Autonomna pokrajina Fikreta Abdica ostavila je hiljade mrtvih Krajisnika, koje vise nikakva politika i demokracija ne mogu vratiti. Svjesni su toga i Krajisnici, no izgleda da njihov guverner nije: nakon nedavne izjave da moze vladati sam, iz Stranke za BiH su mu jasno porucili - jedino ako se okrene pravljenju neke nove autonomije. Trenutni odnos snaga u Unsko-sanskom kantonu, tvrde izvori iz SDA lijevo orijentirani, na strani su ekstremne mladomuslimanske desnice, koja se drzi jos malo u srednjoj Bosni, u Sarajevu po coskovima, a u ovom kantonu ima kompletnu vlast. Koliko ce jos Krajisnici i(li) OHR trpjeti takvu situaciju najbolje ilustrira primjer Sanskog Mosta: general Alagic je smijenjen sa mjesta nacelnika i pored sve aure ratnog herojstva. Ni Cazinjani vise nece da sute pognutih glava - nakon spektakularnog hapsenja stotinjak svojih sugradjana, javno porucuju da nece dozvoliti da se njima manipulira u ime visih ciljeva vladajuce stranke, kojoj i sami pripadaju. Gradili su je, kazu, ali ce je i rusiti - jer ih je izdala?!

"... dana 05.07.1999. god. oko 02,10 sati u mjestu Cazin u ul. 101. Muslimanske brigade, zasad nepoznati izvrsilac je izvrsio nalog i postavio eksplozivnu napravu nepoznate marke ispod sluzbenog putnickog vozila marke zGolf', registarskih oznaka 718--E-386, vlasnistvo PU Cazin, a koje je bilo parkirano u dvoristu porodicne kuce Budimlic Cazima, nacelnika PU Cazin. Usljed djelovanja eksplozivne naprave, na sluzbenom vozilu, na privatnom vozilu koje je bilo parkirano u garazi, te susjednim porodicnim kucama nastupila je materijalna steta velikih razmjera." Ovako je u "sluzbenoj zabiljesci" obrazlozeno "lisavanje slobode" osumnjicenih za ovaj cin, koji je policija okarakterizirala kao teroristicki.

Ono sto ne pise u "sluzbenoj zabiljesci", a sto su za Dane ispricali "osumnjiceni teroristi", jeste sljedece: pomenuti automobil je bio "golf cetvorka", jedini takve vrste u cazinskoj policiji i jedino ga je koristio nacelnik policije, kako za sluzbene tako i za privatne poslove. To potvrdjuje i cinjenica da je automobil u dva sata poslije ponoci bio parkiran ispred njegove kuce, sto je po pravilima sluzbe zabranjeno, a sto bi Budimlic kao nacelnik policije morao znati (istovremeno, njegov privatni automobil je bio u garazi, kako jasno pise i u "sluzbenoj zabiljesci"). Poslije eksplozije sacinjen je spisak osumnjicenih (Na osnovu cega i ko ga je sacinio? Jer, nigdje i niko od sluzbenih lica u cijelom slucaju nije osumnjicenima ponudio nikakve argumente i dokaze.), koji su bez ikakvog pismenog naloga privodjeni; na informativne razgovore pozivani su telefonski ili usmeno, naravno u stanicu policije, gdje su im onda uzimane izjave koje su morali potpisivati, a nekoliko ih je cak radilo i test na poligrafu u Bihacu; pretresane su im kuce, a nekima, bogami, i stale i njive. IPTF nije obavijesten o slucaju, ucinili su to prijatelji privedenih. Saslusano je, kako tvrde ovi Cazinjani, preko stotinu ljudi. Hamdija Ljubijankic, stopostotni ratni vojni invalid bez jedne noge, ruke i oka, tvrdi da je na saslusanju bio devedeset deveti po redu.

Kompletan slucaj ima puno dublju politicku pozadinu nego sto to policija i vlast u opcini, pa i Kantonu, zeli priznati. Naime, privodjeni tvrde da je eksplozija posluzila kao odlican povod da se obracunaju sa svim clanovima SDA koji su do tada pokazali bilo kakvu neposlusnost i protivljenje aktuelnoj vlasti. Bukvalno su kupljeni sa ulica, iz kafica i kuca, i odvodjeni na ispitivanja.

