U bosnjackom politickom vrhu uskoro bi, po svemu sudeci, moglo doci do znacajnih kadrovskih rokada. Mjesta ce mijenjati, ili se pak sklanjati, ambasador BiH u Hrvatskoj Hasan Muratovic, premijer Vlade Federacije Edhem Bicakcic i potpredsjednik veceg bh. entiteta Ejup Ganic. Kako Dani saznaju, Muratovic ce u skoroj buducnosti sjesti u premijersku fotelju. Njen sadasnji vlasnik, Edhem Bicakcic, mijenjat ce Ganica na mjestu drugog u Federaciji.

Ejup Ganic, koji je uspio podici prasinu svojom antikorupcionaskom istragom, sada trazi zaklon od (ne)prozvanih i njihovih politickih patrona usancenih tamo gdje Ganic nije najjaci. U Stranci demokratske akcije. Da je umjesto istine pronasao samo neprijatelje potvrdjuje i podatak da Ganic nije zainteresiran za rad i ostanak u zemlji u kojoj ima predivnu vilu. On, naime, cini sve kako bi se uhljebio u diplomaciji. Najradije bi, kazu nasi izvori, u Strasbourg ili New York. Tamo bi, kao osvjedoceni ljubitelj kosarke, ako nista, mogao gledati "Knikse" i svog zemljaka, Sandzakliju s turskim pasosem i novog NBA igraca, Mirsada Jahovica.

Ganicevo spremanje na put dokaz je tvrdnjama da ovaj rezim ne samo da nije u stanju rijesiti pitanje korupcije nego da to i ne zeli, jer bi gasenjem crnih novcanih fondova ugasio sam sebe. A sta bi tek bilo da je E.G. objavio cuveni spisak kojim je mahao i nosio ga tuziocima?

Dok je Alija Izetbegovic tvrdio kako je u Sarajevu barem cetvrtina njegovih stanovnika nebosnjacke nacionalnosti, pozivajuci se pritom na telefonski imenik, Visoki predstavnik za BiH Carlos Westendorp donio je niz odluka kojima bi trebala biti poboljsana multietnicka slika glavnog i svih ostalih gradova. Westendorp je u cugu izmijenio tri imovinska zakona u Federaciji, te donio, kako stoji u sluzbenoj obavijesti, cak sedam imovinskih odluka.

Jedna od najvaznijih vezana je za otkup stanova. Prema njoj, izbjegla i raseljena lica morat ce cekati dvije godine, a ne samo sest mjeseci, kako je bilo predvidjeno, da bi otkupili svoje predratne stanove, u koje se, naravno, prvo trebaju vratiti. Takodjer, Westendorp je odlucio da stanovi koje njihovi nekadasnji stanari ne budu zatrazili do isteka krajnjeg roka za povrat mogu biti stavljeni na raspolaganje opcinskim administracijama i biti koristeni za "humanitarni smjestaj raseljenih osoba". Usto, OHR je omogucio onima kojima je predratno stanarsko pravo ponisteno sudskom odlukom da svoje kvadrate, umjesto do cetvrtog jula, traze do cetvrtog oktobra, i tako dalje.

Najvaznije odluke vezane su, ipak, za promjenu definicije izbjeglih i raseljenih lica. Takvima ce se nadalje smatrati svi oni koji su svoje prebivaliste napustili izmedju 30. aprila 1992. i cetvrtog aprila 1998. godine, i to "u vezi sa ratnim sukobima". Ovo je ujedno i najnejasnija Westendorpova odluka pa vec danima zvone telefoni u OHR-u, jer se predstavnici medjunarodnih organizacija i institucija interesiraju, kako nam je rekao diplomatski izvor, "sta je pisac htio reci".

Zato je jasno sta je "pisac" mislio kada je omogucio povratnicima da prodaju stan cim ga otkupe, za sto, opet ponavljamo, moraju cekati dvije godine. Dakle, prvo pokazati stvarnu volju za povratkom i normalnim zivljenjem, pa tek onda za normalnom trgovinom. Visoki je predstavnik konacno razmrsio, ili bar zapoceo raspetljavanje cvora vezanog za stanove nekadasnje JNA. Westendorpovom odlukom u takve se mogu vratiti samo oni koji su penzionisani prije 30. aprila 1991. godine.

