U prvih devet mjeseci od ustroja Privremenog upravnog odbora RTV BiH, dakle od sredine jula prosle godine, ta je medijska kuca, koju njeni uposlenici prerado i precesto nazivaju drzavnom, posredstvom Ureda visokog predstavnika dobila finansijske pomoci u iznosu od 2.489.910 njemackih maraka. Dobila i potrosila i to tako da su, kako kaze Simon Haselock, zamjenik Visokog predstavnika za medije, strani donatori vec nakon tih devet mjeseci odlucili prestati ulagati u Sivi dom. Naime, s njihovim parama ucinjene su samo kozmeticke promjene (nove spice, kulise, samoreklamna kampanja), te angazovani dopisnici iz Republike Srpske i hrvatskih dijelova Federacije. Sve ostalo, dakle, neupitna odanost SDA-u, neskriveni amaterizam u informativnom programu i ignorisanje stvarnih problema u drustvu korumpirane vlasti, bilo je i jeste konstanta onoga sto je RTV BiH nudila. Pa kako su, dakle, potroseni milioni koji, da se razumijemo, za medij kakav je televizija, ali profesionalna, i nisu nesto narocito, ali za onakvu RTV BiH...

Kako god, u tih devet mjeseci kanadska je vlada samo za plate urednistva, menadzera i zaposlenih na tehnickim pozicijama dala 106.000 maraka. Takodjer, Amerikanci su za "plate, telefonske racune i racune za struju, te tehniku (kasete itd.)" dali jos 820.300 maraka. Norveska je vlada, pak, za kupovinu kompjuterske opreme poklonila jos 220.000 maraka, dok su Holandjani radi nabavke opreme za montiranje, te za plate zaposlenih donirali 384.260 maraka. Vlada Finske je na racun RTV BiH, zbog nabavke opreme, usavrsavanja radnika i plata za sve zaposlene, poklonila jos 493.350 njemackih maraka. Pored ovih drzava, IMG je kreditirala nazovi drzavnu RTV sa pola miliona maraka, koje Sivi dom nije mogao otplatiti pa je i tu obavezu preuzeo Ured visokog predstavnika za BiH.

Na kraju balade je taj isti Ured morao donijeti zakon o radiotelevizijama kojem, kao prva, podlijeze RTV BiH, kojoj ni dva i po miliona nisu mogla pomoci da izadje iz ucmalosti i carstva neprofesionalizma. Takodjer, pored svih tih novaca, plate radnika u toj kuci ostale su vise nego bijedne, pa novinari sa nekoliko decenija radnog staza zaradjuju jedva dvije ili tri stotine maraka. U isto vrijeme, njihov je generalni direktor Miro Purivatra primao, kako je Danima iz donatorskih izvora definitivno potvrdjeno, nevjerovatnih 8.000 maraka mjesecno!!! Da li ih je zaradio? E, to pitanje muci i donatore, koji cak i u nezvanicnom razgovoru uglavnom kazu: "Da, o tome bi se dalo razgovarati, jer on jeste donio izmjene, ali ne sustinske. S druge strane, treba znati da ako hocete kvalitetne ljude, morate ih isto tako platiti."

No, o kakvom se "kvalitetu" radi, mozda dovoljno govori i recenica koju je jedan sarajevski taksist izgovorio vozeci nedavno pristiglog supervizora RTV BiH Tadeja Labernika: "Dajte sta napravite da se ima gledat'. Bogami, nema se sta vidjeti. Sto niste znako k'o Hrvatska televizija..." Labernik je, sasvim pouzdano, samo odgovorio: "Ma, to kosta." I zaista kosta, jer RTV BiH je, da bi vodila posao, samo u proteklih pola godine trebala osam miliona maraka. Ali i nekoga ko ce te pare znati utrositi, te shvatiti da, kako kaze Haselock, RTV BiH ima vecu zgradu i vecu administraciju od vecine zapadnih, bogatijih televizija.