Sveznajuca sprava
Na dan eksplozije Hasan Hadzalic je sjedio u kaficu "Luka" sa prijateljem Suadom Dzehverovicem, sa kojim je razgovarao sta se desilo prethodne noci. "Usla je policija. Sve sam u tom trenutku mogao pomisliti, ali ne i da su dosli po mene. Nisam vjerovao da ce me tako poniziti." Prisli su mu i obavijestili ga da se mora odmah javiti u stanicu policije. Opomenuo ih je da se tako ne sale, jer ljudi slusaju, na sta su mu oni rekli da imaju usmenu naredbu da ga privedu u "marici", ali, s obzirom da su ga poznavali odranije, predlozili su mu da ide u svom automobilu, kako bi bila manja bruka, s tim da ce sa njim ici jedan policajac. "Jadna je ona drzava koja hapsi svoje borce."

U policijskoj kancelariji bili su Sead Kazaferovic, sef krim-sluzbe u Cazinu, i nekoliko inspektora iz bihackog MUP-a. Poceli su uvjeravati Hadzalica da nije uhapsen, a "primorali su me da dodjem". Pitali su ga gdje je bio prethodne noci: otisao je u dzamiju na aksam-namaz, poslije sa prijateljima na kahvu, kao i uvijek, i onda kuci. Na njegovo pitanje zasto je priveden, odgovorili su da je nacelnik policije izjavio kako je sa njim u zavadi?! Hasan je htio znati je li to dovoljan razlog da se neko privede u policiju i osumnjici za nesto, a oni su odgovorili potvrdno. Priznaje da im je rekao da zna za eksploziju i da bi bio najsretniji da su u automobilu u trenutku eksplozije bili nacelnik policije, Juso Hadzic, komandir policije, i Ahmet Sumar, zamjenik komandira. Pustili su ga jer je dosao IPTF, koji je insistirao na tome da ga ne mogu zadrzavati bez osnova. Bio je prvi osumnjiceni.

Sutradan, uz pismeni nalog istraznog sudije Jadranke Lojic, pretresli su mu kucu. Prije nego sto su poceli, pitali su ga ima li sta za prijaviti. Hasan priznaje: "Rekao sam da imam zolju i nekoliko bombi, i to sam im odmah i nasao." To je bilo sve sto su nasli kod njega. Uz tvrdnju da im on ne treba, otisli su. Ali, samo dva dana poslije, pred "Luku" je opet dosla "marica". Policajci su prisli Hasanu i drsko mu naredili da krene sa njima, pozivajuci se na usmeno naredjenje komandira stanice. Pobunio se i zaprijetili su silom. Prijatelji su mu savjetovali da ne pravi sebi probleme i krene sa njima, a oni ce alarmirati IPTF. "Usput su me provocirali. Siguran sam da su trazili povod da me fizicki napadnu." Nisu ga nasli. U stanici je opet bio Kazaferovic, koji je rekao da Hasan treba inspektorima iz Bihaca, koji su takodjer bili prisutni. Cekao je sat vremena i onda je dosao policajac koji mu je saopcio da ce ga prebaciti u Bihac.

Policijski automobil, u kome je i on bio, stigao je u bihacki MUP oko cetiri-pet poslijepodne. U sobu gdje su ga smjestili dolazili su inspektori koje je odranije poznavao i sa njim nesluzbeno razgovarali. Nesto prije ponoci pokazali su mu dvije stolice na kojima je trebao provesti noc. Htio je obaviti namaz. Nisu mu dopustili. Presjedio je citavu noc. Ujutro mu je jedan inspektor donio izjavu koju je u medjuvremenu sacinio. Pisalo je gdje je Hasan bio u noci kad se desila eksplozija. Potpisao se. Odveli su ga u sobu na sprat u kojoj se nalazio poligraf. Izvjesni Bajro mu je rekao da ne mora raditi taj test ako nece, jer "to je sprava koja sve zna". Hasan je prokomentirao da je jedino Allah sveznajuci, a Bajro potvrdio: "Da, da. Ali ovome se ne moze nista sakriti." Smatrajuci da nema sta kriti, pristao je da se testira i potpisao da to radi dobrovoljno. Razgovarali su, Bajro i Hasan. U jednom momentu sveznajuca sprava je nesto pokazala i Bajro je viknuo na njega: "Jesi li prisutan?" Hasan je odgovorio: "Zar me ne vidis?"

