FOCA

PRVI PUT POSLIJE SEDAM GODINA PUTUJEMO
u autobusu koji prati autooznake pored puta na kojima pise: Foca. Prolazimo kroz Vojkovice, Krupac, Trnovo... Unutra gotovo da se moze osjetiti uzbudjenje sezdesetak putnika, Bosnjaka, koji su 1992. godine protjerani iz svojih domova i nikad ih od tada nisu vidjeli. Rasim Krkalic iza naoko mirnog pogleda sakriva svu tezinu bola koji vec vise od sedam godina nosi u sebi: njegov je sin Kemo 1992. odveden u KPD Foca i tamo ubijen. I Halim Korjenic je u ratu izgubio sina. Medju putnicama je nekoliko zena ciji su muzevi nestali, ubijeni u KPD-u ili poginuli kao pripadnici Armije BiH. U Focu se zaputila i zena koja je na brutalan nacin zlostavljana i silovana ljeta '92...

Kako grad danas izgleda? Hoce li biti problema sa mjestanima Srbima? Kako ce reagirati oni sto su se u medjuvremenu uselili u njihove domove? U Foci je na vlasti tvrda struja SDS-a, ratni zlocinci sa potjernica Haskog tribunala u ovom gradu su narodni heroji i lokalne gazde. Foca je etnicki temeljito ociscen grad: nema nijedne bosnjacke porodice.

Ulazimo u Miljevinu. Stariji govore: "Od onog rata ovo je poznato cetnicko leglo, a dokazali su se i u ovom. Koliko je samo Miljevaca bilo glavnih zlikovaca... pocev od porodice Eleza i cuvenog Pere Eleza, pa preko Blagojevica, Miletica, Stankovica..." Miljevina pusta. Hotel, koji je i prije rata zjapio prazan i sluzio samo kao zaduzbina nekolicine politicara koji su iz Miljevine zaposjeli focanske fotelje, ostecen je jedino zubom vremena i jos uvijek je prazan, kakav je i navikao biti. Put ispucao, bez ikakvih oznaka, ali i bez vozila. Tek povremeno protandara poneki ostatak "fice" ili "zastave 101". "Sve su nam popljackali, a opet nista nemaju", govori nana iz prvog dijela autobusa.

Je li ono moja kuca?
Slike stvarnosti mijesaju se sa sjecanjima: koliko je samo zlocina pocinjenih na ovim prostorima... Okolna sela su nestajala pod naletima jedinica s ovu i onu stranu Drine, tu je negdje bila i javna kuca Pere Eleza, koja je, po svjedocenju zrtava, bila najcrnji primjer organizovanog zlostavljanja mladih djevojaka. Cesto ispod 18 godina. Dovodio ih je sa prostora cijele focanske opcine. Neke su poslije razmijenjene u visokoj trudnoci. Vecina ih je sad u trecim zemljama, bez imalo zelje da se ikad vrate na mjesto gdje su dozivjele zlocine nad svojim tijelom. Jedna se ubila u Australiji, dvije godine poslije izlaska na slobodnu teritoriju. Nije mogla izdrzati: stalno su je proganjale slike bradatih spodoba koji je siluju i smjenjuju se na njoj. Imala je nepunih 20 godina.

Osjecam jezu, jer po ko zna koji put razmisljam o sreci koja me i nehotice snasla: nekoliko dana prije pocetka rata otisla sam u Sarajevo. Zivot u opsadi, pod snajperima i sa stalnom jekom granata u usima, idila je u usporedbi sa strahotama koje su prezivjele moje prijateljice iz Foce. Smrt je lijepa, rekla mi je moja skolska drugarica. Ona je ostala u Foci. Silovali su je u stanu gdje su je drzali sa jos tri djevojke. Ne znam gdje je sada. U Bosni vise nije, kao ni hiljade drugih Focaka raseljenih sirom svijeta, koji se nikad nece vratiti svojim kucama.

Prilazimo Brodu na Drini, nekada poznatom po "Sipad Maglicu", u kojem je egzistenciju svojim porodicama obezbjedjivalo oko pet hiljada ljudi. Dimnjaci su i sada tu, ali dima nema. "Maglic" je potpuno propao. U ratu i poslije rata je izvozio drvo u Jugoslaviju i to kao kompenzaciju za oruzje, municiju i hranu. Otkako je NATO krenuo sa kampanjom pravde za Srbiju, "Maglic" vise nigdje ne izvozi. Zapravo, vise i ne postoji.

