Prije nekoliko mjeseci u intervjuu za Dane bivsi gradonacelnik Beograda Bogdan Bogdanovic kazao je da "samo covjek bez zavicaja moze biti slobodan covjek". Stari protomajstor, ogorcen na ljude iz zavicaja koji su uskratili slobodu ne samo njemu vec milionima dusa jednog nesretnog regiona, skoncentrisao je svu svoju bol u tu nedokazanu recenicu, koja mozda ima neku vrijednost u zatvorenom sistemu urbane filozofije, ali na prakticni zivot prognanih bosanskih tuznosnika ona djeluje kao propagandna krilatica vladajucih nacionalnih stranaka u BiH. Njima trebaju ljudi izgubljenog zavicaja, ljudi kojima mogu manipulisati prema svome bahatom kvazielitistickom nahodjenju. Njima trebaju ti unutrasnji bosanski apatridi kao modelirani biraci koji garantuju izbornu pobjedu. Njima trebaju ljudi od gline. Ipak, desetine hiljada ljudi od gline vise ne pristaju na nacionalno modeliranje u svojoj vjeri, na tudjoj zemlji. Oni hoce kuci.

Iza te lakonske recenice koja ljudsku slobodu ipak smjesta u ideju zavicaja krije se iskrenija afirmacija Bosne od kontinuiranog a hipokrizijskog zaklinjanja SDA u povratak Bosnjaka svome gruntu. U tom vapaju vise je istinskog hrvatskog nacionalnog interesa nego u friskom farizejskom HDZ poklicu o povratku Hrvata hizama svojim. A Srbi koji se vracaju zivjeti u Federaciju cudesni su likovi kojima ce neke daleke srpske generacije u ime zahvalnosti dizati spomenike. Zato je povratak najmrza rijec u laznom jeziku etnickih gospodara bosanskog plebsa.

Da nije tako, oni koji se spontano, bez obzira na sve sigurnosne i ine zamke, vracaju na svoja popaljena ognjista bili bi sveci jos novije realnosti koja takozvanu ratom stecenu novu realnost etnicke homogenosti baca na koljena. Medjutim, oni su daleko od svetaca i blizi su gubavcima. A Bosna nema Ben Hura da smogne hrabrosti pa ih posjeti. Onaj za kojeg su povratnici pomislili da to jeste, s nekim je irelevantnim ponosom odbio prijedlog da posjeti Mostar i Banju Luku. Onu Banju Luku u cija se bliza i dalja sela ljudi vracaju bez obzira na svu bol koju nose sa sobom. Bez obzira na genocid. Uprkos genocidu.

Hambarine, Rizvanovici, Biscani, Ljubija... Opcina Prijedor. Trenutna "zadnja posta" Republika Srpska. Na stotine ljudi cisti svoja uboga zgarista i ocekuje pomoc koja ne dolazi od onih koji licemjerno vec godinama govore svak' na svoje. Evo me kako u trideset petoj godini svog zivota osjecam kosmicku bol i ne mogu nista uciniti. Covjek bez zavicaja je rob ljudi sa dva stana. Jednog TAMO, jednog 'VAMO.

Ljudi koji se vracaju u Republiku Srpsku su kapara Bosne i Hercegovine. Ima li ikoga da taj humani predujam zbiljski pogura?

Nerzuk CURAK