Kad su zavrsili sa testiranjem, Bajro ga je vratio inspektorima. Poslije sat vremena dosao je Suad Poprzenovic i donio mu rjesenje u kome je bilo obrazlozenje o "lisavanju slobode". Komentarisao je: "Ma, nije ovo nista, ali moralo se." Pustili su ga oko cetiri poslije podne. Policajci su mu rekli da je pod pojacanom prismotrom, a Hadzalic tvrdi da mu je jedan policajac priznao da imaju usmenu naredbu da ga stalno kontroliraju, preciznije - maltretiraju. Nekoliko puta bio je prisiljen zvati IPTF da ga zastiti od policije. Kaze: "Nekad smo najvise mrzili IPTF, mislili smo da su k'o cetnici, a danas Bogu zahvaljujemo sto ih imamo. Jer, da nije njih, ja bih i sad bio u zatvoru, imao bih debeli dosje sa optuzbama, a dosad bi me sigurno i slikali kako potpaljujem eksploziv."

Sve - u interesu drzave
Hasan Hadzalic bio je medju prvim osnivacima SDA, Patriotske lige i prve brigade osnovane u tim krajevima. Sjeca se vremena kada se Fikret Abdic vratio u Krajinu, poklopio sve i hapsio Mirsada Veladzica. "Nasa brigada ga je tada jedina stitila", kaze. Veladzic je od njega trazio da 1993. godine rukovodi radovima na obnovi stare medrese koja u ex-Jugoslaviji nije radila. Zbog toga ga je hapsio Irfan Saracevic Zile (jedan od kljucnih ljudi u autonomnoj pokrajini Fikreta Abdica), i "radili su to sa vise dostojanstva nego ovi danas", tvrdi Hadzalic. Kad je medresa proradila, "zvanicno nisam nista radio, a nezvanicno sam bio uz Mirsada Veladzica i radio sve poslove koji su bili zod interesa za drzavu'". (Preciznije receno: naruceni poslovi od posebnog interesa za Mirsada Veladzica. Hasan uz smijeh priznaje da je "slucajno" bio u dzamiji kad je tu dosao efendija Colakovic i bio napadnut i otjeran, te kad je napadnut Haris Silajdzic - opet "slucajno".)

Dobrovoljno se prijavio u 505. buzimsku brigadu 1994. godine, ali su ga zarobili autonomasi i bio je u logoru Drmeljevo osam mjeseci, gdje su ga tjerali da pred ostalim zarobljenicima u rukama drzi vrelo zeljezo.

Kad se rat zavrsio, opet je bio uz Mirsada Veladzica i opet je "nezvanicno svasta radio". Ali, nije mu se svidjala politika koju su vlastodrsci provodili i stalno se bunio govoreci Veladzicu da se borci sve vise zapostavljaju. "Nikad nista nisu uradili da promijene status demobilisanih boraca, koje su nakon rata podredili kriminalcima za koje su borci morali raditi da bi prezivjeli i prehranili porodice." Kasnije su se iz nuzde poceli zaposljavati i kod autonomasa, koji su im se podsmijevali i govorili im: "Eto sta vam je Alija dao."

Zbog svojih prigovora pao je u nemilost. Danas tvrdi: "Mirsad Veladzic je provodio politiku postavljanja sto amoralnijih kadrova na podrucju citavog kantona kako bi mogao sa njima manipulisati kako mu odgovara. Nikad nije htio o tome razgovarati. Oni ce poslije ovoga nas sigurno demantovati i poceti se pravdati navodeci pozitivne stvari. Ja sam u SDA i stalno sam javno iznosio negativne primjere. Pozitivne vise i ne znam. I bas me zanima sta ce oni imati istaci kao pozitivno."

