U posljednjih nekoliko mjeseci dva su pravna procesa ili mogucnost njihova pokretanja podigla prasinu u bosnjacko-hrvatskim odnosima, odnosno relacijama izmedju drzava Hrvatske i BiH. Prvi je zahtjev Sarajeva za izrucenjem Fikreta Abdica, kojeg u susjedstvu smatraju svojim drzavljaninom, najavljujuci da ce mu, ako vec treba, biti sudjeno u Hrvatskoj, a ne u BiH. Poslije toga Zagreb je, konacno, pred Haskim tribunalom, zbog agresije i genocida optuzio svog dobrog partnera u komadanju Bosne - Saveznu Republiku Jugoslaviju.

I oba su slucaja pokazala kako je rezim s Pantovcaka spreman ispolitizirati sve sto moze, ili pomisli da moze, baratajuci (cesto) s prosloscu, ali samo u granicama potreba dnevne, sve konfuznije hrvatske politike. Tako je ministar pravosudja RH Zvonimir Separovic najavio da ce, ukoliko se Bosnjaci ne okane Abdica, zatraziti sudjenje generalima Atifu Dudakovicu i Rasimu Delicu radi ucesca u vojnim operacijama JNA na podrucju Zadra i Varazdina tokom 1991. godine.

Tragom njegovih izjava povelo se nekoliko hrvatskih listova, te sarajevska Hrvatska rijec, podsjecajuci citaoce na to doba, prvenstveno na Dudakovicev polozaj, te snimak beogradske televizije na kojem Dudak "svoju" vojsku salje na "levo krilo", negdje na lickom ratistu. Cak je i rijecki Novi list - vjerovatno najrelevantniji hrvatski dnevnik - podsjetio na te epizode i Dudakovicev JNA angazman i to u tekstu pod naslovom: "Dudakovic sudjelovao u topnickim napadima na Zadar".

Iako je sasvim moguce kako su neki od navedenih podataka tacni, a mnogi, prema Dudakovicevim rijecima, iskonstruirani, ostaje nejasno zasto Hrvatska bosanskog generala nije izvela ili pozvala na sud puno ranije, 1991, pa 1992. i, na kraju, 1995, kada je upravo on HV docekao na bh. granici nakon pada takozvane Republike Srpska Krajina. Jos su, medjutim, zanimljivije bosnjacke reakcije, ciji establisment ponovo pokazuje kako zna plivati u vodama manipulacija, u kojima bi se lako mogao utopiti upravo general Atif Dudakovic, cije je neprimjetno degradiranje postalo vec svakodnevno.

Primjer prvi: dok Jutarnji list u svom izvjestaju sa sastanka Zvonimira Separovica i bh. ambasadora u Zagrebu navodi kako je o "slucaju Dudakovic" Separovic informirao bosanskog diplomatu (citirajuci, naravno, svog ministra pravosudja), o Muratovicevoj reakciji nema ni slova. Mozda zato sto je nije ni bilo, jer da jeste, nema tog novinara koji je ne bi zabiljezio i, naravno, objavio. Primjer drugi: u intervjuu Globusu Rasim Delic je, demantirajuci navode iz hrvatske stampe, kao zastitio svog kolegu, ali na takav nacin da se iz "odbrane" moze zakljuciti sta je kome volja. Primjer treci: gdje su zestoke reakcije iz Sarajeva koje bi balast proslosti - na pravedan nacin, naravno - skinule s ratnog heroja? Pa, nema ih.

I tu je negdje moguci zakljucak. Zasto ne iskoristiti savrsenu priliku da se Dudakovic skloni i time okoncaju svi unutararmijski i unutarstranacki obracuni s tom strujom? A ako se usput nekako dobije i Fikret Abdic - dobro i jest. Sto se, pak, Delica tice, o njemu se odavno brinu u Visokom: Otac i Sin.

"Kantonalni sud u Sarajevu, u vijecu sastavljenom od sudija Latic Dzenane kao predsjednika vijeca, Kamenice Idriza i Andric Suade kao clanova vijeca, te Hadzic Almase kao zapisnicara, u krivicnom predmetu protiv Pecanin Senada, zbog krivicnog djela iz clana 80. stav 2. i 81. stav 2. Krivicnog zakona RBiH povodom zalbe privatnog tuzitelja Velike Socijalisticke Narodne Libijske Arapske Dzamahirije, zastupane po Ruzdic Emiri, advokatu iz Sarajeva, i Muamera Gadafija, protiv rjesenja Opcinskog suda I Sarajevo broj K: 207/98 od 29. 06. 1998. godine, na sjednici odrzanoj 6.05.1999. godine donio je RJESENJE - Zalba privatnih tuzioca Velike Socijalisticke Narodne Libijske Arapske Dzamahirije i Muamera Gadafija, zastupani po punomocniku Emiri Ruzdic, advokatu iz Sarajeva se uvazava."

