NA OTVARANJU SVJETSKOG PRVENSTVA U
fudbalu za zene, na utakmici USA - Danska (3:0) u New Jerseyju bilo je 79.000 gledalaca. Sve ostale utakmice bile su izvanredno dobro posjecene, a utakmice americke reprezentacije bile su uredno rasprodate: u Chicagu 65.000, u Marylandu 55.000, u Pasadeni - u finalu protiv Kine - bilo je 90.000 gledalaca, sto je najveca posjeta zenskom sportskom dogadjaju svih vremena. USA je dobila Kinu na penale, nakon sto je regularni tok zavrsen 0:0, sto je bio rezultat i nakon produzetaka. Finale je tako bilo tipicno finale Svjetskog prvenstva u fudbalu - tvrda odbrana, malo dosadno jer se svi boje da pogrijese, igra zanimljiva samo fanaticima, od kojih sam jedan i ja.

Svjetsko prvenstvo u fudbalu za zene, odrzano krajem juna i pocetkom jula ove godine u Sjedinjenim Americkim Drzavama, bilo je spektakularan uspjeh, ne samo zbog posjete i paznje koju su mediji posvetili ovom dogadjaju nego i zato sto je bilo vidljivo da zenski fudbal napreduje dzinovskim koracima. Ja sam uredno gledao skoro sve utakmice, pratio igrace (mozda igracice) i promjene u taktici timova - da su bile slicice sa albumom, sigurno bih ih skupljao. Sissi, brazilski broj 10, koja uredno stavlja kugle iz slobodnih udaraca, pri cemu lopte krivudaju i iznenada mijenjaju putanje; Pettersen iz Norveske, koja zna svasta sa loptom i brza je kao zmija; Sun Wen iz Kine, koja emituje takve spektakularne dubinske lopte da je to milina; Mia Hamm (USA), koja se smatra Michaelom Jordanom zenskog fudbala - njihove slicice bi bile vrijedne pet-sest drugih slicica i nikad s njima ne bih igrao tapke.

Iako ce trebati jos vremena da se ukaze zenski Ronaldo - uglavnom zbog toga sto je fond muskih igraca mnogo veci i zato sto je istorija muskog fudbala mnogo duza - ja sam poprilicno siguran da bi veliki broj zena koje su igrale na ovom Svjetskom prvenstvu bio potpuno sposoban da igra protiv ili sa muskarcima. U Americi veliki broj mladih djevojaka i zena aktivno igra fudbal, i upravo one su punile stadione i vatreno navijale, dok su pored njih sjedili unezvjereni ocevi. Moja maserka - koja zivi u sretnom braku sa drugom zenom - veliki je ljubitelj fudbala, i mi uredno i u detalje (dok ona gnjeci moje kvrge zaradjene u sudarima s tudjim koljenima) tabirimo fudbalsku metafiziku. Njoj je fudbal vazan koliko i meni, a to nije malo. Ovo Svjetsko prvenstvo pokazalo je mnogim americkim zenama i muskarcima, a i zenama diljem svijeta, da je sva glupa prica o zenama kojima je mjesto u kuhinji i u porodilistu, prica o zenama koje su genetski inferiorne kad je sport u pitanju (osim "zenskih" sportova, kao sto je umjetnicko klizanje), da je sve to muska propaganda, nastala iz muske bojazni da bi mogli izgubiti svoje nezasluzene privilegije. Ono sto je bilo najljepse na Svjetskom prvenstvu je potpuno odsustvo ambicije medju zenama koje su se takmicile da dokazu da su legitimne kao fudbaleri - bilo je ocigledno da u njihovim umovima nema ni naznaka o navodnoj fudbalskoj, a kamoli kakvoj drugoj inferiornosti, te tako ni potrebe da dobiju nekakvo musko odobrenje.

Ja ovdje cesto igram sa zenama. Kvalitet zenskih igraca je uvijek obrnuto proporcionalan potrebi da se nesto dokaze muskarcima. Najbolji zenski igraci s kojima sam ja igrao prosto igraju, ne obaziruci se na nipodastavanje i arogantno pokroviteljstvo osrednjih muzjaka - one su dodavale (na moje veliko zadovoljstvo), driblale, laktale se i faulirale, bez ikakve samosvijesti, i uvijek su znale koliko su dobre. U muzjaka, kvalitet je obrnuto proporcionalan prici - sto je igrac gori, to vise prica i analizira igru drugih. Takvi su neprestano pricali zenama koje su bile mnogo bolje od njih, dajuci im savjete i velikodusno im pruzajuci podrsku koja njima uopste nije trebala. Takvi su ocekivali od tih zena (jedna se zvala Marcela, a druga Kathy) da im izraze beskrajnu zahvalnost sto su ih pustili da im se pridruze, sto ovima nije padalo na pamet. Marcela i Kathy su, drugim rijecima, odbijale (s lakocom) da prihvate transcendentalnu razliku izmedju muskaraca i zena, koja je nesigurnim muzjacima bila mnogo vaznija nego njima.

Jednom sam gledao utakmicu izmedju djeca ka i djevojcica, izmedju deset i dvanaest godina. Dva najbolja igraca na terenu su bile djevojcice. Jedna je bila vitka, sa dugom crnom kosom, i lopta joj se lijepila za nogu. Ona je stopala i proturala kroz noge bez ikakvih problema i nije se uopste plasila odbrambenih djecaka koji su bili mnogo veci od nje. Druga je bila izvrstan stoper, vrlo visoka i jaka - djecaci su se odbijali od nje. Ona se nije skanjivala da podapne djecaka koji bi se usudio da je predribla (sto se nije cesto desavalo). Gledajuci ih, pitao sam se kako su dosle na taj nivo, i kako ce nastaviti. Americko drustvo, koje je jos uvijek vrlo patrijarhalno, pocece ih zestoko ubjedjivati - cim stupe u pubertert - da je to sto im rastu grudi i to sto imaju menstruaciju znak nekakve inferiornosti, da ih ono sto ih (bioloski) cini zenama, donekle cini invalidima. Njihova buducnost, fudbalska kao i svaka druga, zavisice od njihove sposobnosti da odbiju te ideoloske konstrukcije, za sta ce im biti neophodna solidarnost onih koji misle da je sve to samo patrijarhalna propaganda. Svjetsko prvenstvo u fudbalu za zene je upravo bilo povod za takvu solidarnost i solidarnost je bila velicanstvena.

Nakon sto je postigla posljednji gol iz penala za americku reprezentaciju, i tako svom timu donijela titulu svjetskog prvaka, americka igracica Chastain je skinula svoj dres i razotkrila svoj crni sportski grudnjak, pokazujuci tako da su spolne razlike u tom trenutku potpuno irelevantne i da je misterija grudi misterija samo muskarcima kojima te grudi trebaju kako bi uspostavili vidljivu i nepremostivu razliku izmedju sebe i zena. Ta razlika im pomaze da se bez razloga osjecaju superiornima, ali ta razlika je potpuno prazna i nevazna - u stvari je samo crni grudnjak kojeg zene nose kad igraju lopte.