Na zadati redakcijski upit da li postoje i kako djeluju lobiji u kulturi kod nas, odgovor je negativan. Postoje tek male, uglavnom porodicne manufakture koje besprizorno ganjaju svoje interese, a zna se kakvi su interesi unutar jedne porodice ili kuce. Davanje epiteta "interesnog lobistickog djelovanja" potrebno je samo kako bi se prikrio profit koji se izvlaci iz tog "cudesnog svijeta privatluka", koji je, izgleda, postao nasa sudbina. Dani idu korak dalje i istrazuju ko i na koji nacin pripada kojoj "porodicnoj manufakturi". Vjerovatno najporazniji rezultati njegovog istrazivanja su: da se sarajevski umjetnici najviseg ranga moraju priklanjati odredjenim politickim strujama i igrati za njihov gros, te podatak da svi putevi kulture vode do Timura

NEKA NASA PRICA KRENE OVAKO:
pocetkom devedesetih me star od estrade Raka Maric je u sarajevskom hotelu Holiday Inn promovirao pocetak rada producentske kuce "Saga". Naziv je izveden od onoga sto su tadasnji njeni osnivaci zvali Sarajevska grupa autora. Bili su tu, pored Marica, i Ademir Kenovic, Ismet Nuno Arnautalic, Slobodan Terzic, Goran Bregovic, Nele Karajlic, Emir Kusturica, Abdulah Sidran - dakle, krema umjetnickog svijeta tadasnjeg Sarajeva. No, "Saga" je bilo nesto drugo u odnosu na neke ranije situacije kada su grupe filmskih autora osnivale svoje producentske kuce (recimo, Studio film krajem sezdesetih ili Filmska radna zajednica Bosna film polovinom osamdesetih). Jer, Berlinski zid je vec bio srusen i umjesto floskula o "organiziranju i zajednickom djelovanju svjesnih socijalistickih umjetnickih snaga drustva", u javnosti se pocelo suskati i govoriti o potrebi postojanja lobija koji ce se boriti za ostvarenje svojih ideja i projekata ("projekt" je, takodjer, jezicko novorodjence postkomunisticke epohe na ovim prostorima). "Saga" je lobistickom djelovanju dala javni legitimitet kod nas: dakle, unutar jednog producentskog projekta udruzili su se ljudi razlicitih profila i senzibiliteta. Ideja vodilja udruzivanja bio je talas umjetnickog lokalpatriotizma cije je utemeljenje proizilazilo iz Kusturicinih svjetskih filmskih uspjeha, donekle i Kenovicevih, te Bregoviceve karizme na prostorima bivse Jugoslavije. Trebalo je za sve napraviti produkcijski mehanizam iz kojeg ce ovdasnji umjetnici nastaviti da fasciniraju svijet, ili barem publiku unutar bivse Jugoslavije.

ANATOMIJA SAGINOG LOBIJA: Pogledajmo kako je iznutra djelovao taj lobi: autori (Kusturica, Sidran, Kenovic) su trebali biti garant ideja i kreativnosti, Arnautalic je unutar "Sage" slovio kao vizljast i spretan tip koji je produkciju, posebice televizijsku, poznavao u tancine; Raka Maric je bespogovorno bio prvi muzicki i estradni menadzer ovih prostora; Terzic je bio na visokoj funkciji na tadasnjoj TVSA, dok ni Nenad Pejic, kao glavni urednik TVSA, nije bio daleko od ove prve autenticne lobisticke grupe u Sarajevu. Momir Jungic, sef tadasnjeg Fonda za kinematografiju, bio je, takodjer, vruc da se "lobisticki" prikljuci "Sagi". Jer, biti clan jednog lobija ne znaci biti direktno unutar firme koja je "izvodjac radova". Upravo obrnuto, sto vise "svojih" ljudi na, po mogucnosti, sto visim funkcijama, jedna je od temeljnih pretpostavki uspjesnog "lobistickog djelovanja". Samo su burni politicki dogadjaji u Jugoslaviji i BiH zaustavili javnu ekspanziju ove producentsko-lobisticke grupe: iz toga perioda ostao je nerealiziran ali odobren igrani projekt Ademira Kenovica Zabranjeni film, vjerovatno bi se Kusturicina verzija Andriceve Na Drini cuprije radila unutar ove produkcijske grupacije, dok im je projekt preuzimanja dijela televizijske produkcije TV Sarajevo (Dobre vibracije urednika Slobodana Svrze) bio nadomak ruke.

