Arhiva DANI 111
POSLOVNI DOSJE X
Petnaest turskih firmi koje su u Bosni prepoznale mogucnost ekonomskog ulaganja i trzisnog poslovanja izgubilo je novac na identican nacin. Ovdasnji su ih partneri jednostavno i bezobrazno prevarili uzevsi robu i ne plativsi. Fajlovi u Turskoj ambasadi prepuni su informacija o prevarama, ali i sporim sudskim procesima i nezainteresiranim zvanicnicima, zbog kojih tursko-bosansko poslovanje moze prestati da postoji |
Pise: Amer KAPETANOVIC |
| KREDIT BEZ GARANTA
|
|
PO ZAVRSETKU RATA MNOGE TURSKE Vlasnik bivseg "Famelmerca" Ekrem Fazlinovic to odlucno negira i izjavljuje kako je izmanipuliran. Pocetkom 1997. godine Finansijska policija plijeni robu "Famelmerca" pod izgovorom da nije izmiren porez. Kada su culi sta se desilo, turski biznismeni su odmah, u zelji da naplate ulozeno, zatrazili od Finansijske policije da im se roba vrati. Mozda bi i uspjeli da vlasnik "Famelmerca" nije osporio porijeklo robe i tako je cijela stvar zavrsila na sudu. Kako tad, tako i danas. Dvije godine sudjenja, troskova, kucanja na vrata opcinskih sudova, od federalnih do krovnih institucija, drzavnih ministarstava, i - nikom nista. Nije pomoglo ni pismo koje je ministar pravde Ignjacije Dodik 11. marta 1998. godine poslao predsjedniku Kantonalnog suda u Sarajevu Amiru Jaganjcu, u kojem ga upozorava da "slucaj br.Ps-7/98 mora konacno biti rijesen". Mozda bi ova "mala" neprijatnost i bila zaboravljena da se, iznenada, slicni slucajevi nisu poceli mnoziti svjetlosnom brzinom. "Dosje X" u ekonomskom odjelu Turske ambasade u BiH poceo je bivati sve veci, sto je prijetilo da dovede u pitanje dobre privredne odnose dviju zemalja. Voce na veresiju "Nadir je otputovao u Tursku, a ja nemam pojma o kakvoj firmi 'Saray' je rijec", kazala je zena koja je odbila da se predstavi. Isto je prosla i firma "Hara Bakirli" iz Istanbula, koja je preduzecu "Stedim" iz Sarajeva poslala robe u vrijednosti 22.500 njemackih maraka. U potrazi za drugom stranom, ustanovili smo da je poslovni prostor firme "Stedim" u sarajevskom naselju Ali-pasino Polje vec odavno zatvoren. Trgovci iz okolnih radnji tvrde kako je sjediste firme preseljeno par kilometara dalje, u drugo sarajevsko naselje, Buca Potok. Tamo su, pak, ustvrdili kako firma "Stedim" vise ne postoji, i tako ukrug... Mehdija Skrijelj, bivsi vlasnik bivseg "Stedima", sada vrijeme provodi u restoranu "Imidz" u Semizovcu, kojeg, kako kaze, drzi njegov sin. Priznaje da firma "Stedim" vise ne postoji, ali odlucno negira da bilo kome sta duguje, kao i da se protiv njega vodi bilo kakav sudski spor. "Jos 1996. godine poznanik iz Turske predlozio mi je da preko moje firme plasira u BiH grah u vrijednosti 22.500 njemackih maraka. Roba je stajala dva mjeseca kod mene u skladistu, a dosta je u medjuvremenu i kaliralo. Vlasniku robe (ne zeli govoriti o imenima, op.aut.) isplatio sam 4.200 dolara i 1.500 maraka, onoliko koliko sam prodao. Kroz neko vrijeme kod mene je dosao Turcin, Ramazan mu bjese ime (prezimena se ne sjeca, op.aut.), sa sudskom punomoci, da naplati ostatak robe. Punomoc je, cini mi se, napravljena na Opcinskom sudu II u Sarajevu. Nisam imao para da platim, ali sam pristao da dug kompenziram u rashladnim skrinjama, komodama... Cak sam dao i vecu vrijednost nego sto dugujem", kaze Skrijelj. Dodaje da nema kopiju spomenute punomoci, niti bilo kakav papir koji potvrdjuje da je dug kompenziran. Sve je, kaze, bilo "na obraz": "Ne znam sta sada oni hoce. Mozda onaj Ramazan nije ni proslijedio pravom vlasniku ono sto sam mu dao, pa sada vlasnik, u neznanju, od mene trazi novac. Ili mozda vlasnik robe hoce dva puta da se okoristi..." U Turskoj ambasadi odbacuju mogucnost da je Skrijelj isplatio robu i kazu kako ce