Navodi ilustrativan primjer pogresne kadrovske politike. Kad je u Cazinu postavljen Cazim Budimlic na mjesto nacelnika policije, Hasan tvrdi da mu je Ibrahim Veladzic Baja pokazao listu potpisnika Abdiceve autonomije na kojoj je bio i Budimlicev potpis. Ali, to je samo jedan od razloga zbog kojih se Hadzalic ne slaze sa nacelnikom: "Nikad puske nije uzeo u ruke. Rahmetli Izet Nanic ga je hapsio jer nije htio da se bori." Prije rata je, tvrdi dalje, Budimlic bio prekaljeni udbas, na pocetku rata clan opozicije koji je SDA javno nazivao "povampirenim hordama" i tek kad je uvidio da ne moze na vlast, usao je u SDA. Iskopirao je Hasan listu sa nacelnikovim potpisom, pokazao vecini policije i dao je Jusi Toromanovicu, koji je u to vrijeme bio clan Izvrsnog odbora SDA Cazin, ali: "Nikad niko se nije oglasio o tome. Od tada me policija stalno kontrolise, jer to i nije policija ove drzave, nego Cazimova."

Hadzalic priznaje da su mu sugradjani cesto govorili da puno prica i da ce ga to doci glave. "U posljednje vrijeme sam javno izjavljivao da neki ljudi iz policije koji su na rukovodecim mjestima trebaju sjediti u Haagu zbog zlocina koje su radili, a ne u svojim foteljama. Konkretan primjer je Ahmet Sumar, zamjenik komandira, koji je bez ikakvog razloga ubio civila. Optuzivao sam i neke ljude koji sad sjede u kantonalnom MUP-u. Sve ovo sto se sad desava bio je njihov scenarij kako bi me optuzili i proglasili za vodju terorista, ali nisu mislili da ce se IPTF ukljuciti u slucaj."

Svjedoci su zivi
Ubijeni civil koga Hadzalic pominje je Mujo Covic. Dani posjeduju izjavu njegove porodice: supruge Semse, koja je nepismena i ovjerila je izjavu otiskom prsta, i kcerki Edine i Veldine sa potpisima. Pored ostalog u toj izjavi pise: "... noci 08.08.1994. godine u 02,30 sati, dosli su radnici policije po mog muza Muju. Dobro se sjecam da je bio Sakib Blazevic... Bila je noc, struje nije bilo... Cim su vrata otvorena, policija je usla u kucu te zapocela pretres... djeca su plakala sva u strahu... Sakib je uzeo pistolj marke 'zastava' cal. 7,62 mm, koji je moj muz posjedovao na odobrenje... Nakon preturanja po kuci isti su naredili da Mujo krene sa njima, a usput su pitali za Mujina brata Zijada, koji je vec odavno bio u 'AP ZB Velika Kladusa'. Muju su odveli i od tada se nije vise nikada javio... nikad nista nisam saznala osim pogovaranja da je mog Muju ubio navodno policajac Ahmet Sumar... ja bih barem da znam, ako je tacno da je ubijen, da mi se kaze gdje je zakopan... trazit cu istinu o svom muzu sve dok sam ziva i ja i moja djeca, jer nije bilo razloga da se moj muz privodi, a kamoli da bude zubijen'..."

Pored ove izjave, Dani posjeduju i Informaciju koju je sastavio jedan od svjedoka ubistva Muje Covica, a koja je prema nasim saznanjima, dostavljena IPTF-u Cazin, kantonalnom tuziocu i federalnom ministru policije. Izmedju ostalog u njoj pise: "... oslobodjen je Sturlic (selo, prim. aut.) od zparavojnih formacija APZB', te su snage Petog korpusa usle u Sturlic... privedena su neka lica, navodno pristalice APZB... meni je bilo poznato samo ime Mujo Covic... Naredno jutro, kad smo ustali, trebalo je loziti vatru kako bi pravili jutarnju kafu. Ahmet Sumar, pomocnik komandira, i Sakib Blazevic, zamjenik komandira PU Cazin, a sada komandir PS za prelazak drzavne granice u Bihacu, naredili su da dovedemo Muju Covica da nalozi vatru. Doveden je, a mi smo vecinom bili u kuci. Tada je Sumar izasao, otisao do Muje i nesto sa njim razgovarao, te izvadio pistolj marke zkolt' cal. 38 mm i opalio jedan metak u njegovu glavu. Nakon toga Mujo je pao, a Sumar se vratio u kucu gdje smo bili i sviju nas obavijestio: zEno, ubio sam ono djubre'. Tad je Sakib Blazevic ostro reagovao vicuci na Sumara, ali ovaj nije nista reagovao. Mi smo tu bili i dalje u kuci, a niko od nas nije niti pokusao da ukaze prvu pomoc tad jos uvijek ranjenom Muji. Tek kad je proslo mozda i deset minuta, tad su Rusmir Klicic i Safet Hodzic Muju zamotali u vojnicko cebe i odvezli ga plavom policijskom maricom u bolnicu Cazin. I od tada ne znam sta je sa njim bilo. Osim mene, prisutni su dakle bili Sakib Blazevic, Rusmir Klicic, Jasmin Toromanovic, Safet Hodzic, Almir Nadarevic (vecina njih je i danas u policiji, prim. aut.)."