Onda je poceo rat. Guru Kusturica odlazi u Beograd, za njim dobar dio umjetnicke i produkcijske infrastrukture lobija. Arnautalic i Kenovic su, uz autoritet Abdulaha Sidrana, te ukljucivanje u posao mladjih filmskih kolega, uspjeli sacuvati "Sagu" od propasti. Naprotiv, upravo se u ratu "Saga" nametnula kao jedina relevantna produkcijska filmska grupa, te, neposredno po njegovom okoncanju, produkcijski zaokruzila igrani film Savrseni krug. No, bas ce taj film oznaciti i njen kraj, barem u onom obliku u kakvom smo je znali prije, u i prvih godina nakon rata. Kenovic je dosao u sukob s Arnautalicem (oko para: "Volim i ja pare, ali je Nuno pretjerao" - A. Kenovic) te se "Saga", koja je formalno ostala u rukama Arnautalica, uopce nije nasla na spici filma koji je trebao biti kruna njenog djelovanja.

SVI PROTIV SVIH: Zasto nam je cica-mica prica o "Sagi", o njenom usponu i padu, vazna i potrebna? Tek toliko da pokaze kako je citava stvar bila krajnje krhka i kratkorocna, uostalom kao i sve drugo sto ima veze sa umjetnickom scenom suvremene Bosne. Ovdje umjetnicki uspjeh gotovo po pravilu proizilazi iz individualnog napora i gotovo nikada iz organiziranog iliti lobistickog djelovanja neke umjetnicke i kulturne grupacije. Pa ipak, posljednjih godina stalno se govori o navodnim lobijima koji drmaju ovdasnjom scenom i bez kojih individualno niko nista ne moze postici i uraditi. Ipak, kada se stvari malo razgrnu, dolazi se do nesto drugacijih zakljucaka. Treba prvo vidjeti sto bi kod nas bilo potrebno za jedan lobi u kulturi. Jasno, neophodni su umjetnici ali i producenti, operativci svih boja, javni (i tajni) izvori financiranja, sponzori i mecene, svoji javni (i tajni) novinari, svoje javne (i tajne) carsijske tracibabe, suradnja sa politickim partijama na vlasti ili barem njihovom opozicijom, te distribucija "svojih ljudi" na bitna mjesta kulturnog, politickog i drustvenog zivota uopce? Ko se danas time u Sarajevu i Bosni moze pohvaliti? Zasigurno niko. Iz prostog razloga sto ovdje ne postoji kriticna masa umjetnika, producenata, novinara, kriticara, mecena i politicara koji mogu naci isti zajednicki jezik i biti udruzeni u ostvarivanju istih ili slicnih umjetnickih interesa, svoje usaglasene prisutnosti u ukupnom umjetnickom i drustvenom zivotu, a narocito u proizvodnji novca u kulturi. Zapravo, ovdje se samo sklapaju kratkorocni paktovi kako bi se smjesta podijelio i uzeo novac iz necije sehare. I zato se rijetko, ili gotovo nikad, srecemo sa situacijom kada je isti umjetnicki ili estetski senzibilitet temelj pokusaja stvaranja nekog ovdasnjeg umjetnickog lobija. Na pocetku rata je, recimo, postojala cvrsta suradnja izmedju intelektualaca sa jakim bosnjackim nacionalnim senzibilitetom; vjerovatno je to proizilazilo iz osjecaja nacionalne solidarnosti naspram tragedije koja se dogadjala narodu kojem pripadaju. No, vec u drugoj polovini rata, retorika nacionalne solidarnosti (ili jedinstva) poradja frakcijsku borbu razlicitih, moglo bi se vec nazvati, lobistickih grupa za monopolsku poziciju u ovdasnjem kulturnom zivotu. To se lako dalo prepoznati kroz Liljan, Mahmutcehajicev Preporod, teolosku grupaciju u IVZ-u ili Savjet za kulturu SDA.

