Bosanski islam: politicka i(li) vjerska revolucija, feljton kojeg su Dani objavili prosle godine, izazvao je ogromno interesiranje nasih citalaca. Dr. Xavier Bougarel, autor ovog istrazivanja, nastavio je svoj rad pa su Dani u prilici da ekskluzivno objave njegove najnovije rezultate: Bosanski islam od 1990: kulturni identitet ili politicka ideologija. Kako su panislamisti uspostavili kontrolu nad masama? Kako su transformirali SDA i islamizirali Armiju BiH? Kako su monopolizirali dijelove drzavne vlasti i uspostavili paralelnu mrezu stvarne vlasti? Zasto je reislamizacija u BiH autoritativan proces koji ce dovesti do fragmentacije islama i teskih posljedica po islamsku zajednicu u BiH? U prvom nastavku feljtona, Bougarel pise o svojim vidjenjima nacina na koje je panislamska struja preuzela vlast u BiH

ANALIZIRATI ULOGU ISLAMA U Bosni i Hercegovini tokom nedavnog rata, delikatan je poduhvat. Za to postoje dva glavna razloga. Prvi sto je islam, i religija uopce, igrao tek sekundarnu ulogu u jugoslavenskoj krizi: vjerski simboli u prvom redu su se koristili kao zamjena za nacionalne, a vjerske institucije bile su u velikoj mjeri instrumentalizirane od strane politicke elite, koja snosi najveci dio krivice za krizu. Analizu islama u Bosni i Hercegovini tokom rata stoga ne treba uzeti kao analizu samog rata. Drugi razlog vise je vezan za islam u samoj Bosni i Hercegovini. Tokom rata pojavila su se dva suprotstavljena tumacenja islama: jedno je predstavljalo islam kao model tolerancije i savremenosti, a drugo kao gomilu fundamentalista i mudzahedina. Neki su drzali da Islamska deklaracija, ciji je autor bosanski predsjednik Alija Izetbegovic, nije bila nista drugo nego sazetak glavnih principa islamske vjere, dok su drugi tvrdili da je to bila jedna vrsta islamskog Mein Kampfa. Ipak, mada na prvi pogled suprotstavljena, ova dva pristupa imaju zajednicku osnovu: svaki tretira bosanski islam kao stabilnu i homogenu cjelinu, a Aliju Izetbegovica kao njegovog jedinog legitimnog predstavnika.

Cilj ove studije je suprotstavljanje tako karikiranom i pojednostavljenom tumacenju. U BiH, kao i bilo gdje drugo, islam predstavlja raznolik i promjenama podlozan realitet, ukljucuje brojne pristupe, i oblikuju ga razliciti cinioci sa razlicitim ciljevima i strategijama. Slicno tome, vjerovatno nije narocito korisno spekulirati da li su lideri bosanskih muslimana imali za cilj stvaranje "sekularne" ili "islamske" drzave, s obzirom da nas posljednji dogadjaji u Turskoj i Iranu tjeraju da preispitamo kategorije koje su se, samo kratko prije toga, cinile neupitnim. Stavise, nemamo razloga sumnjati u iskrenost Dzemaludina Latica, jednog od glavnih ideologa Stranke demokratske akcije (SDA), kada pise o A. Izetbegovicu: "Teznja za islamskom drzavom u BiH odista nije bio i nije njegov cilj - ne zato sto bi drzava s islamskim poretkom oskudijevala u slobodama muslimana ili nemuslimana, vec zato sto bi surovo evropsko okruzenje takvu drzavu srusilo cak i atomskom bombom! (...) Svakom upucenijem znalcu islama jasno je da islamski poredak ovdje, u Evropi, ni Uzviseni Bog od nas ne trazi."

Ali, da li nam ovim Dz. Latic kaze sve o evoluciji bosanskog islama, o njegovom mjestu u projektima i strategijama SDA? Sigurno ne. Da bismo bolje razumjeli ulogu i putanju islama tokom rata u BiH, neophodno je istraziti korijene osnivaca SDA i njihovo mjesto u politickoj i vjerskoj raznolikosti bosanskog islama. Takodjer, moramo analizirati kako je ova ideoloska struja uspjela preuzeti vodjstvo nad muslimanskom zajednicom i zadrzati ga citavim tokom rata. Tada ce biti lakse odrediti do koje mjere je ovaj islamski faktor mogao uticati na nasilno preoblikovanje jugoslavenskog prostora ili, u uzem smislu, kulturnih i politickih transformacija u okviru same zajednice bosanskih muslimana.