Ovo nije vic, vec valjano Rjesenje Kantonalnog suda koje prati samo par manjkavosti: tek sa ovim Rjesenjem Senad Pecanin je saznao da su ga i Dzamahirija i Gadafi tuzili, da su se uredno sudili, a valjda je i neka presuda pala. Istina, u Rjesenju stoji da su i Gadafi i drzava mu imali svog zastupnika - a ko je zastupao Pecanina, ne pise. Valjda ce se i to znati: Kantonalni sud je predmet vratio Opcinskom sudu I u Sarajevu. Mozda se neko dosjeti pa i optuzenog pozove na sljedeci cin ove zanimljive drame sa poznatim epilogom. Uostalom, kao da je kakav fol dobiti Pecanina na sudu. Kad mogu svi, sto ne bi i Gadafi! A o dzamahiriji da se i ne govori.

Jednoipogodisnja ljubav izmedju Milorada Dodika, premijera RS-a, i Srpske radio-televizije iscurila je do samog kraja. Razlog tome jeste Dodikova namjera da u opcoj pomami beogradskih novinara koji dolaze u pecalbu u RS, za novog direktora Televizije dovede Aleksandra Tijanica. Kada je ta vijest vec bila objavljena u stampi, novinari i urednici SRT-a dobili su informaciju da ce Tijanic sa sobom povesti citavu ekipu beogradskih novinara i urednika koji ce zamijeniti lokalne poslenike, za koje je buduci direktor konstatirao da su "suvise kompromitovani".
Da bi pojacao pritisak na SRT, Dodik je sa svojom medijskom ekipom na celu sa glavnim urednikom Nezavisnih novina Zeljkom Kopanjom zestoko pritisnuo SRT tvrdeci da ta televizija nije profesionalna jer, zaboga, ne znaju da srpski ugao posmatranja ne priznaje Makedonsku pravoslavnu crkvu, pa tako ne stoji kad SRT objavi da je preminuo poglavar Makedonske pravoslavne crkve. Ljutito je reagovao aktuelni direktor SRT-a Andjelko Kozomara tvrdeci da sam patrijarh Pavle nema nista protiv izvjestavanja SRT-a jer mu je na Badnje vece dao intervju. Potom je u goste pozvao Dodika da objasni svoju poziciju. Ovaj je dosao i, u jedinom provokativnom intervjuu na toj televiziji otkada je premijer, objasnio kako je televizija najveca briga Vlade i kako se zalozio za njenu tehnicku modernizaciju. Da stizu kompjuteri buduci da je pisaca masina na desku SRT-a jos uvijek krajnji tehnoloski domet.

Ali ima i nesto sto te veceri Dodik nije rekao. U jednoj kutiji za kompjutere iz Beograda ka Banjoj Luci putuje i - Tijanic.

Bosanskohercegovacka patriotska stranka uputila je otvoreno pismo predsjedniku Sjedinjenih Americkih Drzava i drzavnicima svijeta okupljenim na Samitu Pakta o stabilnosti jugoistocne Evrope. U pismu se BPS zahvaljuje za "napore usmjerene ka uspostavljanju mira u nasoj domovini", te ostajuci vjerna svojim dosadasnjim nacelima, istice "da je aktualna vlast (vladajuca stranka), bez znanja i saglasnosti bh. gradjana, od kojih su posebne zrtve 2.500.000 prognanih iz svojih kuca, na medjunarodnim konferencijama od Lisabona do Daytona, potpisala sve ponudjene ugovore, pa tako i Vasingtonski i Dejtonski sporazum, cime se odrekla suvereniteta i cjelovitosti drzave Bosne i Hercegovine".