Upravo je slucaj tog savjeta slikovit za pricu o sudbini ovdasnjih lobistickih namjera: formiran je pocetkom 1994. godine i bio je zamisljen kao oblik lobistickog djelovanja u interesu vladajuce stranke. No, jedino sto se od svega dogodilo jeste da su ga njegova dva predsjednika - Amila Omersoftic i Muhamed Karamehmedovic uspjeli iskoristiti za svoju promociju na funkciju generalnog direktora RTVBiH, odnosno upravnika Narodnog pozorista. Karamehmedovicev slucaj je, takodjer, indikativan primjer koliko su odnosi ovdasnjih snaga u kulturi krhki i promjenljivi: on je ovih dana smijenjen sa mjesta direktora pozorista, dok je SDA mudro sutjela. Znaci li to, pak, da je lobi Ibre Spahica, koji je srusio Karamehmedovica, bio jaci? Mozda, ali to, prije svega, treba shvatiti kao presutni politicki pakt u kojem je SDA svom koalicionom partneru, nezadovoljnom sto je ostao bez ministarske fotelje, dala malo na volju i podarila mu osjecaj da se njegova pika i da moze necim da vlada. Dali su mu Narodno pozoriste. Kakve lobisticke veze s tim ima novi upravnik Tvrtko Kulenovic? Nikakve, osim sto ima legitimnu ambiciju da pokusa nesto uciniti sa pozoristem koje je posljednjih godina u krizi. Sulejman Kupusovic opet misli da je sve to Ibrina stranacka i lobisticka namjestaljka. A kako Kupusovic stoji danas sa "lobijima" u Sarajevu? Kako sa kojim, ovisno od toga ko je spreman da podrzi neki njegov teatarski projekt. Kako drugacije da razmislja neki ovdasnji profesionalac? A upravo je unutar pozorisnih i filmskih krugova prica o lobijima najbolnija i u javnosti najprisutnija. Traumatiziranost proizilazi iz proste cinjenice da teatar, film, cak i TV produkcija, traze novac, kojeg uglavnom nema. Zato u toj praksi postoje samo dva lobija: oni koji su dobili novac pa trenutno nesto rade i oni koji taj isti novac nisu dobili, pa, jer trenutno ne rade, gundjaju na sve strane. Sve do novog produkcijsko-financijskog "kola srece". Svaki novi projekt u teatru povod je za ponovno stvaranje ova dva pomenuta "lobija". Onda se rasprava "puna svetaca svih boja" uglavnom prebaci na "principijelnu idejnu i estetsku ravan": nacionalni teatar - da ili ne; Cehov ili Büchner u Narodnom pozoristu - da ili ne; Bulajic - da ili ne. I tako do besvijesti. Na kraju, naravno, za sve budu krivi vlast i novinari, dok umjetnici ostaju sveci.

LOBI USAMLJENIH SRDACA I GOLIH...: Zapravo, da li ovdje postoje mocni lobiji kakvi postoje u zemljama osmisljene kulturne politike i etabliranih institucija umjetnicke i kulturne javnosti? Odgovor je, nazalost, ne. Ovdje postoje tek vise ili manje uspjesne porodicne umjetnicke manufakture koje daju laznu iluziju postojanja estetske ili produkcijske raznovrsnosti ovdasnje umjetnicke scene. Ako ne vjerujete - slobodno se raspitajte o unutrasnjoj kadrovskoj infrastrukturi vecine najvecih kulturnih institucija i produkcijskih grupacija. Tako da "lobi" u Sarajevu ostaje samo unutar familije, najblizih komsija i prijatelja. Bas i kako prilici zemlji u kojoj svaka budala ili nitkov moze reci kako je on i njegova institucija ili lobi (citaj: familija) cuvar bosanskog kulturnog pecata ili misionar koji ovdje donosi civilizacijsku i umjetnicku pamet svijeta. I onda to ovdasnja javnost svesrdno i na nevidjeno popusi, jer se ovdje, zbog finog kucnog odgoja i carsijskih obicaja, pusenje vec podrazumijeva. To sto nema organiziranih interesnih umjetnickih grupacija (ili lobija) koji ce na opcem planu donijeti nesto bitno novo ili sacuvati nesto staro, tradicijsko - svejedno je, ovdje nije ni vazno. Zato, bilo prijatno nekome cuti ili ne, svi mi ovdje kojima je umjetnost i kultura jedina strast i posao, sve vise pripadamo jednom lobiju u kojem ima mjesta za sve - lobiju usamljenih srdaca i golih k...

