Bosanski barometar 1999

Dobri, stari Politikin zabavnik! Da slucajno izlazi u bosanskom medijskom prostoru, na svojoj drugoj strani u znamenitoj rubrici Ripley - Vjerovali ili ne morao bi objaviti vijest iz nesvijesti, jer se upravo tu jedino moze smjestiti pobjeda prava nad politikom u zemljici Bosni. Zvuci nevjerovatno, a ne vjerovatno da je Ustavni sud BiH donio odluku kojom ponistava dosadasnju celnu organizaciju Vijeca ministara BiH jer je ona protivna Ustavu BiH i Dejtonskom sporazumu. Ma, ljudi, je li to moguce?! Da, Ustavni sud BiH, kao kolektivni Radanovic, zabio je gol kada se to najmanje ocekivalo!

Ova odluka budi i tracak nade da ce u dogledno vrijeme "devetorica ili bar petorica nepotkupljivih" donijeti i odluku o konstitutivnosti sva tri naroda na podrucju cijele BiH. Ustavni sud se ovakvim potezima oslobadja politicke korupcije koja je implicitno bila prisutna u ranijim odlukama, ili cak i u samoj pravnoj egzistenciji Suda. Zato bi bilo mudro da Parlament BiH izglasa uredbu o znacajnom povecanju placa sudija Ustavnog suda BiH s nadom da ce i to uticati na pocetak javnog prepoznavanja sudija Ustavnog suda BiH kao Nesalomljivih i Nepotkupljivih. Takvu odluku tesko je ocekivati, tim prije sto ce i sprovodjenje odluke Ustavnog suda naici na niz prepreka tzv. drzavnih poslanika, mada bi bilo logicno da je odluka najviseg sudskog tijela neupitna i nepodvediva pod bilo kakav nacionalni interes. Bude li otpora stvaranju prave savezne vlade koja je, evo, dobila pokrice i u pravnom sistemu dejtonske BiH, Visoki predstavnik naprosto mora smijeniti sve politicare kojima su usta puna demokracije i pravne drzave, a svojim djelovanjem je miniraju. To je jedini nacin. Jedan i jedini. Kompromis je nepotreban.

"Mnogi hrvatski politicari iz Republike Hrvatske, a, nazalost, cesto i oni iz Hercegovine, ponasaju se prema Bosni macehinski. (...) Vecina ih Bosnu uopce ne poznaje. Pjevaju se pjesme svakom dijelu Hrvatske i Hercegovine, a tko od Hrvata pjeva Bosni kao voljenoj zemlji? Nije mi znano da je itko odgovarao za stradanja bosanskih Hrvata, niti da je itko od hrvatskih politicara odgovarao za njihovo preseljenje. Ne umanjujuci srpsku agresiju, mislim da se s pravom moze reci da hrvatska politika nije cista kada je rijec o padu velikog dijela bosanske Posavine. Zar je netko za to odgovarao?" Kada ove rijeci izgovori neko od bosanskohrvatskih politicara (iskljucujuci casne izuzetke kojih je manje nego prstiju jedne ruke), onda propitivanje o hrvatskoj politici u i prema BiH na ovaj nacin zvuci kao licemjerno pranje neciste savjesti za katastrofalan polozaj u kome se nalazi najmalobrojnija bh. konstitutivna nacija. Prevaljene preko usta persone kakav je kardinal Vinko Puljic i objavljene na stranicama Tudjmanovog Vjesnika, one dobijaju nesto drugaciji kontekst. Iako se neupitnost Puljiceve opredijeljenosti za Bosnu nekad cinila kristalno jasnom, ovaj vrhovni autoritet u bh. katolickih vjernika pocesto je znao demonstrirati (ne)namjernu politicku naklonjenost onima koji te vjernike, kao, ponajbolje predstavljaju. Dakle, HDZ-u. Svojedobnom zabranom politickog angazmana svecenstva dosta je ucinio na ocuvanju aktuelnog establismenta na vlasti, te mu se mogla otvoreno zamjeriti, navodno, apoliticna pozicija "govornika o moralnim vrednotama". Konacno se Puljic usudio izaci ispod klobuka morala i otvoreno prstom uprijeti u prljavstinu hercegbosanske politike. Samo, rat je zavrsen prije gotovo cetiri godine. Da nije malo kasno za ulazak u politiku?

