U srijedu 14. jula u Skupstini FBiH su se u sali, gdje se uglavnom prepucavaju federalni partneri, sreli clanovi srebrenickih udruzenja zena, ratnih vojnih invalida i demobiliziranih boraca sa najvisim bosnjackim funkcionerima. Kao jedan od gostiju je najavljen i bosnjacki clan u Predsjednistvu BiH Alija Izetbegovic, ali je njegov dolazak izostao. Tako je knjiga spala na federalnog premijera Edhema Bicakcica i komandanta Vojske Federacije Rasima Delica. I dok je prvi dio njihovog razgovora protekao u prici o teskocama srebrenickih prognanika u Federaciji, tok diskusije promijenila je jedna od zena koja je, predstavivsi se kao Mejra, upitala generala Delica: "Gospodine generale, zar su samo tri tenka napala Srebrenicu?" Zatim je za binu izasao Sadik Selimovic iz Bratunca i rekao: "Ja vas u ime Udruzenja majki Srebrenice i Zepe moram upitati da li nosite na savjesti Srebrenicu i nasu tragediju? Odgovorite mi to kao covjek, ne zanimaju me vojni aspekti!"

No, Delic je upao u jos zescu vatru tek potom, kada je rijec uzeo natporucnik VF BiH Meho Mujic: "U kojoj bi to armiji Sead Delic bio unaprijedjen nakon sto izgine 10.000 ljudi? I recite mi je li istina, ja cu pitati pa makar robije zaglavio, da ste vi zarobljeni kao cetnicki oficir, da vam je sto ljudi izginulo, a vi ste postavljeni za komandanta nase vojske?" Delic je nemusto uzvratio da je spreman odgovoriti na racionalna i odgovorna pitanja sa ljudima koji znaju o cemu se radi, ali ne u jednoj ovako ostrascenoj atmosferi. Mujicu je rekao i da ima pravo istupiti iz vojske ako misli da je njegov komandant bio cetnik.

"Zovem se Senada Tankic. Ja i suprug, demobilisani borac, sa dvoje djece i cetveroclanom porodicom Nalic iz Srebrenice privremeno smo nastanjeni u kuci Save i Zivane Janjic u Tuzli, Pavla Goranina 59. U tu kucu smo smjesteni na osnovu odobrenja Komande 2. korpusa, a porodica iz Srebrenice odgovarajucim rjesenjem Prostornog. Sluzba za geodetske poslove svojim rjesenjem od 3. 2. 1999. godine utvrdjuje da prestaje uprava opcine nad privremeno napustenom nekretninom Janjicevih i da se nase dvije porodice moraju iseliti u roku od 20 dana, uz napomenu da nemamo pravo na dodjelu nuznog smjestaja.

Zalila sam se sefu Geodetske Stjepi Lukicu, ali me on skoro istjerao, rekavsi da on nije emotivna osoba i da ce sigurno sprovesti svoje. Obracala sam se Ombdusmenima, IPTF-u, UNHCR-u, SFOR-u, Ministarstvu za izbjeglice... Niko nije stao u nasu zastitu, iako se radi o dvjema prognanickim i borackim porodicama, sa cetvero male djece. Onda Geodetska donosi zakljucak o nasem prinudnom iseljenju, uz asistenciju policije, i to 2. 7. 1999. godine. Dan ranije nazvala sam TV Tuzlu i zamolila ih da snime sta se s nama radi, a djevojka sto se javila mi je rekla da je Selim Beslagic zabranio da izlaze na delozacije. Na kantonalnoj televiziji mi je urednica rekla da im je 'odozgo' zabranjeno da se bave delozacijama. Gospodin Dzindic u borackom ministarstvu je rekao mom suprugu da oni nemaju nista s tim.

Na delozaciju 2. 7. dosla je Darinka Masic i drsko nam rekla da se sami snadjemo te da ce sljedeci put dovesti policiju. Nakon par dana iz MUP-a su nas izvijestili da je za 21. 7. zakazana nova delozacija, o cemu mi nismo dobili nista napismeno. Savo Janjic je pred svjedocima tvrdio kako je debelo platio ljudima koji rade na nasem izbacivanju, sto i nije tesko pretpostaviti na osnovu ovakve mobilnosti i ekspeditivnosti nadleznih. Sluzbenike Prostornog on je dovozio svojim kolima, razna rjesenja trpali su u ruke djeci. Prijavili smo se za povratak u Brcko, ali kad sam tamo otisla, jedna baba me upozorila da nemam sta traziti na svetoj srpskoj zemlji. Posto za mene vise nema nicega svetog, neka mi kazu bilo gdje, bilo koju zemlju i ja cu otici, ali na ulicu necu. Borit cemo se svim silama, a ako budu jaci i istjeraju nas, pripremila sam kanister benzina, pa cemo se u tom slucaju i mi i nase komsije - cije su porodice poklane u Srebrenici - zajedno sa nasom djecom spaliti na dan delozacije."