NACIONALNA KLASA, TIMUR I NJEGOVA CETA: Od vrha piramide kulturnog pravca kojem je nacionalna svijest Bosnjaka primaran cilj i ideja vodilja, ziva su samo dvojica ljudi, ako ne racunamo all-round Bosnjaka Izetbegovica. Akademik Muhamed Karamehmedovic je svojedobno od strane jedne grupe knjizevnika srednje generacije, koju je u svojim cestim posjetama Sarajevu predvodio pokojni Oskar Davico, dobio nadimak Plehanov, kako zbog svoje znacajne studije Umjetnicka obrada metala u Bosni i Hercegovini, tako i zbog neumornog ucesca u javnom zivotu. Karamehmedovic je za (n)ovu vlast bio idealan iz dva razloga: energicni Hercegovac jeste neko ko je bio poznat kulturnoj javnosti bivse Jugoslavije kao likovni kriticar i dobar poznavalac povijesti umjetnosti, iz cega je proizaslo da ga "SDA nije izmislila", kako sam za sebe cesto voli kazati. Drugi razlog lezi u njegovoj vitalnosti i hrabrosti da se kao neko bez referenci u dramskoj umjetnosti, na pragu osme decenije svog zivota, uhvati ukostac sa svim problemima u koje je uletjelo Narodno pozoriste u Sarajevu. Njegov ekskluzivac u dramskom svijetu Dzevad Karahasan je bosanski pisac s najznacajnijom medijskom karijerom u Evropi. Zahvaljujuci privilegijama stecenim u predratnim vremenima na katedrama ASU i Filozofskog fakulteta, sjeda u avion s Izetbegovicem i odlazi u Austriju, gdje dobija mjesto oficijelnog pisca grada Graza. Danas dramaturg Narodnog pozorista, snalazljivi Duvnjak uziva austrijsku ugodnost i visok ugled u Izetbegovicevu kabinetu. Ali, drugi najvazniji covjek za "proces osvjestenja" je Dzemaludin Latic, pjesnik osudjen u cuvenom procesu "muslimanskim fundamentalistima" 1983, kojem je pripala duznost da govori sve ono sto ostali "nacionalci" nisu smjeli prevaliti preko usta. Nisu smjeli ili nisu htjeli, vrag bi ga znao. Tek, tako su prvo "duhovni" Dzemo, a pocetkom agresije na BiH i "svjetovni" Karamela stali na branik kulturne otadzbine kako bi u suru utjerali sva znacajnija imena bosnjacke kulture i umjetnosti.

Latic je sa suradnicima jos 1990. oformio list Muslimanski glas, jer Preporod, glasilo Islamske vjerske zajednice, jednostavno nije bio dovoljan. Glas je okupljao ne same Bosnjake (pisali su tu i Mile Stojic, Miljenko Jergovic, Ranko Sladojevic) i to mu je bila mana. Zato ce nastati nacionalno glasilo Ljiljan, u kome ce pisanje postati misija. Najeklatantnija ilustracija svakako je Ljiljanov kolumnista Mustafa Spahic, od cijih se vazova po Ljiljanu ledila krv u zilama svim preostalim Srbima i Hrvatima, a bogami i dobrom dijelu Bosnjaka. Naravno, Mujke nije bio sam: iz novine kojoj su svoj osobeni pecat dala cuvena braca Latici ispilila su se i nova imena nacionalne knjizevnosti (ma sta to trebalo biti). Latici su se iz financijskih razloga razisli sa Mensurom Brdarom na ideoloskoj razini, a za Zilhada Kljucanina bi se prije moglo reci da su ga isti razlozi doveli do ideoloskih visina. No, ako Kljucanin ne krije svoju ambiciju da se dokaze kao inzinjer bosnjackih dusa, Hadzemu Hajdarevicu se mora priznati suptilnost na istom poslu. U takvu vrst kulturnjaka mogu se smjestiti i Zehrudin Isakovic, te Indira Kucuk-Sorguc, Jasmina Tabakovic, ali odnedavno i filmski kriticar Asaf Dzanic i "scenska veza", pozorisni reditelj Sulejman Kupusovic. Zanimljivo je i ovo: od nebosnjaka Ljiljanu je ostao najvjerniji kolumnista Dana Miljenko Jergovic. Zlobnici tvrde da i to ima svoje razloge: Ljiljan je Jergovicu halalio ratni angazman u Nedjeljnoj Dalmaciji, koji mu i dan-danas spocitavaju profesori etike novinarstva na Zagrebackom sveucilistu. Glavni izvrsni operativac cijele ove grupe je Timur Numic Osobno. Dovitljivi direktor Centrale SDA sa kulturom ima onu najsuptilniju vrstu odnosa: financijsku. Kod njega je kesa, a samim tim i kultura: red teatra, kadar Bulajica, "Bascarsijske noci", Godine prevare...