Utihli frontman bosanskih socijaldemokrata dobio je zasluzenu satisfakciju za sva ona nastojanja kojima je tokom ratnih i poratnih godina pokusavao u institucije odlucivanja uvesti demokratsku praksu oslobodjenu bilo kakvih pritisaka i zavrtanja ruku. Ima tome vec mnogo kako je ovaj "crveni farmaceut" predlozio terapiju za ozdravljenje bosanskohercegovackih centralnih institucija. Trazio je pokretanje rasprave pred Ustavnim sudom i donosenje obavezujuce pravne odluke o Vijecu ministara BiH, koje je truhlim kompromisima medjunarodne zajednice i domacih nacionalista organizirano poput kerbera, a ne kao operativna i profesionalna savezna vlada.

Ustavni sud zaprimio je Tokicev zahtjev. I poslije nekoliko mjeseci donio neocekivanu odluku, priznajuci koliziju centralne izvrsne institucije sa Ustavom BiH i sa Dejtonskim sporazumom. Reklo bi se da je ovo prva veca pobjeda prava nad politikom. Hoce li zazivjeti u praksi opet zavisi od domacih nacionalisticko-vlastodrzackih protagonista i OHR-ovih internacionalista, koji ce valjda smoci snage da daju primat onome sto je mjera demokracije iz koje dolaze. Dakle, pravu. Bilo kako bilo, Tokic zasluzuje da bude spomenut kao inicijator rjesavanja jednog vaznog pitanja potvrdjujuci valjanost svog izbora za narodnog poslanika, za razliku od mase poslanika-sutologa koji uredno beru dnevnice za svoje nistavno participiranje u nicemu.

Gazda Neuma i penzionerskih para hercegbosanske gubernije ne propusta ni jednu priliku kako bi svekolikom pucanstvu potvrdio svoju separatisticku dosljednost. Nakon sto je na raspravi Ustavnog suda BiH o konstitutivnosti naroda u BiH odrzanoj u Banjoj Luci porucio Srbima da se slaze sa njihovim zahtjevom kako Hrvati mogu biti samo nacionalna manjina u RS-u, puno suglasje sa srpskom politickom vlastelom ostvario je i na pitanju drzavnih granica. Iako je sporazum o granici BiH i Hrvatske parafiran od strane drzavnog Predsjednistva pred budnim ocima svjetskog politickog jet-seta, Ivan Ostap Bender glumi neumskog autonomasa i ne priznaje bosansku drzavnu granicu na Kleku, isto kao sto politicki vrh RS-a kani na Parlamentu blokirati granicni sporazum zbog svojih autonomasa iz Bosanske Kostajnice. Benderov otvoreni poziv za eksteritorijalizaciju neumskog podrucja svakako ima veze i sa ekonomskim stecevinama tokom rata pa Jelavic ima jedinstvenu priliku da svoje friske izjave programske naravi o podrsci Bosni i borbi protiv kriminala potvrdi javnom denuncijom Ivana Bendera tako sto ce predloziti njegovo iskljucenje iz HDZ-a, pa neka Bender kao koalicioni partner "patriotskog bloka" Republike Srpske formira Stranku za Neum i kroz nju upraznjava svoj mazohisticki sport: gazenje nacionalnih prava hrvatskog naroda, sto mu, pored individualnog bogacenja, ponajbolje ide od ruke. Bender nam svojim politickim djelovanjem svih ovih godina to zorno potvrdjuje.