Sve svoje odluke, oko kojih ce vjerovatno biti nejasnoca, Westendorp je donio na osnovu registrovanog broja takozvanih manjinskih povratnika, o kojima ne pisu autori telefonskih imenika, vec UNHCR. A podaci Komesarijata pokazuju da, sto zbog stanova, sto zbog bezbroj drugih razloga, jos jedna godina povratka moze postati samo godinom uzaludnog nadanja. Evo nekoliko podataka koji ce dati za pravo svakome ko tvrdi da se u BiH iskustvo uvijek ruga optimizmu. Prije potpisivanja Dejtonskog sporazuma van BiH je boravilo skoro milion i devetsto hiljada drzavljana BiH. Od Daytona vratilo ih se 578.667, uglavnom tamo gdje nece spadati u manjinske narode. Tako se od kraja rata do 30. aprila ove godine u RS ponovo nastanilo 9.536 Bosnjaka i samo 717 Hrvata. U Federaciju se pak vratilo 20.566 Srba, nesto malo vise Bosnjaka - 20.735 (u krajeve sa vecinskim hrvatskim zivljem) i 38.721 Hrvat (u bosnjacki dio FBiH). U Bosni je, prema podacima UNHCR-a, jos uvijek 104.600 izbjeglica, od toga, racunajuci i one iz SRJ, cak 16.576 u kolektivnim i tranzitnim centrima. A Izetbegovic cita imenik.

Upravni odbor fojnickog DP "Sumarstvo" na celu s direktorom Nusretom Curicem je 1996. donio odluku da pruzi pomoc opcini Kresevo, poklanjajuci sto kubnih metara trupaca radi kupovine sluzbenog automobila. No, posjeceno je i prodato 366 kubnih metara sto je, bar prema nasim izvorima, vise za 286 kubnih metara u odnosu na odluku (vrijednost tog viska je otprilike 80.000 KM). Sjecu je organizirala SDA vrhuska opcine Kresevo, na celu sa predsjednikom opcine (nacelnikom SO Kresevo, ujedno i predsjednikom SDA Kresevo, Sejadom Skopljakom, predsjednikom Izvrsnog odbora SDA Vahidom Feticem i sefom RJ "Sumarija" Fojnica Arhimedom Beganovicem). U prijevozu balvana su ucestvovali kamiondzije RJ "Transport i odrzavanje" i njihov sef Dzevad Krso. Dobit su dijelili medjusobno. Iako je MUP pokrenuo sudski postupak protiv osumnjicenih, cijeli je proces "na ledu". Iste godine, u novembru, SO Kresevo (koja tada ima vlast nad dijelom pod kontrolom ARBiH) objavljuje odluku opcinskog Predsjednistva o formiranju JP "Bitovnja", koje ce gazdovati (sjeci) sumama na njenom podrucju. Nova firma je trebala proraditi 01.01.1997, a legalnom preduzecu DP "Sumarstvo" je upucen ultimatum da napusti ovo podrucje do tog roka.

Odgovorni ljudi DP-a "Sumarstvo" koji se nisu slagali sa pomenutim rabotama od samog pocetka "akcije sjeca" su reagovali upoznavajuci sve relevantne federalne faktore sa ovim problemom. Pokrenuli su i tuzbu pred Visim federalnim sudom u Sarajevu, trazeci ponistavanje registracije JP "Bitovnja".

Opcinske vlasti su uzvratile prijetnjama na racun "sumara", koji su i od kantonalnih vlasti trazili da se ukljuce u slucaj. Nista se nije desilo. Vrhovni sud FBiH je jula 1997. donio odluku o ponistenju registracije JP "Bitovnja". Istu odluku je donio i Kantonalni sud u Sarajevu, ali sa cetiri mjeseca zakasnjenja. No, te odluke nisu imale nikakvog rezultata, a JP "Bitovnja" i dalje sjece sume. Na mjestu direktora ove fantomske firme je vec pomenuti Arhimed Beganovic, covjek sa nekoliko sudskih kazni iz ratnog perioda koji je, izgleda, promijenio jato.

Za protekle cetiri godine MUP nije smio sprovesti odluku sudova a razlog za to je podrska koju Beganovic ima kod travnickih kantonalnih vlasti, bugojanskog bossa Dzevada Mlace, pa sve do kantonalnih i federalnih ministarstava poljoprivrede i sumarstva.

