O milijardama dolara koje su tokom rata stizale na ime pomoci Bosni i Hercegovini odlucivao je i trosio ih uzak krug najpovjerljivijih clanova Izetbegovicevog porodicnog, zatvorskog, mladomuslimanskog i stranackog kruga. Imena Bakira Izetbegovica, Hasana i Halida Cengica, Senada Sahinpasica Saje, Omera Behmena, Dzemaludina Latica, Bakira Alispahica, Nedziba Sacirbegovica, najcesce su povezivana upravo kroz pripadnost "halki" - krugu ljudi provjereno odanih Aliji Izetbegovicu. Nikada se Izetbegovicu nije omaklo da na bilo koji nacin polozi racun i pokaze kako je vodio drzavno knjigovodstvo. Nacin na koji je izvjesnoj gospodji Ramizi Kadic dato ovlastenje da u kesu podigne 22,5 miliona njemackih maraka ilustrativan je pokazatelj kako je u ovoj zemlji sve funkcioniralo na povjerenje. Pa kako koga krene. Dani javno upucuju pitanja gospodinu Izetbegovicu: Koliko je novca donirano Bosni i Hercegovini za odbranu zemlje i humanitarnu pomoc? Ko je raspolagao tim novcem? Po cijem odobrenju? Za sta je trosen novac? Kome je podnijet izvjestaj o utrosku novca? Koliko je novca jos ostalo? Gdje su 22,5 miliona DM koja su u gotovini podignuta 13. maja 1996. iz NB BiH?

"Ovlastavamo gospodju Kadic Ramizu licna karta broj 1442/90 da moze podici gotovinu u iznosu od: 22.500.000 DM za potrebe Generalstaba Armije RBiH." Ovako nepismeno, sa svim interpunkcijskim greskama, izgleda nalog Ministarstva finansija Republike i Federacije Bosne i Hercegovine Narodnoj banci Bosne i Hercegovine kojim su izvjesnoj "gospodji Kadic" isplacena cak dvadeset dva i po miliona njemackih maraka u kesu, navodno za potrebe Generalstaba Armije BiH. Nalog Ministarstva finansija, pod brojem 06-482-21/96, ciju kopiju posjeduju Dani, izdat je 13.05.1996. godine.

"Bio sam tada clan Generalstaba Armije BiH i pojma nemam gdje su zavrsile ove pare", rekao nam je jedan tadasnji visoki oficir Armije BiH, uz uslov garantiranja pune anonimnosti.

"Knjige" su samo Alijine
Otkako je Stranka demokratske akcije osvojila vlast, a njen lider Alija Izetbegovic postao nesumnjivi bosnjacki nacionalni vodja, u Sarajevu se moglo govoriti, i govorilo se, o razlicitim segmentima nove vlasti: i o ideologiji, i o nacionalizmu, i o klerikalizmu, i o islamizaciji, i o nepotizmu, i o kriminalu, i o mafiji, i o korupciji, i o totalitarizmu... Slom komunizma, nacionalisticka euforija, genocidna agresija na Bosnu i Hercegovinu, stradanja Bosnjaka, poslijeratna rekonstrukcija zemlje... uvijek su bili vazniji razlozi zbog kojih je Alija Izetbegovic do sada vjesto izbjegavao drzavnim institucijama Bosne i Hercegovine i bosanskohercegovackoj i bosnjackoj javnosti podastrijeti odgovore na nekoliko najelementarnijih pitanja: Koliko je novca donirano Bosni i Hercegovini za odbranu zemlje i humanitarnu pomoc? Ko je raspolagao tim novcem? Po cijem odobrenju? Za sta je trosen novac? Kome je podnijet izvjestaj o utrosku novca? Koliko je novca jos ostalo?

