himni da je utakmica protiv nekog drugog, ali protiv njih...", dodao je jos Sreten, ubijedjen u odsustvo svake ostrascenosti, i navijacke i mitingaske.

Ulaz - skoro slobodan Najzanimljivije je razloge odlaska na utakmicu, ipak, imao mladic mitraljeskog prezimena - Sarac, inace izbjeglica iz Knina. Opremljen trubom i pistaljkom, cijeli je dan ugovarao postfudbalske aktivnosti:

- Idemo na pivo veceras kad pobedimo.
- Dobro, a sta ako pobijede Hrvati?
- Pa, opet idemo na pivo da utapamo tugu zbog poraza.
- Dobro, a sta ako bude nerijeseno.
- Idemo na pivo, svejedno.
- Dobro, majke ti, koja je onda svrha odlaska na tu utakmicu?
- Ta sto volimo pivo!

Medjutim, oko Marakane piva nije bilo ni za lijeka. Ali jeste zato policije, i to valjda samo njihovi pretpostavljeni znaju koliko. Na svakom cosku i svakoj raskrsnici, uz putove koji pored stadiona vode do velike bijele kuce nekadasnjeg vodje "Delija" Zeljka Raznatovica Arkana, pored ulaza na stadion - sve plavo. I ponesto, istina, maskirano. Koliko su, medjutim, policajci bili brojni, isto toliko su (sto garant ima neke veze) setaci bili mirni. Poneka kapa, sal, dva-tri povika i hodanje. Nista drugo. Ni pjesama, ni uvreda, ni tuca, ni razbijanja. K'o da se sastaju nadasve nepoznati jugo-ligasi F.K. "Milicioner" i F.K. "Cukaricki".

Pred ulazom na sjevernu tribinu opet neocekivana slika. Policija ovlas baci pogled na kartu, malo prepipa dzepove, oduzme upaljac i ulaz - skoro slobodan. Tako je barem bilo pola sata prije pocetka utakmice, kada se s mojim ulaskom poklopio izlazak, samo na travnjak, hrvatskih reprezentativaca.

Cim je Zvonimir Boban izasao iz tunela, krenulo je "Srbija! Srbija!", da bi se nastavilo sa "Ubi, ubi, ubi ustase, ustase..." Navijaci su, medjutim, u jednom trenutku odlucili provjeriti da li je, kao sto se po beogradskim taksijima pricalo, Slobodan Milosevic dosao gledati tekmu. Povici "Javi se, Slobo!" odjednom su prekomponovani u "Slobo, pizdo, Kosovo si izd'o!". Iznenada orgazmicni trenutak, barem za sjevernu tribinu. U stadion je, naime, usao romski trubacki orkestar i odmah krenuo sa: "Evo zore, evo zore, Bogu da se pomolim..."

Barbika zna igrati
Dok je vecina pjevala, dvojica su ocitih fudbalskih bolesnika komentirala sastave. Gdje ce Jarni? Sta je s Mihajlovicevim rebrima? Zasto Gullit nije pustio Marica iz "Newcastllea"? Ko ce cuvati Bobana? Ljudi su, jednostavno, na sve imali odgovor, ne skrivajuci respekt za goste koji su se oko osam i dvadeset vratili u svlacionicu. Iscekujuci ponovni izlazak, jedan od poznavalaca svega je komentirao: "Sad ce himna. Ne znam, bre, kojoj vise da zvizdim."

Konacno, oba su se tima ukazala i posla ka centru terena. Nije, ili mi se samo ucinilo, pusten ni prvi takt Lijepe nase, a "Marakana" se zatresla. Zvizduci, povici, lupanje po plasticnim stolicama... Tek kada su hrvatski reprezentativci poceli skakutati, bilo je jasno da valja jos cuti jugoslavensku himnu i onda gledati utakmicu. I cim su se fudbaleri umirili i Hej Sloveni krenulo, pedesetak hiljada ljudi je, koliko ih grlo nosi, zapjevalo: "Od Topole, od Topole, pa do Ravne Gore, sve su straze, sve su straze djenerala Draze, a patrole, a patrole Kalabic Nikole.".

Za to vrijeme, u programu Radio-televizije Srbije se, uz sliku sa stadiona, cula samo himna, po svemu sudeci pustena iz studija! Tri minute kasnije nego sto je bilo najavljeno, danski sudija Kim Milton Nillsen je zviznuo i reprezentacija Hrvatske je krenula s centra. Kako su krenuli, tako su i izgubili loptu i vec u prvoj minuti Jugoslaveni (ma kako to mahnito zvucalo, ipak se valja ponekad drzati i zvanicnih naziva), pogadjaju stativu gola Drazena Ladica. Cigani opet okrecu na Djurdjevdan, dok "Marakanom" jeci: "Jugoslavija! Jugoslavija!". "Ma koja, bre, Jugoslavija...", kratko je prokomentarisao jedan od gledalaca kojem je ovo, pouzdano, bio drugi odlazak na fudbalsku utakmicu u zivotu.

