|
Kako je pala Srebrenica, drugi put
"Alla-hu ekber! Alahhu ekber!",
pozivao je sta-rac na molitvu. Na glavi je nosio od
sunca izblijedjelu "francuzicu" i poslije
svakog poziva se okretao na drugu stranu svijeta.
Istok, zapad, sjever, jug. Iza njega, muskarci i zene
su padali na koljena u travu. Neprirodnu tisinu je remetio samo staracki, ispucali glas.
Ostalima, koji su to gledali sa strane, ledila se krv u
zilama. Razlog za strah: sve se zbiva u Potocarima 13. jula 1999, tacno u 13:00. Ezan na
masovnom gubilistu, to nije obicna hrabrost. Poslije ravno cetiri godine oko tri stotine
Srebrenicana vratilo se na mjesto u kojem su se
oprostili od svojih prethodnih zivota. Istog tog
dana, dakle 13. jula 1995, autobusi su, pod budnim okom naoruzanih Srba, iz Potocara
prema Tuzli vozili i posljednje ostatke jednog naroda. Sada su se ponovo u autobusima,
ovaj put pod paskom americkih vojnika, vratili. Kolona od sedam autobusa, i desetak
automobila, sa novinarima, diplomatama, radnicima
medjunarodnih organizacija, negdje iza podne usla je u krug fabrike "Akumulatora". Onog
trenutka kada je prva zena, izlazeci iz autobusa,
krocila na ugrijani beton, pocela je tiha
histerija, satkana od suza i bijesa u nemoci. Na kapiji
su stajali izmijesani srpski policajci i americki
vojnici sa sljemovima i pancirnim kosuljama, te policajci IPTF-a. Srbi s druge strane zice,
iz dvorista fabrike "Feros", dobacivali su i
cerekali se. "Dje ti je Mujo?", nadglasavali su
jedni druge uz bucan smijeh. "Ne govorite vi
nama, vi to sebi govorite", odvratila je jedna od
zena i nastavila prema kapiji gdje je grupa na zemlju polagala cvijece. Neki drugi su na
zeljeznu ogradu ostavljali karanfile, i poruke:
Gdje su nasi ocevi?, Kakav je osjecaj kad vam
otmu dijete? Mi znamo, a vi?. Na vrhu ograde
koja je dijelila glavnu fabricku zgradu od
parkiralista na kome su se zaustavili autobusi, pisalo
je: "Na ovom mjestu su 13. jula 1995. snage
UNPROFOR-a predale preko 3.000 muskaraca i djecaka u ruke njihovih
egzekutora". Srpski policajci su sve promatrali s nelagodnim
mirom.
Tisina lazne nevinosti
U hladu koji je pravila nekadasnja portirnica, naslonjena
na zid, jedna sijeda zena je plakala naglas. Druge dvije su je pridrzavale tjeseci:
"Sta ti je, bona, ja sam ostala bez igdje ikoga, al' necu da
placem", govorila je mladja. Mina
Hasanovic, cijeg su muza odveli srpski vojnici na njene
oci, prisla je policajcu i u pet minuta rekla mu
sve sto joj lezi na dusi, zavrsavajuci svoju bukvicu rijecima:
"Gadovi, svi ste gadovi uvijek bili, i ostat
cete." Hodala je nervozno od jedne do druge grupe zena govoreci im:
"Nemojte plakati, ne dajte im da se
vesele." Srebrenicanke su bile uvrijedjene. Ali ne
dovikivanjem preko ograde, koje je taj dan ionako
bilo iznimka: niko ih zapravo nije htio
primijetiti, nijedan prolaznik na ulici se nije okrenuo
da zaprijeti ili digne tri prsta. Srbi su sjedili
u usputnim kafanama i cak nije bilo ni radoznalih pogleda prema koloni. One su bile
uvrijedjene sutnjom. A to je jedino gore od
"spontanih" protesta, barikada i kamenovanja. Svaki
izliv mrznje bi bio priznanje krivice, a kolektivna
sutnja Srba je visila u zraku kao dokaz njihove nepostojece nevinosti. Jedini. A dovikivanje
je ionako prestalo s prvim zvucima ezana.