Gospodin Alija Izetbegovic do sada nije nalazio shodno da odgovori na ova i slicna pitanja. O milijardama dolara koje su tokom rata stizale na ime pomoci Bosni i Hercegovini odlucivao je i trosio ih uzak krug najpovjerljivijih clanova Izetbegovicevog porodicnog, zatvorskog, mladomuslimanskog i stranackog kruga. Imena Bakira Izetbegovica, Hasana i Halida Cengica, Senada Sahinpasica Saje, Omera Behmena, Dzemaludina Latica, Bakira Alispahica, Nedziba Sacirbegovica, najcesce su povezivana upravo kroz pripadnost "halki"- krugu ljudi provjereno odanih Aliji Izetbegovicu. Uticaj ove grupe u drzavnim, nacionalnim, vjerskim, vojnim, sigurnosnim, finansijskim, diplomatskim, privrednim, kulturnim i informativnim strukturama Bosne i Hercegovine od pocetka rata do danas ima presudnu ulogu u profiliranju politike Republike Bosne i Hercegovine, odnosno onog dijela vlasti u kojem Bosnjaci ucestvuju u sporom zazivljavanju dejtonske tvorevine.

Organiziranje odbrane Bosne i Hercegovine bolovalo je od svih djecijih bolesti kroz koje prolaze sve zemlje napadnute od vojno i ekonomski visestruko nadmocnijeg neprijatelja. S obzirom na potpuno agresorsko okruzenje, i sa istoka i sa zapada, pobrojani bosnjacki celnici su od spontanih i organiziranih branilaca domovine preuzeli brigu o obezbjedjivanju potreba - logistickih za Armiju BiH i humanitarnih za civilno stanovnistvo. I da je iz arapskog svijeta i Irana upuceno i deset puta vise novca Bosni i Hercegovini i Bosnjacima, ni ta suma ne bi bila dovoljna da zadovolji sve potrebe odbrane i stanovnistva. U uslovima potpune blokade teritorija pod kontrolom bosanske armije bilo je skoro nemoguce kako dopremati naoruzanje i hranu tako i postivati zakonitost u nacinima raspolaganja novcem.

No, najsporniji dio Izetbegovicevog vodjenja drzavnog knjigovodstva predstavlja cinjenica da su drzavni organi, ciji je ustavni legitimitet zmurenjem na oba oka priznavala medjunarodna zajednica, funkcionirali i tokom rata i nakon njega, dugo prije nego sto su zazivjeli postojeci dejtonski. Medjutim, i pored toga sto su u tim organima sjedili ogromnom vecinom dokazani patrioti Bosnjaci, Izetbegovicu nikada nije palo na pamet da ih izvijesti o stanju u "knjigama". Svjesni strateskog znacaja odrzavanja u zivotu drzavnih institucija, Nijaz Durakovic i ostali clanovi ratnog sefa drzave su pristajali na ponizavajuci polozaj nemijesanja u vlastiti posao. Izetbegovic im je zahvaljivao time sto je i jedan Fikret Muslimovic, povodom saopcenja, na njih mogao javno pljuvati, u situaciji kada "prvi medju jednakima" u drustvu sa Ejupom Ganicem ostane u ubjedljivoj manjini u Vrhovnoj komandi.

"Za ovo ide glava"
Jedan jedini put do sada postojala je mogucnost da monolitnost "halke" pukne. Najtanjom karikom pokazao se Haris Silajdzic, koji joj je pripadao, ali samo do razlaza sa bivsim partijskim drugovima i formiranja Stranke za BiH. Upuceni su ocekivali da bi Silajdzic mogao otvoriti "Pandorinu kutiju" raspolaganja milijardama dolara. Ali, on to nije ucinio. Jedni tvrde da je to iz razloga sto jedino on nije podnio izvjestaj Edibu Bukvicu, odredjenom u ime "halke", o utrosku dijela novca koji je isao preko njega. No, vise osoba od ukupno malog broja upucenih u problematiku tvrde da je zelja za cuvanjem cistih ruku razlog zbog kojeg je Silajdzic napustio i "halku" i Stranku demokratske akcije. Na upit zasto onda ne izidje u javnost sa podacima, isti odgovaraju protupitanjem: "Znas li ti da za ovo ide glava? Nije lud, a ako ni ti nisi - okanit ces se pisanja o ovoj temi!"