istrajati da je naplate. "Ako je sve platio, kako kaze, zasto nije pokazao papire", pita Neçmi Ugurlu. Prema podacima Turske ambasade, firma "Mirdem" d.j.l. iz Sarajeva svojim partnerima u Istanbulu duguje 16.318 DM. "Turci vec odavno pokusavaju stupiti u kontakt" s finansijskim direktorom "Mirdema" Elvedinom Demirovic, ali bez uspjeha. Brojevi telefona sa vizitkartice vec odavno su promijenjeni. Ni Danima nije trebalo puno da dodju do broja mobilnog telefona gospodje Demirovic. "Ne znam uopce o cemu vi govorite. Ja jesam finansijski direktor 'Mirdema', ali nikada u svom zivotu nisam nista uvezla iz Turske, niti dugujem bilo sta turskim kompanijama", kazala je ljutito. Predstavnici turske firme "Basek", koja je prodala prehrambene artikle "Mirdemu", tvrde, pak, kako dobro znaju s kim su trgovali i ko im duguje. Dovezli su u BiH robu za veleprodaju, a firma "Mirdem" je bila jedan od njihovih kupaca... Identican odgovor dobili smo i u privatnom preduzecu "Gabis" iz Travnika. Vlasnika Zdenka Skoru bilo je tesko dobiti na telefon, ali je umjesto njega progovorila njegova sekretarica. Porekla je tvrdnje iz Turske ambasade kako "Gabis" duguje firmi "Elity" d.o.o. 10.000 maraka. "Gospodin Zdenko vam je porucio da on nije nikome duzan, a niti je sta kupovao od Turaka." "Sta da im kazem?" "Kontaktirao sam sa Finansijskom policijom, isao u Privrednu komoru, obisao relevantne sudove i na kraju otisao i kod ministra pravde. Potrosio sam cijele tri godine, a ove slucajeve jos ni izbliza nisam rijesio. Prosto ne mogu da vjerujem... Ne zelim favorizirati bilo koju stranu i ne ulazim uopce u to ko je kriv, ali nikako ne mogu da shvatim da na odgovarajucim instancama nisu mogli donijeti odluku. Bilo kakvu, pozitivnu ili negativnu, samo neka je odluka", kaze Ugurlu, koji je 1996. godine u Sarajevo dosao s mnogo optimizma. Na pocetku svog sluzbovanja u BiH, turskim firmama je toplo preporucivao bosansko trziste, a sada vise ni sâm nije siguran u to. "Predstavnici mnogih turskih kompanija svakodnevno me zovu i pitaju kakva je situacija, mogu li doci sa svojim kapitalom... Pocesto se nalazim u vrlo delikatnoj situaciji. Ako im kazem da ne dolaze, onda moja misija nije u potpunosti ispunjena, a ako im kazem da dodju i da je sve u redu, onda cinim nepravdu prema turskim kompanijama koje zele imati sigurnost. Kada se sve to sabere i oduzme, ne mogu ih pozvati da ulazu ovdje jer se spomenuti problemi stalno multipliciraju." Ugurlu ne voli kada se spominje rijec kriza u odnosima, ali klima glavom na konstataciju da se u bh. sudskom sistemu nesto pod hitno mora mijenjati, jer "ovako vise ne moze". Nista manje kritican nije ni zamjenik federalnog ministra pravde Sahbaz Dzihanovic. "Ovakvo ponasanje sudova je, najblaze receno, neprihvatljivo. Postupak se mora dovrsiti do kraja i apsurdno je da se jedan slucaj vuce na sudu i po tri godine. Sudska odluka je morala biti donesena", kaze Dzihanovic. Imao je tek toliko vremena da kaze kako ni njemu samome neke stvari nisu jasne i preporuci da mu se posalje svaki slucaj ponaosob kako bi ga detaljnije mogao komentirati. No, i ovo je vise nego dovoljno da se svako normalan zapita - kada nije jasno zamjeniku ministra pravde, kako ce tek onda biti jasno turskom biznismenu koji hoce da ulaze u BiH? Predsjednik Kantonalnog suda Amir Jaganjac nije, pak, mogao odvojiti ni pet minuta za tursko-bosanske trgovinske probleme. Njegova sekretarica je suradnika Dana uputila na sudiju Lejlu Hadzimuratovic, "koja meritorno moze govoriti o ovim problemima". "Ne zelim prejudicirati slucajeve koji se nalaze na sudovima, jer to moze ugroziti proces. Mislim da je osnovni razlog dugog cekanja u tome sto su sudovi bukvalno pretrpani raznim predmetima. Samo