Pored neonacista i rasista medju cuvarima mira u Srebrenici, o kojima su Dani pisali u proslom broju, nemali je broj bio i onih koji su u slobodnom vremenu bavili prostitucijom, trgovinom svim i svacim, te svercovanjem novca u i iz enklave. Izvor Dana, i sam ucesnik u nekim od operacija, koji zeli sacuvati svoj identitet, kaze: "Prostituisanje se obicno ugovaralo preko zice. Tu bi Holandjani dogovarali vrijeme i cijenu sa domacim makroima, a mjesto se znalo: nedaleko od kampa, kod benzinske stanice u gradu, u jednoj maloj kuci. U bastu pored nje vojnici bi obicno dolazili u grupama od tri ili cetiri, a vlasnicu kuce, jednu stariju zenu, obicno su morali podmititi sa dvije ili tri cigarete, da suti. Cijena za svaku prostitutku je bila tri do cetiri kutije cigareta, u vrijeme kada je cijena jedne kutije na srebrenickoj pijaci bila 20-30 njemackih maraka." Vojnici i oficiri Holandskog bataljona su odlaske na odmore iz Srebrenice koristili da lokalnim svercerima, a i opcinskim funkcionerima, recimo, zamijene stare novcanice njemackih maraka ili donesu novce od rodbine iz inostranstva. Sve uz poveliku proviziju, mada nas izvor tvrdi da je bilo i onih koji su to radili iz "dobre volje".

Holandski vojnici su prodavali bas sve: konzerviranu hranu, sportsku obucu - uglavnom polovnu - cija je cijena bila 60 DM, standardne vojnicke cizme holandske vojske (60 DM), nepropusnu Goretex obucu (400 DM), cigarete (30 DM po kutiji), trenirke (80 DM). A kupovali, uglavnom, domacu rakiju i djevojke. "Transakcije" su vrlo cesto vrsene uz incidente. Tako je jednom prilikom cetrnaestogodisnji djecak kupovao paket hrane od nekog vojnika. Kada su dogovorili cijenu, a vojnik preko zice bacio paket hrane, shvatio je da je "zakinut" za pet maraka. Potom je bijesno istrcao na ulicu, stigao djecaka, kundakom ga oborio na zemlju i nogama ga poceo udarati pred nekoliko ocevidaca, koji nisu mogli, ili nisu smjeli, uciniti nista. Poslije toga su svercu skloni vojnici na svoju stranu ograde dolazili u drustvu kolega koji su sve vrijeme na nisanu drzali uplasene kupce. Pa i pored toga su ih lokalni lopovi uspijevali prevariti. U jednoj drugoj prilici skupina vec pripitih vojnika je od jednog od njih kasno iza ponoci zatrazila dva litra sljivovice. Ovaj je, u nedostatku alkohola, skoknuo do obliznje rjecice i natocio vode, koju im je prodao pod rakiju za dvije kutije cigareta. Kada su uvidjeli da su prevareni jos jednom, izasli su iz kampa i poceli ga traziti po gradu. Ubrzo su ga i nasli, ali je on, prije nego sto su batine pocele padati, na krnjavom engleskom izgovorio carobne rijeci: Military observers. Shvatajuci da ce ih prijaviti za "trgovanje sa lokalnim stanovnistvom", kako se to inace zvalo u rjecniku UN-a, oni su, jos uvijek ljuti, otisli tamo odakle su i dosli.

Deseti generalni sekretar NATO-a, glavni portparol Saveza, predsjedavajuci Sjevernoatlantskog vijeca (NAC), grupe nuklearnog i komiteta planiranja odbrane, jeste George Macneill Robertson, rodjen na otoku Islay 12. aprila 1946. Sin policajca, u mladosti skotski nacionalist, u 29. godini vodi skotske laburiste (koji su pretekli nacionaliste na nedavnim prvim izborima za skotski parlament, koje je sazvala njegova vlada), a u 30. ulazi u britanski Donji dom. Zalaze se za britansku nuklearnu moc i tesku dostupnost oruzja civilima. Njegov izbor je potvrdjen kada se Kanadu i Benelux uvjerilo da se "veliki" (SAD, UK, Francuska, Njemacka) nisu opet sve sami dogovorili. Robertsonovi simpatizeri isticu njegov jednostavan imidz, s blagim frfljanjem, sto mu ne skodi autoritetu. Protivnici ga vide kao "jastreba", a primjer im je kosovski rat, kada je on kao britanski ministar odbrane bio najzesci neprijatelj Milosevica. Njemacki kancelar Schröder nije zelio NATO-u prepustiti svog ministra odbrane Scharpinga, a ostali su kandidati bili Belgijanac Dehane, Poljak Geremek, Danac Haekkerup, i jos tri Britanca (bivsi komandos, liberal Ashdown, bivsi torijevski ministri Portillo i Rifkind).