Na kraju svog pisma, u kojem su navedene sve manjkavosti Dejtonskog sporazuma, BPS poziva one na koje je poruka i adresirana: "Da istrajete u podrzavanju onog dijela Dejtonskog sporazuma koji predstavlja Mirovni ugovor i koji vodi ka ponovnoj uspostavi punog drzavnog suvereniteta i teritorijalnog integriteta Republike BiH - sto je prihvatljiva osnova za pravedan i trajan mir. Da odbacite i proglasite nevazecim i neobaveznim oktroisani Dejtonski ustav, kojim su na neustavan nacin legalizovani rezultati agresije, genocida i kapitulantskog pregovaranja. Pismo je u ime BPS-a potpisao predsjednik stranke Sefer Halilovic.

U pretproslom broju Dana objavljen je tekst o sukobu direktora Avaza Fahrudina Radoncica i njegovog stranackog kolege, ali i smetnje na putu brzog razvoja "bosnjackog projekta", ratnog heroja i invalida, nacelnika opcine Novo Sarajevo Ibrahima Dervisevica. Samo da kratko podsjetimo: Dervisevic je, baveci se svojim poslom, zavirio u fajlove vezane za Avazove novcane i svake druge zavrzlame na podrucju svoje opcine, te otkrio da zakon u njima uglavnom ne stanuje. I onda slijedi provjerena metoda obracuna s onima koji nikako da shvate da postoje nedodirljivi: friziranim anketama na stranicama svoga dnevnika Radoncic pokusava dokazati kako je Dervisevic najneefikasniji opcinski lider u Sarajevu, te da je sjedeci u nacelnickoj fotelji bogzna koliko puta zloupotrijebio svoj polozaj.

No, kako je tekst objavljen u Danima opet uzburkao politicko-tajkunske duhove stranke na vlasti, ali i otvorio niz novih pitanja o ratnickim ili ideoloskim zaslugama, cudima bosnjackog kapitalizma i meteorskim uzletima u svijetu izdavastva, "Komisija za provodjenje oglasa i dodjelu u zakup poslovnih prostora opcine Novo Sarajevo" 15. je jula objavila dokument o tome kako su svoje poslove zavrsavali Radoncic, odnosno Dervisevic. A tu pise da je "Avaz" d.j.l., neposrednom odlukom nacelnika od osmog augusta 1996, dobio u najam poslovne prostorije u ulici Kemala Kapetanovica, povrsine 1.838,13 kvadratnih metara, i to na period od cak 20 godina od dana zakljucenja ugovora, a po cijeni od tri marke po kvadratu. U istom dokumentu stoji kako je Ibrahim Dervisevic - kojeg ce Avaz optuziti da je svoj poslovni prostor nakon dolaska na funkciju iznajmio vlastitoj supruzi - putem javnog oglasa od 30. jula 1996. godine u zakup dobio 123,42 kvadrata, sa vaznoscu ugovora od godinu dana po prestanku neposredne ratne opasnosti, i to po cijeni od sest maraka za metar kvadratni.

Nesto kasnije Opcina se odlucuje, sto Sluzbene novine Kantona Sarajevo objavljuju u julu 1998, na povecanje zakupnina. I opet se Avazu nudi bolja varijanta: osam maraka za kvadrat (sto je, prema novoj odluci, bila najniza zakupnina), dok je Dervisevicu ponudjen ugovor prema kojem mu je nadoknada za jedan metar stigla do cifre od 15 maraka.

Ne treba bas narocito znanje iz matematike da bi se izracunalo kome se nasiroko, i to neposrednom odlukom nacelnika, izlazilo u susret. A Dervisevic, koji je, prema Dnevnom avazu, sklon zloupotrebama polozaja, tada nije imao fotelju. Nacelnik je bio Atif Delalic. Kako li bi on prosao u Avazovoj anketi?

Posto su smijenjene umjerene vodje Hrvata u BiH kao Kljuic, njihovi nasljednici, Boban i Kordic, sirili su mrznju i htjeli koristiti Vance-Owenov plan za etnicku iskljucivost. Srbi su odbili taj plan drugog aprila 1993, a treceg aprila su Boban i Bozo Raic naredili razoruzanje Armije BiH ili njeno potcinjavanje HVO-u u tri kantona s hrvatskom vecinom (medju njima i travnickom, iako je tu, po novoj verziji plana, bio paritet Hrvata i Bosnjaka). Objavili su i rok: 15. april. Opci napad u dolini Lasve pokrenuli su 16. aprila. To je bio organiziran udar, kojeg je vodio i cilj znao Blaskic, cije su drukcije tvrdnje krivokletstvo, kao i kada je rekao da je toga dana (Ahmici i dr.) bio u podrumu svog staba, gdje su ga uzaludno trazili britanski pukovnik Stewart i sef EU misije. Blaskic je bio u isturenoj komandi, vodio akciju, a kasnije nije kaznio zlodjela.