Dayton, Dayton
Mirsada Bosnjakovic je medjunarodnim policajcima
pokazivala sliku svog muza Mehe, inace
prevodioca MSF-a za kojeg se njegovi poslodavci nisu
zauzeli u kriticnim julskim danima, i trinaestogodisnjeg sina
Amera, kojeg su joj Srbi brutalno oteli iz ruku, obarajuci je na zemlju.
"Ovo je moje dijete, imalo je 13 godina, i odveli su
ga. E, sad vidite kakvi su oni ljudi!", sipala je
bez predaha. Mladic, koji je sve to zamuckujuci prevodio, izvjesni
Stanislav iz Bratunca, od licnog prevodioca pukovnika
Vuksica, komandanta Bratunacke brigade VRS, sto je
bio 1993, uznapredovao je do iste pozicije u IPTF-u. Dva svjedoka su
Danima potvrdila da je i izmedju 11. i 13. jula vidjen u Potocarima
i Srebrenici, a jedan od njih navodi da se dugo poslije julskog pada enklave po Bratuncu
prikazivao u vojnoj jakni holandske vojske. Pita:
"Otkuda mu obraz da dodje ovdje?!" Dayton ascare nema alternativu.
Price s dusom
Najveci dio zena (a one su opet cinile ubjedljivu vecinu
posjetilaca) bio je razocaran samom posjetom
nekadasnjem holandskom logoru. Naprosto, one su svoje posljednje dane u Srebrenici
provele pod vedrim nebom, van kampa, na zemlji ili
u jezivo praznim halama fabrika u blizini. Ogoljene zgrade, bas ove zgrade, ostaci vreca s
pijeskom i bodljikava zica koje su iza sebe ostavili holandski vojnici, nije ih zanimala.
Emina Pasic je stajala, malo izdvojena od
ostalih, i plakala u vidnom grcu. Prije cetiri godine,
u kasno poslijepodne, ona, njen muz i kcerka uputili su se prema kapiji holandskog
logora. Tamo su ih sacekali Srbi i dogodilo se ono
sto je vec opcepoznato: njen muz je silom odvojen od njih, a ona i kcerka su upucene
prema Kladnju. Na pitanje kako se osjeca cetiri
godine poslije, odgovara: "Zahvalna sam
Bogu dragom sto sam mogla ovdje doci...." Uto
se u razgovor ukljucuje njena kcerka i pokusava da je smiri:
"Nemoj, mama, molim te... Nemoj nista
pricati." Pokusavamo se izvuci iz neugodne situacije.
"Nije do vas, znam ja da je bolje da vi to napisete, ali ona ce jos 15 dana
biti bolesna zbog svega ovoga", rascistila je
nase dileme. Ovo je "san" svakog novinara: tri
stotine uzasnih prica na jednom mjestu, i svaka se razlikuje jedna od druge, po svemu, osim
po kolicini boli.
Ratku ovdje nije mjesto
Dva dana prije posjete Potocarima, u nedjelju 11. jula,
na sam dan pada enklave, grupa novinara ceka na najavljeni protestni mars Srebrenicanki,
prekoputa nove zgrade OHR-a na Grbavici. No, nenadano je mjesto protesta promijenjeno.
Povorka od skoro dvije hiljade zena, sa transparentom
Medjunarodna zajednica je saucesnik u
genocidu, okupila se pred zgradom UN-a. Jedna od zena koje su nosile taj transparent,
Hajra Catic, prosla je iza rampe na ulazu. Iako
je bila obavijestena o skupu jos 28. juna i zamoljena da se sretne sa izaslanicama
nekoliko udruzenja Srebrenicanki, Elizabeth
Rehn se nije pojavila taj dan. Izvinila se dan
kasnije. Hajra, ciji je sin Nihad, inace izvjestac
Radija BiH iz Srebrenice, nestao nakon pada,
protestno je pismo predala dvojici nizih
sluzbenika UN-a. Dok je ona razgovarala s njima, masa
se ustalasala zbog postera sa potjernicama za Ratkom
Mladicem, Radovanom Karadzicem i Slobodanom
Milosevicem koje su nosili clanovi nekoliko humanitarnih
udruzenja iz Francuske i Velike Britanije. "Sta ce mi
on ovdje, gledala sam ga dovoljno",
zagalamila je jedna i sve ostale su se stustile na
zbunjene Francuze i pocele im otimati postere,
cijepati ih i gaziti. Neko se odmah dosjetio da ih
potpali. Ne shvatajuci o cemu se radi, nositelji
spornih plakata su pokusavali da im objasne da "nisu zeljeli nikoga vrijedjati, da su tu iz
dobrih namjera, da i oni mrze te ljude i da vec
dugo traze da im neko stane ukraj". Ali, nista nije
vrijedilo. Slike zlocinaca isuvise vjerno podsjecaju na zlocine.