"Dobro obavijesteni" gradjanin Sarajeva Mugdim Mesihovic na dvadeset adresa u Federaciji BiH i Hrvatskoj uporno je slao pisma u kojima citira izjavu hrvatskog publiciste Borisa Budena da se "dokaz tisucljetne hrvatske kulture skriva u onoj gomili kamenja na dnu Neretve" i da "tamo svatko tko hoce, moze potraziti istinu o ideologiji i naci mjerilo evropejstva hrvatskoga". "Posebno me", kaze Mesihovic, "boli cinjenica sto, u svoje vrijeme rado vidjeni gost Sarajeva, gospodin Goran Milic, u svojoj emisiji u kontekstu price o obnavljanju Starog mosta objavljuje reportazu Smiljka Sagolja o otvaranju radova na izgradnji objekata hrvatske kulture u Mostaru."

Mesihovic, naravno, nije ocekivao da ce mu pismo Milic objaviti u svojoj emisiji na HRT-u, "u kojoj profesori hrvatskog jezika bosanski jezik zovu takozvanim". Milic mu je zato pismom odgovorio iz, kako kaze, obzira prema divnim danima i divnim ljudima u Sarajevu i BiH. U pismu Milic nije polemisao o Starom mostu, ali je gospodinu Mesihovicu sugerirao da se upita glede nekoliko stvari: "Sto se dogodilo sa stanom Gorana Milica tj. Voje Arezine u Titovoj 31, gdje sam zivio prvih mjeseci rata? Raspitajte se, pod kojim sam uvjetima u Sarajevu bio prisiljen 'pokloniti' svoj privatni automobil kupljen 1990. godine? Poklonio sam ga 'borcu' koji ga je odmah prodao i zdimio u Njemacku. Pitajte, da li je iko u Sarajevu ustao protiv laznih optuzbi u Danima, Oslobodjenju i Vecernjim novinama kad su napisali da sam dobio 200.000 DM od Vlade BiH. Zasto je TV BiH zaplijenila cjelokupnu imovinu Yutela i kompletnu videodokumentaciju i zasto je sarajevska merhametlijska obitelj, koja je u ime Boga i Allaha zahvaljivala za svu pomoc koju sam im slao za vrijeme rata, pokrala i prodala cjelokupno pokucstvo moje supruge Ane Loncar koja je 15 godina zivjela na Kosevskom Brdu?"

Ni u jednom dijelu Milic nije problematizirao Mesihovicevu tezu o "mjerljivosti hrvatskoga evropejstva koje je srusilo svetinju koja zasvodjuje Neretvu u Mostaru", ali mu je porucio: "Dok se ne raspitate oko ovih pitanja i javno u Sarajevu ne iznesete svoje misljenje, ja cu u svakoj emisiji imati Smiljka Sagolja, iako ga nisam namjeravao zvati." Ocito je da je bivsi miljenik Sarajlija i sadasnji skutonosa Tudjmanove televizije upravo u Sagolju pronasao idealnog saradnika za tip novinarstva koji upraznjava od kada je trazio izvinjenje vrhovnika zbog vlastitih zabluda. Ne zna se je li Mesihovic otpisao Sagolju, ali bi bilo dobro da mu postavi i sljedeca pitanja: kada je i kako "kupio" stan i auto u Sarajevu i nije li kome ostao mozda nesto duzan za hektolitre popijenog viskija u sarajevskim podrumima, iz kojih nije izlazio. Naravno, dok iz Sarajeva nije zdusio, kao poznati bosanski reprezentativac na Olimpijske igre u Barcelonu.

Uskoro ce Vrhovni sud Republike Srpske odluciti hoce li biti prihvacene privatne tuzbe rodbine poginulih srpskih boraca protiv Vlade RS-a. Najbolji pokazatelj kako se ideal o srpskoj drzavi na kraju sudario sa praznim stomakom i ponizenjima koje familije poginulih trpe od drzave, jesu njihove tuzbe prema kojima bi RS morala da im ukupno isplati oko milijardu maraka. Oni koji su podnijeli tuzbe prema unifikovanom obrascu koji im je ponudio vojni pravobranilac, zahtijevaju iznos od po 10.000 maraka za oca, majku i suprugu svakog poginulog borca, po 11.000 za svako dijete, uz jos cetiri hiljade na ime troskova sahrane.