Robertsona je podrzao i prethodnik Solana, doktor fizike koji preuzima vanjsku i sigurnosnu politiku EU (vodio je spanjolsku diplomaciju u doba kada su socijalisti - Gonzales i Westendorp - zajedno s Bourbon kraljem Juanom Carlosom pretocili postfrankizam u demokraciju i bez rata porazili oficire-puciste). Od prethodnih osam glavnih tajnika NATO-a bila su po dva Britanca (lord Ismay z52-57, lord Carrington z84-88), Nizozemca (Stikker z61-64, Luns z71-84) i Belgijanca (Spaak z57-61, Claes z94-95), te po jedan Talijan (Brosio z64-71) i Nijemac (Worner z88-94). Ismay je tvrdio 50-ih da je srz NATO-a "drzati Amere unutra, Ruse vani, a Nijemce dolje", a Robertson zeli suradnju s Kijevom i Moskvom, odrzanje transatlantske osovine i jacanje evropskog dijela Pakta.

Ipak se ponesto krece izmedju dva entiteta, dva oka razroke drzave. Ugovor potpisan nedavno u Banjoj Luci bi mogao biti dosad najdirektniji primjer medjuentitetske poslovne saradnje. Saradnje u izgradnji, sto bi moglo znaciti da je vrijeme razaranja i rusenja definitivna proslost.

Sarajevska projektantska firma "Arhitekt" d.d., vecinsko vlasnistvo Dragana Bijedica i Mehe Basica, dobila je zadatak projektovanja banjaluckog Klinickog centra. Pogodbu su potpisali direktor "Arhitekta" Bijedic i generalni direktor Klinickog centra Branislav Lolic. U pitanju je ozbiljan posao, jer rijec je o objektu cija je prva faza "teska" milion maraka, a znacaj za Krajinu neprocjenjiv. Centar ce projektovati Rajko Mandic i Vedad Hamsic zajedno sa saradnicima. Licitacija za gradjevinski dio odrzat ce se u septembru, sto je mozda jos jedna sansa za "federalce" koji bi zeljeli graditi RS. Gradnja je u svakom slucaju dobra stvar, a saradnja na ovako bitnim stvarima obecava. Vodi obnovi povjerenja srusenog granatama na Porodiliste "Zehra Mujdovic" 1992. godine.

Prosle sedmice se navrsilo tacno jedanaest godina od smrti dr. Ahmeda Smajlovica, jednog od najuglednijih vjerskih autoriteta Islamske zajednice BiH. Rahmetli Smajlovic je rodjen 1938. u Tokoljacima kod Srebrenice, i danas je jedna od rijetkih neosporavanih licnosti medju ljudima tog kraja. Gazi Husrev-begovu medresu je upisao 1950. godine i bio jedan od najboljih ucenika koje je ona zapamtila. Bio je u prvoj grupi bosanskih studenata koji su pohadjali Islamski univerzitet Al-Azhar. On sam je i diplomirao, magistrirao, a zatim i doktorirao na istom fakultetu. Njegova je doktorska disertacija i danas udzbenik na mnogim teoloskim fakultetima u svijetu. Postao je predsjednik Starjesinstva islamske zajednice BiH, Hrvatske i Slovenije godine 1975, a dvije godine kasnije je i vanredni profesor na tek otvorenom Islamskom teoloskom fakultetu.

