Noc nakon pada Srebrenice, Holandski bataljon stacioniran u enklavi poplavljenoj krvlju iznenada je dobio poruku iz staba UN-a u Tuzli koja je glasila da se "UN ima pobrinuti za sigurnost dvojice prevodilaca cija su imena: Emir Suljagic i Hasan Nuhanovic". Potonji i danas radi za mirovnjake, a prvi je novinar Dana i ispisuje sjecanja na dane strave u kojima je morao upoznati Ratka Mladica, gledati kako jedan grad nestaje i razmisljati da svoj izlaz iz pakla potrazi metkom iz "uzija"

KOLIKO-TOLIKO ORGANIZOVANA KOLONA
u kojoj su se srebre nicki civili i vojnici probijali prema Tuzli u julu 1995, poslije nekoliko dana se raspala. Umorni od stalnih pokreta i cestih srpskih zasjeda, Srebrenicani su se podijelili u manje grupe koje su se samostalno nastavile kretati prema zajednickom odredistu. Jedna takva grupa je nakon nekoliko noci u pokretu zalutala u neko bezimeno poluizgorjelo selo u okolini Zvornika. Shvatajuci da svice i da ne mogu dalje, oni koji su bili u skupini odlucili su predaniti u jednoj od izgorjelih kuca u samom selu, racunajuci da ce tu biti mirni od srpskih potjera. Poslijepodne tog dana, slucaj je u selo nanio srpsku patrolu koja je svratila u dvoriste kuce prekoputa izbjeglickog skrovista, trazeci vode. Donoseci vojnicima vodu, starica koja je zivjela u toj kuci pitala ih je: "Djeco, ima li Turaka?" Poslovicno su odgovorili da ima, na sto je baba uzvratila: "Neka, da ima baba cim svinje 'raniti!" Vojnici su se samo nasmijali i produzili.

U to vrijeme bio sam u Potocarima, u holandskom vojnom logoru, potpuno zbunjen. Sve se zbivalo odvec brzo. Za cetiri dana je nestao jedan grad, njegovo stanovnistvo i njihove zajednicke proslosti. No, pripreme za ono sto se odvijalo pred ocima hiljada civila i nekoliko stotina holandskih vojnika trajale su malo duze. Jos krajem aprila sam u kancelariji Vojnih posmatraca naisao na izvjestaj koji je njihova patrola dan ranije napravila na putovanju Srebrenica - Sarajevo - Srebrenica. U izvjestaju su pominjali autobuse vojnika, artiljeriju, kamione municije, visecijevne bacace raketa i nekoliko protivavionskih sistema SAM-3, rasporedjenih u blizini Srebrenice, duz puta izmedju Vlasenice i Milica. Grafitnom olovkom sam na komadic papira prepisao najvaznije stvari, ukljucujuci i koordinate artiljerijskih orudja i narocito bitnih SAM-ova. Zatim sam se popeo na sprat (bili smo smjesteni u Posti), gdje je bila mala telefonska centrala, i nazvao svog prijatelja u komandi divizije.

Kada sam mu, jos uvijek pod dojmom sokantnih informacija, uznemireno ispricao o cemu se radi, dogovorili smo se da se nadjemo u gradu, kod pijace. Dao sam mu taj papiric, a onda smo se skupa uputili u komandu, gdje nas je cekao obavjestajni oficir. Dok sam i njemu ponavljao svoju pricu, on je na mapi trazio i biljezio koordinate. Krenuo sam, a on me je uvjeravao kako ce sve odmah sifrirati i poslati u Tuzlu. Nekoliko dana kasnije, na jednom od redovnih sastanaka izmedju oficira ARBiH i Vojnih promatraca, on je, izrazavajuci svoju zabrinutost za srpske pokrete oko enklave, rekao kako su, "prema nasim izvorima, pokreti srpskih trupa uoceni ovdje i ovdje", pokazujuci na karti mjesta orudja.

Nesto se kuha
Tada, doduse, nisam znao da je dvije sedmice ranije jedna patrola 28. divizije na Velikom Zepu primijetila neuobicajene pokrete. Kasnije se ispostavilo da se u jednoj od tri "Gazele" koje su oni vidjeli nalazio licno Ratko Mladic. Sest modernih transportera BMP 80, naoruzanih lanserima "maljutki" i protivavionskim topovima, pripadalo je 65. Zastitnom puku VRS-a, koji je tog dana brinuo za njegovu sigurnost. I taj izvjestaj je proslijedjen komandi Drugog korpusa. I jedan i drugi raport su upucivali na ozbiljne srpske pripreme za napad na enklavu i najvjerovatnije zavrsili u hladu nekog sefa ili ladice. U prilog tome ide i poruka koju je, na svoju ruku, iz Tuzle poslao Naser Oric. U toj poruci je stajalo: "Cuvajte se... Nesto se veliko kuha, cuvajte tenkoprohodne pravce od Zelenog Jadra i Zutog mosta. Ozbiljna je stvar, ali i gore smo mi predurali." No, do tada je vec sve bilo okoncano. Srbi su bili u Zelenom Jadru, zalihe hrane su se, bar prema rijecima opcinskih zvanicnika, smanjivale, a UNPROFOR radio jedino sto je znao: pregovarao.

U Oricevom odsustvu sve je bilo u rukama njegovog nacelnika staba, rahmetli Ramiza Becirovica. On se jos uvijek oporavljao od rana zadobijenih kada su Srbi iznad Zepe srusili helikopter kojim su se on i grupa oficira 28. divizije vracali iz Tuzle. Ramiz nije bio covjek za krizne situacije: bio je oprezan, kolebljiv, nije volio improvizovati niti donositi velike odluke, stedio je ljude i resurse. Njegova uloga se sastojala u tome da pravi ravnotezu Oricevoj ishitrenosti. Pored njega, u Srebrenici vise nije bilo nijednog armijskog oficira od uticaja koji bi svojim vojnim iskustvom, obrazovanjem i liderskim karakterom mogao da se nosi sa okolnostima. Povrh toga, Drugi korpus nije dopustao upotrebu sile u ponovnom zauzimanju Zelenog Jadra. Kada je sedmog jula poceo posljednji srpski napad, sve je bilo spremno za katastrofu.

Vec prvog dana, linije odbrane u juznom dijelu enklave su izgubljene. Rezervnih linija nije bilo, a odbrana je bila plitka. Stab divizije se preselio na sprat Poste, u kojoj je bio i centar veze. Slucajno sam se zatekao tu kada je dosao kurir trazeci rucne bombe, kojih nije bilo. Bio je prljav, umoran i kao u transu ponavljao: "Da nam je samo rucnih bombi, sve bi ih povaljali. Imamo tromblona, al' ne pomazu." Nekoliko clanova staba je sa svojih opasaca skinulo bombe i pruzilo mu ih. Ali, to nije bilo dovoljno. Stanovnici nekoliko okolnih sela su vec poceli da dolaze u Srebrenicu, noseci zavezljaje hrane i odjece. Vec su se mogle cuti pjesadijske borbe vodjene na samom ulazu u grad.

Komandant 282. brigade, cija je to zona odgovornosti bila, preklinjao je: "Opkoljeni smo, treba nam ispomoc!" "Izdrzi jos malo, doci ce", govorio mu je Ramiz. "Ne znam koliko cu moci, pucaju sa svih strana." "Izdrzi samo jos malo, dolazi interventna ceta!" Iznenada, s druge strane veze vise nije bilo nikoga.

I sljedeci dan su se najzesce borbe vodile na juznim prilazima gradu. Sada su stanovnici predgradja napustali svoje kuce; Srbi su bili preblizu. U Posti je vrvjelo; kuriri su dolazili i odlazili, stab je pravio plan protivnapada, a holandski oficiri su od vlasti trazili da uzmu i oruzje koje su im predali 1993. Odbijeni su iz dva razloga. Prvo, oruzje koje su predali tokom demilitarizacije je bilo uglavnom nekorisno ili pokvareno. Municije za artiljerijska orudja i tenkove ionako nije bilo, pa ni oni nisu bili od koristi. Drugo, povlacenje oruzja sa depoa znacilo bi da Srebrenica, barem formalno, prestaje biti demilitarizovana zona i da UN vise ne snosi nikakvu odgovornost za njenu sudbinu.

Do Potocara i natrag
Tu vecer Vojni promatraci su odlucili da se povuku u Potocare. Nas dvojica prevodilaca, moj kolega Hasan i ja, trebali smo poci s njima. Hasan to nije zelio, njegova porodica je jos uvijek bila negdje u prenatrpanom gradu i on je htio biti s njima. Ja sam posao. Dok smo se vozili prema Potocarima, Srbi su nas gadjali sa okolnih brda. Tek kada smo dosli u holandski logor, poceo sam shvatati sta se desava. Pokazali su mi gdje cu spavati. Razgovarao sam sa jednim od nasih ljudi zaposlenih kod plavaca. Usred razgovora sam zaplakao, ponavljajuci jedno te isto: "Sve je otislo u materinu. Zar ne vidis da je sve gotovo, covjece!" Nije mi vjerovao. Danas je, iako je bio skoro zakleti pacifista, na nekoj turskoj vojnoj akademiji.

Sljedeceg jutra sam otkrio da je osnovni razlog za zabrinutost mog sefa bio sto je u Posti u gradu zaboravio pasos. Toliko mu se zurilo. No, tamo je vec bio holandski oficir za vezu (koji je kasnije uz Karremansa popio rakiju sa Mladicem), i brinuo se za njegove licne stvari. Odgovarajuci radiom na nase pitanje kakvo je stanje u Srebrenici, on je rekao da je malo mirnije, ali da su se "muslimani poceli medjusobno sukobljavati". Poludio sam. Znao sam da laze i zatrazio sam od naseg team-leadera (takodjer holandski oficir, major Andre de Haan) da podjemo u Srebrenicu. Odbio je. Obrazlagao je svoju odluku granatama koje su na putu do Srebrenice zvizdeci prelijetale Potocare. Na svaku eksploziju dopunskog punjenja, on i dva Afrikanca su bjezali u skloniste. Zatrazio sam da me pusti da idem sam.

"Moze, ali samo na tvoju odgovornost", rekao je. "Nema problema. Dajte mi kartu, 'Motorolu', i baterije." "Znas li citati kartu?" "A-ha." Uzeo sam sve sto mi je bilo potrebno, potrpao hrane u dzepove i krenuo. Dok sam isao prema kapiji, on je obavijestio holandske vojnike. "Moj prevodilac ce izaci, propustite ga." Vojnik na izlazu me samo pogledao i, vjerujem iskreno, zazelio srecu. Vec sam isplanirao put. Mislio sam trcati iz jedne fabrike u drugu (radi se o industrijskom kompleksu) dok to bude bilo moguce, a onda koritom rijeke, sve do Solocuse, na samom ulazu u grad. Tu cu biti siguran od srpskih nisandzija. Nosio sam vojnu bluzu i pantalone i znao sam da cu biti meta. Preskocio sam ogradu i usao u "Feros". Zaprepastio sam se kad sam vidio jedan bracni par kako mirno kupi pokosenu travu, kao da se oko njih ne desava ama bas nista. Preskocio sam i drugu ogradu i tu skrenuo u korito rijeke. Nisam uspio proci neprimijecen. Nekoliko metara rijekom i -prvo bljesak, a onda parajuci "buuum". Ne tako daleko od mene. Bacio sam se na zemlju, dok je po meni padalo busenje. Bestrzajni top, bio sam siguran. Nisam vjerovao da mene gadja, mislio sam da je jos neko u blizini. Desetak metara dalje, bio sam siguran da sam ja meta. Sisao sam sa obale i zagazio u rijeku zaklonjenu drvecem. Ko god da je bio onaj za topom, sada me nije mogao vidjeti, ali svejedno, znao je da sam tu. Jos nekoliko puta sam morao zaleci iduci ka Srebrenici.

Kada sam bio na sigurnom, ponovo sam izasao na cestu. Usput sam sreo mladica koji je nosio pusku objesenu preko ramena i objasnio mi da su "nasi" tu noc izveli kontraudar. "Samljeli smo ih", rekao je, ocito zadovoljan. Nikad ga vise nisam vidio. Dosao sam pred Postu, umoran, prljav i mokar. Nasa kancelarija je bila razvaljena i sve od bilo kakve vrijednosti odneseno. Magacin sa hranom takodjer je bio prazan. Otisao sam na sprat, pun vjere, ubijedjen u ono sto sam cuo. Medjutim, tu sam otkrio da je samo dio - istina. Nasi zaista jesu izveli kontranapad. Srbi su, medjutim, ubrzo uveli svjeze snage i povratili polozaje. "Evo ti ih ovdje, na Ucinoj basci", rekao mi je Nasir Sulejmanovic, tehnicar u centru veze, i sam uplasen.

Osim komunikacija, sve je bilo u rasulu. Tenkovi su prodirali iz Jadra, a protivtenkovsko orudje je bilo u 10 kilometara udaljenim Potocarima. Oruzje je na konjima dovuceno nekoliko sati kasnije, ali nije bilo koristi. Dvojica koji su rukovali oruzjem nisu mogli pogoditi tenk. Grad je zasipala kisa granata, svako malo su u bolnicu dolazili ranjenici. Otisao samo do bolnice i radiom prenio ono sto sam vidio. Kako se priblizavao mrak, bilo je sve jasnije da Srebrenica pada. Javio sam i to. Stanovnistvo se predvecer uzbunilo i krenulo prema Potocarima. Krenuo sam i ja. Nakon dvadesetak minuta pjesacenja, okrenuo sam se i iza sebe vidio bijeli dzip: u njemu su bila trojica SAS-ovaca. Cio dan su proveli na frontu; ocekivali su avione koje su trebali navoditi. Stali su i ja sam se popeo na otvoreni dzip. Britanci su jurili nevjerovatnom brzinom. Znali smo da ce Srbi pucati i ja sam pokusavao javiti Holandjanima da otvore kapiju da se ne bi zadrzavali na ulazu. Koliko god da sam se derao, vjetar je bio glasniji od mene. Srbi su ipak pucali preko nas.

Izvjestaj o genocidu
Na ulazu su me docekali ljudi ciji sam posao radio cio dan. Jedan od njih me kroz smijeh nazvao "Christianne Amanpuor". "Fuck you both!", bilo je sve sto sam mu imao reci. Jedino sto je tog dana izaslo iz Srebrenice je bio moj glas. Na temelju onog sto sam javio, plasljivi, ali pismeni vojni promatrac iz Afrike (major David Tetteh, Gana) napravio je izvjestaj u kojem se sve vrti oko jedne rijeci: genocid. Nisam se osjecao bolje zbog toga.

Sve ono sto se desavalo sljedecih dan ili dva je poznato. Avioni nikad nisu dosli, a srebrenicki civili su trazili zastitu kod Holandjana. Uvecer 11. jula bio sam pozvan u stab Holandskog bataljona. Oni su se vratili sa sastanka sa Mladicem, koji je ultimativno trazio da do pola noci razgovara s nekim od predstavnika lokalne vlasti. Moj posao je bio da nadjem nekoga od njih u masi. Nasmijao sam se: "Jeste li vi normalni? Oni su sad u sumi i vjerovatno se spremaju da krenu prema Tuzli." "Nadji direktora skole, direktora bolnice, bilo koga", odgovorio mi je njihov bezbjednjak. I stvarno sam, nakon nepunih sat vremena, nasao direktora srednje skole, Nesiba Mandzica. Kada sam mu rekao za Mladicev zahtjev, samo je klimnuo glavom i krenuo sa mnom prema holandskom kampu.

Ne znam sta se dogodilo tu noc, ali su mi ujutro rekli da je novi sastanak s Mladicem dogovoren za 10 sati. No, prije nego sto je sastanak i poceo, njegovi su vojnici usli u Potocare i opkolili izbjeglice. Mandzic je iz centra veze satelitskim telefonom razgovarao s nekim, ili bolje receno, derao sa na nekog iz tadasnje bh. vlasti: "Ali, oni vec ulaze, razumijete li, oni vec ulaze!" "Idiot, kaze mi da potrazimo zastitu od UNPROFOR-a", govorio je izlazeci iz sobe, zalupivsi vratima. Srbi su trazili da obidju kamp, da bi bili potpuno sigurni da unutra nema pripadnika ARBiH. Holandskim vojnicima je naredjeno da odloze oruzje. Ovi su to i ucinili. Kada se nekoliko srpskih oficira pojavilo u velikoj sali u kojoj je u blatu bilo vise stotina izbjeglica, zene su pocele vristati, neke su izgubile svijest, a djeca su se dala u plac. Nakon sastanka, od kojeg su svi ocekivali mnogo, Holandjani su donijeli plan: UNHCR i Crveni kriz ce evakuisati izbjeglice uz njihovu oruzanu pratnju. U tom trenutku vec su dva kamiona UNHCR-a sa cebadima i hranom za izbjeglice bili na putu prema Srebrenici. Odahnuli smo. Na dva sata. Jer, tacno je toliko proslo dok prvi srpski kamioni i autobusi nisu poceli stizati u Potocare. Bili smo jos jednom zateceni. Pitao sam nekog holandskog oficira sta se desava. Cereci se, odgovorio mi je: "Dolazi Ratko Mladic da vas evakuira."

U isto vrijeme, holandski pukovnik protestuje kod srpskog generala. Evo njihovog dijaloga: "Molim vas, ja sam komandant Holandskog bataljona i ja..." "Kakav, bre, komandant. Ti si jedna karina. Ja sam ovde bog! Prevedi mu to, prevedi!" Dogovori rezultiraju time sto ce, umjesto srpskih, holandski vojnici organizovati evakuaciju i sprovoditi civile do vozila.

Poslijepodne, izlazim iz kampa sa jednim od promatraca. Pedesetak metara od kapije kontrola. "Koji si ti?", pita me vojnik. "Prevodilac", odgovaram, i osjecam kako mi glas drhti. "Imas li ti neki papir?" Dajem mu zutu karticu koju su imali svi prevodioci. On je uzima, letimicno pogleda, dodaje drugom, ovaj trecem i tako preko ceste do Mladica, kojeg tek tad vidim okruzenog njegovim oficirima. On se zagleda u karticu, podize pogled i kaziprstom me pozva. Noge su mi postajale teze sa svakim korakom, osjecao sam se kao da koracam kroz vodu, nestajalo mi je zraka. Kada sam mu prisao sasvim blizu, svijet se zavrtio oko mene. Ustvari, oko njega, jer mogao sam se koncentrisati samo da odgovaram na njegova pitanja. Kao da nikog drugog nije bilo oko nas.

Razgovor s Mladicem
- Dobar dan.
- Dobar dan.
- Odakle si?
- Odavde, iz Bratunca.
- Sta radis ovdje?
- Prevodim.
- Kud si krenuo?
- Pa... evo, krenuo sam gore sa ovim vojnim posmatracima, da vidimo sta se desava.
- Jesi li bio u vojsci?
- Nisam.
- Nisi, je l' da?
- Nisam, ozbiljno, bio sam maloljetan!
- Dobro, 'ajde sad idi u kamp, moze te neko ubiti.
- Mogu li dobiti svoju karticu natrag?
- Evo ti.

Krenuo sam prema kapiji, duboko vjerujuci da ce mi neko pucati u ledja. Morao sam proci kroz kordon srpskih vojnika, i ocekivao sam da cujem zvuk repetiranja puske. Holandski vojnik je otvorio kapiju i pustio me da udjem. "Tegovi" koje sam imao na nogama su odjednom nestali i ja sam bio spreman da poletim od radosti sto sam ziv.

Dan poslije (tada sam prestao racunati vrijeme), evakuirani su skoro svi ranjenici i medicinari iz srebrenicke bolnice. Posljednji put su vidjeni zivi na kamionu sa UN-ovim oznakama na putu iz Potocara prema Bratuncu. Dok su se spremali da krenu, saznao sam kako Srbi od UN-a traze da im predaju nas, prevodioce, te kako su ovi popustili pred tim zahtjevom. Moji sefovi, s kojima sam pricao, nisu mi mogli ponuditi bilo kakve garancije. "Srbi samo zele biti sigurni da niko od vas nije pocinio ratne zlocine", lakonski su odgovarali.

Razgovarao sam o tome sa kolegicom dok smo gledali kako se uglavnom civili ranjeni tokom proteklih nekoliko dana spremaju krenuti prema Tuzli. Jedan holandski vojnik, koji je razumio bosanski, prisao mi je i rekao: "Slusaj, evo ti moja puska, rani se u nogu, pa cemo te svrstati medju ranjenike. Ako ne smijes ti, ja cu pucati." Pogledao sam u njega, pa u "uzi". Nisam imao hrabrosti za to. Tu noc, Holandski bataljon je iznenada dobio poruku iz staba u Tuzli koja je glasila da se "UN ima pobrinuti za sigurnost dvojice prevodilaca cija su imena: Emir Suljagic i Hasan Nuhanovic". U dodatku je stajalo da je ta poruka upucena Yasushi Akashiju, Rupertu Smithu i glavnokomandujucem UNPROFOR-a, francuskom generalu Bernardu Janvieru. U zaglavlju je pisalo da poruka dolazi iz komande snaga UN-a u Tuzli.

Kasnije sam saznao kako je do toga doslo: Hasan je, u strahu za nase zivote, nazvao Tuzlu i razgovarao sa penzionisanim americkim pukovnikom Kennethom Biserom, u to vrijeme sluzbenikom Odjela civilnih poslova UN-a. On je napisao tu poruku i poslao je, koristeci svoje dobre veze, na sve moguce adrese, a, ispostavilo se kasnije, i u Sekretarijat UN-a u New Yorku.

Zaista ne znam koliko je dana jos proteklo prije nego sto smo napustili Potocare. Provodio sam to vrijeme u magnovenju, nikad sasvim siguran da sve to samo ne sanjam. Nocu sam se budio i hodao vjerujuci da ce me ostaviti ako zaspim, a Srbi su danju pljackali sve sto se moglo opljackati. Pamtim jos staru zenu u crnini kako po julskom suncu u kolicima vuce frizider i svako malo staje da se odmori, ali ne odustaje od frizidera; pamtim jos onoga sto je svaki dan dolazio i nosio po jednu kosnicu sa livade u blizini; onog sto je na traktor tovario svjeze sadjeveno sijeno... I pamtim hrvatskog carinika u Lipovcu, kako mi trazi pasos.