"Ja sam Sabahudin Nalic, demobilizirani borac iz Srebrenice. U potpunosti stojim iza Senadinih tvrdnji, a zelim jos nesto da dodam. Na prijedlog sefa Prostornog Omercehajica, otisao sam na razgovor kod Beslagicevog zamjenika Ekrema Sehovica. Kad me upitao da li imam kakvo rjesenje, a ja odgovorio da imam od Prostornog, on me napao i rekao da nemam nikakva prava i da moram izaci napolje."

Treba li naglasiti da se sve ovo desava u zemlji cijim je borcima i prognanicima Izetbegovic dao silna obecanja kako ih niko ne smije delozirati. Treba li naglasiti da nikog iz vlasti nece ni uho zaboljeti zbog potencijalnih tuzlanskih Jana Palaha...

Sedmog jula, zabranjen je list Salam-Iran. Odluka se nadovezala na slicne u prvoj polovici godine, od ukora i stopiranja medija, preko hapsenja novinara, optuzivanja prvog covjeka agencije IRNA Feriduna Verdinedzada, pa do slicnih samaranja brzoj reformi sklonih javnih osoba (poput teheranskog gradonacelnika Gholomhuseina Karbasija). Te srijede, jednom ce se znati zasto (mozda se casa bezalkoholne smjese meda i pelina prelila) nije sve ostalo na gundjanju ispotiha, nego su iduceg dana, na bunt, akciju i promjenu svijeta uvijek (od latinskih cetvrti i lezaljki protiv vijetnamskog rata, do tienanmenskih noci) spremni studenti izasli iz ogromnog univerziteta, da kazu "Ne" svima koji ih (ne) zele cuti (kao i obicno u takvim prilikama, "Da" nisu precizirali, osim nosenja nacionalnih zastava i predsjednickih fotografija Muhammeda Hatamija). Dosla je nova noc, i dan, a u studentskom kampu su pomagaci Bozije partije (Ansari-Hezbollah) "disciplinirali" buntovnike, a snage sigurnosti u tome im pomogle. Bar jedan student ostao je mrtav, a vise ostalih ozlijedjeno. Dan zatim, ministar obrazovanja podnio je ostavku, kao i neki drugi visoki funkcioneri. Demonstracije, sada djelomice maskirane, osvanule su u ostalim gradovima - Mashadu, Yazdu, Kasanu, Sarudu, Horamabadu, Birdzandu, Hamadanu, Zandzanu, Orumijehu, Isfahanu i Rasdu. Takodjer u Tabrizu, gdje je iduci dan metak zaklopio knjigu zivota jednog studenta islama.

Sluteci posvemasnji uragan koji bi mogao otpuhati i reformne i konzervativne krugove, i reakcionare i progresiste, i ljevicu i desnicu, pokusali su smirujuce djelovati vrhovni vodja ajatolah Hamnei i predsjednik drzave (i sef vlade) Hatami. Hatami je priznao sklonost studentskoj masi i rekao da mu se srce pridruzuje njihovoj boli, ali upozorio na devijacije, opasnost po republiku i reforme, pozivajuci na mirniji nastavak dijaloga. Cak je opisao dio zahtjeva kao demagogiju i provokaciju, te udar na osnove iranskog drustva (studenti su uzvratili tvrdnjama da ne zele vladu nasilnika i policiju placenika, ali se jos nisu okrenuli protiv Hatamija).

U vrijeme islamske revolucije, dok se rusio sah Reza Pahlavi, u prvim redovima su bile zene i studenti, koji i sada predvode bunt. Ne radi se o istoj generaciji - ona je rasla u vrijeme rusenja Musadekove vlade, represije nad vjerskim autoritetima, i razvikane "bijele revolucije", od koje nisu svi imali jednake koristi. Ova je stasala u uvjetima medjunarodne izolacije, cestih napetosti sa susjedima, a zadnjih godina i Hatamijevih iskoraka u drukciju retoriku, preambicioznih za sklone netalasanju, a presporih za one cija krv vrije brze i trazi jos. Hatami sigurno nije zelio povratak unatrag, kao sto ni Gorbacov nije zazivao Romanove ili Kerenskog, ali bi ritam i tempo koji su odveli perestrojku i glasnost u smjer posve drukciji od "novog socijalizma", mogli slicno uciniti s iranskom reformom.