Iako su ministarstva odbrane i pravosudja, istina ne javno, podrzali tuzbe, Vlada RS-a nije se usudila da bilo sta progovori o tom nesvakidasnjem dogadjaju. Tek, banjalucke Nezavisne novine, koje se smatraju Vladinim neformalnim biltenom, objasnile su zasto nece biti para za porodice poginulih. Naime, uticajni kolumnista tog lista tvrdi kako nije logicno da neko od drzave trazi pare ako je taj neko poginuo za tu drzavu u vrijeme dok ona nije ni postojala?!

Bio je to jos jedan susret bijede onih koji su najvise nastradali u ratu i bijede vlasti, koja ne priznaje ni politicke dugove svojih prethodnika, ali ni njihove dugove u ljudskim zivotima. Zbog toga optuzba jedino i ima smisla. Malo je vjerovatno da ce, cak i ako dobiju procese, bilo ko od rodbine poginulih naplatiti potrazivanja (odakle?). Ali, to je jedinstven primjer u RS-u kada je pogazena sirotinja uspjela da zabrine vlast. Zauzvrat, morali su da pogaze sve one ideale koje im je vlast nametala i u koje su oni naivno povjerovali. Ali, i to je korak naprijed: ideali vlasti i ideali naroda nisu vise jedno te isto. Zbog toga ove privatne tuzbe treba smatrati demokratskim cinom protiv vlasti, onoliko jedinstvenim koliko je prvi put da nesto slicno dolazi odozdo. Ima nade za RS.

Neko se vrijeme nista o njemu nije culo, a i kada bi se pojavio, bio je blizi Djukanovicu nego Bulatovicu, i uopce, cinilo se da ga je set ratnih katastrofa ohladio od velikosrpstva. A sada se crnogorski mitropolit Amfilohije Radovic, donedavno jedan od vodecih huskaca i jurisnika SPC-a, opet oglasio - da bi osudio svog prizrensko-kosovskog kolegu, vladiku Artemija, sto se ne samo susreo s Hashimom Taçijem i KFOR-ovcima nego i potpisao izjavu u kojoj se osudjuju zlocini koje je pocinio Milosevicev rezim.

Amfilohije i nekoliko drugih crkvenjaka i svjetovnjaka mudruje sada da "protjerivanja albanske populacije" jesu za osuditi, ali se "jos veca tragedija sada desava - izgon u miru cjelokupnog nealbanskog stanovnistva iz te pokrajine". Srecom, nisu svi Romi, Turci, Goranci, Bosnjaci, Hrvati otisli s Kosova. I dio Srba i Crnogoraca je ostao, te su u manastiru Gracanica kod Pristine, gdje je i patrijarh Pavle, objavili osnutak tijela koje ce se boriti za njihov status u doba medjunarodne uprave Kosovom. Jedan od aktivista rekao je da bi njihov polozaj bio jaci da ih vecina politickih vodja nije napustila i pobjegla u Srbiju.

Stanjem na Kosovu bavilo se ovih dana i Drustvo za ugrozene narode (GfBV), smjesteno u Göttingenu. Iz vise razgovora s kosovskim izgnanicima u BiH, Albaniji i Makedoniji, izaslanici GfBV-a odredili su lokacije 65 masovnih grobnica, cije su mape dostavljene KFOR-u: 42 su u britanskom, 22 u francuskom i jedna u talijanskom sektoru.

Za to vrijeme u Crnoj Gori, vlast (kojoj je Zapad upravo obecao 10 miliona dolara) jos ne podrzava autokefalnost crnogorske Pravoslavne crkve, ali, po tvrdnji International Herald Tribunea, planira jesenji referendum o samostalnosti ako pregovori s Beogradom o labavijoj federaciji propadnu, sto "momirovci" pokusavaju osujetiti idejom preodijevanja vojnih rezervista u "savezne policajce", nasuprot kojima stoje 15.000 domacih "plavaca" i najava Javiera Solane da ce NATO sprijeciti atak na Crnu Goru. Zemlju u kojoj sada Amfilohije cini isto sto Artemije pokusava na Kosovu - spasiti je koliko se moze, pri kraju krvave (auto)destruktivne katastrofe, u cijoj pripremi i izvedbi, nazalost, udio ima i SPC.

