O Herceg-Bosni se ovdje vise i ne prica, jer su njeni utemeljitelji Mate Boban i Gojko Susak mnoge njene tajne odnijeli sa sobom u grob. "Vitezovi" Tuta i Stela su pod medjunarodnim potjernicama za ratne zlocine, a preostali "tutici" i sudrugovi strepe od tajnih potjernica Tribunala. Dok se prosle godine godisnjica Bobanove smrti obiljezila kao politicki dogadjaj prvoga reda, ove godine na seoskom groblju u Sovicima skupilo se svega desetak lokalnih hadezeovaca i fanatiziranih svecenika. Dogadjaj nije ni spomenula Hrvatska televizija. Urednik Dana boravio je u Ljubuskom i Medjugorju

COVJEKU KOJI NEKOLIKO GODINA NIJE
prolazio Hercegovi nom za oko ce prvo zapasti novi trgovacki i preradjivacki centri, gradske industrijske zone oko hercegovackih sela. Uz saobracajnicu Medjugorje - Ljubuski nacickani su robna kuca "Malisic", nova velepekara, ogromna przionica kave, tvornica sladoleda "Bar-peh". U Ljubuskom to su veletrgovina "Hermes", vlasnika Ive Lucica, potom jos nedovrseni neboder osiguravajuceg drustva "Euroherc", Ivice Grgica, oblozen granitom. To je, pored sirokobrijeskih "Lijanovica" najveca firma u zapadnoj Hercegovini.

Rat je potpuno preobrazio gospodarsku strukturu regije: cuvena poljoprivredna kultura duhan, poznati hercegovacki ravnjak, od cijeg uzgoja je regija stoljecima prezivljavala, danas se uzgaja jos samo u nekim selima oko Gruda. Prava je rijetkost sresti covjeka koji pusi cuvenu hercegovacku "skiju", i starci su se opredijelili za "Marlboro". Kad je o vinogradarstvu rijec, poljoprivrednici vise ne prodaju grozdje nego sami otvaraju male punionice, tako da umjesto biranih sorta "zilavke"i "blatine"" pod jednom etiketom, danas mozete kupiti desetine marki istog vina pod raznim porodicnim oznakama i cesto sumnjive tehnoloske kakvoce.

Na mjestima Gospinih ukazanja
U najvecem hercegovackom turistickom centru Medjugorje zbog ratnih dogadjanja najstalniji klijenti su vojnici spanjolske brigade SFOR-a. U godinama prije rata posjeta je u ovim danima iznosila i do pola milijuna hodocasnika, danas se ona procjenjuje na tridesetak posto od ove znamenke. Uz glavnu seosku cestu nacickani pansioni i mali hoteli sa kricavo istaknutim tablama "Rooms" "Zimmer frei" danas zvrje poluprazni.

Politicke emocije splasnule su, ljudi gledaju od cega se zivi, veli nam taksist, dok idemo u obilazak medjugorskih mjesta Gospinih ukazanja. I naravno, na tim mjestima nalazimo tek jumbo-plakate, sa kojih Majka Bozja poziva omladinu na molitvu.

Od nekadasnje Hrvatske republike "Herceg-Bosne" ovdje se vide tek tragovi. Na postama u Medjugorju i Ljubuskom jos je ostao natpis i logo hrvatske poste; Hrvatska trobojnica za Bobanovim "kriglastim" grbom vijori tu i tamo pored ceste, dok se na drzavnim institucijama isticu tri stijega - hrvatski, federalni i onaj Westendorpov bosanskohercegovacki. Policija je u cijelosti preuzela federalne uniforme, a kazu i vojska, cije pripadnike u Hercegovini nismo sreli. Koliko jucer, te uniforme bile su uvezene iz susjedne drzave i malo po cemu su se razlikovale od njenih, sluzbenih.

Herceg-Bosna danas je tek proslost, nocna mora. Ljudima ja jasno da nema nista od pripojenja Hrvatskoj, da je to bio samo jedan suludi eksperiment u kojemu su oni bili zamorci. U optjecaju su tri valute: kuna, njemacka i konvertibilna marka, "A moze i dolar i siling, moze sve", kaze trafikantica u Medjugorju, gdje kupujemo najnoviji broj Dana. Na trafici su izlozeni gotovo svi hrvatski i bosanski listovi. Na pitanje sta se najbolje prodaje odgovara: od dnevnih Jutarnji, a od tjednih Nacional i Dani.