O MRTVIMA SVE NAJBOLJE: Za rahmetli Muhsina Rizvica, historicara knjizevnosti, i pisca Aliju Isakovica moze se, ipak, reci da su utemeljitelji ovoga pravca. Rizvic, autor knjige Bosanski muslimani u djelu Ive Andrica, dao je doprinos literarnom situiranju i kontekstualiziranju bosnjackog kulturnog kruga, dok se Isakovic, nakon kapitalnog pothvata iz sedamdesetih, Biserje: Izbor iz muslimanske knjizevnosti, nasao pred teskim zadatkom: okupiti bosnjacke pisce u Vijece Kongresa bosnjackih intelektualaca. Opasnost "jahanja na kobili ideologije", kako je Isakovicev kulturno-politicki angazman u egzilu nazvao jedan njegov prijatelj i suradnik, dovest ce odlicnog pisca pred kraj zivota u nezahvalnu poziciju: da svojim kolumnama u Ljiljanu, razocaran time, pokusa odbraniti lose strane onoga sto se iz nacionalnog romantizma pravljenog njegovom rukom izrodilo. Ivan Lovrenovic zapisat ce: "Poznajem njegov usud, njegovu tuznu zabludu, kao i svoju rodjenu", ali novinari nece biti suptilni, vec ce objaviti kako ti tekstovi sve vise lice na govore Osmana Brke.

GRADjANI POKORNI: Admir Glamocak, dekan Akademije scenskih umjetnosti u Sarajevu, za sljedecu sezonu kani rezirati tekst koji je Miroslav Krleza proglasio boljim romanom o Bosni od Andricevih. Legenda o Ali-pasi Envera Colakovica treba biti veliki projekt kojim bi se Glamocak konacno etablirao kao bard "nacionalne" kulture. Nakon Cehova i Shakespearea, Glamocak se zapravo nastoji vratiti modelu nacionalaca: kako drugacije ublaziti sve glasnije price da su nakon odlaska Ademira Kenovica u Meksiko, on i Gradimir Gojer poklopili Akademiju i prakticno je sklonili izvan domasaja SDA-ovog odbora?! Kako optuzbe ove vrste mogu imati pogubne posljedice za bilo ciju karijeru, dekan ASU, kome SDA nije dodijelila tu ulogu, i pored svoje velike energije i promucurnosti, te visokog stupnja glumackog talenta i pedagoskih sklonosti, morat ce se pozabaviti ovim problemom - mozda na isti nacin na koji je opsadu Sarajeva apsolutno okrenuo u svoju korist. Glamocak je za vrijeme rata stekao i zadrzao titulu dekana, odigrao i rezirao na desetine predstava i postao jaka pozorisna figura koja cak ima i svoj lobi. Ne, nije u pitanju prevashodno nacionalni interes (stepen svijesti najcesce uslovljava visina honorara za odredjenu izvedbu), vec pozicija koja podrazumijeva igranje u ekipi sto nacionalno u kulturi smatra jednom od najznacajnijih vrlina. Toj grupi (za Glamocaka se uglavnom veze bezrezervna Karamehmedoviceva podrska, te imena: dramaturg Zehra Kreho, v.d. direktor Drame Izudin Bajrovic i nekolicina diplomanata i studenata zavrsne godine Akademije), istina, ni "internacionalni" utjecaji nisu tudji, ali treba reci da se oni u svojim radovima ne bave znacajnijom kritikom postojece vlasti, niti pozoristem koje "dobacuje" izvan simbolistickog. Takvo pozoriste koje ne postavlja pitanja od vitalnog znacaja za razvoj ili regresiju drustva jedan od najvecih zivih teatarskih reditelja na svijetu, Peter Brook, naziva "mrtvackim".

NOVINARSTVO: Takva se pozicija, u sustini, dopala i novinarima: zato su novine pune kritike pisane panegiricki. Sulejman Kupusovic ce u jednom svom napisu podijeliti kriticare na "postene i nepostene" a sustina zapravo lezi u stepenu bliskosti pojedinog novinara odnosno kriticara sa ucesnicima i autorima manifestacija.

