Arhiva DANI 116
KANTAUTOR
Pise: Miljenko JERGOVIC |
|
ZENE IZ ILIJASA NA TRZNICI SU PRODAVALE SIR. S Jadrankom Stojakovic jedna je rijec usla u nasu povijest. Bila je to rijec kantautor. Po shvacanju Duska Trifunovica iz emisije "Na ti", kantautor je onaj koji sam svira i pjeva svoje ili tudje pjesme; to je jedan - kako bi se reklo - buntovnik, pa uz njegovo ime treba spomenuti i Boba Dylana. Uz Jadranku se isto tako spominjao Dylan, premda ona nikakve veze s njime nije imala, niti je u njezinoj pojavi i pjesmama bilo iceg buntovnickog. Svirala je meko i pjevala njezno kao da vec u ono vrijeme nije bila odavde, nego iz neke zemlje u kojoj se vise vodi racuna o tome kako smjerno beharaju tresnje nego o tome kakav kijamet nastaje kad snijeg padne na behar. Drugi kantautor zvao se Slobodan Samardzic. On je pjevao: Laz ima kratke noge, ali zato ima krila, ona leti, leti, leti kao albatros. Njegova karijera bila je sitnija, izvan Sarajeva za njega nisu ni culi, ali bi se katkad pojavljivao u onim cudnim emisijama koje su pocinjale u petnaest do sedam, a zvale su se "Hej haj brigade", opet po pjesmi koja je pjevala o onima koji svoju zemlju srcem grade. Slobodan Samardzic obilazio je gradilista omladinskih radnih akcija i pjevao brigadirima jer je tako bilo jeftinije, jer za njega i za jos jednog s gitarom nije trebao ni razglas, niti je trebala bina. Ali najveci i najzanimlji-viji kantautor u ovoj povijesti bio je Miladin Sobic. Snimio je dva albuma za Diskoton i godinama nije silazio s onih Venovih top-lista, koje su prilicno tacno oslikavale koja se muzika slusa u Sarajevu i okolici, iako bi sasvim rijetko ime pjevaca i naziv pjesme bili ispravno napisani, pogotovu ako je pjevac bio stranac. Srecom, Sobic je u to vrijeme bio domaci, iako je bio Crnogorac. Medjutim, kako se u njegovim krajevima bas i nije slusala narodna muzika, a tip koji bi sam sjedio i nesto tamburao mogao je izazvati samo sumnju, tako je Miladin Sobic postao sarajevska zvijezda. Za njega se nije znalo ni u Zagrebu ni u Beogradu, niti su u tim gradovima prodavane njegove ploce. Sobic je pjevao: A zar ne bi bilo ljepse sad misliti na vinograd, kao dragom diciti se njime, cuvati ga zime. Pa je onda pjevao: Molim zidara sa novogradnje preko puta da mi kratko rukom signal da, ako dodje gradski autobus, mozda sidje Marija. Ili: Sunce tebi, sunce meni, tebi jedan, meni drugi put. A onda je kao najveci sarajevski kantautor morao biti i posljednji. Onog dana kada je Miladin Sobic zauvijek otisao iz naseg grada, ugasena je iluzija da bi covjek sam s gitarom imao gradu i svijetu nesto reci i da bi to nesto moglo biti vazno. S posljednjim kantautorom umrla je zapravo poezija nase povijesti, dani vjere u pjesme koje se mogu pjevati, a ipak su pjesme po pravilu i zakonu. Tako je na kraju nestao i covjek koji nije znao ni svirati, ni pjevati, ali je najvise od svega zelio biti kantautor i htio je da ga njegov grad takvim dozivljava. Zvao se Asaf Besovic i evo ga cujemo kako neke 1981. kroz crnu sarajevsku noc u praznoj dvorani Trasa pred dvojicom-trojicom podsmjesljivaca urla: Virdzinija, nisi moga soja. Zato je trebalo imati hrabrosti. Lako je bilo biti Jadranka Stojakovic ili Miladin Sobic pa pjevati pred stotinama ljudi, ali Asaf je na ovom svijetu pjevao sam. |
Objavljeno u broju 116 DANA, 20. august / kolovoz 1999.
Home - Novi broj - Arhiva - Uz ovaj broj - Intervju DANA - Bosanski barometar
© Copyright Nezavisni magazin DANI, 1999.