Pa ipak, Bosna i Hercegovina ovdje jos ne zivi. U cijelom regionu vlast drzi iskljucivo HDZ, sa ponekim zastupnikom pravasa. Socijaldemokratske stranke jos nema ni na vidiku, a ni neke druge: zapadna Hercegovina je jedan od posljednjih bastiona politickog jednoumlja u Europi. To i nije cudno ako se zna da je region vec dugi niz godina pod vojnom i gospodarstvenom okupacijom Zagreba. Ovu zbrku cini se, pokusava iskoristiti Ivica Racan, te se ovdje udjenuti sa svojim ogrankom socijaldemokrata, mada se radi o podrucju druge, medjunarodnopriznate drzave. A s druge strane, Hercegovina je podrucje s najvise konvertiranih komunistickih funkcionera na Balkanu (ako se izuzme Srbija): Prlic (potpredsjednik zadnje komunisticke vlade u Sarajevu), Jelavic (podoficir bivse JNA), Coric (posljednji predsjednik komiteta u Citluku), Markovic (komitet u Capljini), Raguz (bivsi sekretar saveza omladine BiH) itd.

Prlic i Stari most
O Herceg-Bosni se ovdje vise i ne prica, jer su njeni utemeljitelji Mate Boban i Gojko Susak mnoge njene tajne odnijeli sa sobom u grob. "Vitezovi" Tuta i Stela su pod medjunarodnim potjernicama za ratne zlocine, a preostali "tutici" i sudrugovi strepe od tajnih potjernica Tribunala. Dok se prosle godine godisnjica Bobanove smrti obiljezila kao politicki dogadjaj prvoga reda, ove godine na seoskom groblju u Sovicima skupilo se svega desetak lokalnih hadezeovaca i fanatiziranih svecenika. Dogadjaj nije ni spomenula Hrvatska televizija, koja se ovdje jedino i gleda, uz pojedine misije OBN-a, koje redistribuira "Erotel".

Mnogi nas citatelj pri spomenu Herceg-Bosne automatski pomislja na Grude, eventualno Siroki Brijeg, kao nekakve njene centre. U stvarnosti, jedini istinski grad u zapadnoj Hercegovini bio je i ostao Ljubuski. Grude su zabito selo u Bekiji, koje je prvi put proglaseno opcinom tek 1955. godine, dok je Siroki Brijeg bio tek poznat kao jak punkt franjevaca, jedno vrijeme i srediste Hercegovacke franjevacke provincije. Medjutim, Ljubuski je mjesto koje je imalo a i u ovim paklenim vremenima ipak zadrzalo svojstva grada. Kad je 1993. HVO cistio zapadnu Hercegovinu od Muslimana, mnogi Ljubusaci su se usprotivili progonu svojih susjeda, tako da ce se komandant Kaznjenicke bojne Mladen Naletilic Tuta zaliti u jednom od svojih rijetkih intervjua: "Imali smo grdnih problema sa Ljubusacima, nece na Muslimane, navikli s njima". Pa ipak, tih godina grad je napustila gotovo polovica bosnjackoga zivlja. Dvije gradske dzamije su ostale netaknute. Srusena je dzamija u perifernome selu Gradska, gdje u napustenim bosnjackim kucama sad zive Hrvati iz srednje Bosne. Ljubusaci islamske vjeroispovijesti rasprsili su se u raznim smjerovima - od Sarajeva, do Zagreba, Svedske, Norveske. Danas se mali broj njih vraca, kao slikar Emil Konjhodzic, koji se ponovo uselio u svoju kucu. Medjutim, najveci broj njih se nema gdje vratiti, jer su njihove kuce zaposjeli drugi nesretnici, sto je tipicna bosanska prica. Ljuti su sto ih je Sarajevo prekrizilo, sto se ponasa kao da ih uopce nema.

O politici i politicarima rijetko se ovdje prica, pogotovo za novine. Jos vlada osjecaj straha od brutalne politike, koja je najokrutnije postupala upravo prema Hercegovcima koji su joj se suprotstavljali. Za Blaza Kraljevica kazu da je bio posten, ali kontroverzan. Rado se komentira tek koliko je koji politicar "tezak" i spominju se milijunske cifre. Vijest da je Jadranko Prlic kupio ogromni stan u Zagrebu ljudi komentiraju sa zluradoscu. Kad se Prlic onomad slikao pored rusevina Starog mosta, komentar je bio: "Pa jesmo li ga Jadranko rusili zato da bi se ti slikao?" Puno se prica i o aferi s ukradenim automobilima, u kojoj je pored zapovjednika hrvatske Vojne policije Zeljka Maglova, kome se sad sudi u Splitu, glavni akter bio Ante Jelavic, sadasnji predsjednik bosanskohercegovackog predsjednistva. Spominje se i veleljepna obiteljska vila koju je Jelavic sagradio u selu Podprolog (na granici Hrvatske i Bosne i Hercegovine), a dionicu asfaltnog puta do nje izgradio mu je Ljubo Cesic Rojs, za koga se pretpostavlja da je nasljednik pokojnog Gojka Suska na mjestu naformalnoga zapadnohercegovackog gubernatora.

