POVRATAK NA DRINU

KAD NA PUTU TUZLA - ZVORNIK PRODJE PIJACU
"Virdzinija", bolji poznavalac ratnih i poratnih dogadjanja u tom kraju bit ce sve do Drine pod dubokim dojmom paradoksa zasnovanog na stalnom prozimanju dviju proturjecnih, skoro iskljucivih pojava.

Naime, svaki kilometar tog puta podsjeca na najvece zlocine pocinjene u Bosni i Hercegovini, ali istovremeno i uvjerljivo svjedoci o najsnaznijem talasu povratka prezivjelih Bosnjaka na svoja ognjista. Taj fenomen sireg pojasa donjeg Podrinja, koji ce u nekom sretnijem vremenu sigurno biti predmet ozbiljnih istrazivanja, najavljuju grozdovi sagradjenih kuca Mahale, koja je prije tri godine bila popriste dramaticnog povratka svojih predratnih stanovnika - uz skoro direktan prijenos najpoznatijih svjetskih medijskih kuca. Stotinu pedeset novih krovova u pitomoj dolini Sprece potvrdjuju da se ta pionirska povratnicka misija, sa svim torturama i zrtvama koje su Mahaljani podnijeli, na kraju isplatila.

"Friski" krovovi vide se i u Hajvazima te u jos nekoliko manjih sela u koja su se prognanici vratili. Ispred samog prijevoja Crni vrh je raskrsnica sa putokazom: Sekovici! To mjesto je zbog povremenih boravaka partizanskih jedinica u Drugom svjetskom ratu bilo izvikano kao jako partizansko uporiste, narocito "jacajuci" u poratnim decenijama i narocito zahvaljujuci generalu Milosu Zekicu. Kao neka partizanska verzija Stankovicevog Mitketa, Zekic je i ludovao za terevenkama u rodnom kraju, pa je iza svake dobre svadbe ili druge svecanosti u Sekovicima padalo po nekoliko autoritativnih autograma raspistoljenog Zekica, koji su imaocima bili cvrsta garancija da ce ih vec iduceg mjeseca posjetiti postar sa dobrom borackom penzijom.

U ovom posljednjem ratu sve je do kraja ogoljeno. Sekovici ce zauvijek ostati zapamceni kao zlocinacko leglo u kojem su silovane desetine djevojcica iz Posavine i Podrinja. Bastineci taj "viteski" oreol do kraja, na Kosovo su u posljednjem ratu iz Sekovica pohrlile grupe dobrovoljaca za Milosevicevu stvar, elitne jedinice za najprljavije poslove, te prateci lov na nakit albanskih zena, ili pak stada ovaca koja ce se krcmiti na pomenutoj "Virdziniji" i drugim poznatim pijacama.

Krizevljani u akciji
Na narednoj raskrsnici skrecemo lijevo, prema Krizevcima, koje od magistralnog puta dijeli tri-cetiri kilometra zaraslog i zaboravljenog puta. A u Krizevcima nas docekuje nestvaran prizor: brojni stubovi dima u nekadasnjim krizevackim zaseocima, a sada nepreglednim gomilama rusevina, prvi su znaci zivota nakon sedam sablasnih godina na brezuljcima na kojima je prije rata zivjelo blizu cetiri hiljade ljudi.

Fahrudin Muminovic spada medju najvece krivce za ovaj veliki pokret Krizevljana prema svojim ognjistima: "Zapisite da danas pet stotina Krizevljana ciste svoja dvorista. Dovela nas je ceznja za svojim pragom, i mi nakon sedam godina potucanja od nemila do nedraga samo ovdje vidimo svoj mir i svoju buducnost. Neka nam pomognu da obnovimo Krizevce i iza nas ce ostati stotinu kuca za povratak Srba, a oni ce osloboditi kuce Bosnjaka u Janji, Bijeljini i Zvorniku, i eto ti onda dvosmjernog povratka, bez ikakvih deklaracija i velikih konferencija."