iz 'Vodovoda' nam odjednom znaju poslati po 4.000 slucajeva, a valja nama pozvati stranke, zakazati pretrese...", komentar je gospodje Hadzimuratovic. Ne smatra da je predugo tri godine za jedan spor, jer "stvari se nekada znaju iskomplicirati". Hljeb ispod tezge "Pokazalo se kasnije da joj je vrijeme trebalo da bi prostor iznajmila drugoj firmi", tvrde u Turskoj ambasadi. Devet mjeseci su iz "Hegewalda" pokusavali dobiti prostor za koji su platili, a izgubili su i svog dobavljaca robe, koji nije imao vremena da toliko ceka. Novac dat za kiriju im nikada nije vracen, a zahvaljujuci kantonalnim zvanicnicima, dogovoreno je da im se to kompenzira na drugi nacin. Pao je dogovor da se kompenzira u motornom ulju ili antifrizu. To jos nije uradjeno. U Ministarstvu vanjske trgovine BiH imaju razumijevanja za ovakve slucajeve i smatraju kako ih urgentno treba rjesavati. Ne misle kako ovo moze ugroziti dobre tursko-bosanske privredne odnose. "Do ovoga je doslo zbog toga sto predstavnici turskih firmi ne poznaju dovoljno propise u nasoj zemlji. Mi cemo uciniti sve sto je u nasoj moci da se ti slucajevi razrijese, a ko je kriv, o tome ce odluciti sudovi", kaze Edhem Pasic, savjetnik u Vijecu ministara i sef Kabineta ministra vanjske trgovine i ekonomskih odnosa BiH. Tacno je da turskim biznismenima nisu jasni propisi u BiH, ali ne zbog toga sto se oni ne interesiraju, nego zbog toga sto je sve iskomplicirano do krajnjih granica. Izvor Dana koji je zelio ostati anoniman tvrdi kako ima veliki broj turskih biznismena koji love u mutnom. "Imate turskih firmi koje vjesto koriste nepostojanje sistema u BiH, te izbjegavaju placanje poreza, stvaraju nelojalnu konkurenciju. Stvari idu dotle da neke turske pekare u BiH bukvalno podmicuju trgovce koji ispod tezge prodaju njihov hljeb, umjesto onoga kojeg prave domace pekare. Oni dovode jeftinu radnu snagu iz Turske i tako stvaraju profit ne placajuci drzavne dazbine. Ali, sve to nije problem odnosa dviju drzava, to je problem nepostojanja sistema u BiH", kaze ovaj zvanicnik. Ostaje otvoreno pitanje: ako drzava zna za ovakve slucajeve, zasto ih onda ne sankcionira? |
OKREDIT BEZ GARANTA
|
Na sve ove probleme kao hladan tus dosla je vijest kako je bosanska strana otkazala turski kredit od 60 miliona dolara. Sve je pocelo 1996. godine, kada je Turska odvojila 80 miliona dolara pomoci za BiH, od cega je 60 miliona kredita turske Egzin banke, po posebnim uslovima. Onih 20 miliona potroseno je za opravku stanova u sarajevskom naselju Dobrinja V i dijela rehabilitacionog centra u Fojnici. Za preostalih 60 miliona dolara potpisan je ugovor na drzavnom nivou i trebalo je da se novac distribuira u oba entiteta u vidu kredita za pokretanje proizvodnje. "Mi smo trazili drzavnu garanciju za taj kredit i dobili smo je, potpisan je i ugovor. Godinu dana nakon toga predstavnici BiH kazali su kako ipak ne mogu dati garanciju, uprkos cinjenici da su potpisali ugovor. Kada je gospodin Eçevit posjetio Sarajevo, gospodin Kurtovic mu je kazao da drzava ne moze garantirati. Onda je gospodin Eçevit predlozio da ako vec drzava BiH ne moze biti garant, onda to moze biti Federacija BiH. Od tada je prosla jos jedna godina, da bi prije tri mjeseca stigao odgovor da ne mogu dati ni federalnu garanciju. Stvarno mi nije jasno zbog cega je kredit odbijen, jer je bio daleko povoljniji od onih koje daju neke druge zemlje", kaze Ugurlu. Edhem Pasic, s druge strane, tvrdi kako je nedavna posjeta turskog ministra Somunçoglua pomogla da se otklone nedoumice i kredit ce, ipak, biti iskoristen. Garant, kada je rijec o Federaciji, nece biti ni drzava, ni Federacija, nego Kanton Sarajevo, gdje je predvidjeno da se utrosi najveci dio kredita. Dvojica finansijskih strucnjaka iz oba entiteta trebalo bi uskoro da otputuju u Tursku kako bi do kraja razrijesili sve probleme. |
