Home · Novi broj · Arhiva

DANI home page

 Arhiva DANI 116

 

SEVDAH U BESTEZINSKOM STANJU

Zenicanin Amer Smailbegovic je u Sjedinjenim Americkim Drzavama vec devet godina, a zavrsio je Sveuciliste u Charlestonu, u Juznoj Carolini, diplomiravsi geologiju. Na Georgetown University u Washingtonu diplomirao je i medjunarodne odnose, zatim je nekoliko mjeseci radio za NASA-u. Od prosle godine Amer se nalazi na Univerzitetu Nevade u Renou, radeci na doktoratu o geofizici. Proteklih godina Amer je radio za NASA-u, na kontroli letova Space Shuttlea, u okviru robotskih misija na Mjesecu i Marsu. Radio je i na filmovima Armageddon i Deep Impact. Prestizni dnevnik USA Today ga je 1997. izabrao za studenta godine u SAD-u. Samo za Dane poslao je izvjestaj sa svog cetvrtog izleta u bestezinsko stanje

 

Pise: Amer SMAILBEGOVIC


 


KAO I SVE OSTALE VAZNE, A POGOTOVO NEVAZNE
stvari u nasoj historiji, tako je i ova pocela sa fildzanom kahve, par kocki secera i nekom sevdalinkom koja se, onako ovlas, cula iz pozadine. Jedino, ovaj dogadjaj je bio u dalekoj Nevadi, negdje u rano proljece ove godine, dok su po istoku jos uvijek padale bombe. U toj sobi sjedili smo nas trojica: pisac ovog hodoljublja i dvojica kolega sa Univerziteta u Nevadi, Igor Hrustic i Vladan Jankovic. Dobri poznavaoci balkanskih prilika ce vec poceti da tumace ko je ko po imenima - pa da im olaksam zadatak, ja sam Bosnjak, Igor je Hrvat, a Vladan je Srbin (buduci da je metar i zilet, zovemo ga "Mali Srbin"). Helem, diskusija o bombama i politici je vec bila prezvakana, pa nam je na um pala jedna nova, bolja ideja.

Odnedavno, Agencija za aeronautiku Sjedinjenih Drzava, NASA, raspisuje takmicenje za univerzitetske eksperimente u bestezinskom stanju. Najbolji i najinteresantniji eksperimenti su izabrani da lete u specijalnom NASA-inom avionu koji simulira uvjete bestezinskog stanja. Naime, jos od ranih sezdesetih, NASA je koristila takve avione za obuku astronauta. Avion, koji je vojna verzija Boeinga 707 aviona, prvo se popne na visinu od nekih 11.000 metara, gdje pilot smanji potisak aviona, avion pocne da gubi brzinu te da rapidno propada pod uglom od 45 stepeni. Nakon nekih 7.000 metara slobodnog pada, pilot ispravi avion i pod punim potiskom pocne da se uspinje ponovo na istu visinu. Ovakav jedan uspon i pad se naziva parabolom - u toku jednog eksperimentalnog leta avion ih napravi oko 40. E sad, dok je avion na vrhu parabole, unutar letjelice vlada bestezinsko stanje, cijelih 30 sekundi, sve dok avion ne pocne da propada, a onda odjednom iz bestezinskog se prelazi u stanje gdje je sila gravitacije dva do tri puta veca od normalne, a onda kada se avion ponovo popne na vrh, sve ide "Jovo nanovo". Da rezimiramo: u toku jednog leta "putnici aviona" iskuse bestezinsko stanje 40 puta, po 30 sekundi svaki put.

Samoupravljanje za slobodni pad
Eksperiment koji smo mi predlozili NASA-i donekle je bio inspiriran filmom Armageddon, u kojem gomila fizikanera spasava Zemlju od katastrofalnog asteroida. Nas eksperiment je predlagao konstrukciju teledirigovane platforme za istrazivanje asteroida koja bi mogla, uz pomoc navigacijskog kompjutera, da se neometano krece uzduz i poprijeko asteroida. U isto vrijeme platforma bi mogla da se koristi i u druge namjene: evakuaciju onesposobljene opreme i astronauta, geolosko istrazivanje i slicno. Nasa glavna misija je bila u tome da pokusamo napraviti prototip platforme (sa vlastitim motorima), koju bismo mogli kontrolisati u kartezijskom prostoru (po x-y-z osama) u uslovima bestezinskog stanja.