Dok Dani idi u stampariju, nejasno je u kojoj mjeri je erupcija nezadovoljstva spontana i izmice li kontroli (preko milion studenata okupljeno je u par organizacija), moze li se nagomilana energija usmjeriti u mirniji tok, hoce li krvoprolice stati ili se uvecati, te hoce li se predzadnjeg ljeta milenija urusiti naznaka nove bipolarnosti (koja bi nastala ako bi se blok islamista, ciji je Iran simbol, u prvim godinama novog stoljeca udruzio s Indijom/Kinom/Rusijom, nasuprot Zapadu). U ovom je trenu izvjesno tek da jubilarna dvadeseta godisnjica islamskog Irana protice sve manje svecano, a sve vise burno i, rekli bi cinici, radno.

U tuzlanskim politickim i novinskim krugovima, te medju predstavnicima medjunarodnih organizacija sve vecu paznju privlaci nedavna kadrovska intervencija Ivice Marinovica - predsjednika Opcinskog odbora HDZ-a Tuzla, te ministra bez lisnice u Vladi TK-a u (cini se, vec trecem mandatu zaredom) - na lokalnom hrvatskom Radio-Soli. Ugledna profesionalna novinarka Jasna Subotic potisnuta je sa urednicke pozicije, a za glavnog urednika imenovan je Josip Vojinic, elektroinzinjer koji je radio u montazi, bez ikakvog novinarskog iskustva. Saznajemo, takodjer, da je Vojinic nastavnik strucnog predmeta u Masinskom skolskom centru, a po potrebi i vozac Ivice Marinovica.

Jasna Subotic je svojim dolaskom na Radio-Soli u zadnjih godinu dana oslobodila taj medij zapadnomostarske ksenofobicnosti i nategnutog hrvatskog izolacionizma, krajnje neprimjerenog sredini koja je u citavom svijetu prepoznatljiva po multikulturi i medjunacionalnoj toleranciji. Postao je to radio koji stiti hrvatski identitet, ali ne na nacin koji iritira druge narode. Umjesto opseznih informiranja o najbanalnijim temama u pojedinim hrvatskim zupanijama (naravno, uz pomoc dnevne stampe), slusaoci Radio-Soli su konacno u stanju da saznaju nesto o zivotnim problemima u svom gradu.

Medjutim, ono sto je naislo na dobar prijem kod obicnog Hrvata nije podobno za Marinovica, a bolji poznavaoci situacije tajming Marinoviceve kadrovske intervencije na lokalnom hrvatskom radiju, koji se zadnjih par godina izdrzavao zamasnim budzetskim sredstvima TK-a, vezuju za pokusaj njegovog kruga da ponovo reafirmira tezu o osnivanju posebne hrvatske opcine u Tuzli, kao navodno sudbinskom pitanju ovdasnjih Hrvata. U takvim uvjetima je najmanje potreban radio koji je otvoren za svaku vrstu dijaloga. Kao vazan inspirator Marinovica, u vezi sa politikom novog "budjenja" Hrvata u Tuzli, pominje se Anto Grgic, pravnik koji je iz Tuzle otisao u Jelavicev kabinet u Sarajevo. Inace, Grgic se u strastvenijim hrvatskim krugovima "proslavio" uspjesnim zastupanjem pred Ustavnim sudom zahtjeva za brisanje atributa "podrinjski" iz doskorasnjeg naziva Tuzlanskog kantona, pri cemu Podrinjce, po obicaju, niko nije zastupao.

Pitanje je samo hoce li Ivica Marinovic sa svojom klapom naci dovoljno Hrvata spremnih za ucesce u projektu koji se doima utopisticki u sezoni nadirucih integracija u jugoistocnoj Evropi. Sto se Radio-Soli tice - sigurno je da budno uho OSCE-a i drugih medjunarodnih organizacija nece dopustiti da taj medij izgubi imidz koji mu je donio mnogo pohvala za vrijeme proslogodisnje predizborne kampanje.

