U JEDNOJ ZABITOJ KASABI OGROMNOG
Otomanskog carstva zivjela je i mala jevrejska zajednica, siromasna kao i kasaba u kojoj je nasla utociste. Rabin koji je vodio zajednicu uvijek je u svojim propovijedima nastojao podvuci kako Bozje misli nisu nase misli i kako na nebu ono sto nama izgleda vazno moze biti sasvim nevazno, dok ono na sta mi ne obracamo paznju moze biti upravo najvaznija stvar na svijetu. Zeleci vaspitati svoju pastvu u pravim vrijednostima Tore, a istovremeno zeleci im pruziti i utjehu u njihovoj bijedi i siromastvu, rabin je stalno podvlacio kako na nebu ne gledaju na kolicinu (jer sve je ionako vlasnistvo Tvorca) prinosa, nego na cistocu srca i namjere prinositelja. Podvlacio je kako sâm biblijski Kralj David, koji je bio mocan vladar, nije molio od Boga da mu podari moc, slavu, bogatstvo, nove provincije i robove, nego samo srce cisto i duh prav, kao sto stoji zapisano u Psalmu pedeset i prvome: Srce cisto stvori mi, Boze, i duh prav obnovi u utrobi mojoj. Iz Subote u Subotu rabin je ponavljao stihove pedeset i prvog Psalma po kojima je zrtva Bogu duh skrusen - a "srce slomljeno i potisteno Bog ne odbacuje".

Medju vjernicima koji su prisustvovali subotnjim propovijedima nalazio se i Muson, stariji prostodusni i siromasni Jevrejin koji je zenu i tri neudate kceri izdrzavao hamalskim radom. Oduvijek je Muson osjecao potrebu da nesto ucini za Boga, nesto veliko poput onih casnih muzeva iz Biblije o kojima je slusao i citao, ali znao je Muson da priliku za takvo sto nece imati. Ne on, i ne ovdje. Na koncu, ko je bio Muson - najobicniji hamal, a i ko je vidio da se takva junastva i bogougodni podvizi desavaju u tamo nekoj Bosni. Takve su se stvari desavale u bolja vremena, boljim ljudima i na boljim mjestima. On, Muson, nije imao srece, rodio se kao niko i nista i kao takav ce i umrijeti. Nije se radilo o tome da je Muson bio castohlepan i da je htio ovjekovjeciti vlastito ime. Naprotiv, bio je spreman na potpunu anonimnost. Njegovo djelo trebalo je samo da bude iskaz njegove snazne vjere i njegove ogromne ljubavi za Onog koji nas je posvetio svojim zapovijedima i dao nam Toru. Tako je mislio nas dobri Muson i takve je misli teglio sa svojim sepetom uzbrdo i nizbrdo, iz godine u godinu, a onda je odnedavno haham poceo govoriti o tome kako Bog ne zahtijeva nista drugo nego srce, i kako je zrtva Bogu cisto srce, i kako takvu zrtvu Bog ne odbija - i tracak nade ozari Musonovo lice. Nije sve izgubljeno, mislio je, niti je sve uzalud. Moguce je uciniti nesto sto Bog cijeni. Samo... gdje da siroti Muson, koji ni Subotom nije jeo mesa, nadje srce? Gdje da namakne pare da kupi cisto srce, bez loja, dobro srce, srce kakvo Bog voli? Ali, vrijedilo je pokusati, stoga se Muson prihvati posla s novom snagom. Revnost koja je izbijala iz njegovih ociju i obnovljena snaga vec ostarjelog hamala kao da su imali neku magicnu moc - i, malo-pomalo, pocese padati novi poslovi. U petak, uoci Subote, Muson po ko zna koji puta prebroji sedmicni utrzak - pa uvidjevsi da se nije prevario u racunu, nego da je suma dostajala i za tekuce troskove i za kupovinu srca, sav ozaren otrca obrednom koljacu od kog zatrazi da mu zapakuje jedno dobro i cisto srce bez loja, s kojim, onda, otrca u sinagogu i, u trenutku kad je posluzitelj sinagoge izasao da sapere sinagogalno dvoriste, otvori vrata Ehala (hebr. Ormara Svetinje u kom se cuvaju svici Tore) i polozi svoje srce, poklonivsi se duboko do zemlje. Nakon sto se Muson neprimjetno iskrao iz sinagoge, Lijaco, posluzitelj koji je jedini bio siromasniji i od samog Musona, udje da pripremi svitak za sutrasnje citanje - pa kad u Ehalu nadje zapakovano srce, suze mu navrijese na oci. Ko je rekao da Bog ne cuje molitve? Evo nekoliko mjeseci kako mu zena dosadjuje prigovorima kako djeca i ne znaju sta je sabat, kako nikad mesa nisu okusila - i, evo, dobri Bog je cuo njegove molitve i ucinio mu ocigledno cudo. U dva je doma te Subote vladala posebna atmosfera - u Lijacovom zbog nezasluzene nagrade, a u Musonovom zbog konacno utazene revnosti. Jedino sto je pomucivalo Musonovu radost bila je sumnja da bi njegova zrtva mogla biti odbijena. Sutradan, kada je prilikom javne sluzbe otvoren Ehal da bi se izvadio svitak Tore, Musonu stade srce, ispinjao se na prste da vidi sta je bilo s njegovom zrtvom, pa kad uvidje da je zamotuljka nestalo, shvati da mu je zrtva prihvacena. Haham je bio u pravu, dobro i cisto srce Bog ne odbija. Htio je da poleti. Mislio je da ce se u svakom trenutku odvojiti od zemlje. Sreca koja ga je ispunila vrijedila je svog njegovog dotadasnjeg zivota. Vrijedilo je zivjeti da se ovo dozivi - hej, prihvacena zrtva, i to od Boga licno. Iz petka u petak Muson je u sinagogu donosio po srce - sve u zavisnosti od nafake - nekad deblje, nekad tanje, nekad vece, nekad manje, nekad cijelo, nekad samo pola. Iz Subote u Subotu obje su porodice bivale sve srecnije.

