Dani su u prilici da javnosti otkriju najstrozije cuvanu tajnu vojno-diplomatskog karaktera. Ona se odnosi na bombardovanje Kineske ambasade u Beogradu tokom NATO-operacije Odlucna snaga protiv SR Jugoslavije.

Iako su sarmantni portparol NATO-saveza Jamie Shea i visoki oficiri najjace svjetske vojne alijanse na konferencijama za stampu bombardovanje ambasade najmnogoljudnije nacije podvodili pod gresku terenskih obavjestajaca, istina je drugacija i daleko je od projicirane banalnosti NATO-strucnjaka za propagandu. Zahvaljujuci medjunarodnom izvoru visoke obavjestajne vrijednosti, nas list je u mogucnosti da demantira gresku o gresci kao uzroku razvaljivanja eksteritorijalne zgrade Narodne Republike Kine. O cemu se radi?

Dok je trajala operacija zapadne vojne alijanse koja je smrvila infrastrukturu Miloseviceve retrogradne zemlje, Kina je na svaki nacin nastojala "uci" u mozak i srce saveznicke operacije. Njeni visokorangirani strucnjaci za telekomunikacije dobili su zadatak da otkriju kakav je to supersofisticirani sistem za dalekometno bombardovanje koji omogucuje da se bez masovnog razaranja pronadje i unisti cilj, ili, jos preciznije, dalekoistocnim inzinjerima je naredjeno da otkriju putanju rakete i trazeni cilj prije nego sto cilja ne bude. Zadatak shvacen, operacija krenula.

U zgradu Kineske ambasade instalirana je najmodernija oprema za satelitsko i telekomunikacijsko spijuniranje, a onda su iz Amerike i jedne maloazijske zemlje ka Beogradu preko Budimpeste krenuli kineski strucnjaci, jedni od najboljih u svijetu za pomenuti oblik spijunskog rada. Naravno, Amerika ne bi bila to sto jeste da nije "upratila" ovu bezobraznu aktivnost "crvenih regenata". Kako je instaliranjem spijunske opreme u Kinesku ambasadu i eventualnim ometanjem operacije Odlucnoj snazi zaprijetila ozbiljna kolateralna steta, nesto se moralo poduzeti. Bez obzira na moguce implikacije bombardovanja ambasade jedne od najvaznijih svjetskih zemalja, u politickom vodjstvu Sjevernoatlantskog saveza pala je odluka da se "uznemirujuci cilj" bombarduje.

Iako se Pentagon, strahujuci od kineske reakcije, zestoko protivio pomenutoj odluci, ona je donesena, ne samo iz vojnih nego i iz politickih razloga. Naime, tri zemlje koje su u geostrateskoj terminologiji SAD-a svrstane u kategoriju buntovnih zemalja vidno su se zainteresirale za kinesku akciju, izrazavajuci spremnost da od Kineza otkupe informacije i tehnologiju koja bi se, da nije uslijedilo bombardovanje, pokazala kao vrlo efikasna. Te tri zemlje su, naravno, Libija, Irak i Iran.

Otuda je politicko vodjstvo NATO-alijanse moralo donijeti odluku koja se materijalizirala kao elektronski i gradjevinski krah onog dijela teritorije NR Kine smjestenog u Beogradu.

Sedamnaestoga jula u Neumu je odrzana sjednica Sredisnjeg odbora HDZ BiH, na kojoj se nije desilo nista spektakularno. Sve je islo ustaljenim redom: malo umjerenosti, malo radikalizma, pa ponovo doza umjerenosti, sve sa svrhom i razlogom, sve sa ciljem da HDZ BiH za sebe priskrbi povlasteni status, jer, zaboga, evo nas kako razbastinjujemo ocekivani radikalizam hrvatske desnice. Pa Jelavic odrzi govor i za desne i za lijeve, i za umjerene i za neumjerene, i dobije povjerenje za koje su samo naivni mislili da je poljuljano.