Sve to iznio je tuzitelj Haskog tribunala, Amerikanac Gregory Kehoe (uz kojeg tuzbu zastupa i Mark Harmon), u zavrsnoj rijeci optuzbe u dvogodisnjem procesu generalu Blaskicu, nakon saslusanja preko 150 svjedok(inj)a. Vise paznje izaziva dio istog izlaganja, u kome je Kehoe dokazivao medjudrzavni rat u srednjoj Bosni '93. (primjenjivost Zenevske konvencije): Blaskic je bio izabran kao rukavica koja ce provesti dvolicnu politiku smisljenu u dvoranama moci u Zagrebu, cije su posljedice stotine hiljada zivih i mrtvih zrtava. Tudjman zapravo nikad nije priznao Bosnu - to je formalno ucinio sedmog aprila '92., ali je osmog aprila osnovan HVO, a general Janko Bobetko od 10. aprila zapovijeda Juznim bojistem. Iz Hrvatske su u BiH slani i HVO vodili Petkovic, Praljak i Roso, vracajuci se opet u HV. Dogovarajuci se s Milosevicem, Tudjman je odredjivao sve bitno u politickom i vojnom zivotu Hrvata u BiH. Odrzivost Bosne jos je 1981. negirao u svojim spisima, a u vrijeme rata svoje zalaganje za diobu te drzave potvrdio i britanskom politicaru Ashdownu.

U komentaru za zagrebacki Radio 101, Vladimir Primorac, kojeg je HDZ smijenio s polozaja suca Vrhovnog suda, rekao je: "To sto je u procesu Blaskicu izgovorio tuzitelj o Tudjmanu savrseno je tocno, bez obzira u kojoj mjeri je Blaskic kriv/nevin i hoce li ga osuditi. Interesantno je da se sada odgovornost za pocinjene zlocine pripisuje Tudjmanu. Vidjet cemo hoce li to biti uvod u nesto slicno onome sto je Haag pokrenuo protiv Milosevica. Nikad tuzitelj nesto ne govori napamet, a ovo sto je rekao veze ga osobno, a i Tribunal. Moze se zakljuciti da je to uvod u slaganje optuzbe ili preciziranje odgovornosti Tudjmana za dogadjaje u ex-Jugoslaviji, posebno u Bosni i Hercegovini. Njegov ideal je nesto vise od granica Banovine Hrvatske (1939-1941). Tuzitelj sve ovo nije rekao tek tako, nego s ozbiljnom podlogom, kao nagovjestaj neceg sto se moze i vjerojatno hoce dogoditi Tudjmanu."

Ekskluzivno za Dane, zamjenik britanskog ministra vanjskih poslova Tony Loyd odgovorio je na nekoliko pitanja kojima su se u proteklim nedjeljama bavili analiticari mogucih ucinaka Samita Pakta o stabilnosti jugoistocne Evrope. Evo kako je gospodin Loyd prokomentirao teoriju prema kojoj ce Pakt o stabilnosti umanjiti znacaj SAD-a na podrucju Balkana: "SAD su odigrale veoma krupnu ulogu, kako u Bosni tako i nedavno na Kosovu, ulogu koju sigurno ni Britanija ni bilo koja druga clanica EU ne zeli smanjivati. Isto tako, uloga EU je razlicita, u civilnoj obnovi i ekonomskom oporavku, to su uglavnom stvari kojima smo se do sada bavili. Unutar toga razni partneri igrali su razlicite uloge, ali to je sve dio konzistentnog napora da se promijeni nacin na koji region funkcionira spram ostatka svijeta. Nama je kao Evropljanima u interesu da vidimo kako se ovaj region (Balkan, op. pr.) kao cjelina integrise i napreduje prema Evropi. Dakle, nema svrhe u trazenju razlika unutar medjunarodne zajednice."

Loyd je, takodjer, dao svoje razloge zbog kojih medjunarodna zajednica uporno insistira na dejtonskim propisima cak i kada je ocigledno da se prepreke za njihovo sprovodjenje nalaze u samoj konstrukciji sporazuma. "Oni koji se najglasnije bune protiv Daytona ne zele nas ubijediti da napravimo suptilne promjene. Oni ustvari zele svojim argumentima potkopati kompletan dejtonski proces. Zato moramo insistirati na Daytonu kao polaznoj tacci. Naprijed se mozemo kretati samo unutar Daytona. Zelimo da se u skladu sa Dejtonskim sporazumom prihvati obaveza priznavanja medjunarodnih granica koje su sada cinjenica i nema njihovog mijenjanja, zelimo vidjeti predanost multietnickim drustvenim i politickim procesima u BiH i kada vidimo postovanje obaveze izbjeglica na povratak i predanost borbi protiv korupcije, znat cemo da volja ove zemlje stoji iza onoga sto se Daytonom htjelo postici."

