Proslogodisnju izlozbu bh. umjetnika u Kursumli medresi je vidjelo preko 35.000 posjetilaca. Lani je to ujedno bio i najkvalitetniji sadrzaj festivala "Bascarsijske noci". Ove godine je situacija sasvim drugacija

Pise: Nisvet Dzanko

Izlozba grupe likovnih umjetnika iz BiH, otvorena 1. jula u sklopu "Bascarsijskih noci" u prostoru Kursumli medrese, jos je jedan primjer da izlozbeni prostor nije samo skup praznih zidova koje treba ispuniti. Sve se galerije po necemu razlikuju jedna od druge, pa tako i ova, i svakoj treba znati prici na nacin blizak njenom specifikumu. Pojedine se, istina, daju prilagoditi za izlozbu, Kursumli medresa nikako. Njoj se mora prilagoditi umjetnik. Islamskoj sakralnoj dimenziji i spiritualnom ozracju ove galerije treba znati ugoditi i primjereno odgovoriti. Ukoliko se ne vodi racuna o ovom aspektu, pojedini umjetnicki koncepti, ideje koje inace funkcionisu u drugim prostorima u ovom mogu ostati neprimijeceni, odudarati, pa cak, gluho bilo, stvoriti jedan nezeljen, kontraefekt. Vjerovatno svjesni svih implikacija, sudeci po izlozenim radovima, umjetnici u vecini slucajeva nisu odgovorili na izazov Kursumli medrese. Ukupan dojam cjeline je dosta blijed (haman bez dojma), dok se o pojedinim radovima moze pricati.

Tako je akusticno-vizuelna instalacija Sejle Kameric pod naslovom Jedna slika u sekundi devedeset dvije sekunde u jednoj minuti jedan od zanimljivijih radova, pogotovo njen akusticni dio. Tiho emitiran, jedva cujan glas koji broji, u klaustrofobicnom prostoru bivse spavaonice, gdje nema nista do jednog jastuka i komada kartona, naglasava duhovnu komponentu prostora i ostavlja dojam proucene molitve. Za razliku od Sejle, koja je unijela zvuk, u susjednu je prostoriju Nebojsa Seric Soba unio miris. Casu svjezeg voca posadio nasred sobe i obradovao cula publike koja se u drugim odajama mahom ibretila cudesima autora: Mirsada Sehica, Nusreta Pasica, Halila Tikvese, Mirsada Konstantinovica, Mustafe Skopljaka, Fikreta Libovca (vrati nam golubove, Fikrete!), Amera Baksica, Jusufa Hadzifejzovica, Amre Zulfikarpasic. Plus dva cudesa u avliji. Prvo je Salima Obralica. Supalj komad bakra na kanapi visi sa strehe od sijena. I ljulja se. Tamo-ovamo. Drugo je Gordane Andjelic-Galic: "Kako savladati strah od kocke". Nekako. A kako savladati strah od Kursumli medrese? Jako tesko. Ove godine.

Taha, Khaled i Faudel: 1, 2, 3 Soleils; Barclay, 1998; distr. Aquarius records, Hrvatska

Pise: Vesna Andree-Zaimovic

Prica pocinje prije gotovo 100 godina. Njemacki muzikolog Carl Stumpf je u septembru 1900. na vostane cilindre po prvi put snimio neku tradicionalnu muziku: bio je to nastup muzicara sa Sijama prilikom njihovog boravka u Berlinu. Ovaj snimak nije predstavljao samo rodjenje naucne discipline zvane etnomuzikologija vec i pocetak jedne nove globalne industrije. Ali po nekim sociolozima, ono sto je danas proklamirano pod pojmom world music, svoje korijene ima u blizoj historiji. Naime, sales manageri velikih diskografskih kuca dosli su u bezizlaznu poziciju morajuci konacno zanrovski da odrede sve one nosace zvuka koje nisu mogli izloziti na policama iznad kojih je pisalo klasika, rock, pop, jazz, djecija, narodna. Tako je nastao zanr prvobitno zanimljiv malobrojnim new age frikovima i vlasnicima makrobiotickih speceraja. Medjutim, ploca kojoj danas posvecujemo paznju dokaz je da su "world" muzicari postali mainstream zvijezde, a svojim zaloznicima izvor ceste i goleme zarade.