Jednog petka popodne rabin se zadrzao u sinagogi pripremajuci sutrasnje citanje Tore koje je bilo posebno tesko. Muson, za koga je donosenje srca u Ehal vec bila rutina, utrca u sinagogu - i, ne okrenuvsi se da provjeri da li ga neko vidi, otvori vrata Ehala i stavi zamotuljak koji je donio. Rabin je, zatecen, netremice i u cudu, posmatrao Musona, koji je na spanskom izgovarao molitvu koju je s vremenom srocio za ovu priliku: Boze moj i Boze otaca mojih, evo ti prinosim cisto i dobro srce kao sto volis, molim te, nemoj odbiti zrtve sluge svojega, i sjeti se naroda svojega Izraela na dobro mir i spasenje. Prinositi zrtvu izvan jos neobnovljenog Hrama u Jerusalimu je prestup zakona kakav se ne moze tolerisati. Stoga haham skoci na noge da izbaci Musona i njegovu zrtvu iz sinagoge i ponovo ustanovi zakon i red. Upravo u trenutku kada je haham zaustio da Musonu ocita bukvicu i da mu kaze da je pogresno shvatio, da se radi o srcu, o dusi, o mislima i osjecanjima svakog pojedinca - a ne o najobicnijem komadu mesa, da je svojim djelom samo uvrijedio Boga i ogrijesio se o zakon i slicno - bas u tom trenutku stupi u sinagogu dostojanstven starac duge i kao snijeg bijele brade koji zatrazi da nasamo razgovara sa hahamom. Kad se obojica nadjose u avliji sinagoge, starac rece ovako: Ne dirajte naroda mojega Izraela, ovaj siromah u svojoj revnosti izdrzava jos jednu porodicu i gradi sebi vjecni i nepropadljivi dom u svijetu koji dolazi, da je u vodja naroda ovog revnosti, duha i vjere koliko u naroda, vec bi se odavno ugodni miris zrtava dizao sa oltara mojega u Jerusalimu.

Haham uvidje da onaj koji govori s njim nije niko drugi do Elijau a-Navi (hebr. Ilija Prorok), za koga Biblija veli da je svojevremeno i sam prinio zrtvu izvan Hrama, da bi dao narodu priliku da uvidi ciju ce zrtvu Bog prihvatiti - njegovu ili onu laznih proroka mnogobozackog kulta, te promislivsi o svemu, uvidje da zakon i formalizam nisu isto, a da revnost izvire upravo iz skrusenog duha i slomljenog i potistenog srca o kome je upravo on propovijedao dok ljudi nisu uzeli njegove rijeci ozbiljnije nego sto ih je uzimao on sam.