Dvije generacije panislamista: jezgro SDA
Korijeni bosanske panislamisticke struje sezu natrag do 1930-ih godina stvaranjem organizacije pod nazivom "Mladi Muslimani". Tokom Drugog svjetskog rata ovi "Mladi Muslimani" podrzavali su ideju autonomne BiH pod njemackim patronatom, a neki od njih su se prikljucili "Handzar" SS-diviziji stvorenoj na inicijativu jerusalemskog muftije Amina el-Husejnija. Zabranjeni od novih komunistickih vlasti, "Mladi Muslimani" nastavili su djelovati u tajnosti s ciljem stvaranja zajednicke drzave za cjelokupno balkansko muslimansko stanovnistvo, po bliskom uzoru na pakistansko iskustvo. Godine 1949. talas hapsenja razbio je organizaciju, a "Mladi Muslimani" koji nisu uhapseni morali su prekinuti sve politicke aktivnosti ili pobjeci u inostranstvo.

Tek 1970-ih ova panislamisticka struja bila je neformalno ponovo uspostavljena. U to vrijeme, opca politicka liberalizacija i "nacionalna afirmacija" bosanskih muslimana omogucila je nekim bivsim "Mladim Muslimanima" da uzmu ucesca u obnovi islamskih vjerskih institucija. Putem serija diskusija koje je vodio mladi imam Hasan Cengic, oni su ostvarili kontakt sa grupom ucenika sarajevske medrese. Nova panislamisticka struja tako je obuhvatala dvije razlicite generacije. Njena centralna licnost bio je Alija Izetbegovic, bivsi "Mladi Musliman" i autor Islamske deklaracije, koja se moze smatrati nezvanicnim manifestom ove obnovljene panislamisticke struje. Godine 1983. njihove aktivnosti bile su prekinute kada su A. Izetbegovic i 12 drugih bili optuzeni za "islamski fundamentalizam" i "muslimanski nacionalizam" i osudjeni na zatvorske kazne. U isto vrijeme, medjutim, time su glavni pripadnici panislamisticke struje dobili oreol mucenika, sto im je zauzvrat pomoglo da prevazidju vlastitu marginalnost.

I zaista, sedam godina kasnije, pripadnici ove panislamisticke struje odigrali su centralnu ulogu u stvaranju SDA: medju njenih 40 osnivaca njih osam bili su bivsi "Mladi Muslimani", a jos nekolicina bili su bliski panislamistickoj struji ili zagrebackoj dzamiji, tada glavnom centru islamskog duhovnog otpora u Jugoslaviji. Centralni uticaj panislamisticke struje, medjutim, ne cini SDA islamistickom partijom. SDA je u pocetku imala namjeru okupiti cjelokupan "povijesno-kulturni muslimanski krug" Jugoslavije (bosanske muslimane, Albance, Turke itd.), a njena osnivacka platforma sadrzavala je neke vjerske zahtjeve (npr., ponovno uvodjenje vjerskih blagdana kao drzavnih praznika, povrat vakufske imovine islamskim vjerskim institucijama, slobodna izgradnja dzamija u gradovima i novim naseljima gdje ih nema, uvodjenje halal-hrane u kasarne, bolnice i zatvore). Ali SDA se izjasnila u korist parlamentarne demokracije po zapadnom uzoru i koncentrirala svoje aktivnosti na Muslimane Bosne i Hercegovine i Sandzaka.

Na terenu je postojao veliki kontrast izmedju vrlo ogranicenog uspjeha SDA medju Albancima i Turcima i njenog rastuceg uticaja medju bosanskomuslimanskim stanovnistvom. Ovo brzo sirenje SDA prisililo je panislamisticku struju da u stranku integrira razlicite struje muslimanskog nacionalizma, kao i brojne rukovodioce iz Saveza komunista. Dobar primjer za to bila je situacija u bihackoj regiji, gdje su SDA lansirali lokalni panislamisti (Mirsad Veladzic, Irfan Ljubijankic itd.), ali je ona dobila masovnu podrsku kao stranka tek nakon skupova Fikreta Abdica, mocnog lokalnog vodje ukljucenog u "aferu Agrokomerc", finansijski skandal koji je potresao bosanski Savez komunista 1987. godine.