Tako se desava da Khaleda u samo dvije godine slusamo na tri CD-a: jednom studijskom i dva koncertna. Povod za izdavanje ovog posljednjeg, koji osvaja najvise pozicije WM ljestvica u Evropi, jeste njegov zajednicki nastup sa magrepskim kolegama Rachidom Tahom i mladom raï zvijezdom Faudelom u gigantskoj pariskoj hali "Bercy". "Bercy" sebi mogu dopustiti samo najsamouvjereniji, ali Khaled se ne zaustavlja samo na ekskluzivnosti prostora: da bi ovaj dogadjaj prerastao u spektakl, angazirana su cak dva gudacka orkestra: klasicni i arapsko-klasicni, sest limenih puhaca, sest sviraca tradicionalnih udaraljki, ouda, neja i gasbara (alzirske frule), te jedna standardna sestoclana rock postavka. Sa vokalnim solistima broj muzicara na sceni iznosio je tacno 52. Ako se ovaj broj pomnozi sa visinom pojedinacnih honorara, te sa neophodnim brojem ostalog osoblja koji su se tu vecer brinuli o rasvjeti, sceni, koordinaciji, zvuku, snimanju albuma, logistici, jasno je da producentska kuca Barclay u projekt nije isla naslijepo. Raï je, poput argentinskog tanga ili karipskog reggaea, prestao biti muzika vezana iskljucivo za maticu - Alzir, odnosno dijasporu u Francuskoj; a istovremeno je izgubio i vecinu onih karakteristika koje su ga cinile stranim (nekada se izvodio samo uz gore pomenutu sviralu gasbar), drugim rijecima, postao je pop.

Potvrdjuje to i mladi Faudel, rodjen 1978. godine u Francuskoj, kao prva zvijezda ovog stila koja nikada nije vidjela pradomovinu Alzir. Istovremeno, ova ploca nam dokazuje da Khaledova prica o uspjehu ne implicira gubitak kvaliteta. Renomirani hitovi: N'ssi n'ssi, Chebba, Abdel Kader, Didi, Aicha, te poznata Tahina Ya Rayah u prezentaciji tolikog izvodjackog aparata te u izmijenjenim aranzmanima predstavljaju istinski slusni dozivljaj. Rachid Taha sa svojih sest albuma objavljenih u Francuskoj, Faudel, koji ne smije prokockati blistav start karijere, i, konacno, Khaled, koji je vec u stadiju objavljivanja autobiografskog romana, reciklirajuci sami sebe, nisu upali u zamku pojeftinjenja svoje umjetnosti. Naprotiv, starim fanovima pruzili su euforijom zacinjeno novo vidjenje starog, a time regrutirali i izvjestan broj novih sljedbenika. Nista lose nece vam se desiti zavrtite li ovaj album, osim mozda utucenosti cinjenicom da se ovakvi koncerti uvijek desavaju negdje drugdje.

Pise: Dragan Kremer

Poslije vise od cetvrt vijeka diskografske karijere, ovo je tek drugi pravi, sasvim samostalni album covjeka kome ni raspad prethodne Jugoslavije nije narusio neprikosnoveni status najboljeg elektricnog gitariste od Vardara pa do 3glava. Daa, Vlatko je '96. poslije uzdrzavanja najzad objavio svoju muziku (i nesto pjevanja) za pozorisnu predstavu Sarajevo iz '93, i prihod uputio u dobrotvorne/djecije svrhe u Makedoniji; jeste, i '97. odlican soundtrack za film Gipsy Magic Stoleta Popova, jer, srecom, nema Brega monopol na sve vezano za cigansku muziku. Ali, prvi solo-album Vlatka Stefanovskog, van maticne mu (i da li zaista nikad vise postojece?) grupe Leb i sol i raznih grananja & saradnji njenih clanova, tek je Cowboys & Indians, vrlo dobro ostvarenje iz '94, s takoreci internim izdavacem "Third Ear Music", kod koga su i ostali gorenavedeni naslovi.

Dakle, ni pomena legendarne "zamke drugog albuma", a Trio vec i svojim naslovom ukazuje na suzenu, ocvrsnulu postavu koja Vlatka posljednjih sezona prati i uzivo, sve cesce & sire, na radost njegove nemale publike. Filharmonijski basista Aleksandar Pop Hristov i bubnjar/perkusionista uglednog pedigrea (ex-Arhangel, Seth) Mihail Parusev nenapadno ali pouzdano pariraju svom vodji, koji je aranzmane dopunio pravim dozama midi-elektronike u bojama/aromama realnih instrumenata, dokazujuci usput da klasicna rockerska trojka uopste ne mora djelovati zastarjelo, naprotiv - u ovom slucaju i dalje juri pop-stepom ka prelomu vijekova.