Bio je i urednik Preporoda i Islamske misli, te utemeljio izdavacku kucu "El-Kalem". Oni stariji se sjecaju da je Preporod, u vrijeme dok ga je on uredjivao, bio autenticno glasilo Islamske zajednice i citan u kucama brojnih bosanskohercegovackih muslimana.Tokom njegovog mandata Islamska zajednica je objavila oko 450.000 primjeraka knjiga, a u zasluge mu se ubraja i prvi prijevod Dervisa i smrti i Hasanaginice na arapski jezik. Jedan je od osnivaca zenskog odjeljenja medrese u Sarajevu i najzasluznijih za izgradnju dzamije u Zagrebu. Smajlovicev pad u strukturama IZ-a pocinje 1983, a kulminira dvije godine kasnije, kada konacno i napusta funkciju. Ucinio je to na vrhuncu pritisaka koje je na njega vrsila tadasnja vlast da osudi pohapsene u procesu "muslimanskim intelektualcima". S gnusanjem je odbio i otvoreni pokusaj mita. Preselio je na ahiret tri godine kasnije. Godisnjica njegovog preseljenja je obiljezena tek tevhidom u Kaknju, kojem je prisustvovalo oko 1.500 vjernika. Taj tevhid je organizirao njegov nekadasnji student Sulejman ef. Colakovic iz licnog pijeteta prema alimu. Zvanicnika IZ-a nije bilo da odaju postu covjeku koji je umro 13. augusta 1988, posvetivsi cio svoj zivot dobru ovdasnjih muslimana.

LICNOST U FOKUSU

Ove sedmice svoj mandat u Bosni i Hercegovini zavrsava ambasador Sjedinjenih Americkih Drzava Richard Kauzlarich. Koliko god sam Kauzlarich tvrdio da je uobicajena praksa rotiranja diplomatskih destinacija korisna, za drzavu kakva je danasnja Bosna i Hercegovina odlazak svakog diplomate u trenutku kada u potpunosti ovlada kompleksnom problematikom postdejtonske drzave predstavlja gubitak.

Na prvog americkog ambasadora u Bosni i Hercegovini se dugo cekalo. Tek kada je Victor Jakovich pod granatama stigao u Sarajevo, mnogi su Bosanci odahnuli, drzeci americke namjere ocuvanja Bosne ozbiljnim. Cinjenicu da je Jakovich bio bezinicijativni, neiskusni i u State Departmentu neuticajni ambasador kompenziralo je njegovo druzenje sa sarajevskom rajom, sto su ovdasnji diletantski novinski urednici isticali kao njegovo vrhunsko dostignuce.

John Menzies je bio drugi po redu americki ambasador u Bosni. Njegovo, kao i Jakovichevo, prvo proizvodjenje u rang ambasadora bilo je dovoljno tek za skraceni mandat. Uzrok tome su bili simptomi bolesti kojoj diplomati ne podlijezu precesto: visak ljubavi i, u ovom slucaju, saosjecanja za situaciju kroz koju je Bosna tokom agresije prolazila. Odlucno je odbio zahtjev svoje administracije za organizacijom susreta bivseg predsjednika Jimmyja Cartera sa Radovanom Karadzicem, ocjenjujuci taj pokusaj unaprijed propalim. Rezultat susreta Carter - Karadzic mu je dao za pravo, ali je zbog svoje principijelnosti morao ranije u Washington.

Krivulja koja pokazuje ugled i uticaj americkih ambasadora rasporedjenih u svijetu svoj rast u Bosni je nastavila imenovanjem Richarda Kauzlaricha. Krunu njegove uspjesne misije predstavlja silazak garniture ekstremnih nacionalista u Republici Srpskoj i drasticna promjena politicke konfiguracije u ovom entitetu. Svi radikalni, retrogradni, kriminalni i korumpirani segmenti bosanskohercegovackog drustva mogu odahnuti zbog njegovog odlaska. Ostali imaju razloga za zal za Richardom Kauzlarichem.