Muslimani protiv Bosnjaka
Uprkos ovoj transformaciji SDA u stranku sirokih slojeva, panislamisticka struja uspjela je zadrzati kontrolu. Izuzev A. Izetbegovica, koji se kandidirao za kolektivno Predsjednistvo, rame uz rame sa Fikretom Abdicem i Ejupom Ganicem, panislamisti su rijetko bili kandidati za javne funkcije. Ipak, dominirali su samim vrhom stranke: Omer Behmen (bivsi "Mladi Musliman" i jedan od optuzenih u procesu iz 1983.) bio je, naprimjer, predsjednik mocne kadrovske komisije. Medjutim, da bi se razumjela moc panislamisticke struje da zadrzi SDA pod kontrolom, nije dovoljno znati kako je funkcionirao stranacki aparat. Stvarna moc ove struje lezala je u njenoj sposobnosti da se stavi u srediste politicke rekompozicije pokrenute nakon pada komunizma i krize jugoslavenske federacije.

Godine 1990. sama panislamisticka struja vjerovatno nije imala vise od nekoliko stotina clanova. Kontrolirala je islamski nedjeljnik Preporod od vremena talasa nezadovoljstava koji su uzdrmali islamske vjerske institucije godinu dana ranije, ali je jos uvijek bila u manjini medju clanovima izvrsnih tijela Islamske zajednice. Isto tako, skoro da nije imala uticaja medju islamskom sekularnom inteligencijom. S obzirom na takvu situaciju, pripadnici panislamisticke struje dobro su pazili da ne izlijecu sa vlastitim tumacenjem islama, ali i pored toga su ga koristili kao kljucnu tacku radi podrske muslimanskog stanovnistva. To su postigli upotrebom brojnih islamskih simbola (zelenih zastava, vjerskih pozdrava itd.) na izbornim skupovima SDA. Ova instrumentalizacija islama omogucila je panislamistickim stranackim vodjama da ukljuce ulemu (vjerske vodje) u predizbornu kampanju, da sebi obezbijede lojalnost sekularnih rukovodilaca i intelektualaca u potrazi za novim legitimitetom i, konacno, da okrenu nacionalisticku mobilizaciju muslimanskog stanovnistva u vlastitu korist.

Da je ovo prizivanje islama bilo vise kulturolosko a manje ideolosko moze se jasno vidjeti po cinjenici da je prvi unutarnji sukob u SDA izbio oko same definicije muslimanskog identiteta. U septembru 1990. Adil Zulfikarpasic, glavni predstavnik muslimanske politicke emigracije, zajedno sa nekoliko sekularnih intelektualaca iz Sarajeva i drugih bosanskih gradova, predlozio je odustajanje od nacionalnog imena Musliman u korist novog naziva Bosnjak. Pripadnici panislamisticke struje bili su, naravno, neprijateljski raspolozeni prema "sekularizaciji" muslimanskog nacionalnog identiteta i uspjeli su marginalizirati svoje protivnike uz podrsku uleme i nekih od glavnih intelektualaca iz pokreta "nacionalne afirmacije" iz 1970-ih.

Izgnani iz SDA, zagovornici "neobosnjastva" formirali su novu stranku, Muslimansku bosnjacku organizaciju (MBO), koja je osvojila samo 1,1 posto glasova na opcim izborima u novembru 1990. godine. SDA, sa svoje strane, dobila je 30,4 posto glasova (sto je vise od dvije trecine muslimanskih glasova) i tako postala najveca politicka partija u BiH. Na predsjednickim izborima, F. Abdic je dobio znatno vise glasova (1.040.307) od A. Izetbegovica (874.213), ali je kasnije i pored toga Izetbegovic izabran za predsjednika bosanskog kolektivnog Predsjednistva. Na taj nacin, odluka najvisih rukovodilaca stranke prevagnula je nad izborom glasaca.