Jedini objekti u Krizevcima su trenutno improvizirane nastambe od najlona razapetih u coskovima izmedju preostalih zidova. Medjutim, zaselak Seferovici nema nijednog coska, niti zida. Ipak, Hajro Karabegovic ne jadikuje: "Mi ne mozemo uci ni u svoja dvorista dok nam buldozeri ne raskrce put. Ali ja sam presretan sto sam ovdje, a sve ce se s vremenom popraviti. Kad biste mogli malo sacekati da jednu ovcu okrenemo..."

Put nas vodi dalje prema Drini. Orahovac je srpsko naselje u kojem je nakon pokolja Srebrenicana jedno vrijeme bila masovna grobnica, da bi je onda izmjestili na neko skrovitije mjesto. Zatim prolazimo nadomak Glumine, gdje je prosle godine otkrivena i ekshumirana do sada najveca masovna grobnica u BiH, u kojoj su bile zakopane zrtve iz zvornicke opcine pobijene prvih ratnih mjeseci.

I vec smo u Karakaju, nadaleko poznatoj industrijskoj zoni koja je sa Tvornicom glinice "Birac" i drugim perspektivnim preduzecima obezbijedila ziteljima zvornicke, pa dijelom i susjednih opcina, ponajbolji standard u BiH. U vrijeme kad je tadasnji "jutelovac" Goran Milic na gala spektaklu u beogradskom centru "Sava" proglasio direktora "Glinice" Jevtu Subotica za menadzera godine u bivsoj Jugoslaviji, ta tvornica je iza kulisa vec naveliko bila angazovana na logistickim pripremama SDS-a za rat.

Sada je Karakaj jedna ogromna deponija zahrdjalog zeljeza i betona, te grozna podsjetnica na monstruozne zlocine koji su tokom 1992. godine pocinjeni u nekoliko njegovih logora. Pri izlazu na poprecni put Zvornik - Bijeljina nisam imao snage da pogledam lijevo, u pravcu kojim sam milion puta isao svojoj kuci. Ne smijem da pogledam zgradu Tehnickog skolskog centra.Tamo je, prema svjedocenju dvojice svjedoka koji su sticajem sretnih okolnosti prezivjeli sopstveno strijeljanje, pobijeno oko cetiri stotine od ukupno 750 muskaraca iz Klisa, Setica i okolnih sela - u dobi od 15 do 75 godina. Preostali iz te grupe pobijeni su kod zloglasne Pilice, gdje ce tri godine kasnije Drazen Erdemovic sa svojom streljackom ekipom izvrsiti masovnu egzekuciju nad Srebrenicanima.

Uzalud sakrivam pogled kad mi je pred ocima nasmijano lice gorostasnog mladica Omera Kupica i njegovih komsija koje sam u aprilu '92. uzalud preklinjao da ne napustaju Sapnu, u kojoj se bilo koncentrisalo desetak hiljada izbjeglica. Zabrinuti da im njiva ne ostane neuzorana, oni nisu mogli naslutiti da se iza lazi beogradske televizije o toboznjoj obuci pet hiljada "Zelenih beretki" u Sapni kriju propagandne pripreme za veliki pohod eskadrona smrti iz pravca Drine.

Asocijacije zla
Prema nasim saznanjima, i u haskim dokumentima je zapisano kako su u Tehnickom skolskom centru na najgrozomorniji nacin ubijeni direktor osnovne skole u Petkovcima, Hrustan Avdic, i jos desetak njegovih komsija. Prisilili su ih da pojedu po kilogram soli, a onda im dali da se napiju vode. Bilo je tu, uz Miloseviceve profesionalne "majstore" mucenja, i nekoliko poznatih komsija iz okolnih sela. Poznavajuci vecinu profesora iz te skole, cesto sam se pitao - kako su oni kasnije mogli drzati casove u ucionicama u kojima su ubijene stotine njihovih ucenika.

