Tora zabranjuje kuvanje zivotinjskog me sa i mlijeka, kao i samo uzivanje mesne hrane i mlijecnih preradjevina u isto vrijeme. U vrijeme dok je jos uvijek postojao vrhovni Tora sud (Sanhedrin), mudraci su donijeli uredbu po kojoj se recena zabrana mijesanja mesne i mlijecne hrane prosiruje i na meso peradi. Veliki broj zakona o kaserutu (obrednoj podobnosti) odnosi se upravo na pitanja razdvajanja mesne i mlijecne hrane, mesnog i mlijecnog posudja i pribora za jelo, vremenskog razmaka neophodnog da bi se nakon jedne vrste hrane mogla uzivati druga i slicno.

Unatoc cinjenici da su se ovi zakoni sve do Drugog svjetskog rata medju sarajevskim Jevrejima sprovodili rigorozno, prica se da se jednom prilikom nekoj noni desilo da je usred spravljanja burikitjas kun kezu (ladino: pastete ili pogacice sa sirom) za limud (zajednicko ucenje svetih tekstova u znak spomena na umrlog koje se uprilicuje na godisnjicu smrti) svog pokojnog muza na koji su bili pozvani svi gradski hahamim (rabini), bas kad je trebala staviti zadnju tepsiju u pec, ostala bez ulja. Kako je noc vec uveliko bila poodmakla, starica se bojala da izadje iz kuce i pozajmi ulje od nekog od komsija. S druge strane, vec je bila potpuno iscrpljena zadatkom koji joj je s godinama oduzimao sve vise i vise vremena - te joj se posao nije ostavljao za sutra. Uostalom, otkud je mogla znati kakvog ce zdravlja biti sutra. Toliko se nadala da ce sve zavrsiti veceras. Do sutra bi se, gluho i daleko bilo, burikitjas mogle i pokvariti. U nastupu malodusnosti i pretjeranog samosazaljenja i samorazumijevanja, starica, unatoc zabrani mijesanja mesnog i mlijecnog, zagrabi kasiku guscije masti - i brzo je, ne bi li preduhitrila promisljanje i odustajanje, razmaza po tepsiji. Nije stigla ni staviti tepsiju u pec - a vec je poce peci savjest. Bila je prestara da bi se ovako glupo igrala s udjelom u svijetu koji dolazi. Cijelu noc nije oka sklopila, da bi se pred zoru sjetila kako je nekom prilikom cula muskarce kako raspravljaju o propisima kaseruta i da joj je ostalo u pamcenju da su odredjene smjese zabranjene samo ako se u glavnoj hrani osjeti ukus dodate hrane, dok su druge zabranjene samo ako zapremina dodate hrana koja se sa glavnom ne bi smjela mijesati ne prelazi jednu sezdesetinu zapremine glavne hrane. Dzaba, ma koliko se trudila, starica se nije mogla sjetiti koji se propis odnosio na koju smjesu. "Ako se na ovo odnosi propis o sezdesetini", glasno je razmisljala, "masti, vala, nije bilo ni koliko jednu sezdesetinu u odnosu na burekas." Ali, opet, sta ako se u ovakvom slucaju dozvoljenost smjese provjerava prisustvom ukusa dodate hrane? Tu starica, brze-bolje, zagrize jednu burikitju. "Vala, nemaju ukus guscije masti", presudi. Znaci, kako god okrenes, burikitjas su kaser. Jedino sto starica nije bila sigurna da li se svi ovi propisi primjenjuju samo u slucaju da je do mijesanja doslo nenamjerno. Nesto joj se nije cinilo razumnim da bi se ovi propisi mogli primjenjivati i u slucaju namjernog prestupa. S druge strane, nije ona namjerno nemala vise ulja u kuci - tako da nije bila sigurna ni da li se ovo moze nazvati namjernim prestupom. Bog joj je svjedok da bi ona najvise voljela da je imala u kuci jos ulja, i da je sve napravila po redu i zakonu, kao sto je cinila godinama. Sta godinama? - Uvijek, kao sto je cinila uvijek. Na koncu, toliki hahamim dolaze sutra, valjalo je cuvati obraz. Ko je vidio da na limudu fali posluzenja? Uostalom, eto, nit' je stvar napravila namjerno, nit' je masti bilo koliko jedna sezdesetina burikitjas, nit' su burikitjas imale ukus guscije masti - dakle, morale su biti kaser - i gotovo.

I pored jutrosnje odluke da su burikitjas sigurno kaser - uvece, kad su hahamim, nakon ucenja i prigodnih govora kojima se pobudjuje uspomena na pokojnika, a njegovo potomstvo podstice da nastavi njegovim putem dobrog i poboznog Jevrejina, sjeli za sto da se zaloze - staricu, ipak, zaziga srce. Sta ako hahamim, bojala se, otkriju njen grijeh. Mogli bi je prokleti, ili, jos gore, iskljuciti iz Opstine - ili, cak, zabraniti da bude pokopana na jevrejskom groblju.

Kad jedan od hahama prinese ustima jednu od burikitjas iz posljednjeg pleha (starica je dobro znala koje je smjestila u koju posudu) i, izgovorivsi prigodan blagoslov, slasno odgrize dobar komad - starici odlaknu, burikitjas su, ocigledno, ipak bile kaser. Hahamim sigurno ne bi jeli zabranjenu hranu, rezonovala je starica, presretna sto se pod stare dane ipak nije ogrijesila.

Jos jedna prica, ova iz jos starijih vremena, pokazuje u kojoj su mjeri ovi propisi bili stalno prisutni u svijesti Jevreja.

Ponoc je, Sari se cini da cuje korake u kuhinji. U prvom trenutku pomisli da je to Avram ustao da pije vode, ili da pregrize nesto. U posljednje vrijeme cesto se budio i jeo nocu. Okrenu se na drugu stranu ne bi li nastavila san. Krajickom oka spazi Avrama, koji je spavao snom pravednika. "Boze, ko onda koraca po kuhinji? Sigurno lopov koji se usuljao u kucu." Nastavi osluskivati, koraci iz kuhinje su se culi sasvim razgovjetno. "Avrame, Avrame", poce sapatom buditi muza, "imamo lopova u kuhinji."

Avram otvori oci, ne razumijevajuci jos uvijek sta se hoce od njega. "Avrame, lopov je u kuhinji, cujes li korake?" Sad vec budan, i sam poce osluskivati. Koraci su se stvarno culi - ali on to nije htio potvrditi Sari, znajuci da bi to kod nje stvorilo samo jos veci strah. Ustade polako, otvori ladicu nocnog ormara, izvadi iz nje noz i krenu tiho prema kuhinji. U tom trenutku Sara zavika koliko je grlo nosi: "Ne tim nozem, to je noz od sira."

Lopov, shvativsi da su ukucani budni, a i ne razumijevajuci bas najbolje sta Sarine rijeci izgovorene na spanskom znace, navrat-nanos skoci kroz prozor i nage preko avlije koliko su ga noge nosile.

I tako je odrzavanje propisa kaseruta jos jedanput spasilo Jevreje iz nevolje.