Stvaranje stranacke mreze vlasti
Izborni uspjeh SDA takodjer se moze pripisati njenoj neformalnoj koaliciji sa druge dvije nacionalisticke partije u BiH - Srpskom demokratskom strankom (SDS) i Hrvatskom demokratskom zajednicom (HDZ), protiv "gradjanskih" stranaka izraslih iz bivseg Saveza komunista i njegovih masovnih organizacija. SDA je tako ostvarivala samo ogranicenu kontrolu nad drzavnim aparatom do pocetka rata u aprilu 1992. godine. S jedne strane morala je dijeliti vlast sa druge dvije nacionalisticke stranke; s druge strane, rukovodstva glavnih uprava i drzavnih kompanija cinili su bivsi komunisticki kadrovi bliski "gradjanskim" partijama. Ali SDA je vec pocela uspostavljati vlastitu mrezu unutar zajednice: kulturno drustvo "Preporod", humanitarnu organizaciju "Merhamet" i, sto je najvaznije, Patriotsku ligu, tajnu organizaciju zaduzenu za vojnu odbranu Bosne i Hercegovine.

Nakon izbijanja rata, SDA je pomjerila odredjene funkcije sa onoga sto je postalo potpuno dezorganizirani drzavni aparat ka vlastitoj stranackoj paralelnoj mrezi. "Gradjanske" partije uspjele su dobiti mjesto u kolektivnom Predsjednistvu, ali, u isto vrijeme, SDA je uspjela da zaobidje i marginalizira takve drzavne institucije da bi efikasnije monopolizirala vlast. Jedan od njenih najvecih uspjeha na ovom frontu bilo je ostvarivanje kontrole nad mladim bosanskim oruzanim snagama. Unutar same armije, neke vodje vojnih formacija bliske Patriotskoj ligi imale su ulogu protutega uticaju oficira pridoslih iz Jugoslovenske armije ili bosanske Teritorijalne odbrane. U inostranstvu je takodjer SDA preuzela kontrolu nad prikupljanjem novca i krijumcarenjem oruzja, i stoga je mogla ostvariti uticaj na politicku orijentaciju armije.

U tom kontekstu, vanjska politika je imala dvostruku funkciju za lidere SDA: da se kompenzira i slabost bosanske drzave unutar jugoslavenskog prostora i slabost SDA unutar bosanskog drzavnog aparata. Otuda uporni pokusaji SDA da preuzme kljucna mjesta u bosanskom diplomatskom aparatu, pocev od funkcije ministra vanjskih poslova, koju su redom obavljali Haris Silajdzic, Irfan Ljubijankic i Muhamed Sacirbegovic. Otuda i jasan raskol u diplomatskom koru izmedju nekih ambasada u zapadnim zemljama povjerenih clanovima "gradjanskih" partija, i drugih ambasada zaduzenih za prikupljanje donacija od bosanske dijaspore i muslimanskog svijeta nad kojima su monopol imali pripadnici panislamisticke struje (pocev od bosanske ambasade u Teheranu povjerene Omeru Behmenu).

Reorganizacija bosanskog drzavnog aparata koja se desila nakon nasilne secesije F. Abdica u bihackom regionu u septembru 1993. godine i bila obiljezena nominacijom H. Silajdzica za novog premijera, samo je djelimicno promijenila nacin na koji je SDA vladala teritorijama pod njenom kontrolom. Hapsenje nekih lidera paravojnih formacija i lokalnih bossova doprinijelo je uspostavljanju autoriteta drzave, ali nakon toga uslijedio je ulazak pripadnika panislamisticke struje u drzavnu upravu, kako se vidi iz njihovih postavljenja za regionalne ministre (Mirsad Veladzic u Bihacu, Fuad Djidic u Zenici) ili direktore drzavnih preduzeca (Edhem Bicakcic u Elektroprivredi BiH).

Izmedju Beca i Visokog
Stavise, paralelne mreze uspostavljene od panislamisticke struje nisu nestale. Naprotiv, one su uspjele preuzeti neke od kanala snabdijevanja koje je ranije kontrolirao F. Abdic i pocele se organizirati po osi uticaja koja se protezala od Beca do Visokog, gradica u srednjoj Bosni. U Becu, Humanitarna agencija Treceg svijeta (TWRA), pod vodjstvom Fatifa al-Hasanejna iz Sudana i Hasana Cengica, prikupljala je novac doniran u muslimanskim zemljama i kod bosanske dijaspore, i organizirala isporuku oruzja Bosni i Hercegovini. U Visokom, glavnom logistickom centru bosanske armije kojeg je vodio Halid Cengic (Hasanov otac), otpremala je finansijsku i materijalnu pomoc prema politickim kriterijima. Takav "ideoloski klijentelizam" takodjer se moze pronaci i na lokalnom nivou u oblastima koje se protezu od zaposlenja i stanova do obezbjedjenja elektricne energije i raspodjele humanitarne pomoci.