LICNOST U FOKUSU

Radoslavu Brdjaninu, sumarskom inzinjeru iz Celinca i politicaru osrednjeg formata, bilo je sudjeno da od prvog do posljednjeg dana svoje karijere bude razbijac. Najprije je, posto se 1990. pojavio u Parlamentu BiH kao poslanik SDS-a, razbijao Srbe koji nisu htjeli da se pomire kako je sveti Sava postojao samo zato da bi se jednog dana pojavio Slobodan Milosevic. Potom je, kao tip koji je slabasan stas nadoknadjivao spremnoscu da obavlja poslove od kojih su se drugi sklanjali, razbijao Bosnjake po Krajini, da bi od 1995. jednakim zarom razbijao svoje prijatelje iz SDS-a. Nakratko, vratio se prosle godine SDS-u i razbijao Milorada Dodika i Biljanu Plavsic, da bi ponovo promijenio stranu i nastavio da razbija Dragana Kalinica i Nikolu Poplasena. Na kraju, Brdjanin je ostao sebi dosljedan: razbio je vrata seveningenskog zatvora kao prvi Srbin pristalica reformske vlade koga, osim onoga sto je radio u ratu, tamo nimalo nije preporucila njegova politicka pozicija.

Aleksandar Solzenjicin pise kako svaki uhapsenik, bio kriv ili ne, kada dodju po njega, obavezno pita - zasto. Nije poznato da li je i Brdjanin izgovorio tu rijec kad su mu u utorak pred njegovim banjaluckim stanom pripadnici SFOR-a stavili lisice na ruke. Jedno je, medjutim, sigurno: znao je da pred njim nisu ni razbojnici ni pripadnici suprotnog politickog bloka koji su sigurno zeljeli da mu pihnu malo krvi. Brdjanin je znao da ce biti uhapsen. Malo je politicara u Banjoj Luci koji ne znaju kako je njegov posljednji politicki zaokret s pocetka godine, kada se po drugi put okrenuo protiv SDS-a - ovaj put za racun Mileta Dodika - bio inspirisan cvrstim dokazima kako se njegovo ime nalazi na tajnim optuznicama Tribunala u Haagu. Brdjanin je bio dovoljno blizu vlasti da je morao znati kako je dosao njegov red posto je Louise Arbour proslog mjeseca u Banjoj Luci neuspjesno pregovarala sa predstavnicima Vlade RS-a da joj izruce nekoliko srpskih rukovodilaca iz onih vremena. Bio je dovoljno pismen da je mogao da u Prstu, tabloidu koji se pravi u kuhinji Dragana Kijca, bivseg sefa Karadziceve tajne policije, procita dokument, potpisan njegovom rukom, u kome kao sef Kriznog staba u Banjoj Luci '92. nalaze otpustanje Bosnjaka s posla. Na kraju, bio je i dovoljno obavijesten da je morao znati kako je prije nedjelju dana vecina bivsih i sadasnjih srpskih rukovodilaca koji sumnjaju da Haag sumnja na njih brisnula iz Banje Luke.

Brdjanin je ostao, a ostat ce zauvijek nepoznato da li zato sto je vjerovao da ga stiti blizina Dodikove vlade ili je prosto rijec o paralizi zrtve koja posljednjom snagom izgovara: "Nece mene." Brdjaninov krug se zatvorio jos onog momenta kad je prvi Bosnjak u Sanskom Mostu, Prijedoru i Banjoj Luci promrmljao svoje - zasto - i kada je posljednji od njih povjerovao kako "nece njega". Epski slikovit (Jadna majko, jadnijeh svatova, bio je njegov posljednji deseteracki komentar u politici kojim je docekao dolazak Brane Miljusa za mandatara), sirovo jasan, covjek koji je ugladjenost smatrao strahom od saopcavanja namjera, Brdjanin je bio tipicni predstavnik energije svog vremena. Bilo da je zigosao srpske izdajnike, protjerivao Bosnjake, napustao SDS kada je 1995. dala nekoliko signala da valja pregovarati, a ne srljati, bilo da je drzao govor na balkonu Biljane Plavsic protiv Krajisnika ili da je napadao Plavsicevu sto mu se nije adekvatno zahvalila za mitingaske zasluge - uvijek je to bio jedan isti rigidni Brdjanin, covjek koji je od etnocentrika postao demokrata a da se nije promijenio ni za jotu. Zbog toga Brdjaninov odlazak u Haag nije ilustracija humanisticke basne kako je pravdi nemoguce uteci, vec epilog price kako je manje vazno na kojoj ste strani od toga kako ste na toj svojoj strani. Uostalom, bit ce to tema kojom ce se narednih nedjelja zabaviti mnogi srpski demokrata.