Ponizeni borci
Mnogo je primjedbi na racun rada policije u Cazinu, a posljednje privodjenje gradjana bilo je kulminacija njihovog nezadovoljstva, zbog cega svi otvoreno zele govoriti jer smatraju da su osumnjiceni bez ikakvih argumenata. Angazirali su advokata i spremaju se na privatnu tuzbu. Naglasavaju da iza svega stoji politika. "Neki od privodjenih su predsjednici SDA u svojim mjesnim zajednicama, clanovi Izvrsnog odbora Stranke, poslanici, a svi osumnjiceni su clanovi SDA", prica Abdulah Cehic, predsjednik kluba SDA u Opcinskom vijecu i clan Izvrsnog odbora Stranke. Njega je 11. jula telefonom nazvao inspektor Lipovic i trazio sluzbeni razgovor vezan za teroristicki akt koji se desio. Rekao mu je da za to ima nalog iz Kantona i pitao ga za eksploziv koji je predao u "Zetvi" - akciji u kojoj se predavalo naoruzanje i municija preostali u privatnom vlasnistvu iz proteklog rata. Akcija je provedena pod pokroviteljstvom medjunarodne zajednice, a drzava BiH je garantirala anonimnost. Cehic se pozvao na poslanicki imunitet i odbio sluzbeni razgovor. Rekao je da nije predavao nikakav eksploziv. Na tome je i ostalo. Cehic tvrdi da su "aktivnosti policije bile tendenciozno usmjerene iskljucivo na rusenje stranacke strukture. SDA nije stala na nasu stranu, niti se oglasila o radu policije koji je bio usmjeren protiv nas. Time je Stranka i sama prihvatila dio odgovornosti za ovo sto se desilo. Medjutim, to ce se, garantujem, odraziti na sljedecim izborima jer vecina privedenih je i organizirala izbore na terenu."

Cehic je, kao i ostali nasi sagovornici, bio dokazani borac u proteklom ratu, tri puta ranjavan. Dok prica, neko od prijatelja mu sugerise da kaze kako je citava njegova porodica bila u ratu, on odmahuje rukom i naglasava da to vise nikoga ne zanima i da su ratne zasluge danas samo minus. Sa tim se svi slazu. Na kraju dodaje da niko u policiji, gdje ima mnogo prijatelja jer je jedan dio rata proveo u policiji, ne zna ko je sacinio listu osumnjicenih, sto cijeli slucaj stavlja pod dodatni veo tajnosti.

Price ostalih sagovornika su, manje-vise, slicne. Naglasavaju da ih najvise boli sto su se prema njima odnosili kao prema zadnjim kriminalcima. Muhamed Besirevic kaze: "Dovoljno je sto su usred dana dosli da mi pretresaju kucu naocigled autonomasa koji su virili iza zavjesa i likovali." Ibro Durakovic, aktivista SDA, tvrdi da je ovaj progon pojedinaca poceo vec odavno, preciznije, jos od prvih poslijeratnih izbora, kada je Mirsad Veladzic sa svojim ljudima sa listi predlozenih kandidata skidao koga je htio, odnosno one koji mu nisu bili slijepo odani. Cijeli slucaj je, kaze, uticao na rusenje njegovog autoriteta u gradu i ovu hajku smatra politickim progonom. Ismet Dzinovic, najmladji od osumnjicenih za podmetanje eksploziva, odvodjen je na ispitivanje i u Bihac, a Ahmet Sumar je nudio 20.000 DM njegovom komsiji Muhamedu Skrgicu samo da ovaj posvjedoci da je Ismet od njega trazio da kupi eksploziv. Skrgic je odbio da lazno svjedoci. Sutradan mu je policija pretresla kucu. Suad Bajramovic, aktivni sportista, drzavni prvak u taekwan-dou, takodjer je osumnjicen za postavljanje eksploziva. Besiru Durakovicu su nudili da suradjuje sa njima tako sto bi im dojavljivao ko bi mogao biti upetljan u slucaj...

