Agenti neformalne bosnjacke tajne sluzbe uz pomoc oficira iz obavjestajne centrale Vojske Jugoslavije uzurbano tragaju za dokumentacijom 28. divizije Armije BiH, koja je preuzeta prilikom pada Srebrenice?! Ova sokantna vijest ide i korak dalje: na meti su osobne ratne biljeznice kontroverznog srebrenickog komandanta Nasera Orica!? Sta bi mogli sadrzavati Oricevi ratni dnevnici da postanu predmet ovakvog obavjestajnog skandala? Zasto je Alija Izetbegovic, odgovarajuci na pitanje zena Srebrenice o krivici za pad istocne enklave, rekao: "Pitajte to vaseg Nasera"? Kako je Naser Oric postao privredni prioritet Bakiru Izetbegovicu i Senadu Sahinpasicu Saji?

NA DAN KADA NASTAJE OVAJ TEKST (15. JUNA)
prije cetiri godine, iz komande UNPROFOR-a na tuzlanskom aerodromu Dubrave - u cijoj se zoni odgovornosti nalazila i "zasticena" oblast Srebrenica - procurila je vijest da je na jutarnjem informiranju uze komande prezentirana i urgentna depesa komande Holandskog bataljona u Srebrenici o krajnje opasnim srpskim namjerama u vezi sa ovom podrinjskom enklavom.

Na samim Dubravama, kao i u visim instancama poslovicno pasivne UN-ove vojne strukture, te informacije nisu izazvale nikakvu uznemirenost. Autor ovog teksta je u to vrijeme, kroz nekoliko dramaticno intoniranih tekstova u tada najtiraznijem bh. listu Ljiljan, pokusao da upozori domacu i medjunarodnu javnost, a posebno sarajevski vojni i politicki vrh, da se priblizava nevidjena katastrofa. Medjutim, bio je to uzaludan posao, iz najmanje dva razloga. Prvo, bosnjacka vrhuska bila je u to vrijeme "opijena" slatkim snovima o utopijskom projektu zvanom "deblokada Sarajeva", "majkom svih bitaka" - kako su joj tepali raspilavljeni medijski poslenici u privatnom vlasnistvu nasih generala. Drugo, iz dokumentarnog filma Roya Gutmana o padu Srebrenice, u kojem je koristena i arhiva Armije BiH, jasno se vidi i cuje da su ovdasnje komandne strukture, a samim tim i drzavni vrh, imale blagovremene i precizne obavjestajne podatke o Mladicevim i Milosevicevim pripremama za srebrenicku klaonicu, tako da je pomenuta obavjestajno-emotivna misija podrinjskog novinara bila deplasirana.

I dok su birokrati iz UN-a i famozni bosnjacki vojni stratezi ignorirali prijetece zlo, buljuci takodjer dobro obavijestenih svjetskih televizijskih ekipa su jos u drugoj polovini juna devedeset pete godine vrsili opsezne pripreme za sto uspjesniji "docek" tragedije. Kosovska ratna drama, sa spektakularnim porazom Slobodana Milosevica - kljucnog krivca za ovu najkrvaviju deceniju u povijesti Balkana - gurnuli su u medijski zapecak sjecanja na cetvrtu godisnjicu srebrenicke tragedije. Medjutim, ako su mediji potrcali za "svjezim" masovnim grobnicama i kosovskim zapletima na relaciji NATO - Moskva, ne znaci da u takvom kontekstu Srebrenica ostaje bas potpuno zaboravljena proslost.

Ignoriranje vlastite odgovornosti
Naime, svaki ozbiljniji analiticar ce robusnu NATO-intervenciju na Kosovu, te popratnu Milosevicevu kapitulaciju, morati okvalificirati i kao produkt sramnog iskustva i propusta u vrijeme stradanja Srebrenice; kao retrospektivni racun srbijanskom vozdu zbog nedjela koja su ranije ostala nekaznjena, a u znatnoj mjeri i kao pranje savjesti najmocnijih zapadnih zemalja za tragicni luksuz koji su sebi dopustili tetoseci Milosevica kao kljucnog mirotvorca, cak i nakon jedne Srebrenice.