Spojivsi "mladost & iskustvo" (da banalne fraze!), VST nudi sadrzaj tipican i za srednje i pozno razdoblje L&S, strukturisan slicno albumu Cowboys & Indians: niceg narocito novog, ali ujednacenim kvalitetima zadovoljava stare obozavaoce i pridobija novozainteresovane. Medju sedam instrumentala (tvrdji UFO, folklorizovano Vlatkovo oro, zanimljiv Urban - kurban, smireni izlet Thailand), tri su tradicionalne makedonske pjesme/plesovi - brzoplet(en)o Kalajdzisko oro moze i samo, bez vokala da bude hit, a nesto manje prstolomno s tipicnim sitnim razlamanjem ritmova i toplim melodijskim prelivima nastavljaju 7/8 oro i Ne si go prodavaj koljo. Nepretenciozne stilske vjezbe, istovremeno ciste i jasne lekcije, ne samo za gitariste vec za pristup narodnoj muzici i postupke nad njom, uopste.

Puna autorska zrelost V. Stefanovskog odavno se ogleda i u numerama s pjevanjem, gdje je vjestinom tekstopisca izborio autokefalnost od starijeg brata Gorana, vodeceg dramskog pisca. I ovog puta udarna/pocetna Igri bez granici prozeta je razbrajalicama i donekle djecijim uglom posmatranja teme "Stara Jugoslavija - Nova Makedonija" s boranijom sve cesce bez mesa za sve veci broj talaca Balkana, mozda i kao daleko podsjecanje na Vlatku uvijek dragog Petera Gabriela i njegov osvrt na olako obecani panevropizam, "Games Without Frontiers" s pocetka 80-ih. Porodicno njezna Gluvo doba izraz je nocne drumske tuge, u janusovskom dvojstvu s dnevnom mudroscu Pustelije, cija nirvana hronicnog profi-putovanja zaokruzuje 48 minuta ovog izdanja.

Neupadljiv, efektan omot (rendgenom "skrozirana" el. gitara) djelo je Milca Serafimovskog. Posvecen Vlatkovim pokojnim roditeljima, Trio je sniman duzim dijelom '98, u opustenim uslovima, takoreci, kucnih studija, uz ustaljene tehnicke saradnike (Braco Zafirovski, Tahir Durkalic), a odavno zasluzenu no dosad nesistematizovanu medjunarodnu pa i prekookeansku afirmaciju (kroz specijalizovana glasila) donosi i Branku Radulovicu, proizvodjacu i majstoru za gitare.

Posebno ipak raduje sto Trio i VSTrio svojim gostovanjima i sjeverozapadnim izdavacem ("Dallas") vise nego ikad poslije '91. prodiru i zanju uspjehe po virtuelnoj Jugoslaviji.

Obratite paznju i na album Krusevo Vlatka Stefanovskog i porijeklom jugoslovenskog klasicnog/akusticnog gitariste iz SAD-a Miroslava Tadica.

Pise: Ahmed Buric

Zavod za udzbenike i nastavna sredstva ucinio je ambiciozan izdavacki i, vrlo vjerovatno, uspjesan trzisni potez odlucivsi da roman Ahmeta M. Rahmanovica Crna dusa odstampa u cak 5.000 primjeraka. Crna dusa je knjiga koja ce naci put do citalaca i mozda dozivjeti jos koje izdanje, jer se radi o zanru kojeg mozemo nazvati nacionalnim trilerom. Svojevrsna kombinacija politicke dokumentaristike, trilera i epske tradicije, Crna dusa je, uglavnom, prica o ratnom i poslijeratnom iskustvu Hamze, ratnika ARBiH kojem na samom pocetku njegov Kum zakolje zenu i kcerku. Hamzu kroz svih 316 stranica romana prate univerzalna pitanja na koja stizu individualni odgovori. Tako introspekcija i dijelovi koji se ticu psihologije ratnika za vrijeme rata u BiH i poslije njega, kad se glavni junak seli u Sjedinjene Drzave, sto bi se reklo, drze stvar. Roman, pisan, ocigledno, perom rodjenog pisca zapleta, pati od razbijanja dobro vodjene fikcije pokusajem feljtonsko-dokumentaristickog situiranja "globalne" pozicije Bosne i Bosnjaka u ratnom kovitlacu devedesetih. "Puno htio, puno namjerio", reklo bi se za taj dio knjige, koji uglavnom karakteriziraju novin(ar)ske opservacije neprimjerene nekolicini piscevih fikcionalnih majstorija. U Crnoj dusi se, kao, uostalom, i u drugim knjigama ovoga zanra (samo radi prisjecanja sjetimo se bestselera Noz, kojeg je u osamdesetim danasnji srbijanski politicar Vuk Draskovic prodao u skoro stotinjak tisuca primjeraka), dogodi da se planovi "nacionalnog programa" i "sudbine glavnog junaka" tako zestoko sudare da se porodi bastard politickog komentara i realistickog romana s pocetka ovoga stoljeca. Bez toga, Rahmanovic je pisac kojem valja odati priznanje za hrabrost da o svojim najdubljim frustracijama pise iskreno i zanimljivo. Crna dusa se suocava sa svim posljedicama uzasa koji se zbio, i biva knjigom koju treba procitati. I, ostaje nam jos da piscu i njegovu djelu ubuduce pozelimo da zanr nadvlada "angazman".