IZMEDU DEDE I DAIDZE: Je li Mirsad Miro Purivatra, nekadasnji direktor Soros fondacije BiH, utemeljitelj Obala Art Centra i trenutni upravitelj RTV BiH, najmocniji covjek ovdasnje kulture i medija? Neka sude fakti: poslovno darovit, sklon umjetnosti i kontaktima sa strancima, te porodicno usko vezan sa krugom oko Izetbegovica, mladji je Purivatra stvorio malo poslovno carstvo nazvano Sarajevo Film Festival. Jedna od najboljih kinosala na podrucju nekadasnje Jugoslavije, nastala renoviranjem Doma kulture Trasa, ima pristojnu opremu za prikazivanje filmova i urede u kojima se pripremaju festivalski programi. Sto se proizvodnje filma tice, to je ipak preskupa igracka, tako da se najznacajnija sredstva za SFF jos uvijek uplacuju sa stranih i domacih racuna. Ni sistem distribucije kod nas nije na visokoj razini jer se od posjetilaca kinodvorana danas u BiH ne moze zivjeti. Postavsi direktorom RTV BiH, uz neformalno objasnjenje, koje ce procuriti, kako je "bio jedini covjek oko kojeg su se mogli dogovoriti Izetbegovic i medjunarodna zajednica", Purivatra kao da utjelotvoruje za ova vremena "idealnog" bosnjackog kulturnjaka: s jedne nam je strane otvorio prozore holivudskog carstva, a korijeni su mu u bosnjackom korpusu. On u ovom momentu, prakticno, ima sve: zaposlene koji su mu vojnicki odani, kontrolu nad najvaznijim dijelovima ovdasnje filmsko-televizijske scene i politicku poziciju obiju strana koje su vlast na ovom prostoru Federacije BiH: SDA i medjunarodne zajednice. Sta se, onda, ne slaze? Buducnost! Dobar dio Purivatrine moci mogao bi netragom nestati padom Izetbegoviceve politicke nomenklature u kojem profesor Atif Purivatra, Mirin otac, i pored poznih godina i relativno slabog zdravlja, ima znacajan utjecaj u VKBI, a i, kako se tvrdi, na samog predsjednika SDA. Ako i kada dodje vrijeme trzista u kojem nece biti moguce imati, prakticno, privatnu firmu na budzetu drzave, Mirini snovi bi mogli poceti padati brze nego kula od karata. Nece dovijeka biti ni para daidze Georgea, kako ovdasnji svijet od milja zove milijardera Sorosa, a i sudbina Radio-televizije Bosne i Hercegovine danas izgleda neizvjesnijom nego ikad. Pored svakog uspjesnog covjeka ili hoda skupina tjelohranitelja ili ima uspjesnu zenu: danasnja direktorica Sarajevo Film Festivala Izeta Gradjevic, Purivatrina supruga, tokom petnaestak posljednjih godina je zajedno sa svojim muzem prosla trnovitom stazom uspjeha i slave. Zlobni ce jezici svakako primijetiti da "nije problem biti svetac kad ti je bog otac", jer je supruga Bakira Izetbegovica njezina rodjena sestra. Bez sumnje, radi se o skupini ljudi koja mnogo radi i kojima su vrijeme i sredina naprosto posluzili za vjetar u ledjima.

IBRO DIRKA: Predsjednik Upravnog odbora Narodnog pozorista Sarajevo i direktor Festivala Sarajevska zima Ibrahim Spahic je vec tridesetak godina prisutan u strukturama koje ili direktno utjecu na kulturu ili je pak kreiraju. Covjek nevidjene energije, spreman da 24 sata dnevno otvara i zatvara manifestacije, sklapa koalicije, docekuje i ispraca strance, komunicira na francuskom, kojeg zna, italijanskom, kojeg natuca, i engleskom, kojeg uci, kulturna je cinjenica prepoznata i van granica BiH. Oko njega se, htio priznati ili ne, "vrti" jako mnogo stvari. Tvrdi se da je isposlovao dolazak dr. Tvrtka Kulenovica na mjesto upravnika Narodnog pozorista, a to bi moglo imati sljedece kadrovske posljedice: direktor Drame trebao bi postati profesor s katedre za komparativnu knjizevnost Muhamed Dzelilovic, a stvorili bi se uslovi da mladi reditelji i dramaturzi (Dino Mustafic, Ales Kurt, Almir Imsirevic, Zoran Mlinarevic, Almir Basovic) dosta stvari na velikoj sceni uzmu u svoje ruke. Nakon sto je Sarajevskoj zimi pripao i prostor nekadasnjeg CDA Mladost, koji ima binu i uslove da se odrzavaju koncerti, projekcije i predstave, Ibro Spahic postaje Neko s kontrolom: tako ostaje pitanje dana (pa i pristojnosti) kad ce federalni ministar Rizvanbegovic, kako stvari idu, ustupiti stolicu Covjeku Mediterana.