U opcem kontekstu kosovskog raspleta, srebrenicka mora intenzivno pritiska i generalnog sekretara UN-a Kofija Annana. Naime, ne nalazeci cak ni kurirsko mjesto na nizu odlucujucih medjunarodnih sesija o Kosovu, (oficijelno) prvi gradjanin Svijeta je svjestan da je slucaj "Srebrenica" paradigma najveceg srozavanja autoriteta Organizacije ujedinjenih nacija u posthladnoratovskoj eri, te jedan od vaznijih razloga njene zabrinjavajuce eliminacije sa aktuelne svjetske politicke scene.

Stoga se ne treba cuditi sto je u zadnjih nekoliko mjeseci sa samog vrha UN-a pokrenuta nova, sveobuhvatna istraga o Srebrenici, a u toku koje su vise najkompetentnijih vojnih i civilnih funkcionera iz ratne Srebrenice prosli kroz maratonska ispitivanja. Ocigledno je cilj UN-a da se rasvijetle svi segmenti i uloge svih aktera tragicnih dogadjaja u istocnobosanskoj enklavi, koja je bila pod "ekskluzivnom" zastitom UN-a.

Zanimljivo je da, paralelno s tim, srebrenicka tematika sve vise pocinje da zaokupljuje i Medjunarodni tribunal u Haagu. U prilog tome ide i najavljeno svjedocenje Philippea Morillona pred Tribunalom. Poznato je da su optuznice protiv Karadzica, Mladica i izvrsilaca njihovih naredbi ponajvise utemeljene bas na zlocinima pocinjenim u Srebrenici, a pojavljivanje Morillona, kao kljucnog aktera uspostave zasticene zone u Srebrenici, poznavaoci prilika u i oko Tribunala povezuju sa nekoliko njegovih izjava u evropskoj stampi koje sadrze negativne konotacije po bosnjacke lokalne i centralne vlasti.

Dok krivica Karadzica i Mladica u vezi sa Srebrenicom, vec zapecacena, ceka na verifikaciju u formalnoj arbitraznoj proceduri, dok vrh UN-a pokusava osvijetliti svaciji, pa i sopstveni udio u svemu tome, kao nuzni korak ka reafirmaciji svoga autoriteta, dotle bosnjacki politicki vrh, koji ima ponajmanje prava na zaborav, uoci najnovije, cetvrte godisnjice srebrenicke tragedije, i ne pomislja da promijeni svoje dobro poznate stavove: iskljucivo je kriva medjunarodna zajednica, koja nije odbranila zasticenu zonu. Ako se vec insistira na bilo kakvim unutrasnjim propustima, onda ce najvisi bosnjacki vojni i politicki funkcioneri, povodeci se za rezultatima one brizljivo rezirane skupstinske rasprave iz devedeset sedme godine, ponovo prigovoriti vojnom i civilnom rukovodstvu u Srebrenici da su u odsudnim danima ispoljili nedopustivu neorganiziranost i odsustvo borbenog morala, te uporno prikrivati cinjenicu da je tom istom rukovodstvu jos na Bosnjackom saboru, odrzanom 1993. godine, saopceno da je Srebrenica u postupku razmjene za Vogoscu.

Bude li, pak, u kontekstu bosnjacke krivice pomenuto neko ime, onda ce pomenuti funkcioneri, kao i vise puta dosad, navesti ime komandanta 28. divizije Nasera Orica, istog onog koji je, to zna svako dijete iz Srebrenice, naredbom Generalstaba Armije BiH premjesten iz Srebrenice, bas uoci posljednjeg cina tamosnje agonije. Jedna novinska izjava Fadile Mujic, koja je krajem prosle godine od strane SDA grubo smijenjena sa funkcije predsjednice organizacije porodice sehida Srebrenice, izgleda ovako: "Negdje u maju 1996. godine bila sam kod Izetbegovica s grupom nasih zena iz Vozuce, i na moje pitanje o mogucnosti povratka u Srebrenicu, on je odgovorio: 'Cuvajte te kucice (srpske, prim. aut.), a dobit cete i kravice.' Jedna od mojih zena ga je pitala kako se u Srebrenici moglo dogoditi ono sto se dogodilo, na sto je Predsjednik rekao: 'Pitajte to vaseg Nasera.' Onda je ona moja nesretnica, vidno iznervirana, uzvratila: 'Ama, j... vas on, pa on kaze da pitamo vas!' Sutradan sam ja pozvana na vaspitni sastanak u Kanton, gdje sam ostro upozorena da pazim kakve delegacije vodam kojekuda."

