Nacin i argumentacija s kojom su se zauzimali stavovi pro et contra NATO-ove intervencije

Rat u Evropi - medjunarodna konferencija o Kosovu bio je naziv skupa u Berlinu na kojemu se u nekoliko tematskih panela dva dana raspravljalo takoreci od zore do mraka. Konferenciju su organizirali berlinska Kuca svjetskih kultura (Haus der Kulturen der Welt), Zaklada "Heinrich Böll", i njemacko Ministarstvo kulture i medija. Pokazalo se da ta kombinacija nije slucajna, jer je u radu konferencije u punoj mjeri doslo do izrazaja sve sto karakterizira svaku od te tri adrese: siroki raspon sudionika iz evropskih i balkanskih zemalja i kultura, individualni integritet i intelektualni pecat svakoga od njih, ali i izrazito snazno i jasno artikulirano sluzbeno stanoviste Njemacke spram balkanske krize kao sastavnoga dijela evropske stvarnosti, i njezinoga rjesavanja u skladu s tim.

Na malom prostoru ove kolumne bilo bi neracionalno navoditi imena svih sudionika konferencije od Sarajeva, Sofije, Pristine, Tirane, Kotora, Novoga Sada, Beograda i Zagreba, do Budimpeste, Ljubljane, Pariza, Berlina, Moskve, Londona, Münchena, Frankfurta, Hamburga i Göttingena. Vaznije je i zanimljivije sazeti paznju na nacin i argumentaciju s kojom su se zauzimali stavovi pro et contra NATO-ove intervencije, te na stupanj i intenzitet "europeizacije" do kojega je vec doslo pitanje Balkana.

Medju osporavateljima legitimiteta i svrsishodnosti NATO-ove akcije najzvucnije bilo je ime Györgyja Konrada, madjarskoga pisca i aktualnoga predsjednika ugledne Akademije Berlin-Brandenburg. U golemomu i zamorno pisanom eseju on je mrzovoljno i gotovo feljtonisticki plitko pokusao sve prikazati kao zabludu Zapada, jer je "trebalo vidjeti da se na Kosovu ne radi o problemu krsenja ljudskih prava, nego o sukobu dviju nacija oko moci i dominacije". Pobijedio je, kaze Konrad, novi nacionalizam, albanski, a on je samo obrnuti srpski nacionalizam. Srednji sloj Zapada solidarizirao se s balkanskim nacionalizmom, svrstavajuci se uz Albance a protiv Srba. NATO je oduzeo dio zemlje Srbiji i predao ga Albancima i njihovoj vojsci. Albanci razumiju da su zavarali Zapad i ponosni su zbog toga; sad ce NATO sudjelovati u etnickom ciscenju Srba. Srbi nisu uspjeli sacuvati jedinstvo Jugoslavije, kaze Konrad (kao da im je to u njegovim ocima bila glavna misija i, u isti mah, glavni grijeh), a "Slovenci, Hrvati i islamski Bosanci, sada i kosovski Albanci, samo zele naoruzani suverenitet", upozoravajuci, izmedju ostaloga, i na opasnost od islamskoga ekspanzionizma, koji se krije i u novim dogadjanjima na Kosovu.

Kontrapunkt Konradovom dugom eseju, pisanom nekim celomudrenim stilom, kao da covjek slusa Dobricu Cosica, predstavljala je literarna vehemencija Ismaila Kadarea. On je zanio auditorij sugestivnoscu svoje proze, u kojoj dijalog kroz vrijeme od sest stotina godina vode olovna urna s krvlju sultana Murata, pokopana na Kosovu, i njegovo tijelo, otpremljeno u Stambol. No, otvoreno je pitanje koliko fikcionalni tekstovi mogu korespondirati s nuznom i pozeljnom diskurzivnoscu ovakvih skupova.