LICNOST U FOKUSU

Svjedocenje Stjepana Kljuica u haskoj sudnici 26. srpnja ove godine promijenilo je karakter procesuiranja hrvatskim optuzenicima, nekadasnjim Tudjmanovim "vitezovima" hrvatskoga rata u srednjoj Bosni. Kao bivsi predsjednik HDZ-a BiH, Kljuic je pred haske suce izrucio desetine stranica njima vrlo zanimljivoga materijala. Pored toga, on je svjedocio o cinjenici da hrvatsko-bosnjacki rat nije bio nikakva "obrambena akcija" Hrvata pred "mudzahedinima", nego krvav i zlocinacki pokusaj realizacije Tudjmanove strategije komadanja Bosne, i unistenje bosanskih muslimana na dijelovima koje je on naumio pripojiti Hrvatskoj. Stog se Kljuicevo svjedocanstvo i nije odnosilo na Kordica i Blaskica, koji su bili samo pijuni te krvave igre, nego na Tudjmana, koji je vukao sve njene poteze.

Politicki profil Stjepana Kljuica najvjernije je opisao on sam u jednome intervjuu nakon inauguracije za predsjednika bosanskohercegovackog HDZ-a, u rujnu 1990. godine, rekavsi: "Ja sam bosanski Hrvat, katolik i antikomunist." On tada nije znao da Tudjman ne treba takve, nego oko sebe skuplja one koji Bosnu mrze, koji vjeru preziru i koji tek nastavljaju boljsevicku tradiciju, hijene koje su svoje koze tek prefarbale sahovskim kockicama. Da ce tek takvi ostvariti njegove ratne ciljeve.

"Hrvatska drzavna politika", stoga, nije mogla prihvatiti Hrvate koji Bosnu vole. Nakon staljinisticke smjene Kljuica, uslijedila je smjena i Miljenka Brkica, da bi na celo hrvatskog naroda s Pantovcaka konacno bila ustolicena grupa kriminalaca predvodjena ustaskim emigrantima, ljudima sa medjunarodnih potjernica i licemjernim svecenstvom. Oni su izvrsavali sve ono sto Kljuicu nisu dozvoljavali nazori jednog uvjerenog katolika i bosanskohercegovackog Hrvata koji pored svoje rodne domovine drugu nije zelio.

Iako je tokom rata pokazao da mu politicki zanat nije jaca strana, Kljuic je ostao vjeran svojoj ideji obrane Bosne. Popljuvan i odbacen od Tudjmana, kome je u pocetku beskrajno vjerovao, potom izmanipuliran i odbacen od Izetbegovica, koga je bezrezervno volio, ovaj popularni sarajevski novinar nije, ipak, izdao svoja katolicka uvjerenja. U Haagu je svjedocio da je glavni krivac za stradanja bosanskohercegovackih Hrvata Franjo Tudjman, koji je ovaj drevni bosanski narod uveo u sukob sa svojim stoljetnim susjedima, te na koncu ucinio to da se oni u svojoj domovini osjecaju kao stranci. Utoliko, nakon presude Milosevicu, moguca potjernica za "hrvatskim vrhovnikom" moze predstavljati uvod u definitivnu rekonstituciju bosanskohercegovacke drzave.

Stjepan Kljuic je svjedocio da je najveci ratni zlocin Karadjordjevo.

RIJEC U FOKUSU

Nakon dugo vremena sretoh ovih dana u Sarajevu Azru Dzajic. Ova ugledna germanistica i predavac na sveucilistu u Goettingenu (tijekom rata prevodila je brojne bosanske pisce na njemacki, ponajvise Dzevada Karahasana i Abdulaha Sidrana), prica mi da je u Sarajevo dosla kao ravnateljica novoosnovane filijale Heinrich Boell Stiftung iz Berlina. O kulturnom i prevoditeljskom djelovanju Azre Dzajic govorit cemo u jednoj drugoj prigodi, a humanisticke poruke autora "Grupnog portreta sa gospodjom" dobro su poznate nasim citateljima. Ovom prilikom zaustavit cemo se zakratko na terminu "Stiftung".