RVI bez prava na zivot
Ipak, najcrnji primjer uspjesnog policijskog rada na ovom slucaju je privodjenje Hamdije Ljubijankica, koji je takodjer bio osumnjicen za teroristicki akt. Kada su inspektori na saslusanju trazili od njega da kaze gdje je bio sporne noci, ovaj stopostotni invalid (u ratu je bio u interventnom vodu) pitao je: "Kako sam ja ovakav u dva nocu mogao hodati i tako nesto raditi, pa vidite da nemam noge, ruke, oka?" Na pitanje s kim se najvise druzi, odgovorio im je "sa sestrama i ljekarima", a kad su mu pretresali kucu i imanje, nasli su, veli, jedino proteze i lijekove.

Osmog jula Hamdiji je bila zakazana delozacija. Otisao je kod nacelnika za stambenu problematiku, koji je, kaze, "citav rat bio u Njemackoj i za hiljadu maraka dosao na funkciju", da pokusa traziti zastitu. Mesud Silic mu je "utjesno" odgovorio da ce "izletjeti iz tog stana naglavacke sa balkona i Hamdija i zena mu i njihovo cetvoro djece". Onda je otisao kod Mesuda Mustedanagica, nacelnika opcine, koji mu je rekao da je i sam u krizi sa stanom i da trebaju zavrnuti rukave i kopati temelje za kuce. Hamdija pokazuje svoj patrljak umjesto ruke i pita: "Sta ja da zavrnem? Gdje da kopam?" Posvadjao se sa nacelnikom. Taj dan je bio toliko psihicki unisten da je zavrsio u bolnici u Bihacu. Kad ga je zena nazvala, rekla mu je da su dolazili policajci i sve pretresli. Sutradan je iz bolnice dosao kuci i dobio poruku da se javi u policiju. Ispitivali su ga tri sata. "Sad se osjecam kao stranac u ovoj drzavi", kaze Hamdija. "Platio sam svoj ceh u ratu, a sad mi oduzimaju i pravo na stan, djecu, zivot." Kad je poceo rat u Bosni i Hercegovini, Hamdija Ljubijankic je napustio posao u Sloveniji i dosao da se bori za svoju drzavu.

"Vlasti kantona uvijek u svojim javnim istupima tvrde da u Cazinu postoji jaka politicka stabilnost. To nije tacno i ja to odgovorno tvrdim", rijeci su Muhameda Hadzipasica, koji kaze da sve ovo govori jer narod mora saznati istinu, "mora progledati sto prije ili ce imati samo bijedu koju im sadasnja vlast nudi". Tvrdi da su ljudi nezadovoljni, da je razocaranost u rezultate njihove borbe ogromna. Svoj stav Hadzipasic dalje objasnjava: "Alija Izetbegovic, kad zeli saznati sta se desava negdje, onda zove one iz vlasti i njih pita, a mi koji smo se iskreno borili za ovu zemlju zavrsili smo na ulici. Poznato je da svaka revolucija jede svoje ljude, ne znamo da li je nasa sudbina takva, ali mi se vise nemamo kome pozaliti, da kazemo sta nas boli, to nece niko da slusa, nikoga ne zanima."

Muhamed Hadzipasic je 1990. godine napustio svoj posao u Svicarskoj i dosao u Bosnu, jer se, kaze, gore uveliko govorkalo da ce u Bosni biti belaja. Clan je predsjednistva Kluba Patriotske lige u Cazinu, u kojoj je jedan od osnivaca. Jedno vrijeme u ratu je radio kao inspektor drzavne bezbjednosti, a poslije je bio direktor Centra za socijalni rad. Medjutim, 1998. godine dolazi u sukob sa politickim vrhom i ostaje bez posla. I ne samo to, "dat mi je embargo i vise nigdje ne mogu dobiti posao. Ne radim vec godinu i po". Clan je SDA i na posljednjim izborima je bio predlozen za kantonalni odbor. Ali: "Raspitujuci se za sve delegate koji su bili predlozeni da li ce sutra sigurno glasati za Mirsada Veladzica kao guvernera, zakljucili su da ja to ne bih uradio bez pogovora i ako ne bih bio siguran u svoj izbor." Skinut je sa liste.