Evropska unija skupila milion maraka i odlucila da ih ulozi u smjestaj prognanika i izbjeglica. Pa se onda predomislili i odlucili da pare uloze u to da se izbjeglice nikad ne vrate. Ne, nije greska. Upravo tu posljedicu moze proizvesti odluka evropskih parajlija da u Pakracu izgrade 22 stana za prognanike iz srednje Bosne. Neko sa dilemama u vezi sa geografijom sigurno ce se zapitati: pa zar Pakrac nije u Hrvatskoj? I kakve uopce ima veze sa srednjom Bosnom? Pa zar nije logicnije bilo uloziti te iste pare u povratak hrvatskih izbjeglica u ona podrucja gdje su nekad zivjeli? Zar se ne radi o receptu doktora sa Pantovcaka koji je svoju monstruoznu politicku filozofiju nemijesanja pripadnika razlicitih nacija zamotao u diplomatski celofan nazvan: "humano preseljenje"? Pakrac, naravno, nikad nece biti dio srednje Bosne kao sto ni srednja Bosna nikad nece biti dio Hrvatske, bez obzira sto je Haski tribunal krcat onima koji su mislili da hoce. Unatoc tim jasnim geopolitickim faktima, bosanski prognanici hrvatske nacionalnosti, u ovom slucaju, postali su primjer tesko objasnjive politike EU, koja se, s jedne strane, ubi od pomaganja da se povratnici u BiH vrate na svoje, a s druge strane ne preza od ulaganja kapitala u podsticanje njihove bezrezervne ali i interesne ljubavi prema "rezervnoj domovini". Ono sto su im vladari te "rezervne domovine" napravili u protekloj deceniji tesko da ce oprati silni milioni maraka, ali patetika patriotizma zaista ne vrijedi ni prebijene marke ukoliko prihvate maksimu "domovina je tamo gdje mi je dobro".

Na prvi pogled, reklo bi se da je SDA konacno ponudila nesto dobro od cega bi povratnici u RS mogli imati koristi. Prijedlog za uvodjenje poreza na place kojim bi se sufinansirao povratak Bosnjaka i Hrvata u Republiku Srpsku pije vode kao oblik solidarnosti sa desetinama hiljada onih ciji je jedini izbor vratiti se svojoj kuci. Inicijativa je potkrijepljena i navodjenjem zapadnoevropskog argumenta: poreza na place u Njemackoj u visini od sedam posto, a iz kojeg se finansira obnova bivse istocne Njemacke. Sulejman Tihic, vodeci SDA poslanik u Narodnoj skupstini RS, smatra da u nasim uslovima taj porez treba biti manji, ali da u svakom slucaju njegovo uvodjenje, sa visinom procenta saobrazenom stanju bosanske ekonomije, predstavlja pravu pomoc povratnicima. Mozda.

Ali, s obzirom da iz iskustva znamo kako su kadrovi SDA zaljubljeni u pare, cini se da nije nerealna opasnost pretvaranja tog poreza na place u porez za SDA. Samo kad se sjetimo ratnog prikupljanja para u reziji SDA pod sloganom Zima z94, odmah nam bude hladno oko srca, a strah da povratnici u RS nece ni vidjeti taj novac raste geometrijskom progresijom. To je problem sa SDA. Njoj se a priori ne vjeruje jer je iskustvo bolno. Cak i dobre i humane inicijative pretvore se u svoju suprotnost. Zato je skepsa pravi odgovor na ovu inicijativu SDA, mada javna diskusija o ovom prijedlogu ne bi bila na odmet.