U Karakaju skoro da nema objekta koji ne asocira na zlo. Tvornica konfekcije "Alhos" spada medju poznatija mucilista iz prve ratne godine. Tu je jedno vrijeme svjedok i zrtva nevidjene torture bio i Mirsad Hasanovic, financijski direktor "Glinice". Prema njegovom i jos nekim svjedocenjima Zvornicana koji su u autobusima pokusavali izbjeci u Srbiju, na karakajskom mostu, kao kakav strasni sud, sacekivao je i selekciju vrsio Brano Grujic, predsjednik srpske opcine Zvornik i sef Kriznog staba. Njegov princip je bio da niko od uglednijih nesrba u Zvorniku ne smije prezivjeti. Arkanov major Pejic je nakon Grujiceve intervencije iz autobusa izveo Mirsada Hasanovica, stomatologa Ivana Skaku i mnoge druge. Nekom prilikom ce se, u navodnom naletu iskrenosti, pomenuti Pejic povjeriti jednom prezivjelom sretniku: "Moj stari, oni (lokalni krizni stab) su nas ovdje pozvali zbog zZelenih beretki' i skladista naoruzanja, a mi ovdje zatekli samo civile, zene i djecu." Poslije ce Bruno Grujic kao, vjerovali ili ne, "meksa" promilosevicevska opcija biti smijenjen od paljanske klike.

Na karakajskom mostu sada je granicni punkt, a u koloni od dvadesetak vozila koja su cekala na prijelaz aktivno se trgovalo kanistrima benzina. Na ulazu u Zvornik, u naselju Vidakova Njiva, pogled ponajvise privlaci luksuzno opremljena poslovna visespratnica, vlasnistvo Dragana Spasojevica. On je u prvim ratnim mjesecima, kad su pocinjeni najveci zlocini, bio sef policije u Zvorniku, da bi se zatim posvetio ratnom biznisu i postao najbogatiji covjek u opcini. Ostao je poznat po plodnoj poslovnoj saradnji sa Karadzicevim i Krajisnikovim paradrzavnim imperijama, a narocito u vrijeme dok je harao mocnim carinskim centrom u Zvorniku. Po dolasku na vlast, Dodik ce ga smijeniti, ali je Spasojevic tada vec posjedovao poslovno carstvo - valjda nagradu SDS-ovoj stvari.

U dubokom kontrastu prema toj raskosi su brojni prodavci gajbi piva i kanistara benzina pored puta, koji se peku na cjelodnevnoj zezi za nekoliko maraka. Oblio me znoj pri prolazu pored bivseg poslovnog centra Oslobodjenja. Tamo je osmog aprila za pisacom masinom ubijen Kjasif Smajlovic, ucitelj svih zvornickih novinara, pokusavajuci da izvijesti javnost o okupaciji svog grada. Gdje su u to vrijeme bili direktor Zika i svi drugi koje je Kjasif doveo iz njihovih sela i nacinio gospodom? Ko je u toj situaciji bio vodic Arkanovih ubica?

Zastajemo pored starog mosta da uzmem malo zraka. Pogledao sam u Drinu i glavnu gradsku plazu, koja je u po ljeta bila zastrasujuce prazna. Odnekud je do mene dotrcao jedan mladic iz susjednog sela i nakon nekoliko uobicajeno srdacnih fraza obojica smo naprecac zasutjeli, neugodno svjesni cinjenice da dobro znamo o cemu to sutimo. Devedeset druge su na kontrolnom punktu u njegovom mjestu iz autobusa izvedena petorica mojih komsija i od tada im se izgubio svaki trag. Na kraju je covjek drhteci promucao: "Svako ce, komsija, za svoja djela odgovarati." Nastavljajuci put, pokusao sam izmedju stambenih blokova da vidim zgradu Radio-Zvornika. Nikad necu moci zaboraviti jutro 8. aprila 1992. godine, kada mi je moja urednica Gordana Imsirevic-Mandic preko telefona placuci nagovijestila da gradu predstoji katastrofa. Toga dana ja sam trebao voditi vanredni program, ali zbog barikada nisam mogao izaci iz Sapne. Posljednja informacija koju je Gordana poslala u eter bio je ocajnicki vapaj gradjanima da izadju i brane svoj neodbranjivi grad. Sat kasnije se na istoj frekvenciji oglasio srpski Radio-Zvornik. Gordana je, zahvaljujuci nekim momcima koji su se povlacili prema Kula-gradu, uspjela da se spasi od zasjeda SDS-ove ekipe koja je imala specijalni zadatak u vezi s njom.

