"Biti djelotvoran znaci posjedovati informaciju", opce je nacelo moderne komunikologije, pa i zivota uopce. Biti nedjelotvoran i ne posjedovati informaciju o uzrocima sopstvene bijede, postojani je stav bosanske pseudojavnosti. Ponosni na neznanje o razlozima sopstvenog kraha, bosanski predgradjani (da smo gradjani, SDA, HDZ i SDS ne bi mogle biti rodjene kao politicke partije, vec kao rustikalne zavicajne nevladine organizacije), uporni kao zastitna zivotinja Dalmatinske zagore, odbijaju sabrati dva i dva, odbijaju za gubitak elementarnog ljudskog dostojanstva kazniti one koji su im dostojanstvo oduzeli. Zemlja u kojoj je sekularizam Zlatka Lagumdzije za potencijalne glasace veci problem od latentnog i stvarnog lopovluka "udruzene SDA brace", lopovluka koji se moze opipati od Gorazda preko Ustikoline do Sarajeva i dalje prema Tuzli i Bihacu via Zenica, osudjena je na "vjecito vracanje istog". Da li ja to vec porazen kazem da je ova zemlja osudjena na SDA?

Ne znam. Ali, ako je bosnjacka inteligencija vecinski pristala uz SDA, ako se od zavrsetka rata pa naovamo nije pojavila knjiga koja dubinski, bez subjektivisticko-narcisoidnih natruha razotkriva propalu politiku SDA, ako, dakle, nema ni recentne kritike Izetbegoviceve vlasti, jer profesor Filipovic ne moze biti alibi za svakog ko se prepotentno intelektualcom zove, onda je na djelu jedinstvo vlasti, inteligencije i naroda. Dzaba je i jedan od najumnijih Bosnjaka Hasan Kjafija Pruscak jos u svoje vrijeme upozoravao da je pravi intelektualac onaj koji ne sjedi uz skute vladara, a pravi vladar tek onaj koji uvazava inteligenciju sto kritikuje njegovu vlast. Bosni su potrebni intelektualci koji pisu, koji ce svakodnevno proizvoditi kritiku postojece prakse, koji treba da se vrate sa velikog godisnjeg odmora sto su ga, razocarani ili povlasteni, sami uzeli. Na Zapadu intelektualci pisu, gotovo svakodnevno su u novinama, pa zahvaljujuci i njima, mediji su mocno oruzje demokracije.

U Bosni je sve izokrenuto. Puno jedinstvo naroda, vlasti i inteligencije ruse tek "nadobudni novinari". Otkrivajuci korupciju, lopovluk, svjesno i organizovano antisistemsko djelovanje, zloupotrebu vlasti..., nezavisni novinari postali su remetilacki faktor, omrazen u strukturama vlasti, a nista bolje ne stoje ni kod pasivne javnosti i postene inteligencije. Radeci svoj posao, koji je, po definiciji, s onu stranu konformizma, nezavisni novinari upali su u zamku koju nisu ocekivali. Kontinuirano pisuci o horizontalnom i vertikalnom lopovluku bosanskih vlasti, pri cemu njihovo pisanje nikoga nije istinski ocesalo, jer u javnosti ne postoji recepcija onoga sto su napisali, sem na nivou traca, zaboravili su na jedno opskurno pravilo: ako uporno i sa dokazima o necemu pisete a to ne proizvede demokratski efekt, ne uslijedi nikakva katarza kroz sudjenja, smjene, ostavke i slicno, suoceni ste sa nalicjem svoga posla: dokolicarskoj javnosti, koja ne voli talambasanja, a bosanska to jeste sui generis, postat cete dosadni. Rekao bih da je to, kada su javnost i novinari u pitanju, iskrena namjera Alije Izetbegovica.

Nerzuk CURAK