Vodja puta Muradif Cengic upozorava: "Nemojte se raspravljati sa njima. I ako vam budu dobacivali, sutite. Mozete im samo reci da se mi namjeravamo vratiti. Vec ove godine, uz pomoc medjunarodne zajednice, planiramo obnovu stotinjak kuca u Donjem Polju, a nama je bitno da odatle pocnemo."

Vozimo se lijevom obalom Drine. Foca je na desnoj strani. Kako su generacije cetnika Drinu smatrali prirodnom granicom na ovom dijelu, Focu su uvijek pripajali "Velikoj Srbiji". Sastavci, Cehotina... prostiru se pred nama. Prelazimo preko starog zeljeznog mosta. Na njemu je Alija Izetbegovic, kao predsjednik SDA, 1991. godine klanjao dzenazu Muslimanima koje su cetnici zaklali u Drugom svjetskom ratu. Na toj velikoj, decenijama zakasnjeloj dzenazi culo se da Drina nikad vise nece teci krvava. A potekla je, najkrvavija u svojoj historiji... Osjecam mucninu dok zvuk tockova odjekuje na metalnoj konstrukciji. Nema tragova zlocina, Drina tece bistra, krv je saprana i sa asfalta mosta na kome su zaklane stotine ljudi. Izvodili su ih iz Kazneno-popravnog doma, jednog od najvecih logora za Bosnjake u proteklom ratu, ubijali i bacali u Drinu. Ona je leseve nosila u Gorazde, gdje su ih tamosnji ljudi sahranjivali. Bez imena i prezimena, bez obiljezja, bez dove najblizih.

Vozac parkira autobus pored benzinske pumpe u Donjem Polju. Izlazimo. Nista vise nije isto. Donje Polje je prije rata bilo devedesetpostotna bosnjacka mahala. Nikad do danas nisam bila svjesna toga. Sada, kada su bosnjacke kuce spaljene, to se jasno vidi. Inace, Srbi koji zive u Foci najvecim dijelom su poslije Drugog svjetskog rata silazili sa crnogorskih krseva i useljavali u stanove. Proljeca 1992. nastavili su Drugi svjetski rat. Prvi i najjaci otpor u Foci pruzili su stanari Donjeg Polja. To se jasno vidi i po odmazdi koja je sprovedena nad njima.

Krecemo prema KPD-u. Nadomak njega je nekad bila kuca u kojoj sam odrasla. S donje strane ulice su zgrade. Prozori i balkoni su puni: radoznali mjestani, Srbi, gledaju ko je dosao, ili ko je smio doci - kako nam je drsko dobacio jedan mladji stanovnik Foce. Grupica od nas pet-sest ide zajedno. Almasa Hadziahmetovic zastaje pred pekarom i kaze: "Ama, je li ono moja kuca? E, da mi niste rekli, ja bih prosla, nikad je ne bih prepoznala." Kuca joj je nekad bila u sokaku, ali sada vise sokak ne postoji jer su ostale kuce spaljene, rusevine rasciscene i napravljen je parking. Iznad je bila kuca Fikreta Pilava. Ni nje, naravno, nema. Samo rusevina iza koje je Slobodan Davidovic, bivsi susjed, napravio svinjac, a sa donje strane je Stanica, koja nije bila ni u susjedstvu, od nekadasnje avlije napravila njivu. Pravda se: "Bogami, Fikro, ovo je meni opcina dala. Ja za ovo imam papir." Treba li reci da se radi o privatnom vlasnistvu? Ipak, sve je bosnjacke placeve focanska opcina podijelila svojim "zasluznim gradjanima".

Hadzibeg je ziv
Dolazim do svoje kuce. Preda mnom su rusevine koje su ostale nakon sto je kuca 1992. godine spaljena. Jecam. Nista nije isto. Ispred je zakljucana kapija, a nikad je tu nije ni bilo. Pred kucom neki covjek nesto radi. Otvaramo i ulazimo. Nema vise avlije, maminog cvijeca, ocevih sljiva, jabuka, tresnje... Sve je jedna velika njiva. On pozdravlja: "Dobar dan." Hocu da vristim, da puknem, da mu kazem: "Ovo nije tvoje! Idi!" Sjecam se rijeci dede iz prijedorskog sela Hambarine: "Ne dirajte mi rusevine!" Placem. Iako sam obecala da necu, da im necu dozvoliti da mi vide suze, ne mogu izdrzati. Gledam zidine, iz kuce izrastao korov, cak i drvo, a tu su mi sve uspomene, sve moje djetinjstvo, cijeli moj zivot. Pruzam ruku. Zelim samo da dotaknem, da osjetim svoj dom. Ruka mi je crna od izgorjeline. I hladna. Nemam vise doma.