LICNOST U FOKUSU

Omer Behmen, novi predsjednik Udruzenja "Mladi Muslimani", prije mjesec dana napunio je 70 godina zivota. Ali se dobro drzi: popularni Hadzija, kako o Behmenu vole govoriti oni sto mu se udvaraju zarad parceta vlasti, i medju iskrenim prijateljima sluzi kao definicija tersluka. Da godine ne igraju bitnu ulogu, pokazao je salvom prijetnji prosutom onog dana kada je zauzeo predsjednicku poziciju. Odmah je najavio obracun. Behmenu su obracuni zapravo prirodno stanje: bio je najglasniji u svakoj cistki SDA, a Dom ljiljana i danas zveci od prijetnji koje je sasuo na racun Silajdzica kada se ovaj pokusao distancirati od vladajuce stranke.

Omer Behmen je jos od 1946. godine, kada je bio clan mostarske grupe "Mladih Muslimana", jedan od stubova mladomuslimanske osovine na relaciji Mostar - Sarajevo - Zagreb. Presudama Okruznih sudova u Mostaru (1946. godine) i Sarajevu (1983) osudjivan je na ukupno 35 godina zatvora. Pocetkom devedesetih, postaje "cuvar" SDA: u njenoj centrali u Sarajevu, Behmen je brinuo o svemu, od kucnog reda, nosenja kalosa i zabrane pusenja, do bitnih politickih i kadrovskih odluka. Dvije vazne politicke odluke SDA, uoci i na pocetku rata, vezu se upravo za Behmenov uticaj. Prva je koalicija SDA 1990. godine sa takozvanim nacionalnim strankama Hrvata i Srba, a ne sa reformiranim komunistima i drugim politickim snagama koje su bile za suverenost BiH. Druga Behmenova strateska greska je bila u popustljivosti prema agresivnoj politici hercegovackih Hrvata. Vjerovalo se da to cini, prije svega, zbog iskustva zatvorske solidarnosti sa "Krizarima" i drugim katolickim i hrvatskim politickim zatocenicima.

Zatvorsko iskustvo i ilegalni rad znacajno su ogranicili i Behmenovo umijece kao "kadrovika" SDA. Iz unutrasnjosti Bosne i Hercegovine prigovarali su mu da je kadrovsku politiku SDA sveo na nekoliko sarajevskih ulica. Alija Izetbegovic je pragmaticno 1993. godine odlucio da je bolje da Behmena uputi u - diplomatiju. Postao je prvim ambasadorom BiH u Teheranu, u vrijeme kada je Islamska Republika Iran bila najvazniji saveznik bosanskih muslimana. I za njegovu tamosnju diplomatsku misiju vezu se brojni incidenti. Sem sto je u Iran preselio koga je god preseliti mogao i tako ponio epitet najfamilijarnijeg bh. diplomate u inace zestokoj konkurenciji familijarnosti, pauze je koristio da nemilice dijeli lekcije kome je god stigao. Vojnicima o borbi, privrednicima o privredi, uciteljima o nastavi... Ostalo je nepotvrdjeno da li su zaista Turci odbili da daju saglasnost Behmenu, ali pokusaj da Behmen nakon Teherana nastavi diplomatsku misiju u Ankari nije uspio. Vratio se u potpuno drugacije Sarajevo. Njegovo nezadovoljstvo je postajalo sve ocitije, ali sve se svodilo na povremene intervjue i medjufrakcijske borbe. U medjuvremenu je uspio osloboditi jedan od najvecih i najljepsih kabineta u Ministarstvu vanjskih poslova. Cak i Husein Zivalj priznaje da je Behmenova pozicija tamo nicim izazvana, no iako je Hadzija davno morao biti umir(ovlj)en, i dalje sjedi kao ozbiljna prijetnja za odstrel - pa koga zatreba.

Omer Behmen je osamdesetih upoznao Aliju Izetbegovica sa sadasnjim federalnim premijerom Edhemom Bicakcicem. Takva pozicija, izmedju dvojice najmocnijih bosnjackih politicara, svakako jeste izvor Behmenove stvarne moci u bosnjackoj politickoj hijerarhiji. Tesko da ce Behmen ovu moc iskoristiti za rjesavanje brojnih statusnih problema ostarjelih "Mladih Muslimana" u odnosima sa drzavom. Vjeruje se da je Behmen sve svoje probleme vec ranije rijesio: uspjesnim poduzetnistvom kroz prvo SDA-poduzece "Halk-Trade" i "povoljnim" otkupom stana.