Ali, od zvanicnog toka sjednice za detekciju stanja u HDZ-u vazniji su bili razgovori u kuloaru te sarolikost prisutnog HDZ i ostalog ljudstva. Bilo je tu izaslanika razlicitih profesija i lobija: od strane tajnih i javnih predstavnika rezidencijalnih ambasada u BiH, novinara, novinara koji pored svog posla obavjestavanja javnosti uredno izvjestavaju i obavjestajne urede, itd... Elem, skupilo se drustvo da vidi, procijeni i ocijeni kuda smjera HDZ.

Jedan zapadni funkcioner bio je osupnut samim dolaskom HDZ deputata na sastanak. Njegov eticki racionalizam nikako nije mogao prihvatiti da u zemlji potpune bijede delegati na sastanak dolaze u najboljim "mercedesima" i "audijima", koji se, kako kaze, nece moci vidjeti ni pred obnovljenom zgradom njemackog Bundestaga u Berlinu. Samo iz te cinjenice dâ se crpiti zakljucak zasto ce HDZ po svaku cijenu nastojati do Sudnjega dana biti navodni zastitnik hrvatskih nacionalnih interesa oko kojih se unutar samog HDZ-a ipak "gloze kosti" suprotstavljenih interesnih grupacija.

Najjasniji i najvazniji sukob je onaj izmedju Ante Jelavica i Jadranka Prlica. Iako je Jelavic promijenio retoriku, vecina iskrenih hadezeovaca antibosanskog backgrounda smatraju to tek taktikom u kojoj oni nece izgubiti svoje kraljevske apanaze stecene tokom rata u Hrvatskoj i Bosni. Kao argument njima je dovoljno i iskreno-interesno prijateljstvo predsjedavajuceg bosanskog predsjednistva sa "strasnim" generalom Soptom.

S druge strane, intelektualni guru ratne paradrzavne tvorevine "Herceg-Bosna" i aktualni ministar vanjskih poslova BiH Jadranko Prlic je, po ocjeni tvrdog jezgra vodece hrvatske stranke, postao toliko kooperativan da je na pauzi neumskog zasjedanja jedan od najuticajnijih hadezeovaca rekao kako ce Prlic prije BiH uvesti u Evropsku uniju nego sto ce Hrvatska postati clan te najvaznije kontinentalne integracije!

I zbilja, Prlic u Bruxellesu i drugim evropskim centrima radi dobar posao za Bosnu. Lobira iz petnih zila. Sta je razlog tome, tesko je dokuciti, ali najvjerovatnije ima vezu sa Haagom. Neocekivani bosanski cip u glavi Jadranka Prlica proizvod je straha od tajne optuznice na kojoj se mozda nalazi i ime predsjednika vlade ratne "Herceg-Bosne". Neke indicije upucuju na zakljucak da je daljni bosanski i proevropski angazman Jadranka Prlica ona politicka vrijednost koja ce se znati jako cijeniti u krugovima haskog suda, cak toliko da aktualni ministar vanjskih poslova BiH nikada ne posjeti Haag u svojstvu optuzenog. Neki drugi hadezeovci koji se suprotstavljaju Jadranku Prlicu takvu priliku najvjerovatnije nece imati. Otuda njihova nenaklonost prema sefu bosanske diplomacije, vjerovatno najuspjesnijem kameleonu nasih dana.

Ucestvujuci u popularnom talk-showu "Latinica", na poziv poznatog hrvatskog TV novinara Denisa Latina, glavni i odgovorni urednik BHT-a je prihvatio nezahvalnu ulogu "predstavnika" onoga sto bi se moglo svrstati pod imenom bh. novinarstvo. Cak je u tu svrhu BHT, na zadovoljstvo svojih pretplatnika, u udarnom "sportskom" terminu kakav je nedjelja popodne prenijela zanimljivi sadrzaj "Latinice". Senad Hadzifejzovic takvu priliku i ulogu, medjutim, ocito nije shvatio ozbiljno i sav svoj sarm i pamet je potrosio na neubjedljivi govor o nemoci novinara da otkriju kriminalne afere u bh. politickom zivotu, za sto, po njegovom misljenju, krivicu snosi medjunarodna zajednica, koja ima monopol nad informacijama i prva ih otkriva.