Da se bosanskohercegovacko pravosudje tesko odvikava od prakse vodjenja postupaka i presudjivanja po inerciji povremenih politickih kampanja svjedoce i dva aktuelna procesa sa nesumnjivom politickom tezinom: sudjenje poslaniku Abdiceve Demokratske narodne zajednice Mirsadu Djedovicu i podizanje optuznice protiv visokih funkcionera nekadasnje Narodne banke Bosne i Hercegovine Envera Backovica i Zuhdije Fetahovica. U prvom slucaju, Vrhovni sud Federacije je ukinuo osudjujucu presudu protiv Djedovica donesenu na Kantonalnom sudu u Sarajevu, nalozivsi pritom novo sudjenje zbog nevjerovatnih povreda Zakona o krivicnom postupku od strane Suda, poput uskracivanja optuzenom garantiranog prava na predlaganje i saslusanje svjedoka. Po istoj matrici zapocinje i proces protiv Backovica i Fetahovica, samo sto se ovog puta u ulozi eklatantnog prekrsioca istog zakona pojavljuje Kantonalno tuzilastvo u Sarajevu. Tako je kantonalni tuzilac o podizanju optuznice prvo obavijestio javnost, pa tek onda optuzene i njihove branioce; u saopcenju je iznesen dispozitiv optuznice prije nego sto je istekao rok za prigovor protiv optuznice i prije nego sto je ona stupila na pravnu snagu; optuznica je podignuta prije nego sto je okoncana istraga; tuzilac je preuzeo ulogu suda onemogucivsi provodjenje istraznih radnji po prijedlogu odbrane; onemoguceno je pravo odbrane na sagledavanje predmeta i spisa prikupljenih tokom istrage... Nakon opravdanih prigovora na lagodan odnos pravosudja prema podnesenim krivicnim prijavama, kampanjska azurnost suda i tuzilastva iskazana u slucajevima "Djedovic" i "Backovic i Fetahovic" skoro pa namecu nasrudinhodzinsku dilemu: je li bolje kad pravosudje i tuzilastvo krse zakone ne radeci svoj posao ili je bolje kada zakone krse radeci?

Tuzlanska afera je, izgleda, jedan od glavnih slucajeva kriminala i korupcije u drzavnom sistemu kojim se bavio tzv. antikorupcioni tim Ureda visokog predstavnika u svom, jos uvijek, nepublikovanom izvjestaju. Naravno, The New York Times nije "otkrio Ameriku" objavljujuci dijelove izvjestaja koji govore o milionima budzetskih maraka koji su nestale ko zna gdje. Vikalo & co su, medjutim, svoje poslove odradjivali tako profesionalno da se niko, u skladu sa zlatnim pravnim regulama, nije usudio posumnjati u njihovo postenje dok i ako im krivica ne bude dokazana.

Zbog svega toga javno oglasavanje novog kantonalnog tuzioca u Tuzli, Ize Tankica, dolazi u kljucnom momentu jer pokazuje da se sudski organi, barem na rijecima, ne boje uhvatiti ukostac sa organiziranom pljackom pod zastitom sistema. Tankic tvrdi kako se, za razliku od zalbi bivseg kantonalnog tuzioca Salcina Dzanica, ne boji ako ga i prisluskuju: "Moj telefon moze da prisluskuje ko hoce. Ne bojim se toga. Ono sto pricam telefonom ili ovako bit ce isto, jer su moja vodilja zakoni."

Mozda zvuci hrabro i bezobrazno kada Tankic kaze da bi tuzioci trebali imati platu od 5.000 KM. Ali kada bi se tih 5.000 uporedilo sa milionima koji su posljednjih mjeseci isparili na racun cinjenice da se niko ziv iz garniture koja je osumnjicena nije plasio da bi ikad mogao biti optuzen, onda je jasno da razliku izmedju 5.000 i 600 ili 700 maraka mjesecno (koliko sada zaradjuju tuzioci) placaju - opljackani poreski obveznici.

Ali i istruhle osnove zakonodavne, izvrsne i sudske vlasti.

dobar potez	los potez	onako
vrlo dobar potez	grozan potez
odlican potez	katastrofalan potez

	USTAVNI SUD BiH
	KARDINAL VINKO PULJIC
	SEJFUDIN TOKIC
	IVAN BENDER
	EVROPSKA UNIJA
	SDA
	KANTONALNO TUZILASTVO U SARAJEVU
	IZO TANKIC