Vjeruje se opcenito da Zagreb od Hercegovine polako dize ruke. Granica sa Hrvatskom, koju nadgleda SFOR sve vise postaje prava drzavna granica, naravno na stetu Hercegovaca. Suocena s medjunarodnim pritiscima, a u novije vrijeme i sa optuzbama za ratne zlocine, Tudjmanova vlast nema vise puno vremena a ni manevarskog prostora da bi se bavila "najhrvatskijim hrvatskim krajem". Ponekad, kad zagusti, on ovamo posalje Vukojevica ili Pasalica, da bi se kako-tako odrzao barem status quo. Funkcionira jos jedino sverc, tako da se cijela makarska i splitska rivijera snabdijeva u ovim mjestima, jer na prodaju je jos mnogo neocarinjene i neoporezovane robe.

Ali od te trgovine ne bi bilo velike fajde da nije Bosne. Najvise trgovackih firmi svoju djelatnost je usmjerilo prema Bosni, a neke firme iz Hrvatske, kao sto su "Badel", "Franck" ovdje otvaraju svoje pogone i punionice, kako bi izbjegli poreze. Predratne tvornice kao "Unis", "Djuro Djakovic" polagano se gase, kako bi im pala cijena za najavljenu privatizaciju.

Tvrdi kamen
U kavani "Bago" na Trebizatu, sjedimo sa Nedjeljkom Galicem, popularnim ljubuskim glazbenikom, danas vlasnikom male tiskare i videoteke, pijemo "bevandu" napravljenu od "blatine" i razgovaramo o poznatim Ljubusacima. Danas su to svjetski afirmirani strip crtac Enki Bilal, tenisacica Mirjana Lucic, koja je ovih dana dobila americko drzavljanstvo. Njene majke se sjecam jer sam s njom sjedio u istim klupama stare ljubuske gimnazije, cije oronulo zdanje, medju novosagradjenim kucama, podsjeca na relikt iz nekog proslog vremena. "Plebiscitarno" zakljucujemo da je ipak najpoznatiji i najznacajniji Ljubusak narodni lijecnik Sade Sadikovic, ciji su cudesni prirodni lijekovi vidali rane generacijama Hercegovaca.

Iako je u zapadnom Mostaru utemeljeno hrvatsko sveuciliste, najveci broj mladih koji zeli studirati i dalje se opredjeljuje za Zagreb. Inace, u odnosu na prijeratni prosjek, broj studenata se drasticno smanjio. U dojucer pitoresknim hercegovackim selima iz dana u dan povecava se broj ovisnika od droge. Za pojave postratnoga sindroma, tzv. PTTS-a ovdje ne znaju, ako u to ne spadaju ceste tuce po lokalnim kaficima, nerijetko zavrsene pucnjavom iz vatrenog oruzja i ranjavanjima.

Porast socijalnih razlika koji je donio rat kod mlade generacije stvorio je osjecaj beznadja. Dojucer su bili isti, igrali se u istome dvoristu, a danas jedni vozaju najskuplje automobile, dok drugi imaju jedva za kavu. Pa ipak, ovdje nema gladi, objasnjava nam Nedjeljko Galic, zahvaljuci i cinjenici da velik broj Ljubusaka radi u Njemackoj ili prima njemacke mirovine.

Kulturni zivot u jedinom zapadnohercegovackom gradu svodi se na posjetu hotelu "Bigeste", gdje ponekad gostuju pjevaci iz Zagreba ili Splita, ili gdje sviraju domaci ostarjeli rockeri. Ovdje radi i jedno od rijetkih kina u zapadnoj Hercegovini, a otvorene su i brojne videoteke, gdje se nudi najnovija videoprodukcija, ponajvecma piratska.

Hercegovina je danas u jednom golemome vakuumu, objasnjava nam Pero Buntic, galerist i nakladnik iz Medjugorja. Nju, zapravo vise nitko i ne prizna - Zagreb se jos uvijek nada da je to dio Hrvatske, a vjerojatno i Beograd da je dio Srbije. Bosnjacka politika ponistava nam i ime, nazivajuci nas "juzna Bosna". Pa ipak, opstat ce Hercegovina, jer tvrd je ovaj kamen.

U trenutku dok napustamo Medjugorje iznad Crkve sv. Jakova, u svijetu poznate kao "Gospina crkva", lebdi jedan helikopter SFOR-a. Na izlazu ponovno srecemo jumbo-plakat sa kojega Bogorodica poziva mlade na molitvu i pokajanje. Nas suvozac ironicno primjecuje da bi bolje bilo da mlade pusti na miru, a da pozove starije.