"Srebrenicka istraga" UN-a ponovo je pokazala da bosnjacki politicari, diplomate i vojnici postaju naglo prezauzeti ili zaboravni kada je rijec o rasvjetljavanju njihove vlastite uloge u tragediji njihovog naroda. Cak i kada bosnjackom politicaru sa vrha pokazete dokumente o tome da je pregovarao o razmjeni teritorija, naprimjer Srebrenice za predgradja Sarajeva, on ce negirati vlastito ucesce ili se pozivati na medjunarodne planove

NA ZASJEDANJU GENERALNE SKUPSTINE
Ujedinjenih nacija 30. novembra prosle godine, Muhamed Sacirbegovic je, kao sef misije BiH u sjedistu UN-a, dopunio prijedlog Rezolucije o stanju u BiH preciziranjem zahtjeva za istragom srebrenicke tragedije: "Zahtijeva se da Generalni sekretar osigura, do 1. septembra 1999. godine, sveobuhvatan izvjestaj, ukljucujuci procjenu, o dogadjajima od uspostavljanja zasticene zone u Srebrenici 16. aprila 1993. godine, do nametanja Mirovnog sporazuma, Rezolucijom Savjeta sigurnosti od 15. decembra 1995. godine."

Naravno, nije moguce saznati kako napreduje ova zakasnjela istraga, dva mjeseca prije isteka roka. Ali, vec sama cinjenica da je takvu istragu zatrazio Muhamed Sacirbegovic odredila je njene domete: jedan od vodecih bosanskih diplomata trazi istragu a da pritom nije spreman da odgovori na optuzbe na vlastiti racun.

Na dan kada je pala Srebrenica, 11. jula 1995. godine, Sacirbegovic je bio u Strasbourgu. Nekoliko minuta nakon objavljivanja vijesti o srpskom zauzimanju Srebrenice, sreo se sa novim predstavnikom EU za BiH Carlom Bildtom. Opisujuci Sacirbegovicevo reagiranje na pad Srebrenice, Bildt je tesko optuzio sadasnjeg zagovornika "srebrenicke istrage". "Cinilo se da je ta vijest vise djelovala na mene i da sam ja bio vise uzrujan nego on. Njegova mirna reakcija i njegovo mirno rezonovanje spadaju u, za mene, jos uvijek tajanstvene mozaicke kockice srebrenicke drame", napisao je Bildt.

Prema njegovom svjedocenju, Sacirbegovic je rekao "da je Srebrenica za njih uvijek predstavljala veliki problem". "Na neki nacin bi ono sto se sada desilo pojednostavilo stvari, rekao je otvoreno." Sacirbegovic nije javno reagirao na ovaj Bildtov opis njihovog susreta u Strasbourgu na dan kada je pala Srebrenica.

Van svake sumnje je da je Sacirbegovic zahtjev za istragom pada Srebrenice unutar UN-a postavio pred Generalnom skupstinom u dogovoru sa Alijom Izetbegovicem, clanom Predsjednistva BiH.

Manipulacije dokumentima
Ni Izetbegovic nije nikada odgovorio na nerazjasnjene okolnosti pada Srebrenice. Kada su stigli istrazitelji UN-a da pripremaju izvjestaj kojeg su trazili upravo Izetbegovic i Sacirbegovic, u Izetbegovicevom kabinetu su rekli da nema potrebe za njegovim svjedocenjem. Istrazitelji su upuceni na nize adrese, od Mirze Hajrica preko Harisa Silajdzica do Rasima Delica.

"Srebrenicka istraga" UN-a ponovo je pokazala da bosnjacki politicari, diplomate i vojnici postaju naglo prezauzeti ili zaboravni kada je rijec o rasvjetljavanju njihove vlastite uloge u tragediji njihovog naroda. Cak i kada bosnjackom politicaru sa vrha pokazete dokumente o tome da je pregovarao o razmjeni teritorija, naprimjer Srebrenice za predgradja Sarajeva, on ce negirati vlastito ucesce ili se pozivati na medjunarodne planove.

Dokumenta o pregovorima vodecih srpskih i bosnjackih politicara nesumnjivo posjeduju istrazitelji UN-a, ali nije poznato na koji nacin ce oni biti prezentirani. Svaki istrazitelj "srebrenicke tragedije" je pred istom dilemom: kako ce biti upotrijebljeni rezultati njegovog istrazivanja?

Istraga UN-a mozda ce, i pored predanosti istrazitelja istini, dovesti do novog sramnog ishoda. Van svake je sumnje da postoje mocni medjunarodni birokrati u New Yorku koji prizeljkuju jedan sraman rezultat ove istrage. Za njih se plava zastava UN-a, bez vojne snage i mandata, nasla usred balkanskih mutnih igara i razmjena teritorija i naroda. Prema ovoj teoriji, ni holandske mirovne snage niti medjunarodni vojni i diplomatski posrednici nisu mogli da ucine nista za spas naroda: beskrupulozni bosnjacki i srpski politicari su trgovali, srpske vojskovodje su pogazile svako obecanje da nece zauzeti Srebrenicu, a UN nije imao ni snage ni mandata bilo sta da uradi.