Najdublji povratak
Na izlasku iz grada, prema Sarajevu, opet me svaki detalj podsjeca na zlocin. Nekoliko ljudi mi je pricalo da su, napustajuci grad, kod zgrade MUP-a vidjeli mog amidzu Edhema i nekoliko njegovih komsija - sve sa podignutim rukama i okruzeni zlikovcima. Nekoliko kuca dalje je stanovala moja teticna Nura, koja zbog losijeg zdravstvenog stanja nije mogla da izmakne zlocincima. Njen pas je sve vrijeme ostao s njom. U BBC-ovoj seriji o raspadu Jugoslavije, medju ratnim insertima iz Zvornika, vidio sam kako njihova mrtva tijela bacaju na kamion.

Izlazim iz grada, zagusenog daha. Dugo sam izbjegavao ovu prvu posjetu gradu koji ce ostati zapamcen kao svojevrsna prijestolnica zlocina. Znao sam da cu o tome morati pisati i da cu zbog sopstvenih tragedija i emocija zapostaviti neke sustinske stvari.

Ubrzo stizemo u Divic, prije rata stoprocentno bosnjacko mjesto, izmedju ostalog poznato po najboljem mesu u BiH. Dzamija je srusena, a na njenom mjestu crkva. Sada se Divic zove Sveti Stefan, a glavna ulica nosi ime Kraljevica Marka. Dakako, svi ti novi simboli nece moci izbrisati optuznicu da je preko stotinu divickih Bosnjaka ubijeno na Ekonomiji kod Celopeka i drugim logorima.

I ostatak puta prati slicna prica. U Drinjaci je u Domu kulture ubijeno vise od polovine muskog stanovnistva Kostjereva, a na podrucju Konjevic Polja i Nove Kasabe nastradale su mnoge grupe Srebrenicana prilikom egzodusa iz tog grada. Tradicionalno vec, u oba ova naselja, na mjestima gdje su bile dzamije, sada prkosno stoje crkve. Zanimljivo bi bilo pitati patrijarha Pavla po cemu se od Milosevica, u kome on nakon desetogodisnje plodne saradnje prepoznaje sejtana, razlikuju njegovi svestenici koji boziju milost traze u objektima koji simbolizuju stravicne zlocine i grijehe. Nova Kasaba je dobila novo ime: Dusanovo. Sve u skladu sa "svijetlom" tradicijom i "junackom" historijom. Jedan stranac je nedavno iznio zanimljivu tezu da se srpskom narodu u buducnosti nece moci dogoditi neki novi Milosevic samo ako iz skolskih nastavnih programa izbace predmet historiju, koja je nepopravljivo zatrovana mitovima i inspiracijom za nove mesije da prema njima oblikuju stvarnost.

Sav u emocionalnim rusevinama stizem na konacno odrediste ovog putovanja - selo Skugrice, u koje se iz sedmogodisnjeg izbjeglistva upravo vracaju prognani Bosnjaci. Skugrici su odmah pored Cerske, iz rata poznate po velikoj humanitarnoj drami oko 20.000 domacih stanovnika i izbjeglica iz vlasenicke i susjednih opcina. Sada ova razrusena sela pripadaju novoformiranoj opcini Milici, koja je javno proklamovala spremnost da prihvati Bosnjake-povratnike.