TELEMUSTAFICI: Nije tajna da je upravo Spahic u sarajevskoj Prvoj gimnaziji u vatru kulturne politike "bacio" Dinu Mustafica, koji ce kasnije kao diplomant, prvo komparativne knjizevnosti a potom rezije, krenuti krupnim koracima u osvajanje rediteljskog zanata i mjesta asistenta na ASU i Filozofskom fakultetu. Mustafic, rediteljska zvijezda u usponu, vazi za pripadnika lobija koji se u sali zove "Telemustafici". Za dvojicu glavnih "bossova" ovoga kruga, kojeg je najlakse definirati oznakom "poetike na krilima gradjanske neposlusnosti", navode se Dinin surjak i otac: Haris Pasovic, nekadasnji direktor MESS-a i ponajbolji pozorisni reditelj na prostoru bivse Jugoslavije, i Mustafa Mustafic, filmski i TV snimatelj, jedan od najiskusnijih filmskih radnika u BiH. Da Pasovic kojim slucajem nije osjetio da 1992. mora po svaku cijenu doci u Sarajevo pod kisom granata i tu nastaviti zivjeti kao "umjetnik, covjek i humanista", on bi za ovaj grad i njegovu demokratsku javnost danas vjerovatno bio okacen oko stupa srama poput, naprimjer, Emira Kusturice. Sta bi bilo kad bi bilo, to se ne zna, ali: Pasovic je pocetkom agresije dobio i brzo napustio mjesto profesora na ASU, potom uradio nekoliko predstava i povukao se iz pozorista. Nakon dugometraznog dokumentarnog filma Greta, okusao se kao urednik MESS-ove literarne produkcije, a krajem prosle godine izabran je na mjesto urednika Kulturno-umjetnickog programa na TVBiH, koje je takodjer napustio. Tu su jos i Dinina sestra Svjetlana Mustafic, urednica kulturne rubrike u Oslobodjenju. Dodamo li svemu jos i Alesa Kurta, reditelja nekolicine uspjesnih predstava u MESS-ovoj produkciji (Stop Masina, Pucanje duse) i vrlo dobrog dokumentarnog filma o rahmetli Mirzi Idrizovicu Dnevnik reditelja, stice se utisak da se radi o ekipi cija poetika polako preseze gradjansku (ne)poslusnost i sustinski zadire u probleme ovoga drustva.

GRADA I NEKA: Nije nimalo jednostavno situirati direktore sarajevskog Kamernog teatra i Pozorista mladih. Gradimir Gojer se vec skoro tri decenije pokazuje jednim od najznacajnijih teatarskih ljudi. Danas mu clanstvo u Glavnom odboru SDP-a i insistiranje na radu tekstova domacih autora (Latic, Sidran, Ibrisimovic, Horozovic, Topcic, Alispahic, Silajdzic) ostavlja poziciju da moze igrati izmedju dva koncepta: "nacionalnog" i "gradjanskog". Bolji poznavaoci prilika vole ga dovesti u vezu s Glamocakom, dok se za Nermina Tulica ne moze kazati da pripada ijednom lobiju, a medju teatarskim radnicima se nerijetko moze cuti da je Pozoriste mladih "jedina institucija koja posteno isplati ono malo honorara". Tulic, poslanik u Kantonalnoj skupstini, tako odolijeva kako svojoj osobnoj drami, tako i situaciji koja ovdasnju kulturu gura na marginu i cini sirotinjskim zanatom.

KNJIZEVNOST ILI KAKO SIDRAN DIZE SIDRO: Izdavastvo izvan SDA je na slabim granama, stampani tirazi samo u slucajevima publicistike prelaze 500 primjeraka, pa tako oni pisci koje prolazak kroz nacionalno preobracenje nije mnogo zanimao, zapravo, jedva da i mogu ponekad nesto objaviti. Najvece zasluge sto se takva skupina literata uopce profilirala, padaju na trojicu ljudi koji su oformili i postavili na noge redakciju casopisa Lica. Svojedobno predvodjena pjesnikom i esejistom Enverom Kazazom, te njegovim tadasnjim najblizim suradnicima ponajboljim piscima te generacije Damirom Uzunovicem i Goranom Samardzicem, Lica su tijekom dvije posljednje ratne godine i prve dvije poslijeratne pocinjala biti zametak neke vrste avangardne scene. Tikva je pukla tako sto se Kazaz posvetio radu na Filozofskom fakultetu i radu na projektima izdavacke kuce "Alef", koju vodi dr. Enes Durakovic, a koja najznacajnija sredstva dobija od Federalnog ministarstva kulture. Samardzic i Uzunovic su, pogadjate, zavrsili na Sorosovoj strani. Danas uspjesno vode knjizaru "Buybook" u Radicevoj ulici. Za jos jednu skupinu mladih autora vezanih uglavnom s katedrom dramaturgije i rezije na ASU moglo bi se reci da djeluje kao lobi (Imsirevic, Basovic, Mlinarevic, Jukic, Loncarevic), ali se cini da ce i oni, kao i njihovi prethodnici, kad dodje vrijeme, krenuti svaki na svoju stranu tragom finansiranja njihovih likova i djela.