Istina je u kontejneru
Ranije tog dana, u Vogosci je nekoliko hiljada ljudi
prisustvovalo tevhidu kojeg je ucio reisul-ulema
Mustafa Ceric. Nakon sto su hodze, sjedeci
na bini izgradjenoj za njih, proucili suru Ja-sin,
reis je odrzao govor. Iako su se dali prepoznati
pasusi iz govora koji je dvije sedmice ranije odrzao na Ajvatovici, reis je ovaj put bio
dovoljno posten i priznao "da nema rijeci koje
se mogu izreci a da ce zadovoljiti bilo onoga ko govori, bilo onog kome se govori".
Izetbegovica toga dana nije bilo: nedostajao je i
Rasim Delic, Enver Hadzihasanovic,
Sead Delic, Naser Oric... Hrabrost da pogledaju
Srebrenicanke u oci imali su Edhem Bicakcic,
Mehmed Zilic i Nedzad Ajnadzic. No, kada su se
toga jutra dva autobusa sa srebrenickim udovicama uputila u Visoko u namjeri da poloze
cvijece na posmrtne ostatke pohranjene u tamosnjim "Gradskim grobljima", nikoga od njih nije
bilo u blizini. Na trenutak se ucinilo da je tako najbolje: bar su ih trebali pustiti da se na
miru i bez pompe oduze svojim voljenim. Kada su dosle u Visoko, niko im nije mogao reci
gdje se nalaze dva kontejnera u kojima su smjesteni ostaci 3.560 ubijenih. Policajci su ih
usmjerili u "Gradska groblja", ali su ih radnici
ove firme vratili rijecima: "Vasi su napolju, u
kontejnerima." A kontejneri na parkingu,
oko njih parkirani automobili, a ispod jednog jos
i nabacano smece. Prizor je medju zenama proizveo sok. Ipak su sabrale snage i proucile
tevhid. Glas mladog hodze, svrsenika Zagrebacke medrese, zaglusivala je buka automobila i
kamiona sto su prolazili cestom. Policija ih nije zaustavljala, a oni nisu osjecali potrebu da
iskazu pijetet. Usred tevhida, jedan je sijedi covjek ustao, odvojio se od grupe i, ne
obaziruci se, poceo vikati. Nije ga zanimalo da li
ga iko slusa: "Je li ovo ogledalo naseg
predsjednika? Jesu li ovo zasluzili nasi
mrtvi?", ponavljao je skoro u transu i nevjerici. Jedan
mladic, koji se tek pridruzio i sve to posmatrao
sa strane, rekao nam je: "Znas, da sam ja
umjesto ovih ljudi, nakrcao bih tonu dinamita u auto i zakucao se pravo u
Predsjednistvo." Kada je zavrsen vjerski obred, neke od zena
su jednostavno pocele gubiti svijest suocene sa saznanjem da se iza tankog lima nalaze
njihovi sinovi, braca, ocevi... Redale su se oko
otvora na kontejnerima, vireci unutra, trazeci ih...
I oni su bili tu. "Hocemo istinu ma kakva
ona bila", pisalo je na transparentu kojeg je
jedna starica nespretno prevrtala po rukama. Dok
je ulazila u autobus sto se spremao za polazak, vjerovatno joj nije palo na pamet da ce
istina ostati da lezi tu, deset metara od nje, na
obicnom visockom parkiralistu.
|