Jos nekih petnaestak minuta jugoslavenski je tim, kao, napadao, zavrsavajuci sve akcije nemustim dugim pasovima. Nakon jedne od takvih, na nekih dvadesetak metara od gola Hrvatske ostaje lezati jedan napadac u plavom. Sudija zaustavlja igru i kada je vidio da covjeku nije nista, daje loptu gostima. Ovi, sportski, vracaju je domacinima i prvi i jedini put dobijaju aplauz. Dovoljno da im otjera baksuzluk, pa tako od nekog sedamnaestog minuta Cirini sinovi drze igru. Ne bas zanimljivu, ali koga briga, barem na terenu, jer oni ganjaju rezultat. Makar nerijesen. Do kraja prvog poluvremena, Hrvati (ovoga se puta u njih racuna i Sinisa Mihajlovic posto je, iako igra za Jugoslaviju, rodjen u Borovu Selu) dva puta Srbe dovode u predinfarktno stanje. Prvo je Suker, kako bi to kazao jedan beogradski taksista, prosao k'o oluja po krilu i pogodio Kocicevu stativu. Nesto kasnije, jos jedan napad Hrvatske s iste strane, s tim sto sada loptu Mihajlovic salje glavom u precku gola vlastitog tima. Ipak, "tribine" se ne ljute, vec skandiraju "Sinisa, Sinisa...", sto je, istina, i jedino logicno, posto od 11 u plavom nesto kao igra samo "Barbika iz Borova Sela".

Suze za kraj
Drugo je, dakle, poluvrijeme trebalo, sasvim logicno i jedino moguce, biti odlucujuce. No, vec u cetvrtom minutu na Marakani je nestalo struje. "Pazi, jebo te, nema struje". "Au, blama, covece". "Pa sad Hrvati mogu 'ladno da odu, zabole ih kurac", redali su se komentari na sjeveru. Zacinio ih je najmastovitiji: "Ma, smisljeno, bre, da se utakmica sutra nastavi pa da narod ne ide na miting."

Iako, realno, analiticara naglog mraka nije moglo cuti vise od pet ljudi, navijaci su, kao po komandi, krenuli s nestadionskim, ali aktualnim parolama. "Slobo, odlazi, Slobo, odlazi!", "Crvena bando!", na sto su specijalni policajci, nacickani uz rub terena, odmah stavili zastitne kacige. Na taj su potez tribine opet uzavrele: "Sutra je miting", "Jebo vas Sloba". A onda je, odjednom, u skandiranje ukljucen lik kojeg se na stadionima vjerovatno nikada i nigdje nije pominjalo, Srbin rodjen u Hrvatskoj. Zagrmilo je: "Ni-ko-la Te-sla!"

Nakon nekih pola sata konacno se upalila, i izazvala opcenarodni smijeh, jedna sijalica na reflektoru iznad mjesta gdje se spajaju juzna i istocna tribina. Odjednom, medjutim, nikome nije bilo do utakmice. Neko je, naime, na zapadnoj tribini bacio suzavac, ciji je oblak krenuo preko Marakane. "U, bre, jebace nam FIFA kevu za ovo", kratko je, prije nego je majicu navukao preko lica, kazao jedan lik suznih ociju.

Kada smo se konacno svi isplakali, dosla je i struja. Delegat susreta i jugoslavenski i hrvatski selektor krenuli su u obilazak terena. Na jugu su ih docekali zvizduci, a na sjeveru je, prvo, poletjela stolica ka atletskoj stazi, propracena povicima "Ciro, Srbine!". U medjuvremenu se ono "Srbine" negdje izgubilo i stadion je Blazevica dozivao kao ona majka slonica u crtanom filmu svoje izgubljeno cedo: "Ciiirrooooo".

Kvalifikacioni susret grupe osam za odlazak na Evropsko prvenstvo 2000. je, ipak, nastavljen. Polusanse i s jedne i s druge strane, sve nervoznija publika ("Mozda da im damo gol slucajno, samo, brate, slucajno." "Cuti, bre, da ga ne primimo.") i sve smuseniji i dekoncentrisaniji sudija. Nekih pola sata prije ponoci, Drazen Ladic se okrenuo ka sjevernoj tribini, rasirio ruke i pozdravio sa po dva podignuta prsta. Na semaforu je pisalo 0:0. Zavrsena je jedna sasvim prosjecna, skoro dosadna utakmica.