Negdje u aprilu dosao je odgovor od NASA-e: prijedlog prihvacen. Tome smo se najmanje nadali, ali to je znacilo da se sa rijeci mora krenuti na djela. Vrlo brzo smo uvidjeli da nemamo pojma kako bi se sve to moglo napraviti. Vladan i Igor su obojica masinci (strojari) po struci, a ja kao geolog sam od slabe vajde kad se radi o elektronici. Tako smo poceli sa regrutacijom "strucnih kadrova" i onom cuvenom "raspodjelom duznosti". Za nekih par nedjelja nasli smo Kena McNicholsa, starijeg postdiplomca iz Georgije. On priprema magisterij iz elektronike, a dugi niz godina radio je kao kontrolor leta. Zaduzili smo ga za izradu elektricnih komponenata. Deb Willems, studenticu masinstva, koja je i pilot helikoptera americke armije, zaduzili smo za izradu motora, a Mary Patterson je bila "ministar bez portfelja" i u biti pomagala svima kojima je pomoc bila potrebna. Ovo joj je prva godina na fakultetu, studira geologiju.

Sto se tice nas Balkanaca, mi smo krenuli "stazama revolucije". Vladan je dobio nadimak "Mladi Broz" jer je dobio ulogu metalskog radnika koji je trebao da napravi kostur platforme. Igor je postao "Drug Kardelj" jer se bavio "ideologijom" i nacrtima platforme, a ja sam postao "Drug Stari" jer sam trebao da obezbijedim sve druge stvari vezane za projekt: finansije, logistiku, korespondenciju sa NASA-om... Amerikanci nisu imali nadimke jer nisu imali tako bogatu tradiciju ideologije, ni blagog pojma o nacelima radnickog samoupravljanja.

Krajem jula, mozda na par dana prije polaska u Houston, projekt je konacno bio gotov. Stvari su "fercerale" kako treba, a nas sestero smo se utovarili u kombi i zaputili ka dalekom Houstonu. Sve u svemu, to bijase put koji bi i Zuki Dzumhuru bio dug - 40 sahata duge voznje kroz vrele predjele americkog jugozapada. Prva nedjelja u Houstonu prosla je u znaku pripreme. NASA zahtijeva da svaki letac prodje kroz detaljnu sigurnosnu obuku koja ukljucuje razna predavanja o fizioloskim aspektima leta (dezorijentacija, dekompresija, hipoksija itd.), zatim sa aktivnim treningom u hipobarskoj komori u kojima su "letaci" upoznati sa simptomima hipoksije (nedostatak kiseonika u organizmu), te naposlijetku, procedurama evakuacije ako se nesto krajnje lose desi u avionu (po sistemu: otvori vrata, uzmi padobran i mars napolje).

Tableta "za mucninu"
Jedanaesti august je bio prvi dan leta za nasu grupu. Cetiri druga univerziteta su odredjena da lete isti dan i svi smo pomalo nervozni. Iako mi je ovo vec cetvrti let u bestezinsko stanje i mada sam letio vec godinama na razlicitim misijama americkog ratnog vazduhoplovstva - osjecaj ostaje isti, najbolje opisan onom jalijaskom izrekom: "guza k'o meduza". Prvi tim je Vladan, Deb i ja; drugi tim (koji leti sutradan) su Igor i Mary, dok Ken ostaje na zemlji kao "kontrola leta". Kazem Vladanu da se malo opusti, jer su "Srbi nebeski narod", pa on ne bi trebao da ima ikakvih problema. Ubrzo zatim dolazi "leteci hirurg" americkog vazduhoplovstva i daje nam zadnji brifing, dijeli Scope-Dex tablete, koje bi navodno trebale da sprijece mucninu. Vecina uzima tablete, a ja nesto kontam, ko god prezivi one grozne okuke na putu izmedju Konjica i Jablanice, tome ne treba nista, i tako odem bez tablete.