Necemo saginjati glavu
Nikad prije nije bio u nekoj partiji, a "SDA mi je bila istetovirana u srcu. Pokrenula me je u ono vrijeme ideja koja je imala kvalitet, ali tog kvaliteta u SDA vise nema. Politika u Cazinu je dosla na tako niske grane da je covjeku od svega toga muka". Uskoro ce napustiti SDA i nece vise biti clan ni jedne politicke partije. Razlog sto je promijenio svoje misljenje o SDA je politika koju ona provodi od rata naovamo.

Na vlast u Cazinu su, tvrdi, dosli ljudi koje je iskljucivo Mirsad Veladzic postavio kao svoje poslusnike i tako omogucio sebi da ostane guverner. Vlasti u kantonu i Cazinu su, tvrdi dalje, povezane nepotizmom: "Nacelnik opcine Mesud Mustedanagic je bliski rodjak Esadu Basagicu, predsjedniku opcinskog SDA. On je clan i Glavnog odbora SDA BiH, a u Stranku je usao z96. godine. Znamo mi dobro da je on 1991. i 1992. godine imao potpuno drugaciju ideju drzave od nas. I '94. je trazio dozvolu od komandanta 503. da se mi hapsimo. Hazim Mustedanagic, dopredsjednik SDA, bliski je rodjak obojice. To su najveci poslusnici Mirsada Veladzica, i njihov porodicni lobi je sve poklopio. Nacelnik opcine provodi samovolju u Cazinu: postavlja i smjenjuje koga hoce. U opcini radi 130 - 140 ljudi i ni na jedno kljucno radno mjesto Stranka nije dala svoju saglasnost, vec sam nacelnik. Odgovorno tvrdim da SDA u Cazinu vlada samo na papiru, ali ne i u praksi, jer ovdje rezultati izbora nisu nikad provedeni. Opozicija je ista kao vlast, medjusobno se sukobljavaju samo da bi javnosti zamazali oci."

Razocaranost ovih ljudi koji su 1992. godine krenuli srcem da brane BiH je porazavajuca. Oni kojima su oni svojom krvlju omogucili da danas sjede u foteljama zahvaljuju im i priznaju to na sljedeci nacin: "Upozoravali su nas da sutimo oko cijelog slucaja eksplozije, jer u suprotnom ce nam i glava biti u pitanju. Ako nas stotinu presutimo ovo sto se sada desilo, a mi smo medju najjacim ljudima u Cazinu, onda bi to znacilo da je javnost u ovom gradu zauvijek usutkana, jer kako bi ko poslije naseg iskustva smio nesto javno reci protiv vlasti kad su nas slomili. Ali mi necemo sutiti! Gradili smo ovdje drzavu, a ne autonomiju, koju nam sad Mirsad Veladzic namece. Borili smo se protiv Abdiceve autonomije, a ovim podjelama na kantone i fizickom odvojenoscu USK od ostatka drzave Veladzic je dobio svoju autonomiju u kojoj radi sta i kako hoce. Nismo se bojali cetnika i autonomasa i ne bojimo se ni ovih koji su sada vlast. Borit cemo se i protiv njih, samo, naravno, drugacijim sredstvima. Borit cemo se i dalje za ovu drzavu i nikad necemo saginjati glavu!" Ovo je zajednicki stav Cazinjana, bivsih boraca, sa kojima smo razgovarali i koji se nijednog trenutka nisu dvoumili da li ce se njihova imena pojaviti u javnosti.

Politicka samovolja
O cijelom ovom slucaju oglasio se i UN. Portparol misije UN-a za regije Banja Luka - Bihac, Roberts Aloune, na pres-konferenciji odrzanoj u Bihacu, naglasio je da je cijeli slucaj interesantan i cudan, te da je to najnegativniji primjer rada policije dosad. Iznio je dvije zamjerke: IPTF nije odmah obavijesten, vec tek nekoliko sati nakon dogadjaja. U razgovoru sa kantonalnim ministrom MUP-a Rusmirom Sahinovicem insistirali su na odgovoru zasto nisu obavijesteni na vrijeme. Ministar im je odgovorio: "Nismo imali vas broj telefona." Drugo, rekao je Aloune, kad su trazili da vide auto koji je eksplodirao, receno im je da je na licu mjesta, sto nije bila istina. Auto su pronasli, bez pomoci MUP-a, nekoliko dana poslije u jednoj privatnoj garazi u Bihacu. Sve to skupa navelo ih je, rekao je, da zakljuce da ni nacelniku policije u Cazinu nije bas stalo da se slucaj rasvijetli!?