Kasnije je Kadare, sudjelujuci u raspravi, elaborirao svoju omiljenu temu: Srbi su unijeli razdor izmedju dva naroda falsifikacijom svojega temeljnog povijesnog toposa. Na Kosovu su se prije sest stoljeca, naime, protiv turskoga osvajaca rame uz rame borili Albanci i Srbi zajedno, i taj znak prijateljstva u srpskoj interpretaciji postao je znakom neprijateljstva. To je cijela jedna "losa, crna kultura", koja se, uz rijetke casne izuzetke, stavila u sluzbu zlocina. Nacionalizme ne smijemo apstraktno izjednacavati, a zlocine treba jasno osuditi, ali "po rangu odgovornosti".

Iako Konrad i Kadare, tehnicki uzevsi, nisu uzajamno polemizirali (sudjelovali su u dva razlicita panela), a Konrad se nakon citanja svoga teksta i nije ukljucivao u raspravu, njihovi istupi mogu se uzeti kao tipicni i analogni - jedan prosrpski, drugi proalbanski.

Iskorak u sasvim drukciji nivo diskursa, u kojemu se ne zanemaruje konkretnost zlocina i ljudskih stradanja, kao ni tocna adresa glavnoga organizatora zlocina, ali se ni trenutka ne napusta podrucje cisto i jasno formuliranih univerzalnih nacela, oznacila je intervencija Andréa Glucksmanna.

Reagirajuci opcenito na konradovski nacin relativiziranja zlocina i ignoriranja kauzaliteta i slijeda dogadjaja, a konkretno na osporavanje legitimiteta NATO-ove akcije zasnovano na plosnom formalno-pravnom logiciranju (Stojan Cerovic), Glucksmann je snazno podsjetio na temeljni kriterij. "Ja sam za intervenciju", rekao je, "a slabost joj je sto je pocela prekasno i bila je slaba." Ne smije se filozofirati tamo gdje se ne radi o filozofiji. Pitanje o legitimitetu jednostavno je, i valja ga postaviti drukcije. Valja se, naime, pitati je li bilo legitimno 1991. u Dubrovniku bombardirati hotel s izbjeglicama, je li bio legitiman pokolj u Vukovaru, bombardiranje bolnica, dzamija, opsada Sarajeva, politika aparthejda na Kosovu, masakri, etnicki rat - sve samo zato sto netko drugi nije Srbin... To se moralo zaustaviti davno, a sva sredstva kojima je to moguce postici, legitimna su. Evropa i Amerika nisu nepogresivi, daleko od toga, ali milosevice treba osjetiti i sprijeciti, i to se sada dogodilo. Evropa je konacno preuzela odgovornost.

Na opasnosti koje leze u sadasnjemu stanju Srbije, upozorio je u svom izlaganju pariski profesor Jacques Rupnik. Milosevic je u Srbiji svima kriv, kaze on, ali ne zato sto je vrsio etnicko ciscenje, vec zato sto je izgubio Kosovo. Metaforicki, danasnja Srbija nije Njemacka nakon Drugoga svjetskog rata, nego Njemacka nakon Prvoga svjetskog rata, to u sebi skriva nepredvidive lose mogucnosti, i nije lako prognozirati dalji proces.

Osvjetljujuci u sintetskom pregledu cijelo stoljece, Rupnik je predocio nekoliko prodornih uvida u dubinsku povijesnu strukturu balkanskih sukoba. Inzistirao je na racionalnim movensima "desetogodisnjega rata", s "cijim povratkom na Balkan stoljece zavrsava", korigirajuci pogresni stereotip o mrznji. Nije mrznja dovela do rata, nego je rat proizveo mrznju, to se odnosi na Bosnu i na Kosovo, kaze Rupnik. Evropa je pokusala te sukobe izbaciti iz svoga prostora i okrenuti oci od njih, tako sto ih je proglasila tribalnim, a to su sasvim moderni sukobi. Njih generira centralisticki koncept drzave udruzen s etnickim konceptom nacije. Na Balkanu je spasonosna drukcija kombinacija: federalni koncept drzave i civilni koncept nacije.