Doduse, "Senad nacionale" je spomenuo Dane i Slobodnu Bosnu u kontekstu medija koji nesto talasaju, ali nije ni imao priliku da do kraja elaborira svoj stav o odnosu bh. medija spram surove bosanske stvarnosti. A nije je imao jer mu je minutaza znacajno smanjena zbog cinjenice da se emisija posvecena ulozi novinara u moralnom slomu hrvatskog drustva pretvorila, kako je to dobro primijetio novinar Feral Tribunea, u raspravu na dvije teme: ugasenog sampiona hrvatske "zute" politicke stampe, Imperijala, i zivota i djela opskurnog novinara Erotela Smiljka Sagolja.

Sagolj je, sto je zapanjujuce, ocito uzivao neku vrstu perverzne simpatije voditelja emisije, koji je, pored nekoliko uglednih gostiju, junaku propagandnog HVO-novinarstva prakticno dao priliku da se "pere" koliko hoce zbog svojih ratnih reportaza i da samara i desno i lijevo. Sto bukvalno znaci, i kolegice iz Beograda (Gordana Susa) i one iz Zagreba. Jedini moment kada je Hadzifejzovic zablistao u srazu sa Sagoljem bio je odgovor na lazljivu tezu TV portparola HDZ-a da se u BiH gusi Hrvatska televizija. Prva faca BHT-a zacepio mu je usta recenicom kako ce Hrvatsku televiziju u BiH ugusiti Warner Bros. i druge svjetske kompanije, odnosno - lova koju HTV mora platiti za koristenje bh. etera. Duel Hadzifejzovic - Sagolj, medjutim, zavrsio se nerijeseno. Naime, vjesto rezirano podsjecanje na Sagoljev predratni i ratni stvaralacki opus i potonja Smiljkova verbalna disertacija na temu "kako sam branio hrvatski narod" izazvala je opcu konsternaciju u studiju i prakticno niko (mozda zbog problema sa varenjem) nije nasao za shodno da smjesti S.S.-a tamo gdje pripada - u kategoriju medijskih strvozdera.

Mirnes Ajanovic svakako jeste politicki cirkusant koji u poplavi nemoralnih i neiskrenih politickih faca djeluje kao demagog kome, sto je paradoksalno, "obican svijet" vjeruje. Upravo zbog njegovih sirovih, agresivnih, neprofiliranih istupa, Ajanovicu nije tesko prikaciti jos neki atribut koji svjedoci kako bosanska politicka scena, uz prefrigane glavne igrace, trpi i "naivce" koji znaju dobro naplatiti vlastitu nezgrapnu elokventnost.

Upravo iz tih razloga cudi, iznenadjuje, ali i ohrabruje ozbiljnost prijedloga koji je Ajanovic u svojstvu poslanika u Zastupnickom domu Federalnog parlamenta podnio kao dodatni stav na jedan od clanova Krivicnog zakona. BOSS, odnosno Ajanovic, predlaze da se clanu 217. doda novi stav koji kaze kako "novinar ne moze biti krivicno gonjen niti odgovoran u gradjanskom postupku za bilo koju radnju ucinjenu u vrsenju svog poziva". U pojasnjenju za ovaj potez kaze se da bi usvajanjem ove dopune bile sprijecene sve krivicne procedure protiv novinara koji se pokusavaju boriti protiv korupcije, kriminala i privatiziranja sluzbenog polozaja.

BOSS takodjer smatra kako su sve eventualne zloupotrebe novinarskog poziva dovoljno sankcionirane Kodeksom o stampi i emitiranju radio i TV programa. Mada ce Ajanovicev prijedlog (kao, uostalom, i vecina drugih stvari koje on izgovori sa skupstinske govornice) garant biti docekan sa podsmijehom i na "noz" od strane poslanika vladajucih partija, neargumentirano suprotstavljanje ovakvoj zastiti novinarskog poziva bit ce savrsen indikator antidemokratske prirode cirkusa koji se kolokvijalnim jezikom naziva - parlament.