RIJEC U FOKUSU

Hrvatska je tuzila Jugoslaviju Medjunarodnom sudu u Haagu istoga dana kada je od Sjedinjenih Drzava dobila upozorenje da svoje kriminalce Tutu i Stelu mora hitno poslati onamo. Dan kasnije Argentina je saopcila da namjerava izruciti Hrvatskoj zapovjednika koncentracijskoga logora iz prosloga rata Mirka Eterovica, mada jednom takvom (Dinku Sakicu) jos sudjenje nije ni zavrseno. Sudjenje Blaskicu u Haagu oteglo se kao gladna godina, a Kordicu jos nije valjano ni pocelo.

Srpski akademici Djuretic, Cosic i Krespic, koji su godinama "dokazivali" da su "Hrvati genocidan narod", na ovaj rezime dnevnih vijesti (nedjelja, 4. srpnja 1999.) otvorili bi sampanjac da im nije goleme nevolje s vlastitom genocidnoscu. Pokazalo se, naime, da patriotizam koji su demonstrirali u proizvodnji srpske suvremene ideologije nije poznavao granice - drugih drzava i naroda. Sa strasnim bremenom zlocina i genocida koji su nadahnjivali i koji je ucinjen susjednim narodima u ime Srba i srpstva, u medjunarodnoj izolaciji i karanteni srpski akademici danas preispituju savjest (ako je imaju) i misle kako ce izici i pred svoj narod i pred Boga.

Ostavimo ih stoga na miru i vratimo se Tudjmanu, koji je takodjer poceo znjeti buru, nakon sjetve vjetra tijekom svih ovih proteklih godina. Tudjman je, dakle, gotovo desetljece nakon srpskih zlocina u Hrvatskoj tuzio Milosevica za genocid. Sto je cekao? Nakon sto se, kako u svojoj memoarskoj knjizi priznaje njegov kamerdiner Sarinic, tijekom rata sastao sa njim tridesetak puta, nakon Karadjordjeva i Tikvesa, nakon sto je s njim iscrtao detaljne mape o podjeli Bosne, nakon sto je s njim utanacivao teritorijalnu mapu (ja tebi Posavinu, ti meni Drvar i Knin), nakon sto je s njim vojevao zajednicku bitku "krscanstva protiv islama", nakon sto je do posljednjeg daha, u Slobino ime predlagao nacionalnu podjelu Kosova, danas kad je Dedinjski kasapin na koljenima - Tudjman ga tuzi Haagu. Isuvise se lako - i hinjski, rekli bi moralisti - Tudjman odrice svog najboljeg ratnog druga, preporucujuci ga surovom bicu medjunarodne pravde.

Ali lako je haskom sucu preporuciti Milosevica, sto cemo s Tutom i Stelom? Mi ih ne bumo dali, jer s njima zajedno u glib pada i politika tzv. hrvatske republike Herceg-Bosne, koju je Tudjman godinama raspirivao po Milosevicevu receptu. Mladen Naletilic i Vinko Martinovic bili su "hrvatski vitezovi" kad su, po diktatu te politike, zarili (i carili) po teritoriju jedne medjunarodno priznate drzave. Njih se Tudjmanu danas nije jednostavno odreci, tim vise sto bi u haskoj sudnici mogli "propjevati" i odati stvari koje je vrhovnik, kad je balkanska imperijalna politika hametice potucena od zapadnih saveznika, htio sakriti kao zmija noge.

Naime, to da su oni samo produkt njegove "drzavnicke misli", koje nije u crno zavila samo Bosnjake nego je mater jebala i bosanskohercegovackim Hrvatima, pa i nesretnom Blaskicu i Kordicu, koji su u svojoj domovini ostali bez domovine. I jos - moraju odgovarati i za genocid.

Ekspedicija Sakica i Eterovica, zapovjednika strasnih koncentracijskih logora iz vremena zloglasne Nezavisne drzave Hrvatske, potapa Tudjmanovu politiku tzv. nacionalnog pomirenja, prema kojoj je NDH bila "izraz vjekovnih teznji naroda". Bila je i ostala ruglo nase i ruglo cijelog civiliziranog svijeta. Nakon svega postavlja se tek jedno pitanje: Ima li ista da ovaj nesretnik jos nije uprskao ili pokvario?

Zato nikad ne pitaj, rekao bi Hemingway, kome pise optuznicu pisar Banskih dvora. Sebi je pise.