Uzimam grumen zemlje. Prosipa mi se kroz prste. Srce mi se steze: to je moje. Zaklinjem se sama sebi da cu se kad-tad vratiti i ponovo napraviti kucu. Moja djeca moraju znati odakle su i sta se desilo. A onda se okrenem i vidim njega: radi nesto ispred supe. Magli mi se pred ocima, vidim svoga oca, koji je toliko puta stajao na tom istom mjestu. Osjecam bol, toliku bol da ne mogu da progovorim... Moze li se izbrisati sedam proteklih godina? Ne mogu da razgovaram sa covjekom koji koristi moju zemlju. Ne mogu. Okrecem se. Gledam u most. Glava mi puca od boli. Sve se mijesa. Dedo rahmetli je imao obicaj reci: "U vasoj kuci su '43. klali ljude i bacali ih u Drinu." Pa zar se sve moralo ponoviti? Samo da mi je naci nesto, bilo kakvu uspomenu. Penjem se po rusevinama, ali nema nista. Nema vise ni uspomena.

Slikam kucu sa gornje strane. Prolaznici upozoravaju jedni druge da se sklone, da ne bi "ispali na slici". Iz salona namjestaja KPD-a, s druge strane ceste, radoznalo gledaju. Jedan radnik mete trotoar i govori mi: "Sta je slikas odatle? Prodji sa donje strane. Svakako je nikad neces popraviti." Pored salona, karaula na kojoj su uniformirani cuvari. Dezurni komentira: "Evo ih, dosli."

Foca je danas Srbinje, a Donje Polje Dusanovo, po Dusanu Davidovicu, koji je, navodno, bio prva srpska zrtva u Foci. Koliko je do tada palo bosnjackih, niko ne zna. Glavna ulica u ovom naselju, nekada ulica Borisa Kidrica, sad je Svetosavska. U svojoj je avliji jedna Bosnjakinja u uglu basce vidjela hadzibeg koji je slucajno prezivio. Pitala je Srpkinju koja je prisvojila sve njeno kako se sad zove to cvijece. Odgovorila joj je: "Pa, hadzibeg." Onda je "domacica" nju upitala gdje zivi, a kad je ova odgovorila da zivi u Sarajevu, Srpkinja je rekla: "E, lako je vama. Vrijedi vam Sarajevo cijele Republike Srpske. Mi boga molimo da se Muslimani pocnu vracati. Propadosmo."

Svugdje samo rusevine. Ni jedna bosnjacka kuca oko KPD-a nije ostala citava. Zgrade jesu. Mula Kovac zvoni na vrata gdje je nekad stanovala njena jetrva Hadzera. Usput kaze da je prepoznala njene zavjese na prozorima. Otvara mlada djevojka. Kad je shvatila sta Mula hoce, tvrdi da su oni, kad su dosli iz Gorazda, bili treci stanari i da nista nisu nasli. Njen brat, od sedam-osam godina, govori: "Nismo mi nista nasli. Bio je jedan regal, joj koliki je bio, ali ga je uzeo ovaj odozgo", i pokazuje prstom na sprat. Mula poslije prica da je u stanu prepoznala stvari svoje jetrve.

Sokaci od kaldrme zarasli su u travu. Tisina. Nema kuca, nema zivota. Nigdje cvijeca, a nekada je svaka avlija bila punu behara. Musluk, dio Donjeg Polja u kome je bila dzamija, sav je spaljen. Kao i dzamija, kojoj zidovi jos uvijek stoje, ali je toliko zarasla u korov da joj se ne moze prici. I mekteb je tu, takodjer spaljen. Sjecam se kako smo se kao djeca peli na munaru koje vise nema i kako su stari ljudi govorili da je hodza Corbo, koji nas je poducavao u mektebu, preblag prema nama.