Mizerna cijena
Ova neugodna polemika na veoma ilustrativan nacin aktuelizira ulogu Nasera Orica, svakako najmisterioznije licnosti u ratnim i poratnim dogadjajima u i oko Srebrenice, a narocito krajnje kontroverzan Oricev odnos sa bosnjackim politickim vrhom. Razumijevanje tog odnosa dodatno komplikuju najnovije, sokantne, informacije koje smo dobili od izuzetno povjerljivog izvora, a odnose se na groznicavu zaokupljenost obavjestajno-bezbjednosnih vojnih i civilnih sluzbi oba bh. entiteta, te susjedne Jugoslavije, istrazivanjem pozadine, kako nas izvor istice, pokusaja agenata neformalne bosnjacke tajne sluzbe (pritom nas izvor tipuje na sve aktuelniji MOS) da uz pomoc grupe oficira iz obavjestajne centrale Vojske Jugoslavije dodju do dijela dokumentacije 28. divizije Armije BiH, koja je preuzeta prilikom pada Srebrenice pod srpsku kontrolu. Posebno se, prema tvrdnji naseg izvora, potenciraju osobne ratne biljeznice srebrenickog komandanta Nasera Orica.

Navodno su pomenuti bosnjacki agenti pokusali iskoristiti situaciju opce konfuzije koja je u Vojsci Jugoslavije nastupila uoci ocekivanog poraza na Kosovu. Navedena situacija je vrijednost ove neobicne usluge snizila na mizernih desetak hiljada njemackih maraka. Realizaciju ovog posla odlozila je i dovela u pitanje nova sokantna cinjenica da je, u vezi s tim istim aranzmanom, svoje kolege pokusao da preduhitri jedan kolega i prijatelj Nasera Orica iz vremena njegovog predratnog angazmana u specijalnim snagama srbijanskog MUP-a, ponudivsi mu na otkup dokumentaciju koju su trazili pomenuti bosnjacki agenti.

Profesionalna obaveza da pokusamo doci do komentara Nasera Orica u vezi sa navedenim informacijama, jer se u ovoj prici sa konturama necuvene afere jedino on pominje imenom i prezimenom, rezultirala je neuspjehom kao sto su do sada zavrsili svi pokusaji novinara da dodju do Oricevog svjedocenja o Srebrenici. Oric je izbjegao odgovor na pitanje da li mu je nudjeno da otkupi spornu dokumentaciju, konstatujuci samo da on nema potrebe za bilo cijom arhivom, niti se boji, navodnih, kompromitirajucih papira. Takodjer je napomenuo da on ima sve dokumente koji su potrebni za njegovu novu, vec napisanu knjigu o Srebrenici, koja ce dati odgovore na mnoga postavljena i nepostavljena pitanja, a bit ce izdata "kad za to dodje vrijeme".

Sta bi mogli sadrzavati Oricevi ratni dnevnici koji su predmet ovog obavjestajnog skandala?

Visoki bh. policijski sluzbenik informacije o pokusaju otkupa dosjea "Srebrenica" iz Beograda hipoteticki dovodi u vezu sa novim kontingentom optuznica koje ce, navodno, Medjunarodni tribunal iz Haaga u narednih mjesec-dva podici protiv nekih bosnjackih vojnih i politickih funkcionera: "Oko Srebrenice su mnoge stvari ostale nerazjasnjene, a Naser Oric je covjek koji o svemu tome sigurno najvise zna. Mozda se neki u Sarajevu zaista pribojavaju njegovih dokumenata i svjedocenja. Paljanski lideri jesu simbol zla u slucaju Srebrenica, ali ne bi cudilo da medjunarodni centri odlucivanja naprave malo balansa, jer je Tribunal ocito sve vrijeme pod uticajem bh. i medjunarodnih politickih prilika i odnosa snaga", komentarise nas sagovornik.

Bakir i Saja
Vec smo pomenuli novu istragu koju o Srebrenici uzurbano provode sluzbenici UN-a. Prema nasim saznanjima, oni su se ponajvise interesirali za dogadjaje u vrijeme uspostave zasticene zone, za aranzmane o zamjeni Srebrenice za dijelove Sarajeva, te za okolnosti u kojima se dogodio pad Srebrenice.