RIJEC U FOKUSU

Austrijski diplomat Wolfgang Petric novi je medjunarodni administrator Bosne i Hercegovine. Austrija nam, tako, opet simbolicki otvara vrata Europe u praskozorje dvadeset prvog stoljeca, isto kao sto je to cinila Austro-Ugarska na pragu dvadesetoga. Naime, administrator Bosne i Hercegovine tad bijase Benjamin Kallay (1839-1903). Kao austrougarski ministar financija, ovaj Madjar bio je strucnjak za juznoslavenske zemlje. Vodjen idejama austroslavizma, Kallay je htio u okrilje Monarhije privuci Srbiju, ali mu to nije uspijevalo zbog tadasnjeg jakog ruskog utjecaja na Balkanu, s jedne, i oslobodilackog pokreta juznoslavenskih naroda, s druge strane. Pa ipak, njegova misija kao administratora Bosne u povijest nase zemlje ostat ce upisana zlatnim slovima, jer Kallay bijase covjek koji je u Bosnu i Hercegovinu uveo modernu drzavnu upravu zapadnoga tipa, razvio kapitalizam uz prodor austrijskog i ugarskog kapitala, te zapoceo njenu punu integraciju u tada najvecu i najmocniju europsku monarhiju.

Austrougarska okupacija donijela je drzavi modernu industrijsku i prometnu infrastrukturu, svjetovno skolstvo, europski ustrojila njena urbana sredista i uvela parlamentarni zivot na bazi visestranacja. Cesto se kaze: Austrijanci su za pedest godina ostavili snazniji trag u Bosni nego Turci za pet vijekova, barem kad je u pitanju graditeljska bastina i moderno drzavno uredjenje. Naravno, Kallay je tad nailazio na velike otpore prije svega Srbije, pa onda i jednog dijela bosnjacke vlastele, koja je u njemu vidjela tek krscanskog zavojevaca. "Bolje gimnazija nego Azija!", odgovarao im je tad hercegovacki pisac Mehmed-beg Kapetanovic Ljubusak, cvrsto stajuci na stranu Kallayevih reformi, uvidjevsi da je Bosna europska zemlja i optirajuci za njenu europsku orijentaciju. Benjamin Kallay ukazom je tad naredio da se u Bosni i Hercegovini ima upotrebljavati "bosanski jezik", a da u njoj zive gradjani "bosanske nacije". Ovoj ideji suprotstavljali su se ponajvecma bosanski pravoslavci i katolici, jer proces nacionalne identifikacije vec bijase poodmakao, tako da povratka na bosansko jedinstvo nije bilo.

Bosna je tad bila anektirana Austro-Ugarskoj, za sto je Kallay prokrcio put, vjerujuci da ce tako prestati aspiracije Srbije prema njoj. Tu se grdno varao. Medjutim, Bosna je tad ipak bila integrirana u Europu, receno danasnjim idiomom. Pisma od Sarajeva do Beca stizala su za dvadeset i cetiri sata ekspresnom postom, a dobrostojeci putnik usao bi u vlak na Staroj stanici i za petnaestak sati stizao na becki juzni zeljeznicki kolodvor, bez ikakvih granicnih kontrola, pasoskih i carinskih isprava. Svi gradjani Monarhije nominalno su imali ista prava, bez obzira na njihovu nacionalnu i vjersku pripadnost.

Danas kad vlakovi ne voze ni do Podlugova, a kamoli do Beca, kad na putu do Zagreba morate preci cijeli labirint drzavnih i nacionalnih granica, mnogi se Bosanac s nostalgijom sjeti Kallayeva vremena, uz narodnu izreku: Ode Svabo, ode babo... Pred Wolfgangom Petricem danas stoji mnogo tezi zadatak - uvesti Bosnu u Europu, nastaviti ono sto je zapoceo njegov predsasnik Benjamin Kallay, ali ne s ciljem dominacije nad ovom zemljom, vec sa svrhom njena ravnopravnog uvodjenja u "europsku kucu". Neka mu je Bog na pomoci, jer s danasnjim bosanskim vlastodrscima i sam Kallay bi vjerojatno zavrsio na psihijatrijskoj klinici Steinhof u Becu