"ISTJERAT CU PRAVDU"
|
"Ovo je samo jos jedna prevara Turaka", rijeci su kojima je svoju pricu zapoceo vlasnik, sada vec nepostojece, firme "Famelmerc" Ekrem Fazlinovic. "Sve je pocelo jos prije 20 godina, kada sam na proputovanju kroz Tursku sreo Yakuba Yenihata. Po zavrsetku rata javio mi se i predlozio da napravimo zajednicki biznis i da krenemo s prodajom odjece i obuce iz Turske. Trazio sam da roba bude kvalitetna i da mi posalje sezonsku robu. On mi je tek najesen poslao ljetnu robu. Mozete zamisliti, on je meni donio 10.000 pari gumenih opanaka i 10.000 skolskih torbi. Da stvar bude gora, te torbe dosle su 12. septembra, kad je skola vec pocela... Vec tada se moglo naslutiti da nesto smrdi, ali znate kako je, covjek je pametan tek kada sve prodje!!? Trazio sam da mi posalje profakturu, da vidim koja roba stize, medjutim, oni su samo poslali robu, bez ikakvih prethodnih najava o cemu je rijec. Bilo kako bilo, roba je stigla, a s njom Yakub Yenihat i Kasim Utkan. Kasnije se ispostavilo da oni uopce nisu vlasnici robe, nego su je uzeli od druge firme, predstavivsi se kao njeni vlasnici. Dovukli su robu a da uopce nisu ni imali svoju firmu. Tek kasnije, kada smo je uskladistili, osnovali su 'Doga Dis Tiçaret' kako bi se pokrili. Predlozili su mi, cak, da osnujemo zajednicku firmu. Doveli su nekog Turcina kojeg su mi predstavili kao biznismena iz Njemacke s velikim parama i kazali mi da ce on pokriti najveci dio troskova osnivanja firme. Kazali su mi da zuri natrag u Njemacku i da bi najbolje bilo da stavim svoj potpis na blanko-dokument koji ce on kasnije popuniti i zavrsiti neophodne formalnosti oko formiranja zajednicke kompanije. Ovo je, ustvari, najveca greska koju sam mogao napraviti, jer su kasnije oni na taj papir dopisali da je roba njihova i da je mogu odnositi iz magacina kamo im volja. Njihovo ponasanje postalo mi je sumnjivo i ja sam advokatu kazao da ne zelim ulaziti ni u kakvu zajednicku kompaniju. Ponovo sam pogrijesio sto sam im dozvolio da ulaze u magacin i uzimaju robu. Desio mi se smrtni slucaj i morao sam otici u Mostar na pet-sest dana. Oni su nastavili dolaziti i uzimati robu iz magacina, samo ovaj put u vecim kolicinama. Robu su prodavali po Zenici, Olovu, Maglaju... Kada sam dosao iz Mostara i vidio da je odvezeno poprilicno robe, zakljucao sam magacin i vise nikome nisam dao pristup, jer poslovne knjige nisu bile ustrojene, a bez toga roba nije mogla biti prodavana. Moja sljedeca greska je bila sto po povratku iz Mostara nisam prijavio policiji da je roba odnosena iz magacina. Odgovorno tvrdim da nije tacno ono sto oni tvrde za robu u vrijednosti 47.000 maraka. To su uradila ova dvojica, sada mene terete. Nije tacno da je vrijednost robe 109.000 maraka, nego je tacno da je fakturisana vrijednost robe 9.000 USD... Oni su nastavili dolaziti i traziti robu, ali ja im vise nisam dozvolio pristup magacinu. Uputio sam ih na sud i Finansijsku policiju. Nakon toga poceli su mi prijetiti, pa cak i smrcu. Obavijestio sam i policiju o tome. Finansijska policija je mene tuzila zato sto poslovne knjige nisu bile u redu, i nisu uzeli u obzir to da su bile u procesu ustrojavanja u Agenciji 'Azurnost'. Sudija za prekrsaje propisao je novcanu kaznu, a ja sam ulozio zalbu na Kantonalnom sudu za zastitu zakonitosti. Snosim ogromne konsekvence i mislim da sam debelo izmanipuliran. Radnja mi je zatvorena, nemam sredstava za zivot.... Ali, istjerat cu ja pravdu." |
Objavljeno u broju 111 DANA, 16. juli / srpanj 1999.
Home - Novi broj - Arhiva - Uz ovaj broj - Intervju DANA - Bosanski barometar
© Copyright Nezavisni magazin DANI, 1999.