Let je poceo. Na visini od nekih 10.000 metara pilot nam daje upozorenje da za pet minuta pocinjemo sa parabolama. Pregledamo nasu platformu po zadnji put prije misije i spremni smo. Deb i Vladan se vezu za pod tako da bi mogli neometano vrsiti eksperiment, dok ja odlucim da plutam okolo i snimam to videokamerom. Prva parabola - opet onaj osjecaj propadanja, kao u snovima kad covjek pada odnekle, jedino ovaj put nema budjenja. Lebdimo. Sve oko nas pocinje da lebdi - zrnca prasine s poda, eksperiment, mi. Trideset pet sekundi i onda PLJAS! Sve pada kao kamen na pod, tijelo postaje tesko kao olovo: jedva ruke pomjeram, a videokamera na prsima pritisce kao stijena. Pedeset sekundi i onda opet blazenstvo bestezinskog stanja - sloboda kretanja i kolutanja u svim mogucim smjerovima. Gledam unaokolo - Vladan lebdi po plafonu, a Deb je jos uvijek na podu - znoj joj kapa sa lica, a koza postaje zelenkasta. Mucnina! Avion na kojem letimo poznat je pod nadimkom "Kometa Mucnine" jer mnogima se vrlo brzo smuci od takvih naglih manevara. Deb poseze za vrecicom za povracanje i… Interesantno je gledati kako se tekucine krecu u bestezinskom stanju: prvo se formiraju u loptice koje se zatim sudaraju, pretvarajuci se u vece loptice koje slobodno lebde. Deb je postala prva zrtva dana - dolazi "leteci hirurg" i nosi je u rep aviona: kome se jednom smuci, taj je gotov za citav let, let prestaje biti avantura i uzitak i pretvara se u lagano mucenje. Vladan i ja preuzimamo eksperiment. Ja sjedam za komande platforme, a Vladan snima. Pritiskom na tastere upravljam platformom u razlicitim pravcima u tih kratkih 30 sekundi bestezinskog stanja. Motori platforme se usmjeravaju u zeljenom pravcu i pokrecu platformu kud god zelimo - izgleda da je eksperiment uspjesan. Medjutim… parabola broj sesnaest donosi jos jednu tragediju, Vladan dobija isti izgled kao i Deb. Parabola broj sedamnaest je obiljezena jos jednim plesom "tekucina" u bestezinskom stanju - ovaj put od Vladana. Vrlo brzo, vode ga kod Deb u rep aviona. Oni nisu jedine zrtve, od 29 ljudi u avionu, vec 15 ih je pozadi, leze nepomicno na podu, stezuci vrecice za mucninu pored usta. Ja sam jos uvijek u redu, ali nisam u stanju da sam vodim eksperiment, pa odlucujem da ostatak vremena provedem lebdeci. Osjecaj je donekle slican plutanju u vodi, medjutim sada nema neke guste sredine unaokolo. Prvi instinkt je da covjek mlati nogama i rukama, ali to ne pomaze u kretanju kroz zrak. I onda dolazi spoznaja slobode - opusti se i uhvati ritam…

San i java
Prvi let je, dakle, bio neuspjesan. Vladan i Deb se osjecaju lose ostatak dana. Igor i Mary su malo nervozni povodom njihovog leta sutradan. Pitam Igora da li je ikad vozio od Konjica prema moru, na sto odgovara potvrdno. Eh, kazem mu ja, neces ti imati nikakvih problema. Za Mary se ne brinem, iz planina je Kalifornije gdje isto ima gadnih okuka. I tako sutradan, dok su Igor i Mary u avionu, mi ih gledamo sa zemlje u kontroli leta. Za sada sve ide bez problema - eksperiment se odvija uspjesno, nema zelenila na licu, sve fercera kako treba. Gledamo nasu platformu kako se krece u razlicitim smjerovima, Mary je za komandama dok Igor snima eksperiment. Na kraju leta oboje izlaze sa osmijehom na licu. Mary je prosla bez problema, Igoru se malo smucilo pri kraju leta, ali nista u usporedbi sa Vladanom i Deb. Stavise, u danasnjem letu bile su samo dvije "zrtve" mucnine, "Leteci hirurg" misli da su neki u jucerasnjem letu mozda imali nezeljene sporedne efekte od Scope-Dex tableta. Pitam se da li je sve to mozda bio neki njegov eksperiment.

Poslije leta sjedimo u bircuzu zvanom "Pe-Te's", ususkanom na kraju piste, u starom hangaru. Tu se uglavnom okupljaju piloti, mehanicari, a i astronauti koji treniraju za let. Prilazi nam Willie McCool, jedan od astronauta, i kaze: "Letio sam i u svemiru i u onom avionu, i kazem vam da je taj avion, ta 'Kometa Mucnine', daleko najgora stvar koju sam ikada iskusio u zivotu. Medjutim, osjecaj bestezinskog stanja je potpuno isti, a to je najbolje sto mi se ikada desilo." Iako je Willie mozda popio pivu vise, skontali smo sta je pisac htio da kaze. I sada, par dana kasnije, nakon bestezinskog leta i dugog puta od Houstona nazad u Reno, sve izgleda kao neki cudan san. Malo se gegam kada hodam, ne znam vise je li to od ponovnog privikavanja na gravitaciju ili sta li vec, ali mislim da mi je sada barem donekle jasnija ona stara narodna izreka da je "insan ka' tica - cas ovdje, cas ondje".

Objavljeno u broju 116 DANA, 20. august / kolovoz 1999.

 

Home - Novi broj - Arhiva - Uz ovaj broj - Intervju DANABosanski barometar

Povratak na vrh strane
  Na vrh

© Copyright Nezavisni magazin DANI, 1999.