Pise: Nenad Velickovic

Adisa Basic pripada generaciji sarajevske omladine koja je osnovnu skolu zavrsavala u podrumima, bez biblioteka, izleta i skolskih ekskurzija. "Opstanak" je za nju rijec iz zivota a ne iz TV programa. I to se vidi u njenim pjesmama, koje svoju snagu i uvjerljivost crpe iz iskustva, a ne iz literature. Vec u samom naslovu - Havine recenice, upozoreni smo da je pred nama Zena koja osjeca i misli. Hava (Eva) u ovoj igri rijeci postaje i vazduh - nevidljiva, a neophodna. Takva je dvadesetogodisnja djevojka koju svako od nas srece na sarajevskim ulicama jednako kao i na ulicama ostalih gradova: osjetljiva, inteligentna, obrazovana, puna snage i mladosti, a istovremeno radoznala i uplasena, pred obecanjima koja Zivot i Ljubav pjevaju glasom Sirena.

Zbirka pocinje sonetom: to je valjda "na uvid" cangrizavoj kritici, koja od pocetnika trazi svjedocanstvo o zavrsenom zanatu. Sljedeca pjesma (Ne znam da ne mislim) je prelazni oblik: klasicna forma se gubi, a jos jedno vjezbanje rime potvrdjuje Adisinu vjestinu: "Cak i kad spavam /i kad me bude /i kude /kad mi sude /i meni se cude /i kada bude /pa srecem ljude /same i hude /misli mi lude nekud blude". Ovom pjesmom najavljuju se RECENICE - novi poetski oblik koji Adisa pokusava dosljedno postovati do kraja. Pjesma Ne znam da ne mislim vise je od stilske vjezbe: "i kada bude pa srecem ljude" nije posljedica igre sa rimom, nego jednog nefalsifikovanog lirskog osjecanja svijeta. Samo pravi pjesnik moze napisati: "tu, podno ruku, umjesto krila zarivenih".

Motivi koje ce nam Havine recenice ponuditi su ljubav, odrastanje i, ako se tako moze reci, politicka stvarnost. Ove posljednje naci cemo u pjesmama Odgovor kontinentu, Jadi cinovnika, Tuzna prica o buntovnistvu, Liban. Pjesma Red (o buli sa izgrizenim noktima) je vise od toga, jer pjesnikinja u muskom svijetu, "u kojem se nebo crni, a grad gusi u snu", svoj pogled usmjeri na zenu. To je iskustvo o kome Adisa razmislja i ima sta da kaze. O zenskoj poeziji (i literaturi uopste) muskarci su spremni govoriti sa podozrenjem i tragom prezrivog osmijeha u uglovima usana. Havine recenice nece im pruziti priliku za to. Jer, djevojka koja napise "Mozemo se gledati danima /sutjeti godinama /voljeti citav zivot /al' prica pocinje tek onda /kada me oslovis prvi put", nije djevojka odrasla pred ekranom sa kojeg se smjeska Esmeralda. Kao sto ni jedan muskarac sa konzervom piva u jednoj, i daljinskim u drugoj, ne bi od buke sa utakmice u svojoj glavi cuo i prepoznao opasnu misao (Za samoubicu): Bilo je izlaza samo - nije bilo potrebe.

Kratke pjesme su ponajbolje. Onako kako ih je pisao Mak Dizdar, zamisljajuci ih uklesane u kamen, hiljadu godina stare, tako i Adisa postuje vrijednost rijeci i um i vrijeme svoga citaoca. Njene misli su kratke, jasne, i, a to je danas rijetkost, izvanredno poentirane: Slucajno te namirisah /jednim udisajem /na putu prema snu /i od tada /(kojeg li jada) /ja disem /samo /da tvoj miris /prizovem". Havine recenice su prva zbirka. Ponegdje nedoradjena, kao i sve knjige dovrsavane sa mladalackom nestrpljivoscu, ona je ipak vise nego dovoljno jasan glasnik jedne nove i paznje vrijedne knjizevne pojave u bosanskohercegovackoj knjizevnosti. Obimom mala, ona na velika vrata uvodi Adisu Basic u savremenu bosanskohercegovacku poeziju.