Kako funkcionira nelegalno kruzenje novca kroz i mimo institucija sistema i finansiranje drzavno-partijskih simbiotickih cuda, brzo su shvatili i predstavnici medjunarodne zajednice u Bosni i Hercegovini. Zbog toga su zeljeli sto prije ostvariti punu transparentnost budzetskih prihoda i rashoda. Neophodna mjera u tom pravcu bilo je eliminiranje Narodne banke Bosne i Hercegovine, koju su bosnjacki celnici grcevito odrzavali u zivotu. To im je polazilo za rukom sve do pocetka prosle godine, kada su pod prijetnjom prave donatorske odmazde od strane Ureda visokog predstavnika napokon pristali na ukidanje Narodne banke. A kada je u nju usao likvidator William Dudley, lako je ustanovio da u njenom bilansu nedostaje 45,8 miliona njemackih maraka. Radilo se o potrazivanjima od priblizno 32 miliona njemackih maraka, koje su svojevremeno, kao, posudjene Vladi RBiH, i oko 13 miliona bankarski nespornih potrazivanja od Promdei banke.

Najdelikatniji trenutak operacije likvidacije Narodne banke po bosnjacke celnike dogodio se onog trena kada su se u javnosti pocela postavljati pitanja: zasto kasni likvidacija Narodne banke i gdje su sredstva koja nedostaju? U tom trenutku, na valu "antikorupcione kampanje" koju je zapoceo "slobodni strijelac" Ejup Ganic, najlakse je bilo svaliti paznju javnosti na Promdei banku i njen dug od oko 13 miliona DM i pritom zaboraviti na dug koji je u ime Vlade RBiH stvoren prema Narodnoj banci BiH, a koji iznosi, kako tvrde upuceni izvori, preko 40 miliona DM. Kako je i zasto napravljen taj dug vidi se i iz opsezne dokumentacije koju posjeduju Dani. Najznacajniji dokument je citirano ovlastenje gospodji Kadic, koje je potpisao Ismet Suljendic, pomocnik ministra finansija. Na osnovu ovlastenja, 20. maja 1996. gospodji Kadic je na ruke, u kesu, isplaceno dvadeset dva i po miliona maraka. Sta je bilo sa ovim novcem? Ruke gospodje Kadic su posljednji trag kojim raspolazu nadlezne drzavne institucije.

Dzentlmenski sporazum
No, likvidator Narodne banke BiH nije pokazivao previse entuzijazma da traga za novcem za ciji se utrosak ne brine ni Parlament Bosne i Hercegovine. Njegov jedini cilj je bio da pokrije nedostatak u bilansu banke, ne zanimajuci se pritom ni za izvor novca kojim ce manjak biti pokriven. "Dzentlmenski sporazum" izmedju medjunarodnih predstavnika i bosnjackih celnika brzo je sklopljen. Rjesenje za nastalu situaciju je pronadjeno u novembru 1998. godine, kroz parasistemski Protokol o obezbjedjivanju nepovratnih sredstava za pokrivanje neplacenih potrazivanja i ostalih dubioza u likvidaciji Narodne banke BiH. Uz ocekivanu pasivnost predstavnika Hrvatske demokratske zajednice, jer se Protokol nije ticao izvora u "Herceg-Bosni" i neshvatljivi diletantizam celnika i poslanika Socijaldemokratske partije u parlamentima, prihvacen je sporazum po kojem su isplata kesa "gospodji Kadic" i ostali dugovi pokriveni na sljedeci nacin: budzet Federacije odvaja tri miliona DM, JP PTT Saobracaja BiH cetiri miliona KM/DM, JP Elektroprivreda BiH 1.436.000 KM, Zavod za platni promet Sarajevo tri milona DM, Sarajevski kanton 12.250.812 KM, Tuzlansko-podrinjski kanton 5.988.440 KM, Zenicko-dobojski kanton 3.865.474 KM, Unsko-sanski kanton 3.259.274 KM. Tako je osigurano 36.800.000 maraka, od cega je dio uplacen odmah, a ostatak je predvidjen da se uplacuje u mjesecnim ratama do juna ove godine.

Odluka likvidatora da blokira budzetske racune u cilju naplate dugovanja organa Republike Bosne i Hercegovine javnosti je vjesto servirana (nasjeli i Dani) kao vracanje duga Promdei banke od strane bosnjacke "komponente" u Federaciji. A o cemu se ustvari radi u utisku, u javnosti vjesto stvorenom o "aferi dugovanja Promdei banke"?