Ovaj oblik vladavine u kojem se zvanicne institucije zaobilaze na racun paralelnih mreza koje imaju ogroman udio u vlasti, doveo je do dualiteta bosanske drzave. Clanovi kolektivnog Predsjednistva, naprimjer, bili su reducirani na puku legitimirajucu funkciju, posto im Alija Izetbegovic i njegova ekipa nisu omogucavali nikakav stvarni uticaj. Bosnjacki sabor, sastavljen od politickih i kulturnih predstavnika iskljucivo iz muslimanske zajednice, bio je sazivan naporedo sa bosanskim parlamentom. A u bosanskoj armiji, "muslimanske brigade" direktno finansirane od SDA-ovih paralelnih mreza, javile su se naporedo sa regularnim jedinicama. U februaru 1995, clanovi kolektivnog Predsjednistva bliski "gradjanskim" partijama protestirali su protiv postojanja ovih "muslimanskih brigada". Zauzvrat, bili su napadnuti od Alije Izetbegovica i Ejupa Ganica, zajedno sa Generalstabom Armije, koji je trebalo da je podredjen Predsjednistvu, a ne partiji! Sest mjeseci kasnije, Haris Silajdzic, glavni arhitekt oporavka bosanske drzave, predlozio je na parlamentarnoj sjednici da se donacije koje je prikupila SDA vrate u drzavnu blagajnu.

Tim postupkom H. Silajdzic zapecatio je svoj razlaz sa vodjstvom SDA. SDA-ovo koristenje paralelnih mreza radi zaobilazenja drzavnih procesa i njeni istovremeni koraci ka progresivnom monopoliziranju drzave doveli su do rekonstitucije sistema partijske drzave u kojoj odgovornosti drzave i partije imaju tendenciju preklapanja. Alija Izetbegovic, naprimjer, bio je istovremeno predsjednik kolektivnog Predsjednistva i predsjednik SDA i veoma je vjesto koristio ovu predsjednicku sveprisutnost. Muslimansko-hrvatska federacija, kao nova koalicija izmedju nacionalistickih partija, pretjerala je u ovakvim tendencijama, kako to pokazuje uspon Edhema Bicakcica, kopredsjednika zajednicke komisije SDA - HDZ, zaobilazeci premijera Harisa Silajdzica.

SDA kao SK
Osim sirenja svoje kontrole nad drzavom, SDA se okruzila "prenosnim pojasima" s ciljem nadgledanja stanovnistva. Bosnjacki sabor sastavljen je od predstavnika glavnih organizacija muslimanske zajednice koje su kooptirane na nacin slican onome kakav je vrijedio u "delegatskom sistemu" jugoslavenskog samoupravljanja. U humanitarnoj ekonomiji iz ratnog vremena, humanitarna organizacija "Merhamet" i razlicite organizacije izbjeglica, demobilisanih boraca ili sehidskih porodica vezanih za SDA, odigrali su ulogu slicnu ulozi sindikata u planskoj ekonomiji komunistickog rezima.

Stoga postoje ocigledne slicnosti izmedju politicke prakse SDA i prakse Saveza komunista; ali postoje i znacajne razlike. SDA se smatra jedinim legitimnim predstavnikom muslimanske nacije i reducirala je ulogu "gradjanskih" partija u kolektivnom Predsjednistvu na legitimiranje prema vani, ali takodjer nikad nije dovodila u pitanje principe visestranackog pluralizma. Isto tako, SDA je kontrolirala drzavni radio i televiziju, ali je tolerirala neke nezavisne novine i TV stanice. Povrh svega, stranka nije pokusavala zadobiti aktivnu podrsku stanovnistva, nego samo osigurati njegovo pasivno pripadnistvo. Tako nacin na koji SDA provodi vlast manje podsjeca na ranije komunisticke rezime nego na autoritarne rezime koji su se javili nakon 1990. godine u drugim bivsim republikama Jugoslavije (Srbiji, Hrvatskoj itd.) ili Sovjetskog saveza (Bjelorusija, itd.).

(Nastavit ce se)

Prijevod: Zijad Imamovic