Komsija
Blizi se vrijeme povratka i polahko se vracamo prema autobusu. Policija i SFOR non-stop kruze. U Donjem Polju odjednom je zivnulo. Ocito se proculo da su "Turci dosli", kako nam bezobrazno dobacise kroz prozor jednog automobila. Vozaci usporavaju, upadljivo gledaju, neki cak staju i pitaju ima li ko poznat. Predratni susjedi setaju oko nas, pozdravljaju, oslovljavaju nas sa "komsija". Snase u crnim suknjama sa pregacama i crnim maramama pitaju ima li ko iz Gorazda da mijenjaju imovinu. Nisu jedine: vecina Srba koji sad zive u Foci nudi zamjenu i priznaju da malo ko od njih vjeruje u zajednicki zivot.

Razgovaram sa bivsim profesorom: "Ne smijem puno govoriti. Ovdje je strasno. Pogrijesio sam sto nisam otisao. Ono sto se desavalo u proteklim godinama je uzasno. Ja sam svim srcem na strani prognanika, ali u ovom gradu nema ni deset posto normalnih ljudi. Najvise su me razocarali nasi intelektualci, prosvjeta, pokazali su se kao najveci zlocinci." Pita jesmo li culi za Boru Ivanovica. Da, prije rata je bio direktor skole na Godijenu, a u ratu - vojvoda koji je pljackao, klao, ubijao i silovao. Sve se zna: rijetki prezivjeli danas su svjedoci. Brojni focanski zlocinci su na haskim listama. A i ostale ce, valjda, stici sudovi: dokaza ima dovoljno.

Prosvjetni radnik u Foci ima platu oko 200 maraka, a profesor veli da u gradu nista ne radi. Nekoliko pojedinaca je poklopilo sve: privatiziralo stanove i vlast. Istovremeno, svi ostali su, tvrdi, na rubu egzistencije. Nestalo je ratne pljacke, a privreda je propala. Radnje su prazne. Najsnabdjevenija prodavnica u Foci, koja trenutno ima vise od deset artikala, jeste ona koju je prije rata drzao Senad Sahinpasic. U sali je neko od Bosnjaka prokomentirao: "Mozda im Saja salje robu."

U razgovoru nas prekidaju prolaznici, prilaze da se pozdrave s profesorom i to koriste da se i meni jave, te odmah pitaju: "Je li ovo nasa kona?" Prepoznajem Miroja, ne mogu se sjetiti prezimena, koji je prije rata bio seoski ucitelj. Ocito je u medjuvremenu doselio u grad. Nema jedno oko i po tome sam ga zapamtila. Osjetim kako se jezim, knedla mi je u grlu: znam imena djevojcica i djevojaka koje je silovao. Njihova svjedocenja su registrirana u ustanovama koje su im pruzile pomoc. Poslije njega nailaze neke zene, pruzaju mi ruku, zele da se upoznaju. Jedna kaze da se zove Goja. Mahinalno sklanjam ruku iza ledja. Jednostavno, ne mogu.

Pridruzujem se grupi oko autobusa. Svako govori o svojoj kuci: "Probili su mi zidove koji su ostali nakon paljenja i sada mi u kuci drze svinje"; "Nasla sam pijevca nasred kuce i slikala da ponesem babi da vidi kakva mu je kuca"... Zajednicko im je da su sve spaljene. Okupljenima se, sva zadihana, priblizavala Emina Zuko, sakrivajuci nesto iza suknje. Odmah je pocela govoriti: "Pokupila sam im goblen sa zida." Goblen je, naravno, njen. U stanu gdje je ona nekad zivjela sad zivi neki invalid. Onda je otisla kod ljudi za koje je znala da imaju njene stvari: "Prepoznala sam svoj tepih, eno ga k'o polje, poznala bih ga medju hiljadu. I moje heklanje im je u kuci. Ali, ne daju mi nista. Goblen sam skinula sa zida i pobjegla." I ostali govore o svojim utiscima. Vecina priznaje da im je nekako lakse na dusi nakon ove posjete, ali ipak, kad je povratak u pitanju, pitaju: Ko ce se vratiti? Dvije zene nabrajaju svoj uzi komsiluk: "Otisli su u Ameriku, Australiju, Njemacku, Svedsku... izginuli, pomrli. Nema se ko vratiti. Ne mogu sama. S kim da popijem kafu? Sa njima ne mogu." Krecemo nazad. Odlazimo sa nasih ognjista, koja su sada srpska, i vracamo se u stanove u Sarajevu, Visokom, Zenici... koje Srbi traze jer su njihovi. Samo nase vise nije nista.