U citavom periodu od 1994. do 1997. godine, bez obzira na izuzetno teske ratne okolnosti u jednom periodu, Narodna banka je iz BiH iznosila znacajne kolicine stranog novca. Radilo se o neuobicajenim nacinima obavljanja uobicajenih bankarskih transakcija, kojima je banka u pomenutom periodu (Dani posjeduju dokument o pregledu poslovanja NB) ostvarila ukupnu dobit od oko 42 miliona DM. Za iznosenje ovog gotovog stranog novca iz trezora NB bili su direktno zaduzeni njeni ovlasteni radnici. Oni su se pritom izlagali velikim rizicima jer nisu imali nikakvo licno osiguranje, a nije postojalo ni adekvatno osiguranje novcanih posiljki. Da se, pak, nije ovako radilo i da je novac jednostavno stajao u trezoru NB, od njega ne bi bilo znacajnije ostvarene koristi.

U drugoj polovini 1996. godine pogorsali su se uslovi iznosenja novca. Naime, MUP FBiH, koji je odlukom Predsjednistva i sporazumom izmedju NB i MUP-a do tada davao pratnju prilikom iznosenja novca, prestao je to ciniti. Njihov procent je bio 1,5 posto provizije na te posiljke, a pritom nisu davali nikakve garancije za sigurnost novca. Mupovska pratnja je uvijek bila nenaoruzana i bez ikakvih ovlastenja za prelazak teritorije Herceg-Bosne, Hrvatske, Slovenije, Austrije i Njemacke. Oni su, ustvari, bili samo vozaci.

Neupotrebljivi strani novac poceo se kontinuirano gomilati u trezorima Narodne banke i rasla je potreba za njegovim iznosenjem. Nijedan bankarski subjekt iz Federacije BiH koji je bio pod kontrolom Armije nije bio spreman da preuzme na sebe rizik iznosenja neupotrebljivog stranog novca. Medjutim, to ih nije sprecavalo da u pregovorima koje su vodili sa Narodnom bankom unaprijed traze proviziju od pet do sedam posto i to bez ikakvih garancija da ce novac stici do konacnog odredista gdje bi se pristupilo njegovoj konverziji i zamjeni nevazecih i ostecenih novcanica.

Sarene valute
U trezorima Narodne banke sakupilo se u to vrijeme vise od 40 miliona DM. Naime, toliko je iznosila protuvrijednost starih, ostecenih i novcanica iz grupe takozvanih sarenih valuta (preko 30 valuta). S obzirom na nastalu situaciju, odgovorni su morali pod hitno pristupiti pronalazenju nacina za iznosenje ovog novca. Promdei banka d.d. Zagreb jedina je u to vrijeme ponudila NB da iznese te novcanice, dajuci pritom potpune garancije, odnosno nudeci da na sebe preuzme kompletnu odgovornost za transport novca, od trenutka preuzimanja iz trezora. Istovremeno iz Promdei banke su odobravali racun NB, dajuci dosta povoljne kamate. Ovakvom ponudom svi rizici za Narodnu banku bili su eliminirani.

Odgovorni iz Narodne banke ipak su pokrenuli ozbiljnu provjeru Promdei banke i njenog poslovanja. Pokazalo se da ova banka u Hrvatskoj, od ukupno 55 banaka, zauzima visoko mjesto na zvanicnoj rang-listi: 1995. i 1996. peto, a 1997. godine sedmo. Pored ovoga imala je puno ovlastenje Narodne banke Hrvatske za poslovanje, sto podrazumijeva i medjunarodno poslovanje. Izvjestaji neovisnih revizora potvrdili su da kapital Promdei banke iznosi preko 68 miliona DM, sto je vise od ukupnog neto kapitala svih banaka u Federaciji na dijelu koji je kontrolirala Armija BiH.

I pored svih ovih provjera odgovorni u Narodnoj banci su nakon potpisivanja ugovora o suradnji ovom poslu ipak pristupili izuzetno pazljivo: novac se iznosio postepeno - u sest transi, a iskljucivo je iznosen stari i osteceni novac te "sarene valute" (Dani posjeduju sve dokumente o ovom iznosenju novcanica). Sve vrijeme dok se ovaj posao obavljao, Promdei banka d.d. Zagreb uredno je uplacivala kamate na racun Narodne banke. Ukupan iznos ostvarenih kamata iznosio je milion njemackih maraka. Prilikom otkupa ovog u prometu nevazeceg novca, Narodna banka BiH ostvarila je zaradu od osamsto hiljada DM i sa pomenutim kamatama ukupna zarada NB u ovom poslu bila je milion i osamsto hiljada DM.

Sve vrijeme poslovanja nije bilo nikakvih problema u poslovnim odnosima izmedju Narodne i Promdei banke. Najbolji dokaz za takvu cinjenicu je sljedeci primjer: Prilikom osnivanja Centralne banke BiH, a po nalogu Narodne banke, Promdei banka je bez ikakvih zastoja i problema na racun Centralne banke BiH kod Commerce Bank Frankfurt uplatila iznos od 35 miliona DM akumuliranih u transakcijama Narodne banke. Ovaj transfer greskom je uplacen dva puta na racun Centralne banke, tako da je Promdei banka u roku od 48 sati umjesto 35 uplatila 70 miliona DM, sto je potvrdilo njenu visoku likvidnost. Na kraju je ovaj dupli transfer, kao greska, ponisten od strane Narodne banke. Potpuno neproblematicno poslovanje uspostavilo je kod tadasnjih odgovornih u Narodnoj banci zavidan nivo povjerenja u stabilnost i rad Promdei banke.

Dopune i motivi
Kako je Narodna banka nastavila poslovanje, morala su se obezbijediti sredstva za servisiranje njenog tekuceg poslovanja. U "Dopuni informacije o poslovnim odnosima NB BiH sa Promdei bankom d.d. Zagreb", koju je radio Sektor za devizne poslove NB, pise: "Nakon 13.08.1997. godine kada je izvrsen prenos dijela deviznih rezervi (DEM 132.584.030,72), sa NB BiH na CB BiH, a u skladu sa internim dogovorom da se izvrsi akumuliranje deviznih sredstava na Deutsche bank AG Frankfurt i eventualno na jos jednu stranu banku, strucna sluzba pocela je vrsiti kumulaciju ostalih deviznih rezervi sa racuna inobanaka i to: Deutsche bank AG Frankfurt i Promdei banka dd Zagreb... Prosjecna kamata po orocenim sredstvima kod Promdei banke bila je za USD 5,60, a kod Deutsche bank 5,45 posto, a za DM kod Promdei banke 3,30, a kod Deutsche 3,10..." Informaciju je potpisao, osmog juna 1998. godine, Zuhdija Fetahovic ispred Izvrsnog odbora NB. Isti dan je ova informacija, uz dopunu iz "koje se vide lica koja su davala naloge za transfere deviznih sredstava", poslata i predsjedavajucem Predsjednistva Aliji Izetbegovicu, a nju je potpisao Kasim Omicevic, clan Upravnog odbora Centralne banke Bosne i Hercegovine.

Prenos deviza potvrdio je i kolegij guvernera Narodne banke odrzan 19. novembra 1997. godine, kojem su prisustvovali guverner, viceguverneri, sekretar, sef Kabineta guvernera, izvrsni direktor Sektora pravnih organizaciono-kadrovskih i opcih poslova, predstavnik Sektora finansijskih i knjigovodstvenih poslova i clanovi Centralne popisne komisije Jasminka Jerkovic i Vesna Vilogorac. Na sastanku su doneseni zakljucci o poslovanju i, izmedju ostalog, odluceno je da "Sektor za devizne poslove koncentrise sredstva koja se nalaze na racunima vise banaka u inostranstvu i izvrsi prenos na Deutsche Bank i eventualno jos neku od banaka u inostranstvu, obzirom da se radi o manjim iznosima sredstava".

S obzirom na povoljne kamatne uslove, ovlasteni radnici su dio sredstava u iznosu od 15 miliona DM koncentrisali na Promdei banku d.d. Zagreb. Ovaj iznos predstavljao je osam do deset posto od ukupnih deviznih rezervi kojima je raspolagala Narodna banka. A upravo zbog ovih 15 miliona maraka, koji su, kako je kasnije govoreno, nelegalno pohranjeni u Promdei banku, Kantonalno tuzilastvo u Sarajevu pokrenulo je postupak protiv Kasima Omicevica (bio guverner Narodne banke BiH, sad clan Upravnog odbora Central banke), Envera Backovica (bivsi viceguverner Narodne banke, sadasnji viceguverner Central banke) i Zuhdije Fetahovica (bivsi direktor Sektora deviznog odjeljenja Narodne banke i izvrsilac naloga za prebacivanje deviza), a na zagrebackom sudu Centralna banka vodi spor protiv Promdei banke zbog dugovanja od 13 miliona maraka (dio sredstava je u medjuvremenu vracen). Pri otvaranju istrage protiv pomenute trojice funkcionera banke, istrazni organi su u potpunosti prenebregli niz okolnosti koje daju jasne indicije da su politicki motivi i pritisci javnosti i Ejupa Ganica odigrali kljucnu ulogu.

Ganic pred iskusenjima
Tako je zaobidjeno pismo likvidatora banke Williama Dudleya upuceno zamjeniku sefa Odjela za pravna pitanja Johanu van Lamoenu u Uredu visokog predstavnika, od 25.7.1998. godine (Dani posjeduju kopiju pisma), u kojem se izmedju ostalog kaze: "Likvidatoru nisu pribavljene bilo kakve informacije kojima bi se sugeriralo postojanje neke od malverzacionih ili protivzakonitih aktivnosti koje su bile dio odluke o stavljanju depozita kod ino-banaka..." Takodjer, nije u obzir uzeta ni Zamolnica za prolongaciju izvrsenja transfera upucena Narodnoj banci od Promdei banke. U njoj se ne odustaje od transfera i isplata kamata, ali se moli za produzenje roka i to iz razloga sto Deutsche bank iz Frankfurta otezava i usporava raspolaganje deviznim sredstvima Promdei banke u ovoj njemackoj banci, zbog cega je protiv nje na sudu u Njemackoj i pokrenut spor. Ovo obrazlozenje je bilo valjano za Ured visokog predstavnika, pa je tako glasnogovornica Ureda Alexandra Stiglmayer 18.8.1998. godine poslala pismo Promdei banci u kojem se zahvaljuje na saradnji na rjesenju problema likvidacije Narodne banke.

Vec i ove okolnosti svjedoce da je istraga protiv trojice funkcionera Narodne banke pokrenuta sa ciljem zadovoljenja uznemirene javnosti, ali i jos vise zbog toga da bi se proizvedena "afera" drzala u centru paznje. Naravno, strategija je uspjela i javnost i mediji su daleko od stvarnih malverzacija vezanih za raspolaganje ogromnim kolicinama novca. Koliko je bilo ishitreno otvaranje istrage svjedoci i cinjenica da Enver Backovic u vrijeme prebacivanja novca nije ni bio u Narodnoj banci, jer je vec ranije bio imenovan na novo radno mjesto viceguvernera u Centralnoj banci. "S namjerom maskiranja pravih pljacki, u ovom procesu se vrsi strahoviti pritisak pod prijetnjom smjena na sve instance pravosudja, od tuzilastva do sudstva, sa zahtjevom da se jedan potpuno legalan i transparentan posao proglasi nelegalnim i za drzavu stetnim. To je apsurdno. Kada bi se snosile posljedice za preuzimanje uobicajenih bankarskih rizika, celni ljudi americke, britanske, svicarske i drugih ambasada u Sarajevu, te OHR-a i vise medjunarodnih organizacija, morali bi odgovarati zbog zaledjenih depozita u Hipo, SAB ili BH banci", pojasnjava jedan od preplasenih uspjesnijih sarajevskih bankara, koji kaze da se s pravom boji nekompetentnog i manipuliranog pravosudja.

Dani jos raspolazu obiljem saznanja koja potvrdjuju praksu nezakonitog raspolaganja ogromnim svotama novca najuzeg kruga ljudi oko Alije Izetbegovica. Nekadasnja sirova praksa nosenja desetina kilograma kesa zamijenjena je daleko suptilnijim kanalima transferiranja novca. "Antikorupciona kampanja" Ejupa Ganica tek bi u narednim mjesecima mogla pokazati vjerodostojnost trazenjem odgovora na pitanja koja Dani javno postavljaju Izetbegovicu. Ne bude li i sam Ganic insistirao na njima, mozda se ni zeljene ambasadorske destinacije u Strasbourgu i New Yorku ne pokazu tako dalekim.