RIJEC U FOKUSU

Ime Abdulaha Oçalana prvi sam put cuo, bolje reci procitao, u ljeto 1993. na ogromnom transparentu koji su nosili kurdski demonstranti pred Vienna-Centrom u Becu. Unutra, u dzinovskom celicno-staklenome zdanju bila je zakazana vazna sjednica Ujedinjenih naroda o ljudskim pravima, dok su vani demonstrirali Kurdi i bosanske zene. Dok Bosna nije bila napadnuta, nisam puno znao o problemu Kurda, kao sto ni ovi ljudi ovdje ne znaju nista o Bosni, pomisljao sam gledajuci kako uvazene diplomatske straznjice hladnokrvno obilaze i prekoracuju tijela zena, ocajnih bosanskih demonstrantica, poleglih pred glavnim ulazom zgrade.

Bosna je gorjela i nitko nije mario za to, osim nase brace Kurda, koji su dosli ovdje da dignu svoj glas protiv njima nanesene napravde. Vidjevsi kako se nitko ne osvrce na grupu nesretnih Bosanki sto su na pragovima svjetskog licemjerja dosle traziti pravdu, Kurdi su im solidarno pritekli, zaobisavsi spalir policajaca, uzvikujuci: Bosna - Kurdistan! Prizor je bio tragikomican: nad gomilom plavokosih zena vijorila se slika tamnoputog kurdskog vodje s njemackim natpisom "Es lebe Oçalan!" (Zivio Oçalan!).

U danima i godinama koje su slijedile puno sam mislio na Kurde i Oçalana, sve vise uvjeren da mi, Bosanci, dozivljavamo njihovu sudbinu. Nasa je zemlja podijeljena macem zlocina i nasilja, a medjunarodna pravda odlucila je da i njeni djelitelji i njeni branitelji dobiju vojne mirovine i mjesto u vladi, koja ne funkcionira - a i ne zna se kad ce. Nasa mladost se za to vrijeme rasipa po drugim, najcesce dalekim zemljama, bas kao i mladost Kurda. Bosna i Hercegovina danas je jedna zaledjena rusevina, cije granice ipak jos postoje na mapi svijeta. I to jest neka utjeha, neki kakav-takav izvor varljive nade.

Borba Kurda za nezavisnost zasad je uzaludna. Zemlje Kurdistan nema na mapi, a uskoro nece biti ni njihova vodje. Nakon sto su i iracke i turske vlasti krvavo ugusile njihovu pobunu, koja je pocela prije petnaestak godina, koncem proslog mjeseca Abdulahu su Oçalanu vlasti u Ankari dosudile smrtnu kaznu. Kad sam gledao prizore Oçalanova uhicenja na prijevaru, televizijsku sliku politickoga lidera naroda koji se bori za slobodu sa drvenom kruskom u ustima, sjetio sam se njegove becke fotografije i u trenu mi se ucinio kao moj najbliskiji rod. Zapanjio sam se nad spoznajom da su mediji i politicari moje zemlje vijest o njegovoj smrtnoj presudi registrirali s ravnodusnoscu, cak bih rekao s bescutnoscu.

Ali, jedna protokolarna vijest koja je stigla krajem protekle nedjelje iz pustog i suncanog Dubrovnika ogrijala je nasa srca svjetlom covjecnosti. Dubrovacki gradonacelnik Vido Bogdanovic odbio je primiti tursku privrednu delegaciju, zainteresiranu za ulaganja u Dubrovnik, taj drevni brod danas nasukan u plicaku politickog jednoumlja. "Kao gradonacelnik Dubrovnika, grada slobodarske misli i tradicije, ne mogu primiti turske gospodarstvenike u vrijeme kada se cijeli civilizirani svijet zgraza nad smrtnom presudom kurdskom vodji Abdulahu Oçalanu. Nemam nista protiv dolaska turskih gospodarstvenika, ali ne zelim biti licemjer koji hrvatsku slobodu mjeri jednom, a slobodu Kurda, Albanaca i drugih naroda nekom drugom mjerom", kaze Bogdanovic u izjavi za Jutarnji list od 9. srpnja 1999.

Dugo sam razmisljao o ovom covjeku i uvjeren sam da nam samo ljudi poput njega mogu vratiti izgubljeno dostojanstvo i ponovno nas uvjeriti da politika moze biti i nesto drugo od ovog beskonacnog gacanja u blatu i krvi balkanske mocvare. Bogdanovic je, jednostavno, covjek nazbilj, kako bi to rekao njegov predak Drzic, dok su ostali ljudi nahvao, podlaci i licemjeri.