Za svakog istrazitelja pada Srebrenice kljucna prepreka je sutnja Srba. Najracionalniji medju srpskim tumacima dogadjaja predstavljaju srebrenicku tragediju kao odmazdu srpskih paramilitarnih grupa za zlocine koje su pocinile bosnjacke vojne skupine. Sutnja bosnjackih vlasti ponovo ne pomaze otkrivanju istine. Bosnjacki politicari ne mogu ni ocekivati odgovore od Srba ako sami sute o tome ko je pocinio ratne zlocine nad Srbima u okolici Srebrenice ili ko je ubio srpskog svata ili brojne Srbe u Sarajevu?

Kada je rijec o zlocinima, nije moguce odgovarati omjerom brojki, prebrojavanjem grobova i zrtava. Ako se zeli ocuvati vlastiti narod od prihvatanja nacizma i mogucnost zajednicke drzave sa drugim narodima, onda ne postoje "njihove" i "nase" zrtve. Svaka zrtva je individualna, pojedinac sa imenom i prezimenom. Svaki zlocinac - takodjer. Ne postoje "nase budale" i "njihovi" zlocinci. Za buducnost BiH od manjeg je znacaja da li su, naprimjer, Ramiz Delalic Celo i Naser Oric "kriminalci" i "mafijasi". Za bosnjacko-srpske odnose, koji su, prema Izetbegovicu, presudni za opstanak BiH, od velikog je znacaja kako ce oni odgovoriti na srpske optuzbe za navodno pocinjene zlocine nad Srbima u Sarajevu i Srebrenici. Da li ce ih bosnjacke vlasti o tome ikada pitati? Sutnja jednih se hrani sutnjom drugih.

Promjena Karadziceve optuznice
U proteklih pola godine, Srebrenica je cesto pominjana kao simbol i zbog stradanja Albanaca na Kosovu. Masovna stratista danas se uobicajeno nazivaju Srebrenicom, ali istina o samoj Srebrenici i dalje je podlozna manipulacijama. Nazalost, brojni i razliciti medjunarodni istrazitelji srebrenicke tragedije takodjer prilagodjavaju svoje istrage politickim potrebama svojih nalogodavaca.

Prva srebrenicka optuznica u Haagu, od 14. novembra 1995. godine, govorila je o komandnoj i kontrolnoj odgovornosti nad Vojskom RS-a od strane Radovana Karadzica, predsjednika Republike Srpske, i Ratka Mladica, komandanta Vojske RS-a. U optuznici protiv Radislava Krstica, od 30. oktobra 1998. godine, tvrdi se da su snage VRS-a bile pod komandom i kontrolom Ratka Mladica i Radislava Krstica. Karadzic se vise uopce ni ne spominje u ovoj posljednjoj optuznici za genocid u Srebrenici.

Da li je izostavljanje Karadzicevog uticaja na VRS samo slucajno zanemarivanje politickog uticaja u optuznici protiv generala VRS-a ili je rijec o djelomicnom prihvatanju Karadziceve odbrane i prije njegovog pojavljivanja u Haagu? Karadzicevi branitelji, kao dr. Kosta Cavoski, tvrde da je, u vrijeme pada Srebrenice, tadasnji predsjednik RS-a, u sukobima sa Beogradom i Generalstabom VRS-a, ostao izoliran na Palama.

U optuznici protiv Krstica se tvrdi da je Ratko Mladic 12. jula u hotelu "Fontana" u Bratuncu "objasnio da ce on nadgledati 'evakuaciju' izbjeglica iz Potocara i da zeli da vidi sve bosanskomuslimanske muskarce, u dobi izmedju 16 i 60 godina radi otkrivanja mogucih ratnih zlocinaca".

Dakle, odgovornost za izdvajanje muskaraca je po prvi put adresirana na Mladica, ali i dalje nema objasnjenja ko je naredio egzekuciju hiljada Srebrenicana i s kojim motivom? Zasto je naredjen genocid u Srebrenici: zbog mrznje prema vjeri Srebrenicana, osvete zbog dogadjaja od prije dva stoljeca i par godina, ili zbog ciscenja teritorija radi njegovog nesmetanog prikljucenja Srbiji?

Na isti nacin, kao i u Srebrenici, muskarci u vojnoj dobi su izdvajani i okupljani u logore u brojnim drugim podrucjima BiH, pocev od prijedorskog kraja u ljeto 1992. godine, ali nikada nije izvrsen tako masovan i organiziran zlocin tokom samo jedne sedmice. Na ovaj odgovor i dalje treba cekati.