Ramiz Kadric je predvodnik ovog projekta "najdubljeg" povratka Bosnjaka na podrucje Republike Srpske. Nakon neugodnih epiteta o izdajnickoj saradnji s "dusmanima", dozivio je veliku satisfakciju. Naime, tog dana Skugrice su posjetili ministri za izbjeglice oba entiteta, Miladin Dragicevic i Sulejman Garib, predsjednik opcine Milici Momir Lazarevic te poslanicka delegacija parlamenta RS-a u sastavu: Safet Bico, Nedzad Sasivarevic, Dzevad Gusic i Hasan Becirevic. Ministrima Dragicevicu i Garibu ovo je jedna od brojnih zajednickih posjeta povratnicima sirom BiH. To je vec tandem koji stalnim prisustvom na terenu pocinje da uliva povjerenje izbjeglickoj populaciji. Nevolja je, medjutim, sto se vladajuce strukture u oba entiteta i na drzavnom nivou javno zaklinju u povratak, a istovremeno u njihovim budzetima nema sredstava za ovu oblast. Za neuspjeh Aneksa 7 oni uporno prebacuju odgovornost jedni na druge, a svi zajedno na medjunarodnu zajednicu.

Dukiceva srdacnost
Povratnici su tu u Skugricima i moci ce ostati samo ako se hitno obezbijede sredstva za obnovu kuca, popravku puta i ostale infrastrukture. Gradonacelnik Lazarevic ih je srdacno pozdravio i obecao administrativnu, urbanisticku i ostalu pomoc u granicama skromnih mogucnosti ove opcine. Skugricanima je ova brojna delegacija ulila novu snagu da izvrse sve neophodne pripreme za pocetak obnove. Jusuf Avdic, kome su u ratu poginula dva sina, iz Skugrica odsustvuje samo petkom, kada ide u Tuzlu na dzumu i da posjeti porodicu: "Ne mozemo svi otici ni u tu Ameriku, a u Federaciji nema nas u privatizaciji i drugim pravima. Ostaje nam da sjedimo u tudjem i iscekujemo delozacije. Ovo su nase njive i nase sume i ovdje se makar ista moze raditi. Lijepo je kad moze covjek sebi reci - evo me konacno na svom!"

Pravu erupciju odusevljenja medju Skugricanima je izazvao susret sa Fadilom Banjanovicem Bracikom. Neunistivi Banjanovic je i u ovom slucaju glavni moralni i logisticki oslonac povratku. S njim je u Skugrice dosao i Husejin Hodzic Hadzija, predsjednik srebrenickog "Merhameta" i, po mnogim misljenjima, najsvjetlija tacka u humanitarnim strukturama BiH. Svoj veliki privrednicki renome na Zapadu Hadzija je u ratu i nakon njega izdasno iskoristio za kreiranje i realizaciju humanitarnih programa zbog kojih ga narod zove "majkom Srebrenice i Podrinja".

Na rucku koji je u idilicnom ambijentu pored bazena u Milicima organizovao gradonacelnik Lazarevic goste je srdacno pozdravio i Rajko Dukic, koji je prije rata od osrednje selendre napravio gradic sa sjajnom infrastrukturom i uzornim drustvenim standardom. Bio je perjanica SDS-a, a nakon distanciranja od tvrde paljanske opozicije postao je oslonac Biljane Plavsic za podrucje Podrinja i Birca, preokupiran prevashodno novim privrednim vaskrsnucem Milica, sto bez aktiviranja sada umrtvljenog rudnika boksita tesko moze ici. Od medjunarodne zajednice ocekuje podrsku zbog otvorenosti za povratak Bosnjaka. Nadajmo se da on tu multikulturu nece ograniciti samo na Skugrice i druga sela u brdima iznad Milica, da ce se Bosnjaci poceti vracati i u varosice kao sto je Dusanovo, te da ce to mjesto uskoro povratiti svoje staro ime: Nova Kasaba.

Na povratku nisam imao snage za jos jedan susret sa Zvornikom. "Zagnjurio" sam se u Oslobodjenje, koje je bas toga dana objavilo informaciju o novim kandidatima za Haag, medju kojima su Vojislav Maksimovic i Velibor Ostojic. Pod dojmom tog saznanja nekako mi je odjednom i onaj avanturisticki povratak u Skugrice dobio ozbiljniji smisao. Bilo kako bilo, staze najvecih zlocina postale su i staze najvecih povrataka u Bosni i Hercegovini.