Druga stvar o kojoj je Aloune govorio na toj pres-konferenciji je rekonstrukcija Vlade koju je proveo guverner Kantona. Obrazlozio je da se napeta politicka situacija u Kantonu dodatno otezava potezima iz kabineta guvernera te da postoje tendencije da Mirsad Veladzic zeli postici potpunu samovolju u politickom odlucivanju u Unsko-sanskom kantonu. Aloune je te svoje izjave argumentovao vec pomenutom rekonstrukcijom Vlade. Ipak, jedino se zadrzao na slucaju kantonalnog tuzioca, rekavsi da je Asim Dzafic veoma otvoreno i smjelo radio na procesu borbe protiv kriminala i korupcije u Kantonu i da bi na njegovo mjesto trebalo postaviti covjeka koji ce nastaviti raditi na isti nacin, a da ce medjunarodna zajednica pratiti sve promjene. Dodao je i da ce oni podrzati bilo kog takvog tuzioca ako svoj posao bude radio kako treba.

No, i pored kadrovskih promjena i svih kuloarskih prica koje prate krajiska zbivanja, podgrijavajuci napetost na podrucju Kantona, sam guverner svojim izjavama za javnost u posljednje vrijeme sve vise (ne)slucajno doprinosi tome. Odnosi koalicionih partnera su odavno zategnuti, ali ipak postoji kakva-takva suradnja. Medjutim, zadnja guvernerova izjava da "SDA moze vladati i bez Stranke za BiH" proizvela je revolt kod mnogih, pa i velikog dijela SDA. Sead Toromanovic, predsjednik Izvrsnog vijeca kantonalnog odbora Stranke za BiH, odgovarajuci na ovu guvernerovu tvrdnju, pored ostalog je rekao da guverner to moze postici samo ako zeli praviti drugu autonomiju u Krajini. Prva je, ako je ko slucajno zaboravio, bila ona Fikreta Abdica, koja je ostavila iza sebe hiljadea mrtvih Krajisnika. 

Zilhad Kljucanin, guvernerov covjek za odnose sa javnoscu, bio je (iz)koristen da kroz nametanje kontrole medija pokrije cijeli Kanton, ali i dalje i sire. Mnogi lokalni novinari su se zalili da vrsi velike pritiske na njih - recimo u aferi Alagic - kako bi pisali narucene tekstove, hvalospjeve ljudima za koje on i njegovi mentori smatraju da su ispravni i obrnuto.

Zilhada Kljucanina u Bihacu optuzuju i da je rasturio Udruzenje pisaca, koje je postojalo prije pojavljivanja njegovog velikog talenta, namecuci sebe kao jedinog istinskog autora koji zavredjuje da pise sve historijske knjige na kojima je zgrnuo silne novce jer su se kupovale po direktivi. Kljucanin je i autor Alagiceve knjige, koju je Westendorp smatrao velikim grijehom Alagica koji je doprinio da ode sa funkcije nacelnika opcine. Naime, u toj knjizi Kljucanin, bez pravih dokaza, kao ratne zlocince pominje oko 300 Srba.

I pored svega, i dalje je u guvernerovom kabinetu. Sad ponovo dolaze do izrazaja tvrdnje Biscana da Mirsad Veladzic ima izrazen dar za iskoristavanje ljudi, koje nakon toga odbacuje. Jer, oni koji su vise no bliski guverneru poceli su okolo tvrditi da se on vec zalio kako mu je Kljucanin postao teret i pitanje je dana kad ce dobiti otkaz. A time Kljucanin nece ispuniti svoj cilj - da postane ministar kulture. Iako je, mora se priznati, tu funkciju obnasao jedno vrijeme, mada nezvanicno i iz sjene. U Bihacu se vec govorka i o nekim krivicnim prijavama podignutim protiv njega, a u Sanskom Mostu su neki intelektualci napravili peticiju i zabranili mu da dolazi u njihov grad.