Stiftung na njemackom znaci zaduzbina. To je, tumaci leksikograf Anic, "ustanova ili fond osnovan radi dugorocnih ciljeva za javno dobro, u humane, prosvjetne ili javne svrhe". Kao sinonim rijeci u nas se jos cesto rabi internacionalni nesto neodredjeniji termin fond, ili ceska rijec zaklada.

Zaduzbina je, dakle, pokusaj borbe uglednih, bogatih i mocnih ljudi protiv smrti i zaborava. Prolaznost vlasti, novca i slave njih tjera da jos za zivota zidaju kule i spomenike koji ce njihovu imenu i poslije smrti osiguravati pamcenje i slavu. Zaduzbine mogu biti objekti od opce koristi, kakvi su mostovi ili cesme, od vjerskog znacaja, kakvi su bogomolje, samostani i tekije, te od monumentalnog znacaja, kakvi su mauzoleji, memorijalni kompleksi, rodne kuce, "kuce cvijeca".

Arapska rijec "vakuf" ime je za muslimansku zaduzbinu koja sluzi islamskim vjerskim, kulturno-prosvjetnim i humanim ciljevima. Danas takve vakufe zavjestaju Bosni gradjani dalekih i egzoticnih zemalja (dzamija i centar princa Salimana na Ali-pasinu Polju), ali i sekularne Svicarske (Adil-begova dzamija na Hotonju, izmedju Sarajeva i Vogosce). Da se muslimanske zaduzbine ne odnose samo na vjerske nego i na svjetovne stvari, svjedoci i jedan sarajevski vakuf novijega datuma - Bosnjacka televizija, ciji su vakifi (zavjestaci, osnivaci) pojedini istaknuti clanovi vladajuce bosnjacke politicke stranke.

Po rijeci vakuf ponijeli su ime i pojedini bosanski gradici. Gornji Vakuf, Donji Vakuf, Skender-Vakuf, Kulen-Vakuf, Varcar-Vakuf, Skucani Vakuf (selo pored Sanskog Mosta). Mrznja i netrpeljivost prema islamskom naslijedju rezultirala je potrebom da se ova imena nasilno mijenjaju. Varcar je preimenovao jos kralj Aleksandar 1925. godine. Na proslavi 1.000-godisnjice Duvanjske bitke srpski despot je "krstio" tri stvari: svome sinu u slavu hrvatskog kralja dao ime - Tomislav, gradicu Duvnu - Tomislav-Grad, a Varcar-Vakufu - Mrkonjic Grad, ne po hrvatskom slavljeniku, vec po ratnickom pseudonimu svoga oca Petra Karadjordjevica. Slijedeca preimenovanja uslijedila su pocetkom devedesetih, kad je HVO Gornji Vakuf preimenovalo u "Uskoplje". Karadziceva vojska, pak, Donji Vakuf nazivala je "Srbobranom", dok ga je drzala.

Pored materijalnih, postoje i duhovne zaduzbine. One sluze za prosvjecivanje i obrazovanje mladih ljudi, za stipendiranje studenata, najcesce prema etickim, estetskim ili politickim nacelima koja diktira sam osnivac zaklade, ili njegovo djelo.

Najimpresivnija i najznacajnija zaklada danasnjice je Institut Otvoreno drustvo. Ova zaduzbina americkog milijunasa i filantropa Georgea Sorosa danas predstavlja svjetiljku u pomrcini opustosenih postkomunistickih zemalja, kakva je nasa. Soros ne ulaze u gradjevine, nego u ljude, u ljudsku kulturu, svjestan da nas samo ona moze spasiti od barbarstva. Tako on sebi podize spomenik za iduci milenij, trajniji od mjedi, betona i zeljeza, spomenik u srcima tisuca mladih ljudi.

Pisci svoje zaduzbine ostavljaju u knjigama, a ponekad i institutima kakav je Heinrich Boell Stiftung, koji promice ideje njemackoga nobelovca, a cije sarajevsko predstavnistvo vodi moja draga poznanica Azra Dzajic.

I na kraju, osluhnimo sto o velikim ljudima i njihovim zaduzbinama misli nas knjizevni nobelovac. "Obicni ljudi umiru jednom", veli on, "a velikani dva puta. Prvi put kad umru oni, a drugi put kada umre njihova zaduzbina."