Ni preko nekih nasih beogradskih izvora nismo uspjeli doci do dodatnih informacija o pokusaju otkupa dosjea "Srebrenica", ali nam je potvrdjeno da Beograd kontrolise ne samo ratnu dokumentaciju srebrenicke divizije vec ima i sopstveni bogati fond informacija prikupljen brizljivim pracenjem korespondencije izmedju Srebrenice i Sarajeva na razne druge nacine.

Dosta zanimljivih detalja u tom smislu sadrze knjige Dejana Lukica, Radovan Karadzic: Moja odbrana, te Koste Cavoskog Hag protiv pravde. Radi se, zapravo, o pokusajima pobijanja haskih optuznica protiv paljanskih lidera, koje su u najvecoj mjeri utemeljene na planiranju i egzekuciji zlocina nad srebrenickim Bosnjacima. U propagandno-nacionalistickom maniru autori nastupaju sa kontraoptuzbama, napominjuci da su nadlezni organi RS-a vec podnijeli krivicne prijave Medjunarodnom tribunalu protiv Nasera Orica i bosnjackih vojnih i politickih lidera za navodne zlocine pocinjene protiv Srba na podrucju Srebrenice.

Bez obzira na glavni povod za nastajanje ovog teksta, kontroverzni odnos izmedju Nasera Orica i bosnjackog politickog vrha zasluzuje posebnu analizu. Po zavrsetku rata Oric se dogovorio sa Izetbegovicem da se uradi elaborat o ustroju specijalnih policijskih jedinica (civilnih i vojnih), pri cemu bi on dobio jedno od rukovodnih mjesta. Medjutim, Izetbegovic se ubrzo distancirao od srebrenickog komandanta, a da nikada nije dato obrazlozenje takvog odnosa. Istovremeno, u prvim poratnim godinama Orica su vidjali u sarajevskim kaficima u drustvu sa Bakirom Izetbegovicem i Senadom Sahinpasicem Sajom. Prema tvrdnjama poznavalaca tih relacija, mladji Izetbegovic je u vise navrata urgirao da Oriceva gradjevinska firma dobije unosne poslove u Brckom i drugim gradovima.

Dok se Alija Izetbegovic, Rasim Delic i ostali iz bosnjackog politickog i vojnog vrha nisu bas ustrucavali da krivicu za pad Srebrenice, pored medjunarodne zajednice, pripisu lokalnom vojnom i civilnom rukovodstvu, jer su, navodno, imali mogucnost da pruze adekvatan otpor - dotle Naser Oric nikada ni jednu javnu osudu nije uputio na njihov racun. Stavise, u nekoliko navrata, na masovnim skupovima je zastitio Izetbegovica i druge celnike - umirujuci razljucene Srebrenicane.

Istovremeno, nakon famoznog skupa bosanskohercegovackih "biznismena" sa Dlouhyjeve liste u Mostaru, policija je organizirala hapsenje jedino Nasera Orica, sto je tesko moglo proci bez izvjesnog politickog aminovanja. Hoce li se bas morati cekati na otvaranje Oricevih dnevnika i knjige da bi se dokucila zagonetna bit njegovih odnosa sa bosnjackim liderima?

U nizu nerazjasnjenih detalja i dogadjaja nakon pada Srebrenice znacajno mjesto zauzima i smotra prezivjelih boraca 28. divizije, koja je odrzana na Zlaci kod Banovica. Nekoliko dana uoci smotre, revoltirani srebrenicki borci su, uz prisustvo komandanta Orica, trenirali koncertno zvizdanje i slicne vjestine kojima su namjeravali "pozdraviti" generale i politicare. Medjutim, na samoj smotri su se ponasali krajnje pokorno, a zanimljivo je da niko od njih, racunajuci i Orica, nije reagirao cak ni na krajnje bezobraznu dezinformaciju Rasima Delica da se iz enklave izvuklo 80 posto ljudstva 28. divizije. To od Delica nije cudilo jer je vec ranije Glavni stab lansirao laz da je tokom prvog dana proboja na slobodnu teritoriju izaslo preko 7.000 Srebrenicana, a zapravo se radilo o izmedju dvije i po i tri hiljade ljudi.

Medjutim, cudno je kako je komandna garnitura divizije uspjela da preko noci onoliko nezadovoljstva i prezira svojih boraca pretvori u idilicnu paznju prema celnicima Armije BiH.