Dvojica danas drustveno najutjecajnijih sarajevskih pisaca su, nesumnjivo, Nedzad Ibrisimovic i Abdulah Sidran. Dobar poznavalac prilika, poetski saputnik i prijatelj obojice tvrdi: "Nedzad Ibrisimovic svoju je karijeru predao u ruke SDA iskljucivo zbog toga sto vise nije mogao izdrzati zivot u oskudici. Avdo je drugo. On ce, u socijalnom smislu, uvijek biti neka vrsta marginalca." I jedan i drugi su prosli proces nacionalnog osvjescivanja, no Ibrisimovic je ustrajao u nakani da postane veci katolik od pape, dok Sidran polako dize sidro. U posljednjih 10 godina, od izjave da mu je tijesno da bude i evropski pisac, a ne muslimanski, preko antologijskog stiha ima l' iko da mu nije valj'o nas predsjednik Aljo? do razocarenja u nacionalni ushit i poruke Izetbegovicu - "daj istinu, pa ubij!", Sidran stoji na ekvidistanci izmedju Drustva pisaca, koje kontroliraju Ibrisimovic i Zlatko Topcic, i tuzlanske skupine kulturnjaka koju predvodi Jasmin Imamovic, pisac knjige Besmrtni jeleni, od koje skupa prave scenario za igrani film i pregovaraju sa stranim koproducentima. Ibrisimovic radi na projektu "Sarajevo", gdje se njegova pozicija savrseno uklapa u ono sto on danas zapravo jest - covjek koji je svoj veliki talent zrtvovao za ljubav casti drzavnog pisca br. 1. Anegdota da je Nedzad Avdi kazao: Zrno, ne meci mi ruku u dzep! najvjerovatnije je istinita, jer javno Sidranovo protivljenje Bulajicevom projektu moglo je znaciti i kraj kompletnog posla. No, Avdo ocigledno vise nema dvorski utjecaj. Od toga su ga, najvjerovatnije, odvukli njegovo preferiranje prijateljstva i tridesetak godina saradnje s Markom Vesovicem, kao i to da je "u narodu" prepoznat kao najveci pjesnik medju svim Bosnjacima. Uvijek blizak filmu i televiziji, Sidran je Emira Kusturicu prvo zamijenio Ademirom Kenovicem, s kojim je i prije suradjivao, a Televiziju Sarajevo poslije rata firmom Internews, radeci za program Fresh, made in BiH. Danas izjavljuje: "Bosnjastvo i bosanstvo su dva ista odgovora na dva sasvim razlicita pitanja."

OSTALI: Kad se proceslja po nacionalnim institucijama koje ne pripadaju Bosnjacima, situacija je cak i u Sarajevu vise nego mrsava. Oko Hrvatskog kulturnog drustva "Napredak" svija se skupina ne odvec znacajnih pisaca predvodjenih romansijerom Mirkom Marjanovicem. I Zeljko Ivankovic, bivsi HSS-ovac i clan Alternativnog vijeca ministara, svoju literarnu osrednjost pokusava redizajnirati jos bljedjim politickim angazmanom. Poziciju Hrvata koji istrajavaju na gradjanskoj neposlusnosti drzi tercet "orijentalaca": Ivan Lovrenovic, Mile Stojic i Miljenko Jergovic. Tu su negdje i pjesnik i TV novinar Ivan Kordic, te historicar Dubravko Lovrenovic. Srbi? Srpsko kulturno drustvo "Prosvjeta" izdaje casopis Bosanska vila, u kojem je moguce procitati tekstove pisaca svih nacionalnosti. Prisutna blizina jednog od pokretaca "Bosanske knjige" i predratnog direktora Izdavacke kuce "Svjetlost" Gavrila Grahovca, Dejana Djurickovica, profesora s katedre juznoslavenskih knjizevnosti, i Marka Kovacevica ne sugerira znacajan nacionalni naboj. Sve u svemu, kultura se na ovim prostorima svodi na onoliko muzike koliko je para.