Jer ako se u takvom cirkusu vodeci cirkusant iskaze kao najveci demokrata jer ga nije strah onoga sto novinari o njemu mogu napisati, onda nema druge nego zakljuciti kako su svi oni poslanici koji glasaju protiv Ajanovicevog prijedloga saglasni sa tim da novinare treba krivicno goniti jer pisu o njihovim aferimima, dzepovima otezalim od "oraha", ali i od drugih "vocki cudnovatih".

LICNOST U FOKUSU

"Ko ste Vi, gospodine Lyone, ko Vas je poslao i sta je Vas cilj?"

Ovo nisu pitanja sa nekog zamisljenog isljedjivanja sumnjivog stranca u kancelarijama AID-a, vec poenta pisma kojeg je SDA uputila Jamesu Lyonu, politickom analiticaru ICG-a, nakon sto ih je on, bahato i istinito, strpao u grupaciju politickih stranaka koje vode politiku protivnu interesima sopstvenog naroda. U intervjuu Dnevnom avazu od 18. jula tekuce godine, ovaj pragmaticni i do bola iskreni Amerikanac eksplicitno je porucio bosanskim gradjanima da im treba zastita od politicara koji ih kradu i varaju.

On bez oklijevanja nudi protektorat kao nasim politickim i kulturnim uslovima saobrazeni oblik vladavine. Lyon ustvari kaze da ogromnu birokratsku masineriju vladajucih partija i entitetsko-drzavnih infrastruktura treba raspustiti, da tu kastu lazljivaca koji su postali bogati zahvaljujuci stranim donacijama i nicim zasluzenom polozaju u sistemu vlasti treba ostaviti bez posla. Kada bismo malo slobodnije interpretirali analiticara ICG-a, mogli bi njegovu godinama sticanu gorcinu spram bosanskih politicara tretirati kao otvoreni poziv SDS-u, SRS-u, HDZ-u i SDA-u da se skrase u muzeju vostanih figura kao raritetni aukcijski uspjeh madam Tussaud kojem ce se iscudjavati hiljade posjetilaca anacionalne informaticke ere. Ipak, necemo biti maliciozni.

Sta je to toliko pogodilo SDA pa su simpaticnom buci visokog cela odaslali besmislenu epistolu punu gnjeva, upravo onog gnjeva koji vam zorno kazuje da su u rukovodstvu Stranke pogodjeni Lyonovom brutalnom istinom o njima samima? Mozda neko od njih zna da je doticni gospodin svih ovih godina uzalud nastojao napraviti biznis u Bosni, ali mu to nije uspjelo, jer je mistera deset posto bilo previse na razlicitim razinama vlasti. Mozda se jedan od njih pronasao u Lyonovim javnim opisima korumpiranih licnosti.

Malo je poznato da je ovaj Amerikanac odmah poslije rata bio predstavnik jedne engleske firme u Sarajevu koja se bavila trgovinom stakla. Da je onda pocetkom '98. formirao Bosansku asocijaciju za strane investicije, skrhan i iznerviran dotadasnjim bezuspjesnim pokusajima da probije birokratsku mrezu mita i korupcije. Nije uspio i evo ga sada u ICG-u, nevladinoj organizaciji za politicku analitiku, s nakanom da preko globalnog nivoa utice na promjenu polit-ekonomskog sistema u BiH.

Lyon tu moze pomoci, jer izvanredno poznaje prilike u Bosni i regionu, dobro govori nas(e) jezik(e) i dobronamjeran je. Kada bi se SDA mogla izdici iznad divlje pohlepe za vlascu, njeni bi predstavnici ovog covjeka trebali zovnuti na konstruktivnu kahvu (ne trazeci nikada vise sap za sebe) umjesto sto mu odapinju strijelu ciji je vrh podmazan labavim argumentima tzv. historije. Kakva historija, gospodo? Tamo gdje se dijeli "hrana" historija je lazni argument. To barem zna covjek s prezimenom lava.

RIJEC U FOKUSU

Rijec summit (engl. glavica, vrh, vrsak, pren. vrhunac) dosla je u nas pocetkom sezdesetih, sa osnivanjem Pokreta nesvrstanih. Iako izvorno znaci hrid, vrh brda, vrhunac planine, rijec se uobicajila kao sinonim za sastanak drzavnika, naravno onih najvecih. Summit nesvrstanih, dakle, dogodio se u Beogradu 1961. godine, kad su Tito, Naser i Nehru odlucili reci "ne" svjetskom neokolonijalizmu i blokovskome naoruzavanju, te uspostaviti mogucnost da i male, nerazvijene zemlje mogu kako-tako participirati u svjetskoj politici. U vrijeme blokovske podjele svijeta ova ideja bila je derivat komunisticke utopije. Mi nismo ni "zeljezni Istok" ni "truli Zapad", mi smo tertium datur, jer se zalazemo za "miroljubivu koegzistenciju".

I ti summiti nesvrstanih kolali su po kraljevskim palacama trecega svijeta: od Beograda, Kaira, Lusake, Alzira, Havane... Imena svih ovih gradova danas predstavljaju cistu topografiju siromastva, diktature, staljinizma i ugnjetavanja. Ali, eto, mi smo bili ponosni na te summite, vjerujuci u neke nase specijalne mogucnosti i dosege, koje do sada nitko nije vidio ni cuo, ali na koje smo bili ponosni. Za Titova vakta Beograd je bio srediste nesvrstanoga pokreta, stjeciste svjetskih drzavnika, danas je taj nas bivsi grad centar posljednje diktature u Europi, posljednjega fasizma koji je oko sebe unistio sve sto se moglo unistiti, i cijim posljedicama ce se svjetska politika baviti jos dugo vremena. O Havani ili Alziru nije potrebno trositi niti rijeci.

Summit na vrhu, govorilo se u nas pleonasticki, udvostrucavalo se za svaki slucaj - da bi nam bilo jasnije nesto sto nikome na svijetu nije bilo jasno. Jer o cemu ti drzavnici na svojim susretima govore, o cemu se dogovaraju, to ionako jedino bog zna, mi ne. Mi mozemo jedino cuti sluzbeno saopcenje, i eventualno procitati sto su jeli i pili. Ono sto nije saopceno odnosi se obicno na nase sudbine. Summit sedmorice, tako se nazivaju povremeni i stalni susreti predstavnika najrazvijenijih i najmocnijih svjetskih drzava, kojima je prije nekoliko godina pridodana i Rusija, koja nije najrazvijenija, ali je jos i te kako mocna. "G7+Rusija", tako se zove formula koja odlucuje o sudbini globusa, a ostalih stotinjak drzava moze se tek zaliti Ujedinjenim nacijama ili upravi vodovoda.

Summit se u nas zove vrhuska, u novije vrijeme vrhovnistvo, ali to su termini za lokalne vlastoljupce. Hrvatski vodja sam je sebe proglasio vrhovnikom, sto je naslijedje balkanske mitologije vlasti. Vrhovnik je bozanstvo, nesto kao Zeus, bog bogova.

Zemaljske gospodare svijeta ugostit ce nasa zemlja i nas grad krajem mjeseca srpnja. Na svjetskom summitu o jugoistocnoj Europi bit ce, vjerojatno, dugorocno trasirana uloga i mjesto postjugoslavenskih balkanskih drzava na politickoj karti Europe. Netko ce se upitati pa kako to da oni odlucuju o nama, kad su nas ucili da smo upravo mi najvazniji dio europskog kontinenta. No, salu na stranu, mozda ce se Sarajevo, u kojem je zapocela i zavrsila tragicna historija ovoga vijeka, u novom stoljecu spominjati kao topos rodjenja jedne nove inicijative mira i prosperiteta svih naroda na ovom prostoru. Mozda je nastupajuci summit prvi korak u takvome jednom pravcu?