Optuznica protiv Krstica za saucesnistvo u genocidu polazi od tvrdnje o organiziranom ubijanju muslimanskih muskaraca od 11. do 18. jula 1995. godine, na brojnim lokacijama oko srebrenicke enklave. U ovoj optuznici se tvrdi da su potom jedinice i agenti VRS-a, pod Krsticevom komandom, ucestvovali u pokusaju skrivanja svojih zlocina premjestanjem tijela ubijenih u nove, masovne grobnice.

Takav razvoj haske optuznice za genocid u Srebrenici potice spekulacije o povlacenju Karadziceve odgovornosti, ali i dalje nema nagovjestaja o odgovornosti Slobodana Milosevica, predsjednika Srbije, i generala Momcila Perisica, komandanta Vojske Jugoslavije, za zlocin u Srebrenici. Komandnu liniju srpskih vojnih snaga (Milosevic - Perisic - Mladic - Krstic) davno su utvrdili razliciti istrazivaci srebrenicke tragedije, ali ona jos nije kriminalizirana u Haagu.

Van svake sumnje je da ce se vecina istrazivaca srebrenicke tragedije sloziti i oko raspodjele krivice za pad Srebrenice: na prvom mjestu su nesumnjivo srpske vojne i politicke vodje, na drugom mjestu su vojni i diplomatski predstavnici UN-a i vodecih zapadnih clanica Kontakt-grupe, a na trecem mjestu bosnjacke politicke i vojne vodje.

Zasto je potrebno utvrdjivanje istine o padu Srebrenice i genocidu nad bosanskim muslimanima u ovoj zasticenoj zoni UN-a? Rijec je, prije svega, o buducnosti Srebrenicana koji su prezivjeli genocid. Danas su oni naseljeni u mjestima i selima koja su nekada bila vecinski srpska ili srpsko-muslimanska, poput Cekrcica, Vozuce, Srnica ili predgradja Sarajeva. Medjunarodne birokrate u Sarajevu samu Srebrenicu danas procjenjuju "umjereno rizicnim" mjestom.

Mjesto opasnog implementiranja
Klasifikacija opasnosti nekog mjesta pravljena je na osnovu procentualnog odnosa izmedju sadasnjeg nacionalnog omjera stanovnistva i nacionalnog ucesca u lokalnoj vlasti. Srebrenica pripada grupi u kojoj je taj odnos izmedju 40 i 60 posto. Naime, tamo sada zive iskljucivo Srbi, a Bosnjacima je pripalo nesto vise od polovine mjesta u lokalnoj skupstini. Stoga je za medjunarodne birokrate u Sarajevu Srebrenica samo jedna od 48 opcina u BiH cije se stanovnistvo promijenilo vise od 40 posto tokom rata. Za njih je daleko rizicnije bilo Zepce nego Srebrenica. Medjunarodne birokrate su probleme u implementaciji izbornih rezultata ocekivali u Mostaru, Travniku, Jajcu, Zepcu i Drvaru, dok je Srebrenica bila "manja briga". Pokazalo se da je, naravno, Srebrenica najveci problem.

"Trebalo je dosta vremena da se ovo postigne, ali formirajuci skupstinu, Srebrenica je ostvarila novi pocetak", rekao je sef Misije OSCE-a ambasador Robert Barry, koji je predsjedavao sjednicom "multietnicke skupstine" Srebrenice. "Sada je najznacajnije da je izoliranje Srebrenice od medjunarodne zajednice zavrseno", rekao je Barry. I zaista je u pravu. Srebrenicu ne treba izolirati, nego obnoviti: stvarnom osudom i kaznom zlocina treba ukinuti "podijeljenu bijedu muslimanskih i srpskih stanovnika Srebrenice, koja ih drzi razdvojene", kako je napisao jedan bosanski veteran (Tom Hundley, Chicago Tribune).

Za zapadne posmatrace u Bosni, Srebrenica je mozda "samo malena tacka u istocnoj Bosni, udaljena tri sata voznje od Sarajeva". Njen znacaj je ipak neuporedivo veci. Bosnjacki i zapadni politicki akteri imaju dva izbora. Jedan je da svojom sutnjom ili pasivnoscu pokusaju da razore simbolicki znacaj Srebrenice, radi umirenja vlastite savjesti i opravdanja pasivnosti. Drugi je izbor tezi. Danas Srebrenica ima veliki politicki i moralni znacaj u govorima vodecih svjetskih drzavnika i bosnjackih politicara, ali je malen njihov angazman za obnovu Srebrenice i za povratak Srebrenicana. Tek kada, umjesto prigodne retorike o njenoj simbolici, budemo vidjeli tako snazno djelovanje na otkrivanju, hapsenju i sudjenju zlocinaca, identifikaciji ubijenih i povratku prezivjelih, Srebrenicani mogu povjerovati u iskrenost saucesca. Sve dok istrage traze i vode oni koji bi i